Više nisam prikladna
– Mirjana, gdje je večera? – Zvonimirov glas prodrao se iz hodnika prije no što je zalupila vrata.
Stajala sam uz štednjak i miješala juhu. Čula sam mu korake dok izuva cipele, zvuk ključeva na komodi, uzdah, kao da je cijeli dan nosio kamenje na leđima.
– Na štednjaku, – odgovorila sam ravnim tonom.
Ušao je u kuhinju, pogledom prešao preko lonca, pa po stolu, pa na mene.
– Zašto nisi postavila stol?
– Zato jer si tek sad ušao.
Zvonimir je sjeo, otkopčao gornji gumb košulje i protrljao čelo. Imao je četrdeset devet godina. Sljepoočnice potpuno sijede, držanje mu uvijek uspravno. Uvijek je gledao tako da sam trebala pogoditi svaku njegovu misao.
– Umoran sam, Mirjana. Samo postavi stol, molim te.
Stavila sam mu tanjur, izvadila kruh, natočila vodu. Sjela nasuprot. Jeo je ne pogledavši me, buljeći u ekran mobitela. Ja sam gledala njegove ruke, kako drži žlicu, ožiljak iznad obrvepoznajem ga dvadeset i pet godina, i taj ožiljak je dio mene.
– Zvonimire, – tiho sam ga pozvala.
– Mhm.
– U petak je u HNK-u “Tri sestre”. Voljela bih ići.
Podigao je pogled. Nije bio iznenađen, više kao da procjenjuje koliko ga to uopće dira.
– Pa?
– Hoću si kupiti kartu. Jednu. Za sebe.
– Ozbiljna si? – Spustio je mobitel.
– Vrlo.
– Mirjana, pa petkom nam dolazi Petar, prijatelj od Marka. Pozvao sam ga na večeru.
– Nisi mi rekao.
– Evo, sad govorim.
Osjetila sam poznato žarenje pod rebrima. Ne ljutnju, nego ono prije ljutnje, što sam godinama naučila ignorirati.
– Zvonimire, pozvao si goste a nisi me pitao. Kad ja nešto trebam, pitam te. Nije isto.
– Nema tu razlike. Ti si doma, kuhat ćeš. Što ima više?
– A ako ne želim?
Pogledao me dugo. Kao nekog tko govori gluposti.
– Mirjana, nemoj sad počinjati.
– Ne počinjem, Zvonimire. Završen sam s tim.
Ni meni nije bilo jasno što sam time htjela reći. Ali njemu očito je, jer se još više namrštio.
– Što znači “završavam”?
– Znači da ću si uzeti kartu. Večeru pripremi sam ili naruči.
Nekoliko sekundi tišine. Pomaknuo je tanjur.
– Jesi li ti dobro?
– Jesam. Prvi put u dugo vremena.
Ustala sam, isprala svoju šalicu i izašla iz kuhinje. Srce je tuklo, ali natjerala sam se da hodam mirno, bez žurbe, bez okretanja. U spavaćoj sobi naslonila sam se na vrata. Tišina. Poslije sam čula kako uzima mobitel. Ton biranja broja. Prigušen, nezadovoljan glas.
Nisam slušala.
Imam četrdeset i šest godina. Srednje visine, tijelo ono što bi drugi nazvali “popunjena”, ali meni je to “normalno”. Tamna kosa, počela sijedjeti, ruke navikle na rad ioči. Smeđe, malo umorne, ali kad se nasmijem, postaju žive, to su primjećivali svi osim muža.
U braku smo od moje dvadesete. On je bio tri godine stariji, zaposlen, djelovao ozbiljno i pouzdano. Mama je rekla: “Dobar ti je Zvonimir. Pravi muškarac.” Stvarno jest. Uvijek je sve znao bolje od mene. Gdje ćemo na more, koju školu za djecu, trebam li raditi nakon porodiljnog ili ostati doma. I radila sam, u računovodstvu građevinske firme, ali nekako je to bilo u pozadini, dok je njegova karijera bila važna.
Kad se rodio Marko, imala sam dvadeset i dvije. Lucija se rodila četiri godine kasnije. Djeca adultirala u pristojne ljude. Marko je sad u Osijeku, radi u IT sektoru, zove nedjeljom. Lucija je u istom gradu, udana, ima malu djevojčicu, dođe svaka dva tjedna, kao da mi čini uslugu.
I još je tu bila svekrva.
