Zima ove godine kao da je htjela pokazati svu svoju raskoš: snijega je palo toliko da su dvorišta i ulice postala prava bajkovita mjesta. Mekane bijele pahuljice neprestano su se vrtjele po zraku, tiho se taložile na krovove kuća i pločnike, a studen je dodavala zraku posebnu svježinu i jasnoću.
U stanu Ivane i Gorana vladala je posve drugačija atmosfera topla i smirena. Iza velikog prozora odvijala se bijela predstava, a unutra, iza čvrsto zatvorenih stakala, bilo je ugodno i tiho. Stolna lampa širila je meko prigušeno svjetlo koje je stvaralo krug topline oko sebe, otjeravajući zimsku hladnoću.
Bračni par se smjestio na kauču, umotani u mekanu deku. Na televizoru je tekla neka obiteljska komedija bez većeg smisla, samo da se malo nasmijete i opustite. Ivana je pozorno pratila radnju, s vremena na vrijeme jedva primjetno se smiješeći nekim svojim mislima. Goran je sjedio pored nje, opušteno naslonjen, i gledao film, ali mu je pažnja često odlutala na snijeg koji pada vani. Taj prizor bio je nevjerojatno lijep.
Ugodnu atmosferu prekinuo je melodičan zvuk zazvonio je Goranov mobitel. On nije odmah reagirao, kao da nije htio prekinuti ovo mirno obiteljsko druženje, ali zvuk se ponovio. S lakim uzdahom izvadio je telefon iz džepa, pogledao ekran i ponovno uzdahnuo:
Opet Davor zove, rekao je ženi. Već treći put večeras.
Ivana je lagano okrenula glavu prema njemu, ali nije skinula pogled s televizora.
Vjerojatno opet poziva u goste, odgovorila je smireno. Kupio je vikendicu i želi proslaviti. Taj čovjek jednostavno ne prihvaća riječ ne kao odgovor.
Goran je prstom prelazio po ekranu i prihvatio poziv.
Da, Davore, bok, rekao je nastojeći da glas zvuči živahnije.
Gorane! Kad ćeš konačno doći? glas prijatelja bio je pun uzbuđenja. Rekao sam slavimo kupnju! Sve je spremno: sauna je zagrijana, stol je postavljen, prijatelji dolaze. Dosta je sjediti kod kuće, a? Dođite s Ivanom, bit će super!
Goran je na trenutak zašutio, razmišljajući o odgovoru. Pogledao je Ivanu koja je jedva primjetno odmahnula glavom. Nije ništa rekla, ali on je znao što to znači: bučne zabave, glasna glazba i vika to sad nije bilo za njih. Obojica su htjeli miran vikend u svom toplom kutku, bez žurbe i bez objašnjavanja.
Prije nego što je odgovorio, Goran je malo oklijevao. Tada mu je pala na pamet dobra ideja koju je odmah iskoristio.
Slušaj, počeo je tiho, ima nešto Ivana je otišla k majci na par dana. Ne želim ići sam, znaš kako je. Netko bi joj mogao nešto reći, a ja ne želim svađu oko ništavila. Sigurno ćemo se družiti neki drugi put.
Na drugoj strani zavladala je kratka tišina, pa se Davor javio iznenađeno:
Kako otišla? Kad se vraća?
Sutra navečer, rekao je Goran s blagom tugom. Odlučila je iznenada A planirali smo toliko! Kino, šetnja parkom dok ima snijega, možda klizalište. Ali nije ispalo. Drugi put, u redu?
Davor je kratko šutio, kao da razmišlja, a onda je glas postao čudno zadovoljan.
Dobro Ali javi kad se vrati. Jako želimo vidjeti vas oboje!
Naravno, brzo je pristao Goran. Čim mogu, javit ću. Možda sljedeći vikend ako se ništa ne promijeni.
Pozdravio se, spustio telefon i s olakšanjem uzdahnuo. Osmijeh se pojavio sam od sebe.
Puh, jedva sam se izvukao, promrmljao je okrećući se Ivani. Zašto je tako uporan? Rekao sam mu jasno da ne idem na vikendicu! Što tamo? Gledati kako se piju kao da je kraj svijeta? Davor ne zna drugačije uživati! Ma zaboravi. Mnogo više volim biti samo s tobom.
