Ne šalite se, rekla je Tanja, gledajući Ivana Petrovića s otvorenim očima.
On je odmahnuo glavom.
Ne, ne šalim se. Dajem ti vremena da razmisliš, jer ponuda nije obična. Mogu i pogoditi što ti upravo misliš. Uzmi sve u obzir, promišljeno razmisli vratit ću se za tjedan dana.
Tanja je gledala kako odlazi, zatečena. Riječi koje je upravo čula nisu se uklapale u njenu glavu.
Poznala je Ivana Petrovića tri godine. Vlasnik je bio lanca benzinskih postaja i još nekoliko poduzeća. Tanja je radila skraćeno radno vrijeme kao čistačica u jednoj od tih postaja. Uvijek je pozdravljao osoblje s toplinom i ljubaznošću. Ukratko, bio je pošten čovjek.
Plaća u postaji bila je pristojna, pa nije nedostatka radnika. Prije otprilike dva mjeseca, nakon što je završila s čišćenjem, Tanja je sjela van smjena joj je bila pri kraju i imala je malo slobodnog vremena.
U tom trenutku se otvorila vrata usluge i pojavio se Ivan Petrović.
Smijem li se sjesti? pitao je.
Tanja je uskočila.
Naravno zašto bi se pitala?
Zašto se podižeš na prste? Sjedni, ne grizem. Danas je lijep dan.
Nasmijala se i ponovno sjela.
Da, proljeće ima takvu čaroliju.
Zato što su svi umorni od zime.
Možda imaš pravo.
Htio sam te pitati: zašto radiš kao čistačica? Lara ti je ponudila da ti preuzmeš posao operatera, zar ne? Bolja plaća, lakši rad.
Volio bih, ali raspored mi ne odgovara moja kćer je mala i često se razboli. Kad je dobro, komšinica može čuvati s njom, ali kad se pogorša, moram biti ja. Stoga Lara i ja rotiramo smjene kad treba. Ona mi uvijek pomaže.
Razumijem Što se događa s djevojčicom?
Nemoj me pitati Doktori ne razumiju. Ima napade ne može dići dah, paniči, sve je to. Najbolje pretrage su privatne, kažu da čekamo, možda će prerasti. Ja ne mogu samo čekati
Drži se. Sve će biti u redu.
Tanja mu je zahvalila. Te iste večeri saznala je da joj je Ivan Petrović dao bonuse bez ikakvog objašnjenja, samo mu predala novčanicu.
Nije ga više vidjela, sve dok danas nije zakucao na njen prag. Kad je Tanja ugledala Ivana, srce joj je zakucalo. Kad je čula njegovu ponudu, još je bilo gora.
Ivan Petrović imao je sina Stjepana, gotovo tridesetog, koji je sedam godina provodio u kolicaima nakon nesreće. Liječnici su učinili sve što su mogli, ali se nikada nije vratio na noge. Depresija, povlačenje, gotovo potpuna nevoljkost da razgovara, čak i s ocem.
Stoga je Ivan smislio plan: udati ga. Zaista. Da bi imao cilj, želju za životom, borbu. Nije bio siguran hoće li uspjeti, ali odlučio je pokušati. I činio se da je Tanja savršena za tu ulogu.
Tanja, bit ćeš potpuno zbrinuta. Imat ćeš sve što ti treba. Tvoja kćer će dobiti svaku pretragu, sav potrebni tretman. Nudim ti ugovor na godinu dana. Nakon godine otkažeš što god se dogodilo. Ako Stjepan napreduje divno. Ako ne nagradit ću te velikodušno.
Tanju je izrugao bijes; nije mogla izdvojiti ni riječ. Kao da je čuo njezine misli, Ivan je tiho dodao:
Tanja, molim te, pomogni mi. Obostrano je korisno. Nisam ni siguran da će moj sin dotaknuti te. I bit će ti lakše bit ćeš poštovana, službeno udana. Zamisli da se ne vjenčaš iz ljubavi, nego iz okolnosti. Jedino te molim da nikome ne spominješ naš razgovor.
Čekaj, Ivane A Stjepan? Slaže li se on?
Čovjek se nasmiješio tugom.
Kaže da mu je svejedno. Reći ću mu da imam problema s poslom, zdravljem Glavno je da je u braku. Ispravno. Oduvijek mi je vjerovao. Zato je ovo laž za veće dobro.
Ivan Petrović je otišao, a Tanja je sjela dugo, otupela. Unutra je gnjesao bijes, ali njegove iskrene riječi umanjile su oštrinu ponude.
