— Halo, Nataša, ne možeš doći, nešto mi nije u redu.

Alo, Marija, ne možeš doći, nešto mi nije u redu. Denis i Nataša ostavili su mi Krešu i otišli na kavu kod prijatelja, ne mogu im se javiti.
Pa opet ostavili? Što je ovo! Sad dolazim, mama.

Polovina sata kasnije Marija je bila kod mame.

Krvni tlak je skočio, ne mogu ga sniziti. Glava mi pršti
Hoćeš li hitnu pomoći zvati?
Ne, samo da odležim. A Krešo mi se mrda po sobi, skače, sve mu stupa u oči, još je mali, ništa ne razumije

Marija je odvela unuka u drugu sobu.

Evo nas, opet su otišli, a ostavili malića na bolesnu prababu, nemaju srca ni za šalu. Mama već u svom dobu, teško je s djetetom, a oni nemaju posla. Pijanice, tulume, sve im u glavi.

Sat vremena kasnije se pojavila djeca s dečkom, malo pod temperaturom.

Denis, baki je loše, a vi ne odgovarate na pozive. Zašto ste opet ostavili Krešu kod nje?!
Mama, sve je u redu! Baka se samo pravi bolesnom, inače je zdrava ko konj!
Ne smeš tako govoriti! Bez srama ste obojica! Ne samo da ste se uselili, nego još i opterećujete staru!
Pa zar nam ne kupite stan, gdje ćemo živjeti?
Ili ćete obojica raditi? Krešu možete već poslati u vrtić, uzimaju ga od dvije godine, i onda idite raditi!
Mi radimo, vodimo blog s Natašom. Kad sve skrozimo, novac će nam teći kao rijeka. Samo čekati. Uložili smo u reklamu, uskoro će isplata!
Ma to je glupost! Sad bloggeri su kao buve na mački! A stana nemamo, pa ne možemo ništa kupiti. Prije nego što se oženiš, trebao si razmisliti.
Nije moj kriv, da se Nataša tako brzo zamalo! Morala je udati se!
Što želiš reći, nije moj kriv? Samo sam ja to učinila, što? ubacila se Nataša, glasom punim dimljene cigarete.
Ma, nemoj! Rekao sam ti da se braniš Sad si i ti kriva
Ne želim slušati vaše pijanice, idem. I nemojte vrijeđati baku!

Marija je pogleda u mamu; spavala je. Lijek je očito djelovao.

I ne vičite, baka spava. To je sve, idem

Kad su se čuli glasovi da je Nataša, nažalost, sve posložilo po zlu.

Morao je brzo organizirati vjenčanje, skromno, samo najbliži.

Mladim se nije svidjelo ići u iznajmljeni stan, pa su se upuštali kod bake Ane.

Bako, imaš dvije sobe, bit će nam dosta. Nataša će čistiti, kuhati, i ići u trgovine.
Pa što, ne želiš pomoći voljenom unuku? Kad se nam podignemo, kupit ćemo stan i otići. To je privremeno.
O, dušo, ja sam navikla živjeti sama, a vi ste bučni, vjerojatno puštate glazbu, vodite goste i još će se pojaviti dijete, nema ti tišine A ja imam hipertenziju.
Sve će biti u redu, ne brini! Pravnu djecu ćeš čuvati, to je sve

Marija je to saznala kad su Denis i Nataša preselili u mamin stan. Molili su da ne pričaju, jer su znali da će se protiviti.

Dušo, ne bijes se. Živjet će malo, pa će otići. Nisu im ulica za život
Besmisleno je to što si pristala. Da je Denis našao posao, sve bi bilo drugačije. Sad će samo letjeti gluposti. Na pomoć djeci će živjeti, a Natašini roditelji će im posuđivati.

Denis je odustao od studija, bez zanimanja, ne primljen je u vojsku zbog astme, i sad mu je glava naopako.

Marija nikada nije odbijala čuvati unuka, ali kad su ga počeli svakodnevno donositi, nagnala se.