Zagrlio ju je, osjećajući kako napetost nestaje. U stanu je bilo toplo i tiho, snijeg je polako padao vani, a film se nastavljao spor i ugodan, baš onakav kakav su voljeli, za razliku od bučnih druženja.
Ivana se naslonila na Gorana, osjećajući njegovu toplinu i mirno disanje. Atmosfera je ostala ugodna: meko svjetlo, film u crno-bijeloj tehnici, tiho kucanje sata. Sve je davalo osjećaj sigurnosti i mira usred svakodnevne vrtoglavice.
I meni, tiho je rekla, podigavši glavu da ga pogleda. Hajde da samo gledamo film i idemo spavati. Ništa više ne treba.
Goran se nasmiješio i čvršće je zagrlio. Već je zamišljao kako će za par sati ugasiti svjetla, pokriti se dekom i zaspati uz šum vjetra vani. Ali planove je prekinuo još jedan poziv. Naravno, od istog Davora.
Goran se namrgodio, pogledao ekran i nevoljko uzeo telefon. Što sad?
Davore, rekao sam počeo je mirno, ali s napetošću u glasu.
Gorane, Davor je zvučao ozbiljno i napeto, sada sam u klubu Kristal, odlučili smo prije saune malo bolje se zabaviti. I tu je Ivana. S nekim muškarcem. Piju, ona ga grli. Nisam htio miješati se, ali ti moraš znati. Rekla ti je da je kod majke! Znači slagala je!
Goran je ostao bez riječi. Pogledao je ženu, pa televizor, pitajući se igra li ga prijatelj.
Što? upitao je sumnjičavo. Jesi li siguran? Možda si je zamijenio s nekim? Znam točno gdje je moja žena!
Apsolutno, čvrsto je rekao Davor. Već je pijana, glasno se smije. Izgleda ne baš pristojno. I nju ne smeta što sam tu! Samo me otresla! Hoćeš da je dam na telefon?
Goran je zatvorio oči na trenutak da se sabere. Mnoga pitanja, ni jedan odgovor. Što se događa? Kako se prijatelj mogao tako prevariti? Ili je nešto drugo u pitanju?
Daj, rekao je kratko i uključio zvučnik. Zanimalo ga je što će čuti.
Iz telefona su dopirali basovi klupske glazbe, smijeh i glasovi. Onda se probio ženski glas toliko sličan Ivanovom da je Goranu srce zaškripalo.
Halo? Tko je to? začulo se s laganom zbunjenošću.
Goran je progutao slinu i pokušao zvučati mirno.
Ivana? Ovo je Goran. Što se događa?
Čuo se kratak smijeh, a zatim glas, razvijeniji i s promuklošću:
Oj, Gorane, dosadio si mi! Želim se zabavljati! Umorna sam od tvog dosadnog života. Hoću uživati dok mi ne dosadi!
Ivana je skočila s kauča, lice joj je problijedjelo. Stisnula je ruku na prsa i prošaptala:
Kakva glupost! Kako je mogao pomiješati me s nekim? Zašto ova cura koristi moje ime? Odakle zna tvoje? Što se događa?
Gdje si?
A tebi što? odgovorio je glas izazovno. Iako sam tvoja žena, ne moram se ispričavati. Radim što želim!
Opet smijeh i zvuk čaša, pa Davor:
Gorane, čuo si? Rekao sam ti
Goran ga je prekinuo, osjećajući mješavinu ljutnje i zbunjenosti.
Stop, rekao je čvrsto iako s drhtajem. Riješit ću sutra. Ne zovi više.
Isključio je telefon, bacio ga na kauč i zurio u strop. Da Ivana nije tu stvarno bi mogao povjerovati!
Ivana je sjela i zurila u njega. Glas je bio sličan, ali to nije bitno. Bitno je odakle ta cura zna detalje? Netko ju je uputio!
Pa i dobro, prošaptala je. Tko je to bio? Kakva predstava?
Goran je odmahnuo glavom i prošao rukom kroz kosu. Nije znao što reći, samo sumnje.
Nemam pojma, rekao je gledajući u stranu. Ali glas je identičan. Intonacije, smijeh sve se slaže. To nije slučajnost.
I Davor je bio tako siguran da sam ja, rekla je drhteći. Zamisli da me nije bilo doma? Pomislio bi da sam stvarno u klubu s nekim.
