Dragi dnevniče, danas sam razmišljala o tome koliko je život ispunjen neočekivanim preokretima i kako ljudi često zatvaraju srce pred novim osjećajima iako im sudbina šalje znakove. Ivan je pozvao Zoru na večeru u elegantan talijanski restoran u Zagrebu. Kad je Zora izlazila iz kuće, na putu joj je stala Vesna i enigmatično primijetila da samo dijamant može izbrusiti dijamant. Zora je bila zbunjena i rekla da ne razumije, ali Vesna se nasmiješila i objasnila kako je još mlada te da se ljudi ne zaljube samo jednom u životu. Zora je pokušala uvjeriti da između nje i Ivana ništa ne postoji, no Vesna je inzistirala da ne zatvara srce jer život može iznenaditi i donijeti najveća sreća upravo kad ih najmanje očekujemo. Zora je upitala je li i Vesna nekad prošla kroz nešto slično, a Vesna je mirno odgovorila da Bojan nije bio njezina prva ljubav, da je nekad voljela drugog i mislila da neće preživjeti rastanak jer nije mogla disati bez njega, ali onda je došao Bojan i sve se promijenilo te je bila zbilja sretna. Zato je ponovila da Zora ne smije zatvarati srce jer ljubav može biti bliže nego što misli. Zora je uzdahnula i priznala da je uvijek mislila kako je stric Bojan bio Vesnina prva ljubav, no Vesna je dodala da ni on nije bio njezin prvi niti ona njegova, ali da se prva ljubav nikad ne zaboravlja. Zora je zahvalila na razgovoru i otišla do automobila gdje ju je čekao Ivan. Nakon njezina odlaska razmišljala sam kako takvi razgovori mogu otvoriti oči o ljubavi i prošlosti.
Ubrzo se na verandi pojavila Biljana i hladno se nasmiješila Vesni, pitajući je je li odlučila postati nova majka Zori i savjetovati je u ljubavnim stvarima dijeleći priče koje nikad nije spomenula njoj. Vesna je bez oklijevanja odgovorila da je to učinila za Milicu jer samo jedno može zauvijek razdvojiti Zoru i Edija, a to je ljubav Zore prema nekome drugome. To me navelo na razmišljanje o obiteljskim spletkama i kako se ljudi koriste tuđim osjećajima za vlastite ciljeve.
Slađana je bila slomljena nakon razgovora s Krešimirom pa je hodala bez cilja sredinom ceste, blijeda lica i praznih očiju, kao da ne vidi svijet oko sebe. Nije primijetila nadolazeći auto. Čuo se pisk guma, udarac, krici i netko je pozvao hitnu. Slađana je ležala nepomično na asfaltu dok su se okupljali prolaznici. Jedna žena se nagnula nad nju tražeći puls i zvala je, ali nije bilo odgovora jer Slađana se nije mičala ni za milimetar. Bilo je strašno razmišljati o tome kako se netko može naći u takvoj opasnosti zbog emocionalnog sloma.
U međuvremenu Cveta se približila čistini u šumi blizu Zagreba gdje ju je u polumraku između stabala čekao Alen, njegova silueta stapala se sa sjenama ali pogled je bio hladan i nametljiv. Hladno mu je dala kožnu torbu s dva milijuna kuna. Nisam mogla vjerovati kad sam saznala da ju je od kuće pratila Nataša s odlučnošću i skrila se u gustim grmovima samo deset metara dalje, gledajući s nevjericom. Nataša je prepoznala novac kao svoj i šapnula kako je to drskost dok je Alen prebrojavao novčanice, pa je izvadila telefon i počela snimati iz skrovišta. Alen je završio brojanje i zloćudno se nasmiješio pitajući Cvetu hoće li ga konačno ostaviti na miru. U tišini se začulo pucketanje slomljene grane pa se Alen odmah okrenuo i pitao je li čula te rekao da je upozorio da dođe sama. Cveta je nervozno odgovorila da je došla sama i da nikoga nije bilo sa njom, ali Alen nije