Lidijo, ali zimi je tamo hladno! Treba peći na drva, grijati se na peć! Majko, ti si seljanka, cijeli život si imala takav način života. Djed i baka cijeli su život proveli u selu, ništa više. A ljeti je savršeno povrće u vrtu, bobice, gljive u šumi.
Gorana je tek počela navikavati na mirovinski život. Šezdeset godina iza leđa, trideset i pet od njih na tvornici kao računovođa. Sad je mogla mirno popiti jutarnju kavu, čitati knjige i ne žuriti nigdje.
Prve mirovinske mjesece uživala je u tišini. Ustajala kad god poželi, polako doručkovala, gledala jutarnje emisije. Šetala po dućanu kad je red malo dug, a poslije četrdeset godina to je bilo pravo blago.
U subotu ujutro telefonirala je Lidija:
Mama, moramo razgovarati. Ozbiljno.
Što se dogodilo? uznemirila se Gorana. Je li sve u redu s Marijom?
S kćerkom je sve u redu. Doći ću, sve ću ti reći. Samo ne brini!
Te riječi su joj dodatno stezale srce. Kad djeca kažu ne brini, zna se da se ipak nešto krije.
Sat vremena kasnije Lidija je sjedila u kuhinji, milujući zaobljeni trbuh. Trideset i dvije su godine, drugo dijete na pomolu, a s Ognjenom još uvijek nije u braku.
Četiri godine žive zajedno, Marija raste, a vjenčani list im je, čini se, svejedno.
Mama, imamo problem s najmom, zajedno s drhtavim rukama iščupala je ručnik. Vlasnica stana podiže najamninu. Jedva izdržavamo trenutnu, a sada traži još dvije tisuće kuna više.
Gorana je kimnula suosjećajno. Znala je da je mladima teško. Ognjen radi povremeno danas teretar, sutra dostavljač, prekosutra čuvar. Lidija je na dopustu s Marijom, uskoro će ići na drugi dopust.
Mislili smo se iseliti da bi bilo jeftinije, nastavila je kći, ali nitko ne želi ostaviti bebu.
Što planirate? pitala je majka, već predviđajući zamku.
Zato sam došla, Lidija nervozno je stegnula rub džempera. Mama, može li nas privremeno primitiš? Dok skupimo novac, možda uzmemo hipoteku.
Gorana je uzela čaj. Dvosobni stan je već mali, a sad bi cijela obitelj s malo djece bila još gušće.
Lidijo, kako ćemo svi stati? Imam samo dvije male sobe.
Stavit ćemo se, mama. Bitno je uštedjeti. Najam sad košta 13.000 kuna, zamisli za godinu sto i pedeset tisuća! Ti novce možemo staviti za prvi ulog hipoteku.
Gorana je zamislila Ognjena koji šeta po stanu u papučama, glasno razgovara po telefonu. Maju, koja neprestano plače, igračke svuda po kutovima, crtići na punoj jačini. Lidija s trbušom koji zahtijeva posebnu pažnju.
Gdje će Marija spavati? pokušala je majka naći razumno rješenje.
U velikoj sobi ćemo postaviti dječji krevet. Ti ćeš se smjestiti u manju. Dovoljno ti je kauč i TV. Nema problema!
Lidijo, tek sam u mirovini, želim malo mira. Četrdeset godina radila sam, umorna sam!
Lidija je uzdahnula, kao da je majka izrekla nešto nerazumno.
Mama, zašto ti treba mir u šezdeset? Još si mlada, zdrava. Bake u tvom dobu aktivno čuvaju unuke.
Izgleda kao prebacivanje krivice. Kaže da su druge bake korisne, a ti sebična.
I još, nastavila je Lidija, imaš li vikendicu. Čudesna kuća, sve održavaš. Možeš tamo živjeti. Svježi zrak, tišina, savršeno za umirovljenike.
Na vikendici? pitala je Gorana, ne vjerujući.
Da. Čvrsta kuća, vrt za rajčice, zdravo za starije, doktori to preporučuju.
Gorana je osjetila kako joj nešto u grudima hladi. Vikendica je trideset kilometara od grada, autobus dolazi samo ujutro i navečer.
Lidijo, ali zimi je tamo hladno. Peć, drva.