Kata, osamdeset i jednu doživjela. Zadnje tri jedva da je ustajala iz kreveta. Zvonimir bi došao vikendom, sjedao kod nje četrdeset minuta, buljio u vijesti. Ja sam bila tri puta tjedno. Čistila, kuhala, brinula o lijekovima, pričala s doktorima. Zvala me “Mirčika” samo kad nešto treba. U ostalo vrijeme bi šutjela ili prigovarala životu.
Prije tri mjeseca Kata je otišla. Tiho, u snu. Saznala sam to ujutro, od susjede koja je pokucala. Odradila sam sve što treba, nazvala Zvonimira. Došao je za dva sata. Prvo što je rekao bilo je: “Treba odmah srediti papire.”
Nije pitao kako sam ja.
O tome sam dugo razmišljala. Nije me boljelo što nije pitaonavikla sam. Više me mučilo to što ne bih znala što da mu odgovorim. Bilo je prazno. Samo neobično, što je sve to stalo.
Nakon papirologije život je nastavio po starom. Zvonimir navečer opet dolazi, jede, gleda televizor, ponekad zove Marka. Ja opet kuham, čistim, radim. Samo što sam navečer izvadila iz ladice stari časopis o šivanju, listala. Samo listala.
Davno, prije dvadeset godina, htjela sam na tečaj šivanja. Našla oglas, zvala. Zvonimir mi je rekao: “Ma kakvi, Mirjana, bacat lovu na gluposti.” Nisam otišla.
Sad sam opet našla oglas. Drugi tečaj, drugi kvart, ali ista želja, zaprašena. Centar za kulturu, utorkom i četvrtkom od sedam do devet navečer. Nije skupo. Nazvala sam u srijedu, upisala se, obradovala se. Tek nakon toga rekla sam Zvonimiru.
Razgovor o kazalištu bio je iste večeri. Tečaj sam spomenula kasnije. Kazalište je bilo prvo.
Sljedeće jutro kad sam išla na posao, Zvonimir je stajao u hodniku.
– Ti stvarno ideš u petak?
– Da. Karta je već kupljena.
– Mirjana…
– Zvonimire, obukla sam kaput, uzela torbu. – Petar je tvoj gost. Pripremi večeru. Imaš u frižideru piletinu, krumpir ima. Znaš i sam.
– Ne znam što te spopalo.
– Ništa. Samo želim u kazalište.
– Zbog mame, ha? Žao ti je.
To me iznenadilo. Ne zato što je suosjećao, nego jer pokušava objasniti moje ponašanje vlastitim logikama. Kao, to će proći, sve će opet biti isto.
– Ne, – rekla sam. – Zbog sebe.
Izašla sam i zaključala. Na stubama sam zastala, noge malo drhtave. Onda sam krenula dalje.
U petak sam bila u kazalištu. Sjedila sam dvanaesti red sredina, gledala scenu. Tri sestre žele u Zagreb. Znam tekst, ali sada ga osjećam cijelim tijelom. Posebno jedan citat: “Treba raditi, raditi. Mislimo da patimo, ali to je zato što ne poznajemo rad.”
Pomislila sam: Ja poznajem rad. Samo ga nitko ne vidi kao rad.
Došla sam kući pola jedanaest. U kuhinji nered, u sudoperu tanjuri. Zvonimir sjedi, gleda TV. Kad sam ušla, bacio je pogled, pa natrag na ekran.
– Kakav je bio teatar?
– Odličan.
– Petar pitao gdje si.
– Nadam se da si nešto odgovorio.
– Rekao da si kod prijateljice.
Operem tanjure, prebrišem stol. Bez ljutnje, metodično. Onda na spavanje. Zvonimir je došao kasnije, legao, okrenuo se zidu. Ja sam slušala njegovo disanje i razmišljala o sestrama s pozornice.
U utorak idući tjedan krenula sam na tečaj.
Centar za kulturu, stara petokatnica, prizemlje. Nekad je bila trgovina. Sad dugi stol, lutke, hrpe tkanina u kutu, miris svježeg drveta s polica. Nas osam žena. Pet mojih godina, jedna baš mlada, i jedna preko šezdeset, s leđima ravnim kao trska i ozbiljnim licem.
Voditeljica se zove Nikolina Perković, sitna žena brza pogleda, metar joj oko vrata kao ogrlica.
– Danas ćemo samo upoznati alate, – kaže. – Još ne šivamo. Prvo treba znati što držiš u ruci.
