Za Snježanu i Sinčića
Bajko, podlegli prljavi bijelom kafiću na rubu starog zagrebačkog bloka, bježeo je od jedne hrpe smeća do druge, tražeći nešto za žvakati. U jednoj napuštenoj kantini zakoračio je među otpatke i ugledao krcavu sivobijelu mačju kulju, zarobljenu u tamnoj zloi.
Mala mačkica puzala je po betonu, glasno škripajući i vrišteći od gladi. Velik, mršav, prašini prekriveni crveni pas, točnije točnije, bilo je teško razlučiti je li njegov krzno crveno ili sivo, jer ga je prašina prekrivala gusta koža. Ubrzo se zapeo i
Mala mačkica, ugledavši ga, škripala je i puzala prema njemu. Bajko je zažuborio, ali mačić se ne uplašio.
Što je ovo, pomišljao je pas baš mi je nedostajalo. Hej, hej! Sada će ti doći mama. Nemoj se mi miješati.
Pokušao je odbaciti šapicu nadmoćnog šteneta, ali ono nije obraćalo pažnju. Prikrilo se uz njegovu ogromnu, prljavu šapu i zaglavilo svoje šapice i malene kandže u nju.
Dobro, pomislio je pas čekat ću dok se njegova majka vrati i onda ću ići svojim putem.
Mali se sklupčao i utonuo u san. Osjećao je toplinu i mir. I taj nejasni, prljavi pas također se smjestio pored njega i počeo čekati.
Čekanje se protezalo danima, a majka mačaka ne dolazi. Sunce je nestalo, nastupila je noć i pas je shvatio da nema smisla čekati dalje nešto je strašno zadesilo Snježanu.
Mala mačkica se probudila i sripeći se trgnula je prema pasoj trbuhu gladna je bila.
Još jedna briga, pomisli Bajko što ću raditi? Ne mogu ga ostaviti da umre od gladi?
Dobro reče. ću ga odnijeti do onog starog kontejnera pokraj restorana. Tamo se bacaju razne hrane, a u velikom spremniku je rupa kroz koju mogu prodrijeti.
Nahranim ga i ostavit ću ga tamo. Neću se više brinuti.
Zgrabi mačića za vrat, podigne se i krenuo je kratkim korakom. Ostavio je kulju među grmljem da ne pobjegne dok on kopa po otpadcima.
Pas je nervozno škripao i stalno slušao uzaludno škripu. Sivi mali tražio je majku, vičući u tišinu.
Pa, bre, kakva je ovo muka uzviknuo je pas Koja majka?
Pronašao je nekoliko otvorenih, neiskorištenih kutija s jogurtom. Vratio se nazad, pokušavao slaziti slatku i kaloričnu masu jezikom, ali nije je pojeo. Namazao je mačkinu njušku, a ona je ližeći je prede.
Eto, to je dobro.
Pas se razveselio.
Tako sam i pojeo.
Mala mačkica se penjala na topli bok psa, zakopčavala male kandže u njegovu prljavu dlaku i uspavala se.
Dobro, pomisli pas. Neka tako ostane. Čekat ću do jutra, zatim zatim ću otići.
Noću je mačkica bujala i cvilila. Pas ju je lizao da je umiri. Tek pred jutro se oboje uspavali. Kad je pas otvorio oči, susreo se s malim sivim očima mačića koji ga je otresao mokrim nosom i zapiskao:
Mami
U tom trenutku pas je shvatio da nikada neće napustiti ovu bebu.
Počeo je tražiti nešto mekše, žvaći komadiće hrane za svoje malo dijete, a mačić je jeo i zagrlio se, mašući repom i spavajući na njemu. I pas se osjećao iznenađeno spokojno, kao da je pronašao dom i obitelj.
Jeli su zajedno, spavali zajedno. Ostatak dana pas je igrao s mačićom, tjerajući ga da trči i skače.
U takvim prilikama moraš poučiti mališane svima vještinama preživljavanja.
Ljeto je prošlo, mačić je odrastao, a pas je još više smršao. Započela je jesen, a kiše su postale neprestane. Pronaći toplo, suho i skrovište postalo je gotovo nemoguće.
Ponekad je pas, obgrljujući mačića šapama, štitio ga od hladnoće i vode. Drhtao je od mraza, ali ga je i dalje lizao najvažnije mu je bilo zagrijati i nahraniti ga.
Pas je razvukao prehladu kašljao, kihnuo, iz nosa i očiju curiše. Mačić ga je zabrinuto gledao i upitao:
Mami, mami, što ti je? Jesi li bolesna?
Ne, ništa teškog, moj dragi odgovara pas.
Ne brini se za mene. Sve je u redu. Priđi mi, zagrijat ću te.
U suzama koje su zaklonile oči, dok je prehlada šla svojim tokom, pas nije primijetio da se na odlagalištu nema ništa za jesti. Morali su se prebaciti na drugi kontejner.