vjerovao pa je oprezno krenuo prema buci, odgurnuo grane i ugledao Natašu s telefonom. U njegovim očima pojavio se bljesak bijesa pa je izvadio nož iz džepa i ledeno rekao da imamo uhodu te da previše znatiželjni mogu završiti u ozbiljnim nevoljama. Nataša se povukla za korak teško suzbijajući drhtaj ruku, a Cveta je oštro rekla Alenu da je ostavi i da ne bude idiot. Alen je bacio Nataši da pokaže što ima u torbici, a ona je protestirala da je ostavi na miru. Cveta je upala pitajući zašto je došla, a Nataša je eksplodirala pitajući što se ovdje događa i što smišljaju te rekla da snima sve i odmah će pozvati policiju. Cveta je viknula da ništa ne smišljaju jer ju je Alen ucjenjivao prijeteći da će ubiti Krešimira i Branku pa je zato platila. Nataša je posegnula u torbicu po telefon rekavši da će nazvati policiju i reći što se događa, ali Alen je zavrištao da se ne usuđuje jer će je ubiti. Nataša je vrisnula za pomoć pokušavajući pobjeći, a Cveta je viknula Alenu da se smiri i pritrčala mu. Alen je već bio van kontrole pa je odgurao Cvetu tako jako da je pala na zemlju. Okrenuo je lud pogled na Natašu koja se tresla od straha i šištao da će početi od nje pa će doći Krešimir i vidjeti je svu u krvi te da će ubiti i njega. Alen je digao nož spreman zadati udarac, Nataša je vrisnula pokušavajući se zakloniti dok se oštrica približavala opasno, ali žena je u zadnji čas uhvatila njegov zglob. Rvali su se boreći se za svaki pokret i dah dok je vrisak i teško disanje raslo, a napetost rasla. U jednom trenutku Nataša je izvela nagli pokret pa se oštrica okrenula u njihovim isprepletenim rukama i zabola ravno u Alenova prsa. Muškarac se ukočio, na licu mu se pojavilo iznenađenje pa grimasa boli, iz usta mu se čuo hroptaj kao da je htio nešto reći ali nije stigao, pa se osuo na zemlju kao presječena nit. Cveta se ukočila pa je prišla i drhtavim rukama priljubila dva prsta na njegov vrat. U tišini je tiho rekla da nije živ. Nataša je eksplodirala vičući o Bože da to nije ona i da je to bila nesreća te se uhvatila za glavu upadajući u histeriju, rekavši da pozovu hitnu jer možda još živi i da učine nešto. Cveta je šištala da se ušuti jer hoće li da cijeli svijet čuje i da završi u zatvoru. Nataša je jecala pitajući za zatvor ali da to nije bilo namjerno jer je vidjela da se branila i da nije ubojica. Cveta je zabola pogled rekavši da istina nema značenja jer policija neće vjerovati a ako se otkrije ljudi će govoriti da je majka Krešimira ubojica. Nataša je očajnički protestirala da nije ubojica i da treba pozvati hitnu i policiju te nešto učiniti. Cveta je promijenila ton u moleći ali čvrst i rekla gospođi Nataši da se smiri jer nitko ne mora saznati, da se ništa nije dogodilo i da razumije kako ništa se nije dogodilo. Nataša je drhtala cijelim tijelom rekavši ali on leži tamo. Cveta je rekla da mu više ne mogu pomoći ali da ona može još pomoći sebi pa da dođe jer je otišao a oni žive i samo to se sada računa. Cveta ju je čvrsto zagrlila kao da silom želi spriječiti svijet da se raspadne pa ju je polako vodila kroz gustu šumu daleko od mjesta zločina. Iza njih među lišćem ležalo je nepomično Alenovo tijelo dok je njegova ruka još uvijek grčevito stezala nož. Tajna koju je upravo progutala šuma možda nikad neće ugledati svjetlo dana. Razmišljala sam kako takve tajne mogu uništiti živote i kako strah od posljedica natjera ljude na loše odluke.