Uzmem tkaninu, prođem rukom. Čvrsta, oštra pamuk. U tom dodiru bilo je nešto neobično ispravno.
Domu se vratim pola deset. Zvonimir pita:
– I?
– Sviđa mi se.
– Koji smisao ima to?
– Meni ima, – kažem. – Dovoljno.
Šuti par minuta, zatim slegne ramenima, ode u drugu sobu. Natočim si čaj, uzmem blok, skiciram model što ga je Nikolina crtala. Da ne zaboravim.
Sljedeća dva tjedna su bila čudna. Ne loša ni dobra. Zvonimir sa mnom skoro ne govori, samo osnovno: večera, ključevi na stolu, Marko zvao. Primijetim da ta osnova nije puno drugačija od onoga prije. Prije sam ja popunjavala tišinu, ispitivala ga, pričala. Sad više ne.
Ne zbog prkosa. Već zato što sad imam svoje. Uvečer crtam. Otkrila sam talent za skiciranje koji nisam poznavala. Nikolina je jednom pogledala moju skicu i rekla: “Jeste li prije crtali?” Rekla sam ne. “Šteta,” odgovorila je. U tom “šteta” bilo je toliko žaljenja i poticaja da me skoro zabolilo.
Šteta. Dvadeset godina šteta.
Ali ne razmišljam o tome predugo. Bolje sada nego nikada, iako ni ta nevi rečenica nije moja.
Tamara, prijateljica, zvala je krajem listopada.
– Mirjana, živa si?
– Jesam.
– Nije te za čuti. Zabrinula sam se.
– Dva puta tjedno tečaj, umorim se malo, ali to mi je dobar umor.
– Koji tečaj?
– Šivanje.
Pauza.
– Upisala si se? To si pričala još ono jedno popodne, sjećaš se, kad smo pile kavu? Prije deset godina?
– Prije petnaest, možda. Upisala sam se.
– A Zvonimir?
– Zvonimir šuti.
– Dobro ili loše znak?
Razmislim.
– Samo znak.
Tamara se glasno nasmije. Poznajemo se još od fakseva. Nismo ostale studirati, ja sam se udala, ona odselila i vratila se kao rastavljena s odraslim sinom. Sad radi kao administratorica privatne klinike i živi sama.
– Mirjana, nije te strah?
– Čega?
– Ovako, samo krenuti nešto novo.
– Tamara, imam četrdeset i šest. Ništa me više nije strah toliko da ne bih probala.
Nije bila skroz istina. Strahovala sam. Samo, to je sada drugačiji strah. Prije sam se bojala povrijediti nekoga, reći nešto pogrešno. Sad me strah još dvadeset godina ovakvog života. Taj je strah produktivan.
U studenom je postalo ozbiljnije.
Jednog četvrtka sam na povratku s tečaja našla Zvonomira u kuhinji s bočicom mineralne i izrazom lica čovjeka koji me čeka.
– Moramo razgovarati.
– Govori, – skinem jaknu, dođem u kuhinju.
– Ne sviđa mi se ovo što radiš.
– Što točno?
– Sve vrijeme si vani, povučena si, ne pričaš.
Natočim si vodu, gledam ga.
– Dva put tjedno sam na tečaju. To nije stalno.
– I išla si u kazalište.
– Jedanput.
– Promijenila si se.
– Jesam.
– Zašto?
– Jer sam shvatila da želim nešto za sebe. I učinila sam to.
Ustao je, prošetao se po kuhinji. Znak da mu je nešto važno.
– Razumijem da si se umorila od mame. Bilo je teško. Tri godine si sve nosila. Zahvalan sam ti.
To “zahvalan” zvučalo je šuplje. Pogledam ga pažljivije.
– Zahvalan si?
– Jesam. Znam da ti nije bilo lako.
– Tri godine išla sam kod nje tri puta tjedno. Nikad nisi pitao jesam li umorna.
– Mislio sam da se snalaziš.
– Jesam. Ali to ne znači da mi nije trebala ni jedna riječ.
– Koja riječ?
Razmislim. Shvatim da je nemoguće izabrati samo jednu.
– Nije bitno. Što želiš reći?
– Treba ti odmora. Mogli bismo na more, u toplice. Uzet ću tjedan.
– Ne želim u toplice. Želim šivati.
Pogledao me kao da govorim kineski.
– Mirjana, što ćeš sa šivanjem? Imaš posao, plaću. Zašto?
– Jer volim.
– A smisao?
– To je smisao.
