**28. srpnja 2026 Dnevnik**
Stjepane, ne razumijem što želiš, rekla je Matea, dok smo sjedili za malim stolom u našem stanu na Trgu bana Jelačića.
Ništa posebno, odgovorio sam, pokušavajući zadržati smiren glas. Samo mi treba malo mira, malo odmora. Idite na selo, opustite se, skinite par kilograma. Inače ste potpuno izblijedjeli.
Matea me je pogledala s blagim prezirom. Znala je da je nabrala naša briga, ali nije ništa rekla.
Gdje je to selo? upitala je.
U jednom vrlo slikovitom mjestu, nasmijao sam se. Svidjet će ti se.
Matea nije progovorila ništa. I ona joj je bila potrebna pauza. Možda smo samo umorni jedno od drugoga, pomislila je. Pustimo to malo na miru. Neću se vratiti dok on sam ne zatraži.
Počela je pakirati svoje stvari.
Nemaš ništa protiv mene, zar ne? naglasio sam. Samo ćeš malo odmoriti.
Ne, sve je u redu, nasmijala se Matea.
Onda idem, rekao sam i poljubio je u obraz prije nego što sam izašao.
Matea je uzdahnula duboko. Naši poljupci davno su izgubili toplinu.
Put je trajao duže nego što je očekivala. Dva puta je krivo skrenula GPS je odmaživao, a signala nije bilo. Na kraju se pojavila tabla s imenom sela: Grižane, mali gradić u Lici, skuvan od drvenih kuća s ručno rezanim ukrasima.
Ovdje nema modernog komfora, pomislila je tiho. I zaista. Kuća je izgledala kao oronula koliba. Bez automobila i mobitela, osjećala se kao da je zakoračila u prošlost. Izvadila je mobitel. Nazvati ću ga sada, pomislila je, ali signal još nije bio.
Sunce je tonulo, a Matea je bila iscrpljena. Da ne nađe kuću, provela bi noć u autu. Nije imala volje vratiti se u grad, niti je željela dati meni izgovor da ne može sam se snaći.
Ispustila je krilo crvene jakne, koja je šaljivo odudarala od rustikalnog krajolika. Nasmijala se sama sebi.
Dobro, Matea, nećemo se izgubiti, rekla je naglas.
Sutra ujutro, oštar kikirik jaranog kokoši probudio ju je dok je spavala u autu.
Što se to gromi? zarežala je spuštajući prozorsko okno. Kokoš je pogledala jednim okom, a zatim nastavila cvrkutati.
Zašto vičite tako? uzviknula je Matea, ali vidjela je metlu kako prolazi pred staklom i ptica je zatajila. Na rubu se pojavio starac.
Dobro jutro!, pozdravio je.
Matea ga je gledala iznenađeno. Selo je izgledalo kao iz bajke.
Ne obraćajte pažnju na našu kokoš, rekao je starac. Dobro je, ali cvrkuće kao da ga rezaju.
Matea je prasnula na smijeh; san joj je nestao. I starac se nasmijao.
Ostajete li kod nas duže ili je ovo samo prolazna stanica? upitao je.
Svakog dana dok traje, odgovorila je Matea.
Uđite slobodno, draga. Dođite na doručak. Upoznat ćete i baku. Pripremit će kolače i nitko ih neće pojesti. Unuci dolaze jednom godišnje, djeca rijetko
Matea nije oklijevala. Trebala je upoznati mještane.
Baka Jela, starija žena s prekrivkom i šalom, imala je osmijeh bez zuba i milozne bore. Kuća je bila čista i udobna.
Kako je divno ovdje!, uzviknula je Matea. Zašto djeca više ne dolaze?
Jela je odmakla ruke.
Mi im ispričamo da ne dolaze. Ceste su loše. Nakon kiše treba čekati tjedan da se može izaći. Jednom je postojala most, ali je star i pao prije oko petnaest godina. Živimo kao zatvorenici. Stjepan ide u trgovinu samo jednom tjedno. Čamac više ne nosi teret. Stjepan je jak, ali godine
Kolači su božanski!, uzviknula je Matea. Nema li ikoga tko bi se brinuo za vas? Netko mora!
Za što? Imamo nas samo pedeset. Prije smo bili tisuću, ali svi su otišli.
Matea je razmislila.
Čudno. Gdje je uprava?
S druge strane mosta. Uz krivolom je još 60 kilometara. Pomislite da nismo tražili pomoć? Jedini razlog: nema novca.
Matea je shvatila da je našla projekt za svoje odmore.
Reci mi, gdje mogu naći upravu? Ili li me netko odveze? Ne izgleda da će padati.
Stariji su se pogledali među sobom.
Ozbiljno? Došla si da se odmoriš.
Jesam. Odmor može imati razne oblike. A ako padne kiša? Moram misliti i o sebi.
Stariji su se nasmiješili toplinom.
U upravi su joj rekli:
Koliko nas mučiš! Smatrate nas lošima. Pogledajte gradske ceste! Tko će dati novac za most za selo od pedeset stanovnika? Nađite sponzora. Na primjer, Sokolović. Čuli ste za njega?
Matea je kimnula. Naravno da je znala Sokolović je vlasnik tvrtke u kojoj radi moj muž. Rođen je u tom kraju; roditelji su se preselili u Zagreb kad mu je bilo deset godina.
Nakon noći razmišljanja, Matea je odlučila. Imala je broj Sokolovića moj muž ga je zvao nekoliko puta s mobitela. Nazvala ga je kao treću osobu, ne spominjući da sam ja Stjepan.
Prvi pokušaj nije uspio, drugi je Sokolović poslušao, zastao na trenutak, zatim se nasmijao.
