U jednom malom selu na dalekom jugu Hrvatske, gdje je obitelj preživljavala na jednoj maloj farmi i dugim danima provedenim na gradilištima, živio je Gospodin Ivan Horvat udovica otac s velikim snovima za svoje kćeri. Naučio je čitati tek kroz par tečajeva pismenosti u mladosti, a jedina mu je nada bila da će njegove blizanke, Lidija i Mira, imati bolji život zahvaljujući obrazovanju.
Kad su kćeri navršile deset godina, Ivan je donio odluku koja će im promijeniti sudbinu. Prodavao je sve što je imao: staru čardakkuću sa slamnatim krovom, komadić zemlje i čak svoju pražnju biciklu jedini alat kojim je mogao zaraditi malo prevozeći pakete. Sa skromnim štednjom, povukao je Lidiju i Miru u Zagreb, odlučan da im pruži pravu šansu.
Putovao je s njima i prihvaćao svaki sitni posao koji bi našao: nosio je cigle na gradilištima, istovarivao košare na tržnici, skupljao kartonske i plastične otpatke radilo je danju i noću da plati školarinu i hranu svojim djevojčicama. Uvijek je bio tu, čak i na daljinu, i pazio je da im ništa ne nedostaje.
Ako ja patim, pa ništa ne smeta, šaputao je sebi, dokle god imaju budućnost.
Ali gradski život nije bio šala. Na početku je Ivan spavao pod mostom, prekrivajući se samo komadom plastične folije. Mnogo puta je preskakao večeru da bi njegove kćeri mogle pojesti soljeni rižoto i kuhano povrće. Naučio je šiti im haljine i prati uniforme njegove grube ruke krvarile su od deterdženta i ledene zimske vode.
Kad su kćeri tugovale za majkom, mogao ih je samo čvrsto zagrliti, suze tiho teći i šapnuti:
Ne mogu biti vaša mama ali bit ću sve ostalo što vam treba.
Godine napornog rada ostavile su tragove. Jednog dana se izlomio na gradilištu, ali kad je pomislio na Lidijine i Mirine oči pune nade, ustao je, zagrizavši zube. Nisu mu ikad vidjele umor uvijek im je nudio osmijeh. Navečer bi sjedio uz slabiju lampu pokušavajući pročitati njihove udžbenike slovo po slovo učio je kako bi im pomogao kod zadaća.
Kad bi se razboljele, jurio je kroz uličice tražeći jeftine liječnike, trošeći do posljednjeg eura za lijekove zaduživao se ako je trebalo da ne pate.
Njihova ljubav bila je vatra koja je grijala njihov skroman dom u svakoj nevolji.
Lidija i Mira bile su izvrsne učenice, uvijek na vrhu razreda. Koliko god Ivan bio siromašan, nikad nije prestajao ponavljati:
Učite, cure. Vaša budućnost je moj jedini san.
Prošlo je dvadeset i pet godina. Ivan, sada star i slab, s bijelom kosom i drhtavim rukama, još uvijek je vjerovao u svoje kćeri.
Jednog dana, dok je odmaravao na spavaćem kauču u njihovom iznajmljenom stanu, Lidija i Mira se vratile snažne i sjajne žene u besprijekornim pilotnim uniformama.
Tate, rekle su, uzimajući mu ruke, hoćemo te odvesti negdje.
Zbunjeni, Ivan ih je pratio do auta pa do zračne luke istog mjesta koje mu je, dok su još bile male, pokazivao iza hrđavog vrata, govoreći:
Ako ikada nosite ovu uniformu to će biti moj najveći ponos.
I eto ga, pred ogromnim avionom, okružen svojim kćerima sada pilotkinjama nacionalne hrvatske zrakoplovnice.
Suze su mu razlivale staro lice dok ih je čvrsto grlio.
Tate, šaptale, hvala ti. Zbog tvojih žrtvi danas letimo.
Zrakoplovni radnici oko njih bili su dirnuti prizorom: skroman čovjek u izlizanim papučama, ponosno vodljen po pistu od svoje dvije kćeri. Kasnije su Lidija i Mira kupile svom ocu prekrasnu novu kuću i osnovale stipendiju u njegovo ime, kako bi pomogle mladim ženama s velikim snovima baš poput njih.
Iako su mu godine zamaglile vid, Ivanov osmijeh nikada nije bio sjajniji. Stajao je uspravno, gledajući kćeri u blistavim uniformama.
Njegova priča postala je inspiracija diljem zemlje. Jednostavni radnik, koji je šivao izrezane uniforme uz svjetlost lampe, odgojio je kćeri koje sada probijaju nebo a ljubav ga je nosila sve do visina o kojima se prije nije usuđivao ni sanjati.
