Evo kako je sve ispalo kad sam se našla u svom kupeu s nepoznatim muškarcem
Markove, nemaš li moj plavi šal? Onaj što si mi dao prošle Božić? Matea pažljivo pretražuje stvari u ormaru, glumeći da je zaista zapela.
Pogledaj na gornjoj polici, iza kutija, odgovara Marko iz kuhinje. Sakrila si ga poslije posljednjeg puta kad sam bio na terenu.
Matea zastane. U Markovom glasu čuje se nešto neobično. Da li je to samo moj osjećaj? Posle petnaest godina braka razvijali smo sposobnost čuti i najtiši ton u razgovoru, a i vještinu da glumimo da ništa ne primjećujemo.
Našla sam ga! uzvikne zadovoljno za trenutak. Baš iza kutija. Imaš stvarno dobar pamćenje za takve stvari.
Navika profesionalca, nasmije se Marko, ulazeći s dva šalice kave. Vozač kamiona ne može bez dobre memorije. Treba pamtiti sve rute, sve skretanja, sve stajanje
I sve izgovore, pomisli Matea, ali glasno kaže nešto drugo:
Zamisliš, šalju me na terenu u Split. Baš prije Nove godine! Direkcija inzistira da moram osobno biti tamo, kažu da moramo završiti godišnji izvještaj prije blagdana.
Dok pakira stvari u kofer, izbjegava gledati Marka u oči. Ustvari godišnji izvještaj nije postojao. Bio je Luka regionalni menadžer iz Rijeke, s kojim se upoznala prije tri godine na jednoj poslovnoj zabavi. Od tada se viđali svaka nekoliko mjeseci pod izgovorom poslovnih putovanja.
Ma kakva slučajnost! Marko sjedi na rubu kreveta, pružajući joj šalicu. A ja moram ići u Osijek. Hitar teret, klijent želi isporuku do 29. dana u mjesecu.
Matea se lagano nasmiješi. Zna da ne postoji takav hitni teret. Čekao je telefon kojeg je Marko ostavio na kuhinjskom pultu prije tri mjeseca. Bile su poruke od neke Llane, dispečera iz Osijeka. Matea je uspjela pogledati fotografije prije nego je telefon vratio na mjesto. Od tada je točno znala kamo Marko stvarno putuje, izbjegavajući Osijek.
Do kojeg datuma planiraš biti na terenu? Marko, kao da ništa ne primjećuje, pita.
Mislim da ću se vratiti 29., odgovara Matea. Moramo sve pripremiti za blagdane. A ti?
I ja ću se truditi da sve završim do 29.
Pogledali su se i nasmijali. Svaki je znao da drugi laže. Matea je imala rezerviranu sobu u hotelu Zora do 30., a Marko je planirao provesti nekoliko dana s Lanom u njenoj vikendici.
U večernjim satima sjedili su u kuhinji, pili čaj i planirali novogodišnje praznike. Razgovor je tekao lagano i opušteno nakon toliko godina zajedno znali su kako održati dojam savršene obitelji.
Što kažeš da pozovemo tvoje roditelje za blagdane? predloži Matea.
Oni idu posjetiti sestru u Dubrovniku, odmahuje Marko. A tvoji?
Brat je dobio bebu, idu nas posjetiti u Pulu.
Oboje su osjetili olakšanje ne morat će smišljati dodatne izgovore pred rodbinom
U kupeu osobnog vlaka bilo je toplo i udobno. Matea se smjestila uz prozor, izvukla knjigu i deku. Do polaska je ostalo deset minuta. Ispred prozora svjetlucali su siluete žurnih putnika, dopirali su fragmenti razgovora i glasovi dispečera.
Oprostite, je li ovo vaša torba? izgovorila je žena iz hodnika. Čini se da je ostala pri ulazu u vagonu.
Ne, moja je sa mnom, odgovori muški glas koji je Matei zvučao pomalo poznato. Dozvolite da vam pomognem pronaći vaš kupe.
Matea se zamrznula. Taj glas Ne može biti! Pogledala je s knjigom kad su se vrata kupea otvorila.