Nije imao odgovor. Otišao je. Ja sam crtala kroj u bilježnicu. Ovratnik haljine. Nježne, tanke linije.
Prva prava svađa bila je početkom prosinca.
Pokazala sam mu skice. Ne namjerno, nego ih je našao na stolu. Listao ih je bezizražajno, spustio bilježnicu.
– I što je to?
– Skice. Modeli koje želim sašiti.
– Misliš ih prodavati?
– Još ne. Samo učim.
– Mirjana, jeste li vi tamo ozbiljni, ili samo ćaskate?
Ranije bi mi to bilo smiješno. Sada nije.
– Ozbiljni smo. Nikolina kaže da imam osjećaj za kroj.
– Nikolina…
– Voditeljica.
– Mirjana, odrasla si. Imaš posao. Te igrarije za mlade su.
– Zašto?
– Treba biti realan.
– Realno je imati četrdeset i šest i raditi ono što si htjela prije dvadeset godina. Vrlo realno.
– I tada si htjela, ja te zaustavio. Možda sam pogriješio. Ali sada izgleda kao bijeg od problema.
Pogledam ga. Ustanem.
– Zvonimire, problem je što ti u meni ne vidiš osobu. Samo funkciju. Kad govorim, imaš problem.
– Pretjeruješ.
– Ne.
– Mirjana.
– Ne, Zvonimire.
Otišla sam u svoju sobu. Nije dolazio za mnom. Slušala sam kako po mobitelu vjerojatno priča s Markom. Ton miran, kao da nije bilo svađe. Pomislila sam: on stvarno ne vidi ništa. Nije da se pravi.
To je posebno tugovno.
Marku sam sama nazvala za par dana. Ne da se žalim, nego jer mi je falio.
– Mama, jesi dobro?
– Dobro sam. Ti?
– Radim. Ludnica je. Jesi li ti dobro?
– Jesam, sine. Tata?
– Tata kao tata.
Tišina.
– Jeste se posvađali?
– Razgovaramo. Svako na svoj način.
– Shvaćam, – Marko uzdahne. – Mama, samo izdrži.
– Ne izdržavam više. Sad stvarno živim.
– Drago mi je, – u njegovu glasu nešto slično olakšanju.
Lucija je nazvala dva dana kasnije, sama. Neobično, obično ja zovem prva.
– Mama, tata kaže da si na tečaju šivanja.
– Jesam.
– Zašto?
Htjela sam se nasmijati. Isto pitanje, drugi ton.
– Zato što želim.
– Pa… – zastane. – Nisam shvatila. Zar ti nije dosta obaveza?
– Jest, ali ovo sam izabrala.
– Tata je tužan.
– Znam.
– Možeš li razgovarati s njim?
Gledala sam skicirku. Novi model sakoa, tek počela.
– Lucija, zoveš li zbog oca ili svog interesa?
Pauza.
– Ne znam… i jedno i drugo.
– Lucija, meni je četrdeset i šest. Idem na tečaj šivanja. Nije to razlog za obiteljsko vijeće. Razumiješ to?
Dugačka pauza.
– Razumijem, – tiho je rekla. Onda dodala: – Mama, hoćeš mi pokazati što radiš?
– Skice?
– Sve, ako može.
– Dođi pa ću ti pokazati.
Došla je iduće subote. Bez muža i male. Pokazala sam joj blok, objasnila krojeve, pokazala prvu torbu koju sam sama uspjela sašiti na tečaju: platnena, pomalo nespretna, ali fina šavova. Lucija je pažljivo gledala.
– Sama si napravila? – iznenađeno.
– Sama.
– Svaka čast.
– Sljedeća će biti bolja.
Gledala me drugačije. Ne iznad, nego iskreno.
– Mama, jesi li to dugo željela?
– Dvadeset godina.
– Što te spriječilo?
Odmah nisam znala odgovor. Onda sam rekla:
– Svašta.
Klimnula je. Pitala:
– Sviđa ti se?
– Da, jako.
– Onda super.
Popili smo čaj. Razgovor je bio miran. Kad je odlazila, zagrlila me, ne službenosnažno.
– Mama, svaka ti čast.
U hodniku sam stajala kad je otišla. Nisam očekivala to.
Siječanj je donio hladnoće i novi val napetosti kod kuće.
Zvonimir je počeo dolaziti umoran, očekujući, kao uvijek, ženu-spužvu za njegovo nezadovoljstvo. Navikla sam na tu ulogu, ali sada sam osjećala umor. Ne zbog njegovih priča, nego jer sve ide u jednom smjeru.
