Sjećam se kako sam se, prije mnogo godina, zaustavila pred malim obiteljskim vratima i naslonila leđa na staru vilicu. Trčala sam za autobusom kao da je to posljednji put u životu, a moje su ruke drhtale od iscrpljenosti. Dok sam gledala kako se s dimnjaka uzdizao sivkasto-plavi dim, pritisnula sam dlan na prsa srce mi je tuklo toliko glasno da je bilo kao da će mi iz pukotina izletjeti rebra. Iako je zrak bio svjež, na čelu mi je sjajila kaplja znoja koju sam brzim pokretom obrisala i odlučno otvorila šinku.
Svedrom očima primijetila sam da je šupa bila pokrivena novim šindrima. Sin mi više nije pisao, ali nije lagao: otac mu je održavao dom, kao što je i on obećao. Skakala sam po stepenicama travničkog praga, spremna da zagrlim svog dragog Ivu.
Ali vrata su se otvorila pred nepoznatim čovjekom, mrkim, s kuhinjskim pokrivačem zakacanim na ramenu.
Tražite li nekoga? upitao je grubim glasom, ispitujući me.
Stajala sam zatečena.
Gdje je moj Ivo?
Čovjek je nervozno počešljao bradu, pogledajući me bez ikakve ljubaznosti. Osjetila sam pod njegovim pogledom sve ono što mi je bilo jasno: izgnječen, pretrpan kaput, pohabane čizme i prljava torba odjeća siromašnog radnika. Nije to bila šetnja ljetom, nego hladna jesen koja ga je zatvorila u sklopu zatvorskih odijela.
Ivo je moj sin. Gdje je? Je li dobro? ispitao sam ga.
Stranac je podignuo ramena.
Vjerojatno je. Vi to sami najbolje znate. Približio se da zatvori vrata, pa se odjednom okliješao. Ivo Šimunić?
Mislila sam kroz brzu glavu i kimnula. Njegov pogled postao je suosjećajan.
Kupio sam ovu kuću prije četiri godine. Uđite ako želite
Ne, ne! zamahnula sam rukama i opasavala da se spotaknem na stepenicama. Možete li mi reći gdje da ga nađem?
Odvrnuo je glavu. Pomislila sam da bih mogla poći kod prijateljice Dajke, ali ona bi me preplavila vulgarnostima. Majčina intuicija šaptala je da se nešto strašno dogodilo s mojim sinom.
Polako sam šetala prema autobusnoj stanici, uranjajući u sumorne misli. Što se dogodilo? Ivo je bio previše pouzdan Prije četiri godine pouzdan je jednoj prijateljici i završio je u prevari. Da se nije brinula, izdržao bi mnogo dužu kaznu. Progonili su me, staricu, samo pet godina. Tri dana prije su me zbog dobre ponašanja oslobodili i čak su mi platili kartu.
Sjedila sam na betonskom klupi i šaptala:
Gdje da te tražim, mali?
Suze su mi navirale u oči. Srce mi je zakucalo kad su se, tri godine ranije, pisma mog sina prerazbjegla. Sada su se moji najgori strahovi potvrđivali: prodala je kuću. Obrisala sam suze rukavom.
Odjednom je crni automobil stao ispred mene. Čovjek, novi vlasnik kuće, pružio mi je papir:
Našao sam ovu adresu u spisima. Ako želiš, odvešću te u grad.
Uzeo sam papir kao da je spasonosni pojas.
Hvala ti, mladiću, ne brini; izvući ću se. Ojačala, krenula sam prema starom autobusu koji se približavao.
Polovina sata je bila puna skokova, tjeskobe i lutanja kroz grad: konačno sam stajala ispred vrata, na trećem katu otučenog zgrade. Pritiskala sam zvono više puta, zadržavala dah. Otvorili su mi vrata, možda s lošom viješću. Suze su tekle neprekidno.
Kada su se vrata raširila, radost mi je eksplodirala: izmrvljen, pomalo pijan, ali živ moj Ivo! Zaožalostio sam se u šaputanje i pokušavao ga zagrliti, ali nije izgledao sretan. Odmaknuo se, držeći vrata napola otvorena:
Kako si me našao?