Mama, ti si seljanka, sve si to radila. Djed i baka su cijeli život bili u selu, ništa im nije nedostajalo. Ljeti je sve prekrasno povrće, bobice, gljive.
Kći je govorila kao da nudi majci skupi odmor, a ne jednostavan život u selu.
A ako mi zatreba liječnik? Ljekarna? Trgovina?
Nećeš svaki dan ići kod doktora. Jednom mjesečno pregled, dovoljno! Namirnice možeš kupiti odjednom, zamrznuti. Tvoja zamrzna komora je velika.
Lidijo, a prijatelje moje? Susjedi s kojima cijeli život razgovaram?
Telefonirajte. Ili dođu na vikendicu, roštilj, zabava!
Gorana nije mogla vjerovati uši! Kći ozbiljno predlaže da postane seljankasamac, da oslobodi stan za svoju obitelj! I to pod krinkom brige o majčinoj zdravlju!
Koliko dugo želite ostati u mom stanu? pitala je Gorana.
Bar godinu, možda i godinu i pol.
Godinu ili i pola! Cijelu godinu živjeti u dvosobnom stanu, ili se povući na vikendicu.
A Ognjen, što kaže o svemu tome?
Slaže se! odgovara Lidija. Kaže da ti na vikendici bude puno bolje nego u gradu. Bez buke, bez stresa.
Možeš čitati knjige ili gledati TV. Ognjen je čak ponudio da postavi satelitsku antenu, da imaš više kanala.
Gorana je zamislila Ognjena kako velikodušno razmišlja o njenom dobru, ležeći na omiljenom kauču. Čak bi joj postavio antenu.
Mama, razmisli sama, nastavila je kći, što ćeš raditi sama u dvije sobe? Nemaš prostora, a ni koristi. Mi ćemo se smjestiti, uštedjeti, podići se.
Kada planirate preseliti?
Možemo sutra. Imamo malo stvari. Vlasnica traži nove stanare, izbacuje nas do kraja mjeseca. Vrlo malo vremena.
Gorana je s drhtavom rukom ulila još čaja. Kći je gledala, čekajući, čitajući majčino lice. U očima joj se čitalo: Što ćeš, mama? Odbiti li svojoj kćeri i unuku?
Lidijo, a ako se ti i Ognjen raziđete? Niste službeno bračni.
Mama, nije važno jesmo li službeno u braku ili ne. Djeca su zajednička, živimo zajedno četiri godine. Brak ništa ne mijenja.
Ali ako se raziđete, što onda?
Nećemo se razići, čvrsto je rekla Lidija. Čak i kad nešto zadesi, stan je ipak tvoj.
To nije zvučalo uvjerljivo. Gorana je znala Ognjena četiri godine nije stalni muž, danas je ovdje, sutra negdje drugdje. Posao mijenja svakih šest mjeseci, prijatelje također. Lidija je zaljubljena u njega kao djevojka, spremna na sve.
Lidijo, razumiješ, tek sam u mirovini, htjela sam malo mirno za sebe.
Mama, što znači za sebe? uzburkala se kći. To je sveta dužnost podržati djecu i unuke!
Kći je vješto igrala na majčinih osjećaja. Gorana je osjećala kako joj otpor topi.
A ako kažem ne? Ako vas ne mogu primiti?
Lidija je zastala, zatim teško uzdahnula i položila ruke na trbuh:
Mama, ne znam što će se dogoditi. Iskreno, jako će me boleći. Bilo bi strašno da majka odbije u teškom trenutku.
U tim riječima se čula slabo skrivena prijetnja. Povreda na cijeli život, prekid odnosa, gubitak kontakta s unucima.
Gorana je zamislila Lidiju kako svima priča: Zamislite, moja majka mi nije pomogla!
I onda, gdje ćemo biti? pocrknula je Lidija. S dvoje djece, bez novca. Ognjen kaže da možda kod njegove majke, ali ona ima jednosobni stan i ne mari za nas.
Gorana je znala Ognjenovu majku oštru, izravnu ženu. Lidija tamo neće dugo izdržati.
Mama, pomogni nam! molila je kći. Samo godinu dana! Pažljivo ćemo živjeti, nećemo ti smetati. Na vikendicu ćeš ići kad poželiš, odmaknuti se od gradske buke.
