Lidija spakirava stvari i kreće od tebe. Kuda? Što ti to? I ti isprazni stan, on je naš s tatom. Ja ću ga iznajmiti. Nemam više mjesta za tvoje izgovore. Nađi si smještaj.
Lidija se vratila s posla i opet zatekla muža kako uživa u pijanci. Nije bio sam uz njega su prijatelji. Za stolom su sjeli susjed Petar i njegov brat Nikola, koji je došao u posjet. Sada su zajedno slavi Nikolin odmor već treći dan.
Vlado, Lidijin muž, gotovo ne pije rijetko, tek po povremenim prigodama. Ovdje je došao prijatelj, cijela družina. Vlado je znao da se ponaša loše, ali nije mogao odbiti goste.
Prijatelj li mi je ili ne? stalno je ponavljao Nikola.
Vlado, pošalji svoje prijatelje u krevet. Stalno su na nogama.
Ćuti, ženo! uzviknu Nikola.
Lidijo, idemo. tiho reče Petar i ustane od stola.
Kako mi se obraćaš prema mojoj ženi?
Smiri se. Svi se vrate u kuće. Na izlaz.
Lidija gura goste prema izlazu, muža na kauč i počinje s čišćenjem. Ubrzo dolazi svekrva. Neka vidi čime se njen sin bavi!
Lidija je sve završila prije dolaska Tereza Vlatke. Čak je pripremila brzu večeru, jer su gosti pojeli sve što je bilo na stolu. Ono što je ostalo završilo je u kanti za smeće.
Tereza Vlatko, Marijo, koliko mi nedostaješ.
Mamo, baka ima mačića. Crvenkasta je. Djed je rekao da je lukava kucavica.
Marijo!
Djed tako kaže.
Operite ruke, večeramo i pijemo čaj.
Gdje je Vlado? Zvala sam ga, ali nije odgovorio.
Spava. Treći dan slavi s komšijom. Dolazim s posla izbacujem ga, a ujutro sve iznova. Možda ga ostaviš vani, bez ključeva. Dok taj brat Petra nije stigao, sve je bilo u redu. Saznala sam da je došao zauvijek. Stan im je s bratom zajednički. Petrova žena ne pušta djecu da se igraju u kući mala djeca, pa su i do nas došli.
Oni su prijatelji iz prvog razreda. Kad smo se preselili, sprijateljili smo se. Ne može se to prekinuti. Morate se seliti.
Kuda? Kuća još nije gotova, ostalo je malo. Treba pogledati. Kako je ostaviti?
Sam će doći.
Tko će doći? na vratu kuhinje pojavio se Vlado.
Ti. Tko još. Došao je miris hrane ili nešto drugo?
Ništa ne želim.
Dobro. Lidija spakirava stvari i odlazi od tebe.
Kuda?
Što ti to? I ti isprazni stan, on je naš s tatom. Ja ću ga iznajmiti. Nemam tvoje izgovore. Nađi si smještaj.
Kakav smještaj, mama? Nikola je zatekao čudo. Naša kuća se gradi.
Kuća? Pa razmisli, čija je kuća. Tko je uložio? To su Lidija i ti. Ali ti si uložio našim novcem. U kući će živjeti Lidija i Marija. Lidija, ne staj, spakiraj svoje stvari i Marijine.
Neću vam dati kćerku!
Bojte se.
Ona je moja. Lidija nema ništa s njom.
A kad je ona zamijenila majku, je li ti je sram? Ona je njena majka! I ne smiješ ništa reći pred kćerkom. Bolje spakiraj svoje stvari.
Mama, ja sam tvoj sin. A ja?
I što? Sutra stan mora biti prazan. Sad idemo s djevojkama.
Kuda?
Pogledati njihovu kuću i dovesti radnike. Još je malo ostalo. Sve će dovršiti. Namještaj ćemo naručiti.
A ja?
Što sve brineš? Imaš prijatelje zaštitit će te.
Ne, tako ne može biti.
Rekla sam ti sve. Lidija, sve spakirala? Idemo. Uzmi ključeve od auta.
Na mom autu?
Želiš li da idemo pješice? Ne smiješ voziti.
Sad idemo kod nas, a sutra vidimo što s kućom reče svekrva. Vikendi su pred nama. Prozračimo, odmorimo. A on neka razmišlja.
Ujutro je Vlado, sa stvarima, stajao na pragu stana roditelja. Šale s majkom bile su loše. Ako je rekla, sve će ići po njenoj volji.
Što ti treba?