Na pragu stoji Marko. Uz njega mlada žena u elegantnom bež kaputu. Matea je odmah prepoznala Lanu s fotografija u Markovom telefonu. U stvarnosti je bila još ljepša visoka, vitka, s valovitom crvenkastozlatnom kosom i izražajnim zelenim očima.
Par sekundi su svi troje šutjeli, gledajući jedni druge. Vrijeme je kao da se zaustavilo i rastegnulo taj trenutak u vječnost.
Ma kakav susret! prva je progovorila Matea, pokušavajući zvučati smireno, iako je srce skakalo iz grudi. A ti, čini se, ideš u Osijek?
Ja Marko je nesigurno prebacivao pogled s žene na Lanu i natrag. Na njegovom licu je bilo sve iznenađenje, strah, zbunjenost, sram.
Promijenili su mi rutu u zadnji čas, izmrdi on.
Mislila sam da ćeš ići kamionom, Matea se nasmiješi samo usnama. Hitni teret, kažeš?
U tom trenutku u kupe uđe visok čovjek u skupom tamnoplavom kaputu.
Oprostite što kasnim, reče on. Mate, zadržao sam se na sastanku
Marko podigne obrve u iznenađenju. Odmah je prepoznao tko je to.
Ivan, predstavi se dolazak, pogledavši čudnu grupu. A ovo
Ovo je moj muž, Marko, mirno kaže Matea. I njegov kolega?
Lana, tiho se predstavi crvenokosa ljepotica.
U tom trenutku uđe kondukterka:
Karte, molim vas. Imamo neku zabunu s mjestima.
Svi četvero istovremeno pruže karte. Kondukterka ih pažljivo pogleda i zbunjeno klima glavom:
Čudno, ali svi imate karte za ista mjesta. Ponekad se to dogodi pred blagdane, sustav rezervacija zakaže. Morat ćemo vas rasporediti po različitim vagonom.
Ne treba, odlučno kaže Matea. Ostanimo ovdje i razgovarajmo. Mislim da imamo što za podijeliti. Nitko neće biti protiv?
Pogledala je Marka. U njegovim očima zračila je olakšanje.
Stvarno, podrži on. Sudbina nas je sve dovela u ovaj kupe
Ivan i Lana se pogledali. Na njihovim licima bila je zbrka, ali se nisu usuđivali osporiti.
Kondukterka slegne ramenima i ode. Vlak polako krenuo. Četvero ljudi povezanih nevidljivim nitima laži i tajnih susreta ostalo je sami u uskom prostoru kupea.
Pa dobro, Matea se opusti na naslonu. Pred nama četiri sata vožnje. Možda je vrijeme da budemo iskreni?
Prvih nekoliko minuta u kupeu vladao je prigušen šutnja. Škripa kolotura označavala sekunde neugodne tišine. Ivan izvadi telefon i pravi se da čita email. Lana nervozno okreće ogrlicu. Marko gleda kroz prozor na zimske krajolike koji prolaze. Matea listajući knjigu ne obraća pažnju na tekst.
Dugo? iznenada podigne oči i upita Lanu.
Četiri godine, tiho odgovori ona. Upoznali smo se kad se njegova kamiona pokvarila blizu Osijeka.
A vi? Marko pogleda Ivana.
Prije tri godine, na poslovnoj zabavi u Zagrebu.
Zanimljivo, nasmiješe se Matea. Očigledno smo oboje počeli tražiti nešto izvan kuće otprilike u isto vrijeme.
Što ste tražili? neočekivano pita Ivan. Kod vas sve izgleda u redu
U redu, klimne Marko. Previše u redu. Kao po rasporedu. Ustajemo, doručkujemo, radimo, vraćamo se, večeramo, spavamo. I tako dan za danom, godina za godinom.
Nedostajale su mi emocije, prizna Matea. Nekad smo Marko i ja mogli razgovarati satima. A onda su razgovori skrenuli na račune i planove za vikende.
Nedostajalo mi je razumijevanje, doda Marko. Matea nikad nije pitala kako je put prošao, nije se brinula ako kasnim
Zato što sam znala gdje stvarno jesi, prekida ga Matea. Vidjela sam poruke od Lane u tvom telefonu prije tri mjeseca.