Krešimir je utrčao u kuću pozvan hitnim telefonom od Branke i na pragu se naglo zaustavio videći je kako stoji s koferom kraj vrata, blijeda lica, mokrih očiju ali odlučnog pogleda. Rekla je tiho da odlazi i dala mu kratak gotovo bezvučan poljubac na obraz te da ne želi više smetati ni njemu ni njegovoj majci pa zbogom neka bude sretan. Krešimir je gledao s nevjericom pitajući što to priča i što to ima veze s njegovom majkom. Branka je rekla da ona zna o onoj noći i svemu što se između njih dogodilo. Krešimir je okrenuo pogled češući rukom kosu i masirajući vrat te rekao prokletstvo kako se saznala. Branka je objasnila da je pročitala pismo koje je ostavila u danu kad je progutala tablete. Krešimir je namrštio obrve i rekao čekaj malo zar nisi rekla da to nije bilo samoubojstvo. Branka je rekla da je tako rekla jer je htjela poštedjeti njega i nije htjela da se brine ali njegova mama je ne želi jer se boji da će se udati za njega pa im je ponudila novac njoj i njezinoj majci u zamjenu za njezin odlazak. Krešimir ju je gledao šokirano pitajući što da je dala novac. Branka je rekla da je dala ali su odbile jer ona to nikad ne bi prihvatila pa zato sada odlazi jer će za sve biti bolje. Krešimir je uhvatio kofer i odmaknuo ga u stranu rekavši da nigdje neće ići i da neće dopustiti da nestane iz njegova života. Branka je rekla da nema izbora jer razumije da i njezina mama već zna sve pa je rekla da je upropastila sebi život i da bi radije umrla nego to čula te da ako se ne vjenčaju neće dati mira a njegova mama je mrzi pa tetka Nataša gleda na nju kao na nešto nečisto i nitko je ovdje ne želi pa je njezin odlazak jedini način da svi uživaju u miru. Krešimir joj se približio i gledao je ravno u oči rekavši da je neće ostaviti pa će naći način da njezina mama povrati mir a i njegova pa će se na kraju naviknuti i da mogu to. Branka je šapnula Krešimire a u očima joj se pojavila sjena nade pa pitala znači li to da će se vjenčati. Pala je teška tišina dok je Branka gledala s napetosti kao da će se cijeli njezin život odlučiti u jednom trenutku u jednoj riječi. Krešimir je uzeo njezinu ruku a u glavi Branke kao san na javi odjekivale su riječi koje je tako željela čuti o tome kako nakon one noći nije mogao zaboraviti na nju pa se zaljubio u nju jer je u njegovim mislima i srcu te je vidi svugdje pa da je voli i da se uda za njega te bude njegova žena. Ali to je bila samo mašta jer pravi Krešimir stojeći tik uz nju nije izgovorio nijednu od tih riječi pa je njegov glas kad se konačno oglasio bio hladan i bezosjećajan rekavši naravno da se neće vjenčati jer ne mogu i nešto takvo nikad se neće dogoditi. Tišina koja je zatim pala bolila je više od najgorih krika. Branka je spustila glavu stisnula usne pa posegnula za koferom s gotovo ritualnom sporošću jer njezina šutnja govorila je više od bilo kakvih suza. To me natjeralo na razmišljanje o tome koliko je teško kad se ljubav suočava s obiteljskim pritiscima i tajnama.
Edi je stajao malo po strani i razgovarao telefonom s Mirom dok je Milica u isto vrijeme naslonjena na auto također vodila razgovor s napetim glasom a oči su joj nervozno pratile svaki Edijev pokret. Pitala je mamu da joj kaže istinu jer Edi stalno razgovara telefonom pa je li to Zora s kojom se kontaktira. Majka je mirno odgovorila ne draga jer Zora je bila sa mnom cijelo vrijeme i nisam čula da je razgovarala s kim god. Milica je rekla mamo ako pokušavaš samo me smiriti ali majka je rekla za Boga govorim istinu jer Zora je otišla s Ivanom u novi talijanski restoran pa sama sam im to predložila. Na licu Milice pojavio se lukav jedva primjetan osmijeh pun zadovoljstva pa je spustila telefon i odmah kao da nikad ništa uzela svoj najsjajniji osmijeh. Kad je Edi vraćao se autu bacila je veselo draga odjednom sam gladna imam takvu želju za špagetima pa čula sam da blizu naše kuće otvoriše novi talijanski restoran pa možda tamo odemo. Edi ju je gledao s iznenađenjem rekavši zar nisi rekla da izbjegavaš ugljikohidrate kao vrag jer su za tebe štetni. Milica se lagano nasmijala milujući trbuh rekavši oh draga organizam ponekad treba punjenje ugljikohidratima nisi znao a uostalom kad sam samo rekla špageti dijete se pomaknulo pa mislim da i ono ima želju za njima. Gledala ga je ravno u oči kao da baca izazov a u njezinom osmijehu bilo je nešto više od samo apetita jer je to bila najava igre u koju namjerava igrati do kraja. Mislim da Milica igra neku igru kako bi zadržala Edija.