Vi ste roditelji, trebate provoditi vrijeme s djetetom, a vi stalno idete na druženja i snimate gluposti. Jednom ili dvaput tjedno donesite unuka, imam svoje poslove

Tada su opet ostavljali dijete baki Ani. Baki je bilo teško, ali Denis je stalno obećavao da više nećemo.

Marijo, tvoja mama je sad internet zvijezda, znaš li?
Što to? Ona ne koristi internet.
Denis joj postavlja razna glupa pitanja, odgovara ozbiljno, i onda se iz nje šale.

U komentarima su ljudi šokirani što mladi zadirkušu baku. A ona ništa ne zna, vjerojatno snimaju u tajnosti.

Marija se razljutila, nije šala. To je bila granica nesramnosti.

Izašla je iz sobe i nazvala sina.

Alo, bok, mama.
Denis, zašto snimaš baku i objavljuješ na internetu? Jesi li ti poludi?
Što je tu? To je sad trend, stvarno! Ona samo odgovara na pitanja, što je tako teško Gdje je problem?

To je smišljala Nataša. U nas je hodajući sadržaj, znaš li koliko lajkova ima njezin video?

Ne znam i ne želim znati! Sada su svi videozapisi s njom objavljeni! To je podlo! Ne razumiješ li?
Ništa podlo. Pomaže nam da podignemo račun, brže ćemo zaraditi i otići.
Riješite svoje probleme sami! Poništite baku pred cijelim svijetom! Bez srama! Brzo izbrišite video, inače ćete završiti na ulici.

Hvala, mama Za podršku. Video neću izbrisati. Naš blog je u topu zahvaljujući tim snimkama, reklamiraju nas i ponude. Ne miješaj se u to!

Objesio je, a Marija je vrištala. Baka iznova iznervirana, sve je to izopačeno!

Uveče je ispričala mužu. On se također naljutil. Kako možeš izložiti baku?

Marija, idemo, razgovarat ću s njim!

Denis je bio kod kuće, Nataša šetala je s djetetom, baka Anja odmarala se.

Pa što ste došli? Kod nas je sve u redu, slušajte manje zavistljivce. Svatko zarađuje kako može!

Ali ne snimajte baku u tajnosti! Izbrišite video pred mnom! Marija je prešla u vikanje.

To nije ozbiljno, mama! Ja sam već odrastao, ne moraš mi govoriti što radim!

Odrasli?! Onda se iseli u stan i živi tamo! Kao muha koja se prilepi na baku! Još tražite mi mirovinu? Nije li to sramota?

Ona je sama ponudila pomoć. I baku ništa ne može spasiti, srce joj je slabo. Vrijeme je.

Ne ti, nego Vadim! On me je napustio, a sada se viđam s tobom.

Denis se pokušao udariti, ali Marija ga je zaustavila. Šokiran, izašao je iz sobe. Nataša je brže spakira i otišla s djetetom.

Nisu pozvali policiju; shvatili su da nema dokaza, nitko neće istraživati. Greh će ostati na Natašinoj savjesti.

Denis, i ti si kriv. Koliko puta sam rekla da se iselite! Baka je bila dobra, a vi Jeste joj previše.

Ja sam u šoku, mama Krešo nije moj sin, baka je preminula

I ja idem na posao, svoj blog ću izbrisati. Sve su to gluposti. Vrijeme je promijeniti život

Dobro, sine, vrijeme je da se razbudiš.

Denis se razišao s Natašom, podnio tužbu za očinstvo. Počeo je raditi i dobro zaraditi.

Marija je gledala kako se sine mijenja. Počeo je slušati njene savjete i tražiti mišljenje.

Ubrzo se oženio dobrim djetetom, potpuno suprotnim od Nataše.