Zbunjena njegovim hladnim dočekom, nisam znala što reći. Ivo me okrenuo i odveo prema stubištu:
Žao mi je, mama, ali ne smiješ ulaziti. Živim s ženom koja mrzi bivše zatvorenike. Ne mogu ti pomoći, nemam novca.
Pokušala sam mu govoriti o novcu od prodaje kuće, ali vrata su se zatvorila kao hitac u srce. Neplačući više, spustila sam glavu i sišla niz stepenice. Dajka je imala pravo: odgojila je razbojnika. Morala sam to priznati i podnijeti njegove prigovore, ostavljena bez krova.
Nakon povratka u selo, sudbina me još više zadavila: Dajka je umrla šest mjeseci ranije; njena kuća je sada bila dom za udaljene rođake. Pod blagom kišom sklonila sam se uz autobusnu stanicu i razmišljala o budućnosti.
Svjetla automobila obasjala su me: čovjek iz prije, novi vlasnik, viknuo je:
Ustani, mokra si!
Odmahnula sam kroz suze: nemala sam gdje ići, a on je bio previše pažljiv. Prinudio me je da se uvuče u auto.
Razgovarali smo. Ispričala sam mu svoju gorku priču, izostavljajući posjet sinu iz mržnje. Vozač, Andrej, ponudio mi je smještaj kod sebe, barem na neko vrijeme. Tako sam se vratila u svoj starinski dom, koji je sada pripadao Andreju. I ostala.
Andrej je radio od zore do mraka; vodio je pilanu u punom razvoju. Ja sam se brinula o kući: kuhanju, pranju, poslovima. Lako se snalazila u modernim aparatima. Andrej, još mlad i razveden, još nije planirao novu obitelj.
Njegova prisutnost bila je ono što mi je nedostajalo: pod njegovim krilima, Andrej, siroče podignuto uz brigu, konačno je osjetio toplinu doma. Svaki put kad bih spomenula odlazak, on bi proturječio:
Kamo bi išla? Ovdje je tvoja kuća!
Postepeno se i njegovo srce zagrijalo. Krvno dijete se ne može zamijeniti, ali Andrej se pokazivao kao rijetka dobrota, gotovo kao pravi sin. Kad se bližio zimski hlad, odlučio sam mu donijeti ručak iz pilane ponekad je bio zauzet pa nije stigao pojesti.
Tog dana donio je termosku vruće juhe i velike šnite. Odbacio je stranca iz ureda, raširio čist stolnjak. Andrej se nasmijao:
Šimunić, ti si general: nema rasprava! Što ti smeta?
Lice mi se namrštilo:
Želiš li ga zaposliti za voditelja? Vidim po licu da je prevarant. Povjeruj moj instinkt, zatvor mi je naučio čitati ljude.
On je odmahnuo:
Ma, mama! Ima čvrst životopis. Ne možemo se osloniti samo na prvi dojam.
Imala sam pravo: mjesec dana kasnije, pilana je pretrpjela velike gubitke; taj radnik je škripao drvo u tajnosti, a zatim je odšetao s cijelim kamionom. Andrej, potišten, priznao je grešku.
Pri zapošljavanju novog tima, odlučio je: budući da baka zna sve, neka pomaže. Od tada sam ja pomagala na razgovorima: Andrej je ispitivao, ja sam promatrala, zapisivala i iznosila presude. Bilježila sam kartice: pijanacrasprava, provjeren prevarant, lenj alkoholik kratko i jasno.
Tako sam prepoznala i dobre radnike, iako su bili neuredni. Međutim, kod jednog kandidata zastala sam; ruke su mi drhtale dok sam gledala njegov obrazac.
Andrej je pogledao posjetitelja: bio je čovjek koji je jednom prodao kuću! Ivo je stajao šokiran, gledajući majku kako sjedi pokraj poslodavca, mrmljajući uz kapu. Njegova žena ga je poslala raditi; pilana je dobro plaćala. Nije očekivao da će majku naći ovdje; mislio je da je nestala.
U tišini, Andrej je podigao listu prosudbi. Ja sam zapisala dvije riječi, a zatim potrčala van. Ivo je nasmiješio se ironijski: naravno da će ga zaposliti, majka će mu sve priznati.
Andrej je glasno pročitao:
Tip proklet. Skočio je na Ivu kao da je muha. Izlazi! Vjerujem majčinoj prosudbi.