Kao i uvijek, uzeo je mačića zubima za kožicu i odveo ga.
Cijela ulica je bila preplavljena vodom, a s neba se sipao neumoljivi kišni pljusak. Kapljice su udarale o pasovo tijelo, ali on je mislio samo na jedno:
Moj mali ne smije se smočiti i oboljeti.
Žurio je preko prometne ceste i
nije vidio vozilo koje se zaokretalo u blizini. Srećom, auto je prošao sporo; vjetrobranska brisač nije mogla otopiti vodu s vjetrom, pa je udar bio blag, ali dovoljno snažan da prednji branik odgurne pssa na pločnik.
Vozač je usporio, otvorio vrata i prišao psgu koji je ležao na lijevom boku, podižući oštećenu zadnju šapu.
Da pogledam, reče vozač, ali pas
Stisnuo je nešto prednjim šapama i grdio.
Ne boj se rekao je vozač najnježnijim glasom. Ja sam liječnik. Pusti da vidim tvoju ranu.
Kiša je pojačala. Liječnik se skuhao pod vodom koja je curila po leđima, ali pas je još čvršće stegao nešto uz sebe i zatvorio oči.
Što to skrivaš? upitao je liječnik fascinirano.
Kada je pogledao ispod šapa, ugledao je dva mačja oka.
Eto ga! uzviknuo je. Idemo.
Skinuo je kaput, razlio ga po mokrom asfaltu i pažljivo položio psa unutra. Nakon toga su ga smjestili na stražnje sjedalo, a automobil je odjeknuo od starta.
Veterinar, dugogodišnji prijatelj liječnika, nije stigao.
Kiša primijeti veterinar a ti što mu nosiš?
Liječnik nije rekao ništa, ušao je u preglednu. Na stolu je ležao veliki mokri pas, još uvijek držeći mačića uz šape.
Zanimljivo primijeti veterinar udario si ga?
Ja odgovori liječnik.
Veterinar je uzeo mačića iz šapa i predadio ga liječniku.
Sjedni tamo, u kutu, i ne ometaj me.
Rekao je čovjeku s mačićem, a njegove ruke su već pripremale igle i instrumente za operaciju. Mačić je pokušavao iskobiti se iz ruku i trčati prema svojoj mami.
Mama! Mama! vikao je Ja sam ovdje. Ne boj se. Doći ću.
Tiho, tiho smirivala ga je žena sve će biti u redu s tvojim prijateljem. U sigurnim je rukama.
Pas je čvrsto držao mačića, a on je gledao u sve oči svoje pasmine majke. Neko u bijelom mantilu radio je nešto s njom.
Od napetosti, gladi, hladnoće pao je u san na liječnikovim rukama.
Nekoliko sati kasnije, veterinar je rekao čovjeku da može ponijeti psa kući, ali mora mu dati injekcije i za par dana ga dovesti na kontrolu.
Znaš što reče veterinar doći ću večeras poslije posla, pogledat ću tvog podupiranog i popiti po čaši.
Vidio je scenu i za par dana velik crveni pas bio je na nogama, a liječnik ga je hranio raznim poslasticama. Pas još nije mogao ustati, a kraj njega je sjedila dugohlava, mršava siva mačka koja je promatrala cijeli proces hranjenja.
Brinu se za prijatelja reče liječnik veterinaru, ali on je imao puno iskustva s životinjama i u kući je imao više pasa i mačaka.
Nisi shvatio rekao je, spuštajući se blizu psa ne brineš se za prijatelja, brineš se za svoju mamu.
Što to pričaš? iznenadio se čovjek.
Veterinar je pomahao rukom mački, namignuo i reče:
Ne brini, sve će biti u redu s tvojom majkom.
Mačić je prede i naslonio glavu na ruku.
Hoćeš li ih uzeti kad se pas oporavi? upitao je liječnik dok su sjedili za stolom.
Ostavit ću ih sebi.
Odlično složio se veterinar.
Popijmo čašu za što brže ozdravljenje psa. A, kako ćeš ga zvati?
Liječnik je razmislio nekoliko sekundi i odgovorio:
Znaš, dajmo mu ime reče Pas će se zvati Luka, a mačka… neka bude Sinčić. Što kažeš?
Veterinar se nasmiješio i podigao čašu.
Za Luku i Sinčića rekao je.
I zatim su dugo sjedili, pijeći, jedući, smijući se i prepričavajući priču. Sinčić se ugnijezdio na svoju mamu, zagrlio joj opkoljenu šapu i uspavao se.
Pas je gledao u njega i nije mogao zamisliti život bez ove male duše.
Kako je mogla ikad postojati bez nje?
—I tako su Luka i Sinčić, u tihoj zagrebačkoj noći, pronašli svoj vječni dom.