Jednom sam ga pitala:
– Zvonimire, želiš li znati kakav mi je bio dan?
Iznenađen pogled.
– Pa, reci.
– Na tečaju smo krenuli s trikotažom. Teže je od pamuka, rastezljivo, treba posebna stopica. Ali pogodila sam rukav gotovo savršeno.
– Super, – rekao je i vratio se pričati o kolegi što kasni s rokovima.
Gledala sam ga i znalaon ne čuje. Nije da je zao, jednostavno ne zna. Ili ne želi naučiti.
U veljači se nešto dogodilo što nisam očekivala.
Po povratku s tečaja, pronašla sam blokove sa skicama na podu. Jedan otvoren, izgužvanih stranica, drugi pocijepan, upravo tamo gdje su najljepši nacrtisako, plisirana suknja, večernja haljina na kojoj sam radila tri tjedna.
Stala sam i gledala pocijepane listove.
On je bio u kuhinji, čula sam ga.
Ušla sam. Sjedi, jede. Stavim mu pred njega listove.
– Jesi li ti ovo?
Pogledao je. Zatim mene.
– Slučajno sam, srušilo se sa stola.
– Stranice se ne poderu same od sebe.
– Mirjana, nemoj praviti dramu.
– Ne pravim. Pitam.
– Ma, prevrnulo mi se, papir tanak.
Gledala sam ga. Ni trunke nelagode, samo očekivanje scene. Čekao je galamu, a onda da on bude žrtva.
Nisam pristala.
Uzela sam papire, spremila ih. Otišla u sobu, uzela mobitel, nazvala Tamaru.
– Tamo, mogu doći sad?
– Sad? U devet navečer?
– Da.
– Naravno. Što se dogodilo?
– Sve u redu. Samo želim doći.
– Dođi.
Spakirala sam torbu. Putovnica, kartica, par stvari. Oblačila sam jaknu kad je Zvonimir izjurio.
– Kud ćeš?
– Tamari.
– Sad? Deset je.
– Znam.
– Mirjana.
– Odlazim na par dana. Treba mi ovo.
Gledao je torbu i mene.
– Zbog papira ideš?
– Ide jer mi treba pauza.
– Nemoj biti smiješna.
– Nisam smiješna. Čut ćemo se sutra.
Izašla sam. Na stubištu sam zastala. Srce mi je kucalo, ali ne od strahaveć kao jasnoća, kad sve sjedne na svoje mjesto.
Kod Tamare sam ostala do dva u noći. Skuhala je čaj, slušala u tišini. Onda upitala:
– Želiš li otići zauvijek?
– Ne znam.
– Što želiš?
– Da pokuša razumjeti. Barem pokušati.
– Može li on to?
Dugo sam šutjela.
– Ne znam, – opet sam priznala. Dvadeset pet godina, a ne znam.
– Pošten odgovor.
– Tamo, sve me ovo plaši.
– Strah je normalan, – složila se Tamara. – Ali ti već mjesecima radiš ono što ti je bilo strašno.
– Valjda.
– Ne valjda. Znam te cijeli život. Sada si živa.
Gledala sam u tamni prozor. Vani je padao sitni snijeg.
– Umorna sam biti prikladna.
– Pa prestani, – jednostavno je rekla Tamara. – Vrijeme je.
Sljedeći dan Marko me zvao. Dobio broj od Lucije.
– Teta Tama, mama kod vas?
– Da, ovdje je.
– Je li dobro?
– Jest. Bolje nego prije.
– Prenesite joj da ću zvati navečer.
Nazvao je. Razgovor je bio kratak. “Mama, radiš ispravno. Znao sam da ti tamo nije kako treba, nisam nikad rekao.” “Zašto nisi?” “Bojao sam se da ne pogoršam.” Nisam znala što reći.
Zvonimir je zvao drugi dan. Drukčiji glas, tiši.
– Mirjana, vraćaš se?
– Još ne znam.
– Želim razgovarati.
– Dobro. Dođi kod Tamare.
– Zašto tamo?
– Jer sam tamo.
Pauza.
– Dobro. Kada?
– Večeras, oko sedam.
Stigao je bez pet do sedam. Tamara mu je otvorila, ponudila čaj i diskretno otišla čitati. Sjedili smo jedno nasuprot drugog. Ruke na stolu, izgubljeniji nego ikad prije.