Ivan i Zora su stigli u elegantan restoran. Još nisu uspjeli ući kad im je prišao uljudni konobar i s osmijehom se naklonio Ivanu rekavši dobrodošli ponovno gospodine Ivane pa čeka vas vaš omiljeni stol. Zora je podigla obrve očito iznenađena pa rekla dakle ovo nije tvoja prva posjeta ovdje. Ivan je slobodno odgovorio da često dolazi sa šefom ali njegov pogled je bježao nekamo u stranu. Zora je primijetila sa laganim osmijehom da je stekla dojam da je on ovdje šef s takvim dočekom. Ivan je rekao možda zato što uvijek on ostavlja napojnicu jer šef se ne zamara takvim sitnicama pa je zato ovdje više cijenjen. Sjedali su za intimni stol a Ivan je potajno pogledao na Zorin vrat gdje je privjesak na njezinom dekolteu blistao u svjetlu lampe pa je morao dobiti original dok je u džepu sakoa već čekala identična kopija i morao je samo naći odgovarajući trenutak za zamjenu. Rekao je Zora čekaj tvoj privjesak se pomaknuo upravo će pasti pa je ustao prišao joj odostraga i nježno stavio ruke na njezina ramena dosežući do kopče privjeska pokušavajući sačuvati mir iako je srce kucalo sve brže. Upravo u tom trenutku vrata restorana su se otvorila i unutra su ušli Edi i Milica. Djevojka se smiješila trijumfalno jer nisu mogli doći u boljem trenutku. Edi se ukočio na mjestu jer je pogled Ivana kako stoji tako blizu Zori dodirujući njezin vrat izazvao u njemu val ljubomore i gnjeva. Privjesak se spustio i pao na pod pa je Ivan već posegnuo za njim ali ga je preduhitrio Edi koji ga je brzo podigao i stisnuo u šaci rekavši privjesak ostaje kod mene. Zora je iznenađeno pitala što zašto dok se dizala sa stolice. Edi je posegnuo u džep i izvadio fotografiju koju je ranije uzeo iz Ivanove kuće pa je stavio na stol pred Zoru rekavši jer si imala pravo a to je privjesak djevojke koja je ubila Melitu. Zora se nagnula nad fotografijom koja je prikazivala plavušu čije je lice pažljivo izrezano a na vratu je imala identičan privjesak kao onaj koji je nosila Zora pa je šapnula to je isti ali zašto je netko izrezao njezino lice. Edi je odgovorio ne znam ali znam jedno ta žena je bila u autu kad je poginula moja sestra i netko želi po svaku cijenu sakriti njezin identitet. Zavladao je muk koji je težio nad njima kao olujni oblak. Ivan je šutio ali njegovo lice odavalo je nemir a Zora je gledala u fotografiju pokušavajući shvatiti u što je upravo uvučena.
Slađana je polako povratila svijest u bolničkom krevetu. U svjetlu fluorescentnih lampi škiljila je očima dok se liječnik naginjao nad nju nježno razdvajajući njezine vjeđe i svijetleći lampicom u zjenice pa ju je mirno ali s jasnom napetosti u glasu pitao kako se zoveš kćeri. Slađana se ogledala okolo a njezin pogled je lutao po sobi kao da je vidi po prvi put pa je zbunjeno odgovorila ja ne znam gdje sam ja. Liječnik ju je pitao koji je danas dan. Slađana je namrštila obrve zatvorila oči kao da pokušava sjetiti se nečega važnog pa rekla utorak ne čekaj možda nedjelja već sjedeći uspravno o Bože moram ići na tržnicu moja sestra je sigurno već došla iz škole i gladna je pa molim dopustite mi da izađem jer moram stići prije sumraka. Skočila je pokušavajući ustati ali liječnik i medicinska sestra su je brzo pridržali nježno ali odlučno pritiskajući natrag u krevet. Liječnik je nastojao govoriti blagim tonom rekavši smireno sigurna si pa reci mi koja je godina. Slađana je pokušala odgovoriti ali njezino lice se izobličilo u boli i panici pa je rekla dvije tisuće dvadeseta ne dvije tisuće devetnaesta Bože ne sjećam se pa se uhvatila za glavu dok su suze navirale u oči rekavši ništa ne pamtim ali znam da moram vratiti se u selo jer moram sakupiti gljive pa mama i sestra čekaju na mene one su gladne pustite me molim. Njezin glas je pucao a u očima se pojavio očaj. Liječnik je bacio kratak pogled medicinskoj sestri nakon čega je tiho rekao kontaktirat ću se s profesorom Slavkom iz psihijatrijskog odjela jer moramo odmah pozabaviti se njezinim stanjem. Medicinska sestra je odgovorila da doktore dat ću joj sredstvo za smirenje. Liječnik je dodao samo nježno promatrajući Slađanu s brigom jer ona ne glumi ona je izgubljena i jako uplašena. Razmišljala sam kako je strašno izgubiti sjećanje i osjećati se kao da si u prošlosti posebno kad imaš obveze prema obitelji.