Goran se okrenuo, pogled mu je omekšao. Zagrlio ju je za ramena i privukao. Osjetio je kako drhti i htio joj dati osjećaj sigurnosti.
Svejedno bih posumnjao, rekao je. Ti ne bi tako radila! Znam te i znam što misliš o tome. Ovo je neka glupa greška ili šala. Ali razjasnit ću. Ako treba, pitat ću u klubu za snimke.
Ivana se naslonila na njega, osjećajući kako hladnoća odlazi i dolazi toplina, fizička i emocionalna. Duboko je udahnula.
Da, složila se. Nisam ja. Ali tko je? I zašto?
Goran je slegnuo ramenima, ali sada je imao odlučnost u očima. Stisnuo je njezinu ruku.
Zajedno ćemo to riješiti.
Sljedeći dan oko podneva Ivana je u kuhinji pila čaj i gledala poslovnu poštu na laptopu. Tišinu je prekinuo poziv od Davora. Oklijevala je jer ju je jučerašnji događaj učinio nervoznom, ali znatiželja je pobijedila.
Bok, rekao je Davor oprezno. Jesi li pričala s Goranom nakon jučerašnjeg?
Ivana je stisnula telefon. Odlučila je iskoristiti priliku da sazna što je vidio.
Da. Posvađali smo se. Optužio me za nešto čudno i nije htio slušati. Kaže da mu lažem.
Tišina, pa Davor je uzdahnuo, a u glasu mu se pojavila nota zadovoljstva.
Tako, rekao je. Znaš, uvijek sam govorio da te Goran ne cijeni. Nikad nije shvatio kakva si.
Ivana je osjetila kako joj krvi vrije, ali ostala je mirna.
O čemu pričaš? upitala je.
Davor je progovorio tiše:
O tome da zaslužuješ više! Ivana, dugo sam htio reći Volim te. Spreman sam se brinuti o tebi. Ako odeš od Gorana, bit ću tu.
Ivana je šutjela, pokušavajući shvatiti. Je li on sve ovo smislio jer je mislio da je nje nema?
Duboko je uzdahnula.
Davor, ovo je neočekivano i neprikladno. Volim Gorana i razjasnit ćemo što se dogodilo. Ne miješaj se.
Oprosti, rekao je, sad manje sigurno. Htio sam da znaš da imaš podršku. Goran te optužuje, možda traži razlog da te ostavi. Samo želim da budeš sigurna.
Ivana je stisnula telefon.
Znaš, Davor, rekla je ledenim glasom, prvo, jučer sam bila doma. Drugo, nismo se svađali. Treće, znam da si sve isplanirao. Zašto?
Tišina.
Što? upitao je zbunjeno, pa se sabrao. O čemu ti pričaš?
O tome da si našao djevojku s glasom kao moj i zamolio je da glumi da sam u klubu s nekim muškarcem da nas posvađaš. Priznaj.
Tišina, pa Davor je uzdahnuo.
Da, isplanirao sam! Zato što te volim! Vidim kako se Goran odnosi prema tebi. Želim da budeš sretna sa mnom!
Ivana je zatvorila oči.
Sretna? nasmijala se gorko. Odakle ti ideja da bih bila sretna s tobom? Ti si tip koji mijenja cure kao čarape. Ni da si posljednji muškarac na svijetu, ne bih te ni pogledala.
Davor je šutio, pa rekao tiho:
Mislio sam da ako se posvađate, shvatit ćeš da on te ne zaslužuje. Ja sam bolji od njega! Cure su bile da zaboravim tebe, ali nitko nije kao ti. Nosio bih te na rukama, obožavao te. Samo odaberi mene!
Ivana je osjetila hladan gnjev.
Tebe? Nikad! Izdajio si prijateljstvo i povjerenje zbog svojih glupih iluzija.
Ivana, oprosti glas mu je zadrhtao.
Ne, Davor. Nema oprosta. Nema više prijateljstva. Ne zovi me nikad više! I Goranov broj zaboravi, dat ću mu da čuje snimku.
Prekinula je poziv i spustila telefon. Snijeg je i dalje padao vani.
Ušao je Goran i vidio njezino ozbiljno lice.
Što je? upitao je zabrinuto.
Sve je jasno, uzdahnula je. On je sve smislio. Priznao je da me voli i htio nas posvađati. Nudio je sve moguće! Kakav je podlac…
Goran je sjeo pored nje i uzeo ruku.