A kad razmišlja o tome Što ne bi učinila za malu Sonju?
Sve.
A on? Bio je i otac. Volio je svog sina.
Njena smjena još nije bila gotova kad je zazvonio telefon:
Tany, brzo! Sonja ima napad! Loš!
Dolazim! Zovite hitnu!
Upravo je stigla ambulanta.
Gdje si bila, majko? upitao je doktor strogo.
Na poslu
Napad je bio stvarno ozbiljan.
Možda bismo trebali ići u bolnicu? upitala je Tanja nesigurno.
Doktor, koji je bio prvi put tu, odmahnuo je umorno:
Što nam je? Taj bolnički odjel ne pomaže. Samo će uznemiriti dijete. Bolje odnesite ga u glavnom gradu, u dobru kliniku, pravim stručnjacima.
Četrdeset minuta kasnije doktori su otišli. Tanja je podigla slušalicu i nazvala Ivana Petrovića.
Slažem se. Sonja je imala još jedan napad.
Sljedećeg dana su se spremali za odlazak. Sam je Ivan došao po njih u društvu mladića s čistušću lica.
Tanja, uzmi samo najbitnije. Mi ćemo kupiti ostalo.
Kimnula je glavom. Sonja je pogledala auto znatiželjno velik i sjajan.
Ivan se naslonio pred nju.
Sviđa ti se?
Jako!
Želiš li sjesti naprijed? Onda ćeš sve vidjeti.
Mogu li? Jako želim!
Djevojčica je gledala majku.
Ako policija vidi, izdala će nam kaznu, rekla je Tanja čvrsto.
Ivan se nasmijao i odvrnuo vrata.
Uskoci, Sonjo! A ako netko želi izreći kaznu mi ćemo im dati novčanu kaznu!
Što su se bliže domu, Tanja je sve više bila nervesna.
Bože, zašto sam se složila? Što ako je čudan, agresivan?
Ivan je primijetio njenu tjeskobu.
Tanja, smiri se. Još je tjedan do vjenčanja. Možeš se predomisliti u bilo kojem trenutku. I Stjepan je dobar momak, pametan, ali nešto se slomilo u njemu. Vidjet ćeš sam.
Tanja je sišla iz auta, pomogla kćeri da iziđe, i iznenada se zamrznula, gledajući kuću. Nije bila obična kuća bila je dvorac. Sonja, ne mogući se suzdržati, uskliknula je od radosti:
Mama, živjet ćemo kao u bajci?!
Ivan je skočio, podigao djevojčicu u naručje.
Sviđa ti se?
Jako!
Do vjenčanja Tanja i Stjepan susreli su se tek na nekoliko večera. Mladić jedva je jeo i jedva je govorio. Sjedio je za stolom, prisutan tijelom, a um je bio daleko. Tanja ga je pažljivo promatrala. Bio je zgodan, ali blijed, kao da nije vidio sunce godinama. Osjetila je da i on, kao i ona, nosi bol. Bila je zahvalna što nije podizao temu nadolazećeg braka.
Dan vjenčanja, osjećala se kao da ih okružuje stotinu ljudi. Haljina je stigla tek dan prije. Kad ju je vidjela, slegnula je na stolac.
Koliko je to koštalo?
Ivan se nasmiješio.
Tanja, preosjetljiva si. Bolje da ne znaš. Pogledaj što još imam.
Izvukao je minijaturnu kopiju vjenčane haljine.
Sonjo, probat ćemo je?
Kćerka je vrištala toliko glasno da su morali zakloniti uši. Nakon toga je uslijedilo isprobavanje mala princeza je prešla prostoriju s velikom dostojanstvom, blistajući.
U jednom trenutku Tanja je okrenula pogled i ugledala Stjepana. Stajao je u vratima svoje sobe, promatrajući Sonju. U njegovim očima bila je sjena osmijeha.
Sonja je sada živjela u sobi do njihove spavaće. Nisu mogli zamisliti da će ikada završiti tako.
Ivan je predložio odlazak u vikendicu, ali Stjepan je odmahnuo glavom.
Hvala, tata. Ostat ćemo kod kuće.
Krevet u spavaćoj bio je ogroman. Stjepan je držao distancu, ništa nije poduzimao. Tanja, koja je planirala budno čuvati cijelu noć, iznenada je brzo zaspala.
Prošlo je tjedan dana. Večerali su zajedno. Stjepan se pokazao iznimno inteligentnim, duhovitim, zainteresiranim za knjige i znanost. Nije pokušavao da se približi Tani. Postepeno se opuštala.