– Mirjana, nisam smio dirati tvoje stvari.
– Ne, nisi.
– Ne sviđa mi se to što radiš, te tvoje skice, tečajevi. Osjećam kao da odlaziš od mene.
– Zvonimire, odlazila sam prema sebi. To nije isto.
– Ne znam razliku, – tiho reče.
Gledala sam ga. To je bio najiskreniji trenutak u dugo vremena.
– Znam, – rekla sam.
– Što ti treba od mene?
– Da pitaš. Da ne odlučuješ za mene. Da moje stvari, vrijeme, planovi budu moji, i to poštuješ.
– Pa to je normalno.
– Nikad nije bilo kroz dvadeset pet godina.
Spustio je pogled. Zatim opet podigao.
– Ne znam kako se to radi drugačije.
– Možeš naučiti.
– Hoćeš mi pomoći?
Bilo je neočekivano, ne dirljivo, ali stvarno. Bez fraza, bez lažnih obećanja.
– Hoću, – rekla sam. – Ali ne za tebe. Uz tebe.
– Dobro, – klimnuo je. – Vraćaš se?
– Da. Sutra.
– Ne bi danas?
– Ne. Treba mi još jedna večer.
Nije se protivio.
Sat vremena smo još pili čaj, Tamara se priključila. Razgovor oprezan, ali nije išlo loše. Zvonimir je pitao Tamaru za posao, ona je odgovarala, slušao je. Primijetila sam kod njega neki novi nemir, kao kod čovjeka kojemu ništa više nije poznato.
U stanu se pojavila opreznost. Nije to tišina, tišinu smo odavno imali, nego oprez. Kao dvoje ljudi koji nose nešto krhko i nisu sigurni treba li to nositi dalje ili pustiti.
Ožujak je donio prve tragove proljeća i promjene.
Zvonimir je prvi put sam pitao za tečajnije “što radiš tamo”, nego: “Je li Nikolina rekla da ti dobro ide?” Odgovorila sam, malo iznenađena. Slušao je. Nije dugo, ali bilo je drugačije.
Započela sam rad na prvoj pravoj stvari: bluza od svile, boje mlijeka, s naborom na ramenu. Teško za izraditi, svila klizi, traži preciznost. Nikolina me puno savjetovala, a i mlađa polaznica Ivana pokazala trikove.
Jednom me Ivana pitala:
– Radiš li negdje?
– U računovodstvu, da.
– Hoćeš li šivanje kao hobi ili ozbiljno?
Nisam imala pravi odgovor. Razmislila sam.
– Za sada učim. Ali možda nešto ozbiljno.
– Atelje?
– Možda. Vidjet ćemo.
– Imaš dobre ruke, i oko, – ozbiljno je rekla Ivana. – To je najvažnije.
Vozila sam se doma autobusom, razmišljajući o ateljeu. Malom, u kvartu. Da šivam kako želim i onima kojima baš to treba. Daleko, ali više nije nemoguće.
Kod kuće kažem Zvonimiru:
– Razmišljam da otvorim nešto svoje.
Podigao pogled.
– Što to?
– Mali studio za šivanje. Ne sada, kasnije. Kad budem spremna.
Tišina.
– Mirjana, ozbiljno misliš?
– Da, razmišljam.
– To je novac, najam, glavobolja.
– Svjesna sam. Svejedno, još nisam odlučila. Samo ti kažem.
– Zašto, imaš normalan posao.
– Zvonimire, – tiho ga zaustavim. – Kažem ti, ne tražim dozvolu.
Pogledao me; nešto u pogledu mu je zatitralo, brzo nestalo.
– Dobro, – rekao je.
Mali korak. Ali korak.
Travanj je bio pun malih pobjeda. Bluza završena. Nikolina je dugo gledala šavove, rekla: “Dobar posao.” Toliko je rekla, ali to je bilo baš dovoljno. Navečer sam obukla bluzu. Stala pred ogledalo. Gledala.
Zvonimir je ušao, zastao.
– To si sama sašila?
– Sama.
– Lijepo.
Nisam se mogla sjetiti kad je zadnji put rekao “lijepo”. Sad je to zvučalo iskreno, malo nespretno.
– Hvala, – rekla sam.
– Dugo ti je trebalo?
– Tri tjedna.
– Je li teško?
– Svila klizi, ali uspjela sam.
– Vidi se, – rekao je i klimnuo.
Oboje smo stajali, kao stranci koji prvi put vide koliko je prostor veliki.