A ja sam našao račun hotela Zora u tvojoj torbi, odbrani Marko. I fotografije s Ivanom u telefonu.
I sve to vrijeme ste šutjeli? upita iznenađeno Lana.
Što da kažem? slegne ramenima Matea. Dragi, znam da me varaš, ali i ja nisam bez grijeha?
Bilo je lakše glumiti da se ništa ne događa, doda Marko. Dobro smo se smjestili. Svaki od nas ima svoj život, svoje male radosti
Male radosti, odjeka Matea. A velike? Sjećaš li se, planirali smo kupiti kuću izvan grada? Nabaviti psa? Putovati zajedno?
Sjećam se, tiho odgovori Marko. Svaki put kad prođem pokraj naseljenih zona, razmišljam o tome.
A ja, kad vidim oglase za prodaju kuća, zamišljam kako bi mogli živjeti tamo.
Ivan i Lana se pogledaju. Osjećaju se izvan mjesta u tom razgovoru.
Znaš, polako kaže Lana, mi s Markom nikad nismo razgovarali o budućnosti. Samo o sadašnjosti.
I mi s Mateom isto, doda Ivan. Vjerojatno zato što smo duboko u sebi shvatili da u ovim odnosima nema budućnosti.
A mi imamo? iznenada upita Matea, gledajući Marka. Misliš li na budućnost?
Marko dugo šuti, gledajući kroz prozor. Zatim se okrene prema ženi:
Sjećaš li se kako smo se upoznali? Kasnila si na zadnju električnu, a ja sam ti ponudio da ti odvezem svoj stari devetac.
Sjećam se, nasmiješe se Matea. Polako smo se zaglavili na pola puta i tri sata sjedinuli na rubu ceste, pričajući o svemu.
To je ono. Mogli smo razgovarati o svemu. A onda onda smo se jednostavno udaljili.
Možda još nije kasno naučiti ponovno? tiho upita Matea.
U tom trenutku vlak je usporio. Izvan prozora se pojavila prva svjetla Zagreba.
Idem, kaže Ivan, ustajući. Mate, oprosti, ali mislim da ti bolje ne bi trebala više dolaziti.
I ti se oprosti, Marko, doda Lana. Vjerojatno je vrijeme da svi zastanemo dok ne pređemo granicu.
Na peronu Matea i Marko dugo stoje u tišini, gledajući za Ivanom i Lanom koje se udaljavaju. Oko njih žure putnici, valjke se guraju, zvuči najave.
Idemo li kući? napokon pita Marko.
A tvoj teret u Splitu?
Nema tereta. Kao i tvoj godišnji izvještaj.
Znam, Matea zagrabi Marka za ruku. Vidjela sam prekrasnu dvokatnicu na prodaju u predgrađu Sesvete. Dvoprazna, s parcelom. I psa tamo možemo imati
Velikog? nasmiješi se Marko.
Vrlo velikog. I garažu za tvoj kamion.
Kupili su karte za najbrži vlak za Split. Na putu su razgovarali puno, iskreno, kao na početku veze. O tome koje gluposti su napravili. O tome kako su se bojali izgubiti ono što im je ostalo. O tome kako su se zapravo čeznuli jedno za drugim sve ove godine.
Za pola godine doista su kupili onu istu dvokatnicu izvan Zagreba. Nabavili su njemačkog ovčara. Počeli su više provoditi vrijeme zajedno. Matea je ponekad dočekivala Marka s domaćim ručkom, a on je naučio pitati kako je prošao njezin dan.
Shvatili su da su za petnaest godina postali nešto više od bračnog para postali su obitelj. Postali su bliski ljudi koji mogu oprostiti, razumjeti i započeti ispočetka. I to je bilo važnije od svih prolaznih uzbuđenja.
A taj čudni, naizgled besmisleni susret u vlaku postao je njihova obiteljska priča koju ponekad prepričavaju dok sjede navečer na terasi svog novog doma. Priča o tome kako je slučajnost pomogla da ponovo nađu jedno drugo i shvate da su najvažnije stvari već imali samo su trebali naučiti to cijeniti.