Marija i muž bili su sretni što je sin napokon postao zreloglavi, po čovjeku, i nadali se da takvi problemi više neće dolaziti u njegov život.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

fifteen − 1 =

— Halo, Nataša, ne možeš doći, nešto mi nije u redu.
Egy kis magyar városban, 1992 tavaszán, nap mint nap ült egy férfi a vasútállomás előtti padon. Nem kéregetett. Nem beszélt senkivel. Csak ott ült csendben, lábánál egy szatyrot szorongatva, tekintete a sínekre révedve. Dumitrunak hívták. Állomási mozdonyvezető volt még ’89 előtt. A rendszerváltás után bezárt az üzem, egyre kevesebbet jártak a vonatok, az olyan emberek, mint ő, pedig kikerültek a perifériára. 54 éves volt, és mély hallgatás ült rajta, amit már nem lehetett levetni. Minden reggel nyolcra érkezett a pályaudvarra, mintha csak a régi műszak kezdődne. Délig maradt, aztán hazament. Az emberek ismerősként köszöntötték: “Az, aki a vasútnál dolgozott.” Nem kérdezett tőle senki semmit. Egy nap egy tizenkilenc éves, rozoga hátizsákos fiú ült le mellé a padra, kezében összegyűrt papírral, idegesen nézve az óráját – remegett, ki tudja, izgalomtól vagy éhségtől. – Indul innen vonat Szegedre? – kérdezte a fiú, Dumitru felé sem nézve. – Négy előtt tíz perccel, felelte a férfi, szinte gépiesen. A fiú sóhajtott, elmesélte, hogy felvették az egyetemre, de nincs pénze jegyre, mindent összegyűjtött otthonról, de nem elég. Nem akar hazamenni, ígéret volt, hogy sikerül neki. Dumitru nem szólt semmit. Felállt, elvitte a szatyrot. A fiú csak nézett maga elé – azt hitte, hiába beszélt. Tíz perc múlva azonban Dumitru visszatért. Leterített valamit a padra a fiú mellé: egy régi MÁV-igazolványt meg némi pénzt. – Már nincs szükségem rá – mondta. – Én már elértem, ahová kellett. Te még nem. A fiú visszautasította volna, de Dumitru leintette: – Ha egyszer sikerül, segíts majd máson is. Csak ennyi. A vonat elment, a fiú is vele. Dumitru másnap is ott volt, de már nem sokáig. Pár hónap múlva, egy reggelen, a fiú visszatért. Soványabb, de mosolygott. – Sikerült, dolgozom is már – mondta. – Visszahoztam, amit adtál. Dumitru csak bólintott, s hosszú idő után először mosolygott. – Tartsd meg – szólt. – Ne szakadjon meg a lánc. Évek teltek el, Dumitru többé nem járt ki az állomásra. Tíz év múlva a fiú már felnőtt volt, családot alapított, biztos munkahelye volt, életét próbálta rendben tartani. Egy nap hazatért a városba, s megállt a régi állomás előtt. Megkérdezte, hol lehet az az öreg, aki ülni szokott a padon. – A Dumitru? Pár éve autóbalesete volt. Lába amputálva, ágyhoz kötött, felesége ápolja. Elment a címre. Dumitru egy kis panelház második emeleti szobájában feküdt. Az ablak mellé tolt ágyon, felesége – a régi, csendes asszony, akit az állomáson látott – csak rámosolygott, s kiment. – Visszajöttél – mondta Dumitru halkan. – Felismertem. Ember lett belőled. Többet beszélgettek, a vonatokról, az életről. Dumitru nevetett, mikor azt mondta: – Egy életet húztam le a vasútnál, mégis egy négykerekű kocsi tett most tönkre. Ilyen az élet! A fiú meghatódott, de elszánt lett. Napokig utánajárt, kit kérdezzen, mi segíthetne. Visszatért, egy új kerekesszéket tolt be, a háttámlában egy boríték pénzzel. – Ahogy te segítettél, hogy elinduljak az úton, most én segítek, hogy újra elindulhass… Ennyit tudtam tenni. – Hogy ne szakadjon meg a lánc. Emlékszel? Most én jövök. Dumitru csak bólintott, megszorította a fiú kezét. Sok minden eltűnik: emberek, vonatok, évek. De néha a jócselekedetek visszatérnek – nem tartozásként, hanem láncként. Amíg nem szakad meg a jóság láncolata, amit továbbadunk, egyszer visszaér. Meséld el te is a történeted, ha valaha részese voltál egy ilyen láncnak – mert ma még nagyobb szükségünk van ezekre. Egy lájk, egy hozzászólás vagy egy megosztás is számít, hogy folytatódjék ez a lánc.