Tako je prošao ovaj dan pun drame, tajni i neočekivanih događaja. Nadam se da će se sve nekako riješiti na bolji način ali strahujem za sve uključene.Dragi dnevniče, danas sam razmišljala o tome koliko je život ispunjen neočekivanim preokretima i kako ljudi često zatvaraju srce pred novim osjećajima iako im sudbina šalje znakove. Ivan je pozvao Zoru na večeru u elegantan talijanski restoran u Zagrebu. Kad je Zora izlazila iz kuće, na putu joj je stala Vesna i enigmatično primijetila da samo dijamant može izbrusiti dijamant. Zora je bila zbunjena i rekla da ne razumije, ali Vesna se nasmiješila i objasnila kako je još mlada te da se ljudi ne zaljube samo jednom u životu. Zora je pokušala uvjeriti da između nje i Ivana ništa ne postoji, no Vesna je inzistirala da ne zatvara srce jer život može iznenaditi i donijeti najveća sreća upravo kad ih najmanje očekujemo. Zora je upitala je li i Vesna nekad prošla kroz nešto slično, a Vesna je mirno odgovorila da Bojan nije bio njezina prva ljubav, da je nekad voljela drugog i mislila da neće preživjeti rastanak jer nije mogla disati bez njega, ali onda je došao Bojan i sve se promijenilo te je bila zbilja sretna. Zato je ponovila da Zora ne smije zatvarati srce jer ljubav može biti bliže nego što misli. Zora je uzdahnula i priznala da je uvijek mislila kako je stric Bojan bio Vesnina prva ljubav, no Vesna je dodala da ni on nije bio njezin prvi niti ona njegova, ali da se prva ljubav nikad ne zaboravlja. Zora je zahvalila na razgovoru i otišla do automobila gdje ju je čekao Ivan. Nakon njezina odlaska razmišljala sam kako takvi razgovori mogu otvoriti oči o ljubavi i prošlosti.
Ubrzo se na verandi pojavila Biljana i hladno se nasmiješila Vesni, pitajući je je li odlučila postati nova majka Zori i savjetovati je u ljubavnim stvarima dijeleći priče koje nikad nije spomenula njoj. Vesna je bez oklijevanja odgovorila da je to učinila za Milicu jer samo jedno može zauvijek razdvojiti Zoru i Edija, a to je ljubav Zore prema nekome drugome. To me navelo na razmišljanje o obiteljskim spletkama i kako se ljudi koriste tuđim osjećajima za vlastite ciljeve.
Slađana je bila slomljena nakon razgovora s Krešimirom pa je hodala bez cilja sredinom ceste, blijeda lica i praznih očiju, kao da ne vidi svijet oko sebe. Nije primijetila nadolazeći auto. Čuo se pisk guma, udarac, krici i netko je pozvao hitnu. Slađana je ležala nepomično na asfaltu dok su se okupljali prolaznici. Jedna žena se nagnula nad nju tražeći puls i zvala je, ali nije bilo odgovora jer Slađana se nije mičala ni za milimetar. Bilo je strašno razmišljati o tome kako se netko može naći u takvoj opasnosti zbog emocionalnog sloma.
U međuvremenu Cveta se približila čistini u šumi blizu Zagreba gdje ju je u polumraku između stabala čekao Alen, njegova silueta stapala se sa sjenama ali pogled je bio hladan i nametljiv. Hladno mu je dala kožnu torbu s dva milijuna kuna. Nisam mogla vjerovati kad sam saznala da ju je od kuće pratila Nataša s odlučnošću i skrila se u gustim grmovima samo deset metara dalje, gledajući s nevjericom. Nataša je prepoznala novac kao svoj i šapnula kako je to drskost dok je Alen prebrojavao novčanice, pa je izvadila telefon i počela snimati iz skrovišta. Alen je završio brojanje i zloćudno se nasmiješio pitajući Cvetu hoće li ga konačno ostaviti na miru. U tišini se začulo pucketanje slomljene grane pa se Alen odmah okrenuo i pitao je li čula te rekao da je upozorio da dođe sama. Cveta je nervozno