Znate, skoro sam zaboravio da sam rođen ovdje. Kako ste?, pitao je.
Matea se razveselila.
Vrlo dobro, mirno, ljudi su prekrasni. Poslat ću vam slike i video. Igor Borisović, pokušao sam sve nitko ne želi pomoći starijima. Vi biste jedini mogli nešto učiniti.
Razmisliću. Pošaljite mi slike, želim se sjetiti kako je bilo.
Dva dana Matea je snimala i fotografirala za Sokolovića. Poruke su pročitane, ali odgovora nije bilo. Baš kad je htjela odustati, Igor Borisović je nazvao sam:
Ekaterina Vasiljeva, možete li doći sutra u moj ured na Trgu bana Jelačića oko tri? Pripremite preliminarni plan radova.
Naravno, hvala, Igor Borisović!
Znate, to je kao povratak djetinjstvu. Život je utrka nema vremena za sanjarenje.
Shvaćam. Ali morate doći osobno. Sutra ću biti tamo, sigurna sam.
Kad je prekinula, shvatila je: to je isti ured u kojem radim ja, moj muž. Smiješeći se u sebi, predvidjela je iznenađenje koje slijedi.
Došla je rano, još sat vremena prije sastanka. Parkirala je auto i krenula prema uredu mog muža. Tajnice nije bilo. Ušla je i, čujući šumove iz sobe za odmor, prišla je bliže. Tamo su bili ja i moja tajnica.
Na moj pogled, Matea je ostala zatečena. Ja sam se podigao, pokušavajući podići hlače.
Matea, što radiš ovdje? upitao sam iznenađeno.
Matea je pobjegla iz ureda, i u hodniku je naletjela na Igora Borisovića. Dala mu je dokumente, a suze su joj navrle u oči dok je jurila prema izlazu. Nije se sjetila kako se vratila u selo. Kad je stigla, pao je na krevet i počeo galama.
Sljedeće jutro, Igor i grupa ljudi su zakucali na vrata da je probude.
Dobro jutro, Ekaterina Vasiljeva. Vidim da jučer niste htjeli razgovarati, pa sam došao osobno. Želite li čaj?
Naravno, uđite.
Bez riječi o noćnim događajima, popili smo čaj i okupili se oko kuće. Igor je gledao kroz prozor.
Oh, kakav delegat! Ekaterina Vasiljeva, nije li taj čovjek zapravo djed Ilitch?
Matea se nasmijala: Da, on jest.
Trideset godina je već djed, a njegova partnerica nas je hranila svojim kolačima.
Čovjek je pogledao Mateu s zabrinutošću, a ona je brzo odgovorila: Ana Marija je u top formi i još uvijek priprema svoje poznate kolače.
Dan je prošao uz mnoštvo aktivnosti. Igorovi suradnici su mjere, zapisivali i brojali.
Ekaterina Vasiljeva, mogu li vas nešto pitati? Što se tiče vašeg muža oprostite li mu?
Matea je razmislila, zatim se nasmijala: Ne. Znam da mi je zahvalan što je sve ovako završilo I što onda?
Igor je šutio. Matea se podigla i pogledala oko sebe.
Ako se most obnovi, ovo mjesto može postati izvanredno! Obnoviti kuće, stvoriti zone za odmor. Priroda je netaknuta, autentična. Ali nema tko da se brine. I ako se ne želi vratiti u grad
Igor ju je gledao s divljenjem. Ta žena bila je posebna, odlučna, pametna. Nije me primijetio prije, a sada ju je vidio pod drugačijim svjetlom.
Matea, mogu li dolaziti još?
Dolazite kad god želite, bit ću sretna.
Izgradnja mosta napredovala je velikim tempom. Mještani su bili zahvalni Matei, a mladi su se počeli vraćati. Igor je postao čest posjetitelj.
Moj muž je zvao više puta, ali Matea je odbijala odgovarati i blokirala mu broj.
U zoru, zvuk udarca odjeknuo je na vrata. Matea, još pospana, otvorila je, očekujući loše vijesti, ali ugledala je mene.
Bok, Matea. Došao sam po tebe. Dosta ti je glumiti slatku. Oprosti, rekao sam.
Matea se nasmijala: Oprosti? To je sve?
U redu Pripremi se, vraćamo se. Ne možeš me izbaciti iz kuće, ne zaboravi, to nije tvoja kuća, zaboravio si?
Sad ću te ja izbaciti! uzviknula je.
Vrata su škripnula dok su se zatvarala. Iz sobe se pojavio Igor u neformalnoj odjeći:
Ova kuća je kupljena sredstvima moje tvrtke. Ti, Stjepane Alekseviću, misliš da sam budala? Trenutno je audit u našim uredima i morat ćeš odgovarati na mnoga pitanja. Što se tiče Matee, rekao bih joj da ne brine šteta za njeno zdravlje
Stjepanove oči se raširile. Igor je zagrli Mateu:
Ona je moja djevojka. Molim te, ostavi kuću. Dokumenti za razvod su već podneseni, čekaj obavijest.
Vjenčanje se dogodilo u selu. Igor je priznao da je ponovno pronašao ljubav prema tom mjestu. Most je obnovljen, cesta dotjerana i otvorio se dućan. Mještani su kupovali kuće za ljetne odmore. Igor i Matea su odlučili i sami obnoviti svoj dom da imaju skrovište kad dođu njihova djeca.
**Lekcija:** Ponekad se pravi mir i smisao nalaze tamo gdje najmanje očekujemo u zaboravljenom selu, u razgovoru s nepoznatim ljudima i u hrabrosti da slušamo svoje srce, a ne samo glavu.