U svibnju me Tamara pozvala na sajam ručnih radova u domu kulture. Otišla sam rado, gledala radove, pričala s majstoricama. Jedna, gospođa Danica, pričala je o svom studiju koji je otvorila u kući prije pet godina.
– U početku je strah, – rekla je Danica. – Onda vidiš, što možeš izgubiti? Probala si.
– Je li Vam žao?
– Ni sekunde.
Gledala sam njezine stvari: jednostavne, precizne, lijepih boja.
– Kako početi?
– Prvi klijent, – rekla je. – To je početak.
U lipnju se pojavio prvi klijent. Susjeda Ružica mi je donijela haljinu za suziti, treba za kćerkinu proslavu. Uzela sam, napravila. Zadovoljna, pa došla i njezina prijateljica sa sakoom.
Kako je Danica rekla.
Prva mušterija.
Ljeto je prošlo mirno. Bilo je i trzavica. Sa Zvonimirom i dalje zna biti napeto. Katkad nešto kaže onim tonom koji sam prije gutala, sada ga samo pogledam i utihne. Ne odmah. Ali utihne.
Jednom je rekao:
– Promijenila si se.
– Jesam.
– Prije me nisi prekidala.
– Nisam.
– Jel’ to bolje ili gore?
Razmislila sam.
– Meni bolje. Tebi će biti neobično.
– Neobično, – priznao je.
– Priviknut ćeš se.
– A ako ne?
Pogledala sam ga.
– Onda ćemo vidjeti što i kako.
Nije odgovorio. Nikad više nije pitao.
U kolovozu sam uzela godišnji, provela dva tjedna šivajući. Sašila sam četiri komada, uključujući kaput od vune koji sam prodala na oglasniku. Prva zarada od šivanja. Nije velika, ali je prava.
Rekla sam Zvonimiru.
– Prodala?
– Da.
– Za koliko?
Rekla sam iznos.
– Super, – rekao je. – Mogu vidjeti što ćeš sljedeće šivati?
– Zašto?
– Zanima me.
Malo sam razmišljala, onda dala skicirku. Listao je polako.
– Ovo je kaput?
– Sako.
– Neobično.
– Malo sam eksperimentirala.
– Dobro ti ide, – rekao je nespretno, ali iskreno.
Poznavala sam ga dvadeset pet godina, i tek sad sam u njemu vidjela ono čega prije nije bilo.
– Hvala.
Na jesen sam ozbiljno razmišljala o studiju. Razgovarala s Danicom, Tamarom, Ivanom sa tečaja. Izračunala troškove, gledala poslovne prostore. Realno je, ne odmah, ali iduće godine.
Sve sam ispričala Zvonimiru. Slušao je pozorno, pitao, razmišljao praktično.
– Evo, vidi, rizik je ako klijenata nema tri mjeseca, ideš u minus.
– Znam. Zato posao ne napuštam odmah.
– Imaš kapital?
– Skoro.
– Ako ti treba, reci. Mogu pomoći.
Pogledala sam ga.
– Zvonimir.
– Što?
– Upravo si ponudio pomoć.
– Pa? – slegnuo ramenima. – Ako znaš što hoćeš i ide ti…
Nisam ništa rekla. Samo klimnula.
Zima je prošla u radu. Par stalnih klijentica, preporuke su se širile. Šivala sam kod kuće, preuredila dio spavaće sobe. Zvonimir nikad nije prigovorio. Donio mi je kavu jedne večeri kad sam dugo sjedila.
– Ne smeta ti ovoliko rada?
– Nipošto.
– Satima?
– Ne, – smiješim se. – To me ispunjava.
Gledao je kratko, pa tiho otišao.
U ožujku iduće godine pronašla sam prostor. Dvadeset i četiri kvadrata, prizemlje stambene zgrade dvije ulice od nas. Prije frizerski salon. Dobar svjetlo, dvije velike izloge. Vlasnica, gospođa Zina, iznajmljivala je povoljno.
– Što ćete raditi?
– Studio za šivanje.
– Lijepo, – rekla je. – Fali nam to u kvartu.
Potpisala sam ugovor. Ruke su mi drhtale od uzbuđenja.
Nazvala sam Tamaru. Vrisnula je od sreće.
Nazvala sam Marka. “Mama, dolazim ti pomoći oko uređenja.”
Došao je u travnju. On i Zvonimir zajedno su bojali zidove. Vidjela sam kroz vrata kako se razgovaraju, i na licu Zvonimira izraz ponosa.