Mama, tražila si da ispraznim stan. Gotovo je, slobodan je. Još sam kod vas, a potom ću naći gdje živjeti. Uzet ću Mariju i Lidiju. Gdje su?
Još su ovdje, ali uskoro idemo gledati njihovu kuću.
A ja ih tražim. Mama, možemo li razgovarati. Kriv sam. Sve je to braća. Znaš Nikolu, Petra. Ne možeš se odvojiti od njih.
Zato više nećete tu živjeti.
Lidija i Vlado su se pomirili. Lidija je bila duboko povrijeđena, ali povjerila je Vlastu.
To je sve. Nema više susjeda, prijatelja.
Pazi, inače nećeš vidjeti Mariju. Kćerka će ostati sa mnom. I sin također
Sin? Sin! Moramo brže završiti kuću. Moram reći mami!
Ne viči tako, ona zna. Možda nije sin, možda još jedna kćerka. Rok je kratak.
To je sve. Kćerka ili sin. Ti si moja Lidija! Vlado je uzeo ženu i zakoračio po sobi.
Pažljivo. Stavi me na mjesto.
Obitelj se preselila u novu kuću. Brat Marijine rođen je odmah nakon useljenja.
Marijo, idi pogledaj brata reče baka.
Kakav mali. A moj je veći. Mama mi je darovala. Sad smo dvije mame. Tako, bako?
Da, mala.
Nisam mala. On je mali. A mama je obećala da ćemo nabaviti lukavu dlakavu glavu. Pa
Marijo!
Djed tako kažeU tihoj večeri, dok se zvijezde probijaju kroz prozore, čuje se meki mjauk crvenkaste kucavice koja se uvija oko Noge Marije. Mačak, s iskričavim očima, odjednom se zaustavi pred starim, prašnjavim sandukom u kojem su bile zakopane sve neodgovorene riječi. Lidija ga pogleda, a u njegovom pogledu vidi odraz svoje prošlosti sve te razmirice, sva sumnja, sve neizgovorene žalosti.
Polako otvara sanduk i iz njega izleti stari, izblijedjeli list papira. Na svakom je ispisano ime: Lidija, Vlado, Petar, Nikola, Marija, Tereza. Svako slovo nosi težinu godina zajedničkog suživota, a kad ih pročita, srce joj se otopi. Shvati da su svi oni, i oni sami, građevinski blokovi jedne jedinstvene priče priče koja ne treba zidove i ključ i brige, nego otvorenost i povjerenje.
Život nas je vodio kroz oluje, ali i kroz tihe zalaze, šapne Lidija sebi, a zatim podiže čašu vode. Za nas, dodaje, i za sve one koji još traže svoje mjesto pod svodom. Gleda Vlada koji stoji tiho pored nje, oči mu sjaje poput svježe oborene kiše. On uzima ruku, a u tom dodiru sve nesigurnosti nestanu.
U istoj sobi, Marija i Marijo, sada već stariji brat i sestra, sjede na podu i crtaju crtež kuće. Na papiru se pojavljuje neobična silueta ne samo krov i prozori, nego i velika, topla ruka koja obuhvaća cijeli dom. Na dnu crteža piše: Dom je onaj gdje se srce može odmoriti.
Kad se sunce podigne nad horizont, svekrva Tereza izlazi na terasu s toplim čajem u ruci. Pogledava novu kuću koja sjaji pod prvim zrakom, a uz nju i čitav red susjeda koji dolaze, noseći darove i osmijehe. Svaki od njih nosi po jedan komad te jedne stare knjige iz sanduka svaka riječ postaje most između onoga što je bilo i onoga što će biti.
Neka ova kuća bude mjesto gdje se ne zaboravlja, šapće Tereza, ali gdje se uči, oprašta i gradi iznova. I svi zajedno podižu čaše, a odjek njihovog smijeha se širi po ulici, preplavljujući sve strahove i sumnje.
U tom trenutku, crvena kucavica se zatvori u krug, a zatim nježno sklizne na pod, ležeći uz stopala Lidije. Gledajući je, Lidija shvati da su sve njihove bitke bile samo prolog jednoj velikoj priči priči o ljubavi, odanosti i nesavladivoj snazi obitelji. I dok se zvijezde vrte iznad njih, svaka od njih blista kao obećanje novog početka.
Sada, kad su sve tajne iznesene na svjetlo, kuća pulsira toplinom i smijehom, a vrata ostaju široko otvorena za sve koji traže mir. I tako, pod šaptom vjetra i pod svjetlom prve jutarnje zvijezde, priča se nastavlja ne s krajem, nego s beskrajnim početkom.