Znači nikad nije bio pravi prijatelj. Zaboravi ga. Primjećivao sam znakove već dugo, ali nisam imao dokaza. Sada je sve jasno.
Da, rekla je pritisnuvši se uz njega. Sada znamo istinu i kome vjerovati.
Znaš, nasmiješila se, ovo je čak i dobro. Sada imamo izgovor da ne idemo na te zabave. Možeš reći da ne želiš biti s njim.
Rekla je to s osmijehom.
Goran se nasmijao.
Točno. Gledat ćemo film i piti čaj.
I ostati kod kuće, dodala je umotavajući se u deku.
Savršeno, rekao je i zagrlio je.
Među pahuljicama i toplim svjetlom njihova mala kuća bila je opet mirna i sigurna. Ovdje su bili samo oni, s povjerenjem i toplinom za sutra isti dan.
Davor je sjedio u kuhinji i zurio u hladni čaj. Riječi su mu odzvanjale u glavi: ne zovi me nikad. Umjesto kajanja, osjećao je gnjev koji ga je gušio.
Zašto je sve pošlo krivo? povikao je i smetao mrvice sa stola.
Sjetio se jučerašnjeg. Dogovorio se sa Sanjom koju je upoznao u kafiću. Glas joj je bio sličan Ivanovom. Rekla je da će glumiti kad joj je objasnio plan.
Gledao je kako ona laže na telefonu, glumeći pijanu Ivanu. Osjećao je uzbuđenje, misleći da će Ivana shvatiti da Goran nije za nju.
Ali sada je sve propalo. Izgubio je sve.
Nisu oni u pravu! mislio je hodajući. Goran je ne zaslužuje, ona je slijepa.
Stisnuo je stol.
Zašto oni imaju sve, a ja ništa? Ja sam bolji!
Shvatio je da je izgubio prijatelja, ali umjesto žaljenja osjećao je iritaciju.
Telefon je bio tu, ali nije će zvati. To bi bilo priznanje poraza.
Mislio je: Neka žive u svom svijetu. Ali ja znam da Goran ne cijeni nju kao što bih ja. Jednog dana će shvatiti, možda prekasno.
Prišao je prozoru.
Misliš da si pobijedila, Ivano? Ne vidiš da sam ja tu koji te voli. Ali ti si odabrala iluziju. Uživaj.
Okrenuo se, uzeo papir s planom, pocepao ga i bacio u smeće.
Snijeg je padao. Zatvorio je oči i zamislio ih kako sjede zajedno, smiju se, piju čaj.
A u njemu je raslo: to je trebalo biti moje.Zima ove godine kao da je htjela pokazati svu svoju raskoš: snijega je palo toliko da su dvorišta i ulice postala prava bajkovita mjesta. Mekane bijele pahuljice neprestano su se vrtjele po zraku, tiho se taložile na krovove kuća i pločnike, a studen je dodavala zraku posebnu svježinu i jasnoću.
U stanu Ivane i Gorana vladala je posve drugačija atmosfera topla i smirena. Iza velikog prozora odvijala se bijela predstava, a unutra, iza čvrsto zatvorenih stakala, bilo je ugodno i tiho. Stolna lampa širila je meko prigušeno svjetlo koje je stvaralo krug topline oko sebe, otjeravajući zimsku hladnoću.
Bračni par se smjestio na kauču, umotani u mekanu deku. Na televizoru je tekla neka obiteljska komedija bez većeg smisla, samo da se malo nasmijete i opustite. Ivana je pozorno pratila radnju, s vremena na vrijeme jedva primjetno se smiješeći nekim svojim mislima. Goran je sjedio pored nje, opušteno naslonjen, i gledao film, ali mu je pažnja često odlutala na snijeg koji pada vani. Taj prizor bio je nevjerojatno lijep.
Ugodnu atmosferu prekinuo je melodičan zvuk zazvonio je Goranov mobitel. On nije odmah reagirao, kao da nije htio prekinuti ovo mirno obiteljsko druženje, ali zvuk se ponovio. S lakim uzdahom izvadio je telefon iz džepa, pogledao ekran i ponovno uzdahnuo:
Opet Davor zove, rekao je ženi. Već treći put večeras.
Ivana je lagano okrenula glavu prema njemu, ali nije skinula pogled s televizora.