odgovorila da je došla sama i da nikoga nije bilo sa njom, ali Alen nije vjerovao pa je oprezno krenuo prema buci, odgurnuo grane i ugledao Natašu s telefonom. U njegovim očima pojavio se bljesak bijesa pa je izvadio nož iz džepa i ledeno rekao da imamo uhodu te da previše znatiželjni mogu završiti u ozbiljnim nevoljama. Nataša se povukla za korak teško suzbijajući drhtaj ruku, a Cveta je oštro rekla Alenu da je ostavi i da ne bude idiot. Alen je bacio Nataši da pokaže što ima u torbici, a ona je protestirala da je ostavi na miru. Cveta je upala pitajući zašto je došla, a Nataša je eksplodirala pitajući što se ovdje događa i što smišljaju te rekla da snima sve i odmah će pozvati policiju. Cveta je viknula da ništa ne smišljaju jer ju je Alen ucjenjivao prijeteći da će ubiti Krešimira i Branku pa je zato platila. Nataša je posegnula u torbicu po telefon rekavši da će nazvati policiju i reći što se događa, ali Alen je zavrištao da se ne usuđuje jer će je ubiti. Nataša je vrisnula za pomoć pokušavajući pobjeći, a Cveta je viknula Alenu da se smiri i pritrčala mu. Alen je već bio van kontrole pa je odgurao Cvetu tako jako da je pala na zemlju. Okrenuo je lud pogled na Natašu koja se tresla od straha i šištao da će početi od nje pa će doći Krešimir i vidjeti je svu u krvi te da će ubiti i njega. Alen je digao nož spreman zadati udarac, Nataša je vrisnula pokušavajući se zakloniti dok se oštrica približavala opasno, ali žena je u zadnji čas uhvatila njegov zglob. Rvali su se boreći se za svaki pokret i dah dok je vrisak i teško disanje raslo, a napetost rasla. U jednom trenutku Nataša je izvela nagli pokret pa se oštrica okrenula u njihovim isprepletenim rukama i zabola ravno u Alenova prsa. Muškarac se ukočio, na licu mu se pojavilo iznenađenje pa grimasa boli, iz usta mu se čuo hroptaj kao da je htio nešto reći ali nije stigao, pa se osuo na zemlju kao presječena nit. Cveta se ukočila pa je prišla i drhtavim rukama priljubila dva prsta na njegov vrat. U tišini je tiho rekla da nije živ. Nataša je eksplodirala vičući o Bože da to nije ona i da je to bila nesreća te se uhvatila za glavu upadajući u histeriju, rekavši da pozovu hitnu jer možda još živi i da učine nešto. Cveta je šištala da se ušuti jer hoće li da cijeli svijet čuje i da završi u zatvoru. Nataša je jecala pitajući za zatvor ali da to nije bilo namjerno jer je vidjela da se branila i da nije ubojica. Cveta je zabola pogled rekavši da istina nema značenja jer policija neće vjerovati a ako se otkrije ljudi će govoriti da je majka Krešimira ubojica. Nataša je očajnički protestirala da nije ubojica i da treba pozvati hitnu i policiju te nešto učiniti. Cveta je promijenila ton u moleći ali čvrst i rekla gospođi Nataši da se smiri jer nitko ne mora saznati, da se ništa nije dogodilo i da razumije kako ništa se nije dogodilo. Nataša je drhtala cijelim tijelom rekavši ali on leži tamo. Cveta je rekla da mu više ne mogu pomoći ali da ona može još pomoći sebi pa da dođe jer je otišao a oni žive i samo to se sada računa. Cveta ju je čvrsto zagrlila kao da silom želi spriječiti svijet da se raspadne pa ju je polako vodila kroz gustu šumu daleko od mjesta zločina. Iza njih među lišćem ležalo je nepomično Alenovo tijelo dok je njegova ruka još uvijek grčevito stezala nož. Tajna koju je upravo progutala šuma možda nikad neće ugledati svjetlo dana. Razmišljala sam kako takve tajne mogu uništiti živote i kako strah od posljedica natjera ljude na loše odluke.