Jedne noći probudila se s lupnjem srce joj je brže kucalo.
Nešto nije u redu
Utrčala je u Sonjinu sobu. Baš kako se bojala Sonja je bila u napadu.
Stjepane, pomoć! Zovite hitnu!
Stjepan je bio na vratima u sekundi i zgrabil je telefon. Minutu kasnije stigla je pospana Ivanova sjena.
Sam ću nazvati Aca.
Ambulanta je stigla brzo. Doktori su bili nepoznati pametni odijela, modernu opremu. Nakon toga je došao obiteljski liječnik. Dugo su razgovarali nakon što je napad prošao. Tanja je sjela uz kćer. Stjepan je bio blizu, držeći djevojčinu ruku.
Tanja, pitao je tiho, je li ona imala to od rođenja?
Da Otišli smo u bolnice puno puta, radili sve vrste pretraga, ali ništa nije pomoglo. Zato mi je bivši rekao da ne smetam njegovom životu.
Jesi li ga voljela?
Vjerojatno. To je bilo davno
Zato si pristala na očevu ponudu
Tanja je podignula obrve iznenađeno. Stjepan se nasmiješio.
Otac misli da ništa ne znam. Ali ja ga čitam kao otvorenu knjigu. Bojao sam se koga će naći za mene. Kad sam te vidio bio sam iznenađen. Nisi ona osoba koja bi radila ovo za novac. I sada je sve na mjestu.
Gledao je u nju.
Tanja, ne plači. Izlječit ćemo Sonju. Ona je borac. Nije se slomila za razliku od mene.
Zašto si se slomio? Pametan si, zgodan, dobar
Davao je podsmijani osmijeh. Budi iskrena: bi li se udala za mene da je sve drugačije?
Tanja je razmislila sekundu i kimnula.
Da. Mislila sam da bi me voljeti bilo lakše nego voljeti mnoge muškarce koji se pretvaraju u heroje. Ali nije ni u tome. Jednostavno ne mogu objasniti.
Stjepan se nasmiješio.
Ne treba mi objašnjenje. Iz nekog razloga vjerujem ti.
Nekoliko dana kasnije Tanja je zatekla Stjepana u neobičnoj aktivnosti. Sastavljao je komplicirani uređaj.
Što to radi? pitao je.
Trener je to, odgovorio je. Nakon nesreće trebao sam ga koristiti najmanje tri sata dnevno. Ali odlučio sam da mi je svejedno. Sad sramim se. Pred Sonju. Pred tobom.
Ustalo je na vrata. Ivan Petrović se pojavio u okviru.
Mogu li ući?
Dođi, tata.
Čovjek se zamrznuo kad je vidio čime se sin bavi. Progutao je i obratio se Tanji.
Rekao si je li tvoja porođajna bol bila teška?
Da, zašto?
Doktor je rekao da su možda oštro povukli Sonju i oštetili joj slušni kanal. Vanjski dio je zacjelio, ništa ne vidi, ali unutra pritiskaju živac.
Tanja je propala na stolicu.
Ne može biti Što sada?
Suze su joj tekle niz obraze.
Šuti, ne plači, rekao je Ivan. Doktor kaže da to nije osuđujuće. Treba operaciju. Uklonit će ono što pritiska i Sonja će biti zdrava.
Ali glava joj opasno je
Stjepan je uhvatio njenu ruku.
Tanja, poslušaj tatu. Sonja će moći živjeti bez tih napada.
Koliko će to koštati?
Ivan je izgledao šokirano.
To više nije tvoja briga. Sada ste obitelj.
Tanja je ostala u bolnici uz Sonju. Operacija je uspjela. Za dva tjedna trebali su se vratiti kući.
Kuća.
Ali Tanja više nije znala gdje je njezin pravi dom.
Stjepan je zvao svakog dana. Dugo su razgovarali o Sonji, o sebi, o sitnicama. Kao da su se poznavali cijeli život.
Vrijeme je prolazilo. Jednogodišnji ugovor se bližio kraju. Tanja je pokušavala ne razmišljati o budućnosti.
U večernjim satima stigli su kući. Ivan Petrović došao je po njih mršav, zategnut.
Što se dogodilo?
Ne znam kako to reći Stjepan pije dva dana.
Što? On nikada ne pije!
Mislio sam da napreduje mjesec vježbanja, napNa kraju je shvatila da prava snaga leži u zajedništvu i suosjećanju, a ne u novcu ni u ugovorima.