I često ću morati dolaziti?
Kako bude. Možda vikendom dođeš u grad, kupiš nam namirnice, vidiš se s prijateljicama. A radnim danima na vikendici tišina, mir. Idealno za stariju.
U redu, napokon je rekla Gorana, osjećajući kako popušta. Ali samo godinu dana. Točno godinu, ne više! Uz uvjet da štedite, skupljate i tražite vlastito stanovanje.
Lidija je skočila u zagrljaj:
Mama, hvala ti! Najbolja si! Vidjet ćeš, sve će biti u redu! Nećemo ti smetati, sve ćemo raditi po kući.
I ja ću ići na vikendicu kad poželim, dodala je Gorana. To je moj uvjet.
Naravno, mama! Tvoj stan, tvoja pravila. Mi smo gosti, razumijemo.
Za tjedan dana preselili su se. Ognjen je metodično slao svoje stvari u ormar. Maja je trčkarala po sobama, istražujući novu teritoriju. Lidija je vodila cijeli proces, odlučivala gdje što postaviti.
A Gorana je stajala usred previranja, pakirajući torbu za vikendicu, osjećajući se izopćenom iz vlastitog doma.
Prvi mjeseci bili su pakao. Ognjen se brzo priviknuo. Upalio TV na punu jačinu, razgovarao po telefonu u bilo koje doba. U hladnjaku su se našli njegovi energetski napici i proteinski shakeovi.
Lidija je iziskivala posebnu pažnju vruće, hladno, glazba koja smeta. Maja je plakala noću, igračke su ležale po svim kutovima, crtići su svirali od jutra do mraka.
Gorana je dolazila u grad jednom tjedno po namirnice i lijekove, i svaki put se strašila što se događa. Njezin uredni stan pretvorio se u prolazni hod.
Na kuhinji su se gomilali prljavi posuđi, u kupaonici su se sušile dječje čarape i Ognjenove cipele. Omiljeni kauč prekriven je mrvicama i mrljama od sokova.
Lidijo, da li možemo malo pospremiti? ponudila je majka.
Mama, kad ću imati vremena! odmahnula je kći. Dijete je malo, ja sam umorna. Ognjen cijeli dan radi, treba odmoriti se navečer.
Mogu pomoći dok sam u gradu.
Ne, ne, mama. Sama ćemo to riješiti. Kad se dijete smiri, onda ćemo očistiti sve.
Kad nikad nije došlo. Gorana je sama prala suđe, usisavala, brisala prašinu, ali svaka njena posjeta bila je prekinuta kaosom.
Na vikendici je osjećala se izopćenom. Trideset kilometara od civilizacije, najbliža prodavaonica tri kilometra, autobus dva puta dnevno.
Susjedi su se iznenađivali:
Gorane, cijelu godinu ovdje živiš? Imaš li stan u gradu?
Kćer s obitelji živi privremeno, objašnjavala je.
Ah, to je u redu, mladima treba pomoć.
Niko ne može objasniti susjedima da je stan zauzela kći s partnerom, a oni su je ljubazno poslali na selo za zdravlje.
Zima na vikendici bila je posebno teška. Drva su se brzo trošila, vodu je trebalo grijati na štednjaku. Gorana je osjećala da je u kraju svijeta.
Šest mjeseci kasnije Lidija je postala majka sina Denisa. Gorana je nadao da će tada tražiti vlastiti stan. Ali kad je došla u grad posjetiti novorođenče, kći je izjavila:
Mama, s dvoje djece nikako nećemo naći prikladan stan. Tko će nas primiti s bebom? Još god možemo, ostajemo.
I Gorana je shvatila da je bila prevarena od početka. Godina će se pretvoriti u dvije, dvije u tri.
Pa hoće li ona toliko dugo provoditi mirovinske dane na napuštenoj vikendici? pitala je.
Dječju obitelj su izbacili policijom, jer su se uporni odbijali otići. Na GoranuGorana, samoglasno odlučivši da više ne bude žrtva tuđih očekivanja, zakoračila je prema svojoj staroj kući na selu, odlučna da ponovno pronađe mir i svoje mjesto pod suncem.