Krešimir je utrčao u kuću pozvan hitnim telefonom od Branke i na pragu se naglo zaustavio videći je kako stoji s koferom kraj vrata, blijeda lica, mokrih očiju ali odlučnog pogleda. Rekla je tiho da odlazi i dala mu kratak gotovo bezvučan poljubac na obraz te da ne želi više smetati ni njemu ni njegovoj majci pa zbogom neka bude sretan. Krešimir je gledao s nevjericom pitajući što to priča i što to ima veze s njegovom majkom. Branka je rekla da ona zna o onoj noći i svemu što se između njih dogodilo. Krešimir je okrenuo pogled češući rukom kosu i masirajući vrat te rekao prokletstvo kako se saznala. Branka je objasnila da je pročitala pismo koje je ostavila u danu kad je progutala tablete. Krešimir je namrštio obrve i rekao čekaj malo zar nisi rekla da to nije bilo samoubojstvo. Branka je rekla da je tako rekla jer je htjela poštedjeti njega i nije htjela da se brine ali njegova mama je ne želi jer se boji da će se udati za njega pa im je ponudila novac njoj i njezinoj majci u zamjenu za njezin odlazak. Krešimir ju je gledao šokirano pitajući što da je dala novac. Branka je rekla da je dala ali su odbile jer ona to nikad ne bi prihvatila pa zato sada odlazi jer će za sve biti bolje. Krešimir je uhvatio kofer i odmaknuo ga u stranu rekavši da nigdje neće ići i da neće dopustiti da nestane iz njegova života. Branka je rekla da nema izbora jer razumije da i njezina mama već zna sve pa je rekla da je upropastila sebi život i da bi radije umrla nego to čula te da ako se ne vjenčaju neće dati mira a njegova mama je mrzi pa tetka Nataša gleda na nju kao na nešto nečisto i nitko je ovdje ne želi pa je njezin odlazak jedini način da svi uživaju u miru. Krešimir joj se približio i gledao je ravno u oči rekavši da je neće ostaviti pa će naći način da njezina mama povrati mir a i njegova pa će se na kraju naviknuti i da mogu to. Branka je šapnula Krešimire a u očima joj se pojavila sjena nade pa pitala znači li to da će se vjenčati. Pala je teška tišina dok je Branka gledala s napetosti kao da će se cijeli njezin život odlučiti u jednom trenutku u jednoj riječi. Krešimir je uzeo njezinu ruku a u glavi Branke kao san na javi odjekivale su riječi koje je tako željela čuti o tome kako nakon one noći nije mogao zaboraviti na nju pa se zaljubio u nju jer je u njegovim mislima i srcu te je vidi svugdje pa da je voli i da se uda za njega te bude njegova žena. Ali to je bila samo mašta jer pravi Krešimir stojeći tik uz nju nije izgovorio nijednu od tih riječi pa je njegov glas kad se konačno oglasio bio hladan i bezosjećajan rekavši naravno da se neće vjenčati jer ne mogu i nešto takvo nikad se neće dogoditi. Tišina koja je zatim pala bolila je više od najgorih krika. Branka je spustila glavu stisnula usne pa posegnula za koferom s gotovo ritualnom sporošću jer njezina šutnja govorila je više od bilo kakvih suza. To me natjeralo na razmišljanje o tome koliko je teško kad se ljubav suočava s obiteljskim pritiscima i tajnama.
Edi je stajao malo po strani i razgovarao telefonom s Mirom dok je Milica u isto vrijeme naslonjena na auto također vodila razgovor s napetim glasom a oči su joj nervozno pratile svaki Edijev pokret. Pitala je mamu da joj kaže istinu jer Edi stalno razgovara telefonom pa je li to Zora s kojom se kontaktira. Majka je mirno odgovorila ne draga jer Zora je bila sa mnom cijelo vrijeme i nisam čula da je razgovarala s kim god. Milica je rekla mamo ako pokušavaš samo me smiriti ali majka je rekla za Boga govorim istinu jer Zora je otišla s Ivanom u novi talijanski restoran pa sama sam im to predložila. Na licu Milice pojavio se lukav jedva primjetan osmijeh pun zadovoljstva pa je spustila telefon i odmah kao da nikad ništa uzela svoj najsjajniji osmijeh. Kad je Edi vraćao se autu bacila je veselo draga odjednom sam gladna imam takvu želju za špagetima pa čula sam da blizu naše kuće otvoriše novi talijanski restoran pa možda tamo odemo. Edi ju je gledao s iznenađenjem rekavši zar nisi rekla da izbjegavaš ugljikohidrate kao vrag jer su za tebe štetni. Milica se lagano nasmijala milujući trbuh rekavši oh draga organizam ponekad treba punjenje ugljikohidratima nisi znao a uostalom kad sam samo rekla špageti dijete se pomaknulo pa mislim da i ono ima želju za njima. Gledala ga je ravno u oči kao da baca izazov a u njezinom osmijehu bilo je nešto više od samo apetita jer je to bila najava igre u koju namjerava igrati do kraja. Mislim da Milica igra neku igru kako bi zadržala Edija.