Studio sam otvorila u svibnju. Bez posebnosti, jednostavno sam došla, otvorila vrata, postavila stroj. Prvi dan tri klijentice: Ružica, njezina prijateljica i nepoznata žena što je vidjela natpis.
Išla sam doma pješice, iako sam mogla tramvajem. Nebo je bilo svibanjsko, dugo svjetlo.
Razmišljala samništa se nije završilo, ništa iznova počelo. Samo nastavilo, ali drugačije.
Prošlo je još vremena: ljeto, jesen, nova zima.
Studio radi. Prvih pola godine bez puno zarade; kasnije bolje. Uzela sam pomoćnicu, mladu Mariju, tiha, uredna djevojka. Povremeno sam prihvaćala teške projekte: vjenčanice, večernje haljine. To me najviše ispunjavalo.
Jednom je Nikolina došla pogledat studio i gotove stvari.
– Dobro, – rekla je. To je bila najbolja ocjena.
Sa Zvonimirom: kao što je bilo. Ne idealno, ne loše, nego stvarno. Naučili smo razgovarati. Ponekad i dalje zapnem o stari kamen, ali sada pričamo. On zna pitati za posao, ja mu kažem. On ponekad kaže nešto nespretno, ja mu dam do znanja i on mijenja.
Sve ide sporo. Nije revolucija. Ali je.
Lucija navrati u studio s kćerkom. Djevojčica već tri godine, radoznala, pipka tkanine, dam joj komadiće i uživa.
– Mama, dobro ti stoji, – jednom reče Lucija.
– Što mi stoji?
– Ovo sve.
Pogledam je, pa malu na podu kako sortira gumbice.
– Znaš, čini mi se da mi je uvijek pristajalo. Samo nisam znala.
Klimnula je, pa tiho rekla:
– Bojim se postati ona kakva si ti bila.
Gledam je.
– Prava?
– Prikladna. Navikavam se, ne govorim.
– Govori, – jednostavno kažem. – Ne skupljaj u sebi.
– Što ako ne čuje?
– Govori dok ne čuje.
Lucija je šutjela.
– Strašno je, – rekla je.
– Jest, – odgovorila sam. – Ali nećeš požaliti što si rekla. Žališ za izgovorenim, ne rečenim.
Nova zima, već druga otkad sam otvorila studio.
Gledala sam se u ogledalu male garderobe za klijentice. Ogledalo veliko, bez iskrivljavanja. Vidim se:
Četrdeset i osam, ustvari skoro četrdeset i devet. Kosa više ne farbam, srebro kod sljepoočnica upotpunjuje mi lice. Bore oko očiju, od smijeha. Ruke s ponekim ubodom igle. Tijelo isto, “obično”.
Ali oči.
Oči su mi druge. Ne jer sam ljepša ili mlađa, već jer u njima sada ima nečega što prije nije bilo. Života, i malo drskosti, one dobre. Kao kod nekog tko zna kud ide.
Izašla sam u radionicu, sjela za stroj, rasporedila kroj novog kaputa za gospođu od šezdeset, strogo krojen, tamnozeleni štof s pojasom. Marija je prišla, skupa procijenile tkaninu.
Mobitel zavibrira. Pogledam. Zvonimir.
– Da.
– Mirjana, kad dolaziš kući?
– Za dva sata otprilike. Zašto?
– Ništa posebno. Samo sam stavio vodu za čaj. Mogli bi popiti zajedno.
Zaustavljam se. Marija se pravi da proučava kroj.
– Može, – kažem. – Za dva sata stižem.
– Kupio sam ti pite s višnjama. Znaš da ih voliš.
– Volim, – nasmiješim se.
– Onda dođi.
– Doći ću.
Spustim mobitel. Marija podigne pogled.
– Sve ok?
– Da. Nastavljamo.
Nagnem se nad krojem, povučem crtu kredom, provjerim kut. Svjetlo je jasno, bijelo, idealno za vidjeti sve detalje. Vani pada travanjski kišica, polako. Vidim ulicu, mokar asfalt, prolaznike s kišobranima.
Negdje doma čeka čajnik. I pite s višnjama.
Život ne daje garancije. Nikad nije davao. Ali večeras dolazim doma, sjedam za stol, pijem čaj. Sutra otvaram studio. To je moj izbor. Svaki put moj. Nitko drugi neće ga izabrati umjesto mene.
Uzmem škare i počnem rezati.