Ivan i Zora su stigli u elegantan restoran. Još nisu uspjeli ući kad im je prišao uljudni konobar i s osmijehom se naklonio Ivanu rekavši dobrodošli ponovno gospodine Ivane pa čeka vas vaš omiljeni stol. Zora je podigla obrve očito iznenađena pa rekla dakle ovo nije tvoja prva posjeta ovdje. Ivan je slobodno odgovorio da često dolazi sa šefom ali njegov pogled je bježao nekamo u stranu. Zora je primijetila sa laganim osmijehom da je stekla dojam da je on ovdje šef s takvim dočekom. Ivan je rekao možda zato što uvijek on ostavlja napojnicu jer šef se ne zamara takvim sitnicama pa je zato ovdje više cijenjen. Sjedali su za intimni stol a Ivan je potajno pogledao na Zorin vrat gdje je privjesak na njezinom dekolteu blistao u svjetlu lampe pa je morao dobiti original dok je u džepu sakoa već čekala identična kopija i morao je samo naći odgovarajući trenutak za zamjenu. Rekao je Zora čekaj tvoj privjesak se pomaknuo upravo će pasti pa je ustao prišao joj odostraga i nježno stavio ruke na njezina ramena dosežući do kopče privjeska pokušavajući sačuvati mir iako je srce kucalo sve brže. Upravo u tom trenutku vrata restorana su se otvorila i unutra su ušli Edi i Milica. Djevojka se smiješila trijumfalno jer nisu mogli doći u boljem trenutku. Edi se ukočio na mjestu jer je pogled Ivana kako stoji tako blizu Zori dodirujući njezin vrat izazvao u njemu val ljubomore i gnjeva. Privjesak se spustio i pao na pod pa je Ivan već posegnuo za njim ali ga je preduhitrio Edi koji ga je brzo podigao i stisnuo u šaci rekavši privjesak ostaje kod mene. Zora je iznenađeno pitala što zašto dok se dizala sa stolice. Edi je posegnuo u džep i izvadio fotografiju koju je ranije uzeo iz Ivanove kuće pa je stavio na stol pred Zoru rekavši jer si imala pravo a to je privjesak djevojke koja je ubila Melitu. Zora se nagnula nad fotografijom koja je prikazivala plavušu čije je lice pažljivo izrezano a na vratu je imala identičan privjesak kao onaj koji je nosila Zora pa je šapnula to je isti ali zašto je netko izrezao njezino lice. Edi je odgovorio ne znam ali znam jedno ta žena je bila u autu kad je poginula moja sestra i netko želi po svaku cijenu sakriti njezin identitet. Zavladao je muk koji je težio nad njima kao olujni oblak. Ivan je šutio ali njegovo lice odavalo je nemir a Zora je gledala u fotografiju pokušavajući shvatiti u što je upravo uvučena.
Slađana je polako povratila svijest u bolničkom krevetu. U svjetlu fluorescentnih lampi škiljila je očima dok se liječnik naginjao nad nju nježno razdvajajući njezine vjeđe i svijetleći lampicom u zjenice pa ju je mirno ali s jasnom napetosti u glasu pitao kako se zoveš kćeri. Slađana se ogledala okolo a njezin pogled je lutao po sobi kao da je vidi po prvi put pa je zbunjeno odgovorila ja ne znam gdje sam ja. Liječnik ju je pitao koji je danas dan. Slađana je namrštila obrve zatvorila oči kao da pokušava sjetiti se nečega važnog pa rekla utorak ne čekaj možda nedjelja već sjedeći uspravno o Bože moram ići na tržnicu moja sestra je sigurno već došla iz škole i gladna je pa molim dopustite mi da izađem jer moram stići prije sumraka. Skočila je pokušavajući ustati ali liječnik i medicinska sestra su je brzo pridržali nježno ali odlučno pritiskajući natrag u krevet. Liječnik je nastojao govoriti blagim tonom rekavši smireno sigurna si pa reci mi koja je godina. Slađana je pokušala odgovoriti ali njezino lice se izobličilo u boli i panici pa je rekla dvije tisuće dvadeseta ne dvije tisuće devetnaesta Bože ne sjećam se pa se uhvatila za glavu dok su suze navirale u oči rekavši ništa ne pamtim ali znam da moram vratiti se u selo jer moram sakupiti gljive pa mama i sestra čekaju na mene one su gladne pustite me molim. Njezin glas je pucao a u očima se pojavio očaj. Liječnik je bacio kratak pogled medicinskoj sestri nakon čega je tiho rekao kontaktirat ću se s profesorom Slavkom iz psihijatrijskog odjela jer moramo odmah pozabaviti se njezinim stanjem. Medicinska sestra je odgovorila da doktore dat ću joj sredstvo za smirenje. Liječnik je dodao samo nježno promatrajući Slađanu s brigom jer ona ne glumi ona je izgubljena i jako uplašena. Razmišljala sam kako je strašno izgubiti sjećanje i osjećati se kao da si u prošlosti posebno kad imaš obveze prema obitelji.
Tako je prošao ovaj dan pun drame, tajni i neočekivanih događaja. Nadam se da će se sve nekako riješiti na bolji način ali strahujem za sve uključene.