Vjerojatno opet poziva u goste, odgovorila je smireno. Kupio je vikendicu i želi proslaviti. Taj čovjek jednostavno ne prihvaća riječ ne kao odgovor.
Goran je prstom prelazio po ekranu i prihvatio poziv.
Da, Davore, bok, rekao je nastojeći da glas zvuči živahnije.
Gorane! Kad ćeš konačno doći? glas prijatelja bio je pun uzbuđenja. Rekao sam slavimo kupnju! Sve je spremno: sauna je zagrijana, stol je postavljen, prijatelji dolaze. Dosta je sjediti kod kuće, a? Dođite s Ivanom, bit će super!
Goran je na trenutak zašutio, razmišljajući o odgovoru. Pogledao je Ivanu koja je jedva primjetno odmahnula glavom. Nije ništa rekla, ali on je znao što to znači: bučne zabave, glasna glazba i vika to sad nije bilo za njih. Obojica su htjeli miran vikend u svom toplom kutku, bez žurbe i bez objašnjavanja.
Prije nego što je odgovorio, Goran je malo oklijevao. Tada mu je pala na pamet dobra ideja koju je odmah iskoristio.
Slušaj, počeo je tiho, ima nešto Ivana je otišla k majci na par dana. Ne želim ići sam, znaš kako je. Netko bi joj mogao nešto reći, a ja ne želim svađu oko ništavila. Sigurno ćemo se družiti neki drugi put.
Na drugoj strani zavladala je kratka tišina, pa se Davor javio iznenađeno:
Kako otišla? Kad se vraća?
Sutra navečer, rekao je Goran s blagom tugom. Odlučila je iznenada A planirali smo toliko! Kino, šetnja parkom dok ima snijega, možda klizalište. Ali nije ispalo. Drugi put, u redu?
Davor je kratko šutio, kao da razmišlja, a onda je glas postao čudno zadovoljan.
Dobro Ali javi kad se vrati. Jako želimo vidjeti vas oboje!
Naravno, brzo je pristao Goran. Čim mogu, javit ću. Možda sljedeći vikend ako se ništa ne promijeni.
Pozdravio se, spustio telefon i s olakšanjem uzdahnuo. Osmijeh se pojavio sam od sebe.
Puh, jedva sam se izvukao, promrmljao je okrećući se Ivani. Zašto je tako uporan? Rekao sam mu jasno da ne idem na vikendicu! Što tamo? Gledati kako se piju kao da je kraj svijeta? Davor ne zna drugačije uživati! Ma zaboravi. Mnogo više volim biti samo s tobom.
Zagrlio ju je, osjećajući kako napetost nestaje. U stanu je bilo toplo i tiho, snijeg je polako padao vani, a film se nastavljao spor i ugodan, baš onakav kakav su voljeli, za razliku od bučnih druženja.
Ivana se naslonila na Gorana, osjećajući njegovu toplinu i mirno disanje. Atmosfera je ostala ugodna: meko svjetlo, film u crno-bijeloj tehnici, tiho kucanje sata. Sve je davalo osjećaj sigurnosti i mira usred svakodnevne vrtoglavice.
I meni, tiho je rekla, podigavši glavu da ga pogleda. Hajde da samo gledamo film i idemo spavati. Ništa više ne treba.
Goran se nasmiješio i čvršće je zagrlio. Već je zamišljao kako će za par sati ugasiti svjetla, pokriti se dekom i zaspati uz šum vjetra vani. Ali planove je prekinuo još jedan poziv. Naravno, od istog Davora.
Goran se namrgodio, pogledao ekran i nevoljko uzeo telefon. Što sad?
Davore, rekao sam počeo je mirno, ali s napetošću u glasu.
Gorane, Davor je zvučao ozbiljno i napeto, sada sam u klubu Kristal, odlučili smo prije saune malo bolje se zabaviti. I tu je Ivana. S nekim muškarcem. Piju, ona ga grli. Nisam htio miješati se, ali ti moraš znati. Rekla ti je da je kod majke! Znači slagala je!
Goran je ostao bez riječi. Pogledao je ženu, pa televizor, pitajući se igra li ga prijatelj.
Što? upitao je sumnjičavo. Jesi li siguran? Možda si je zamijenio s nekim? Znam točno gdje je moja žena!
Apsolutno, čvrsto je rekao Davor. Već je pijana, glasno se smije. Izgleda ne baš pristojno. I nju ne smeta što sam tu! Samo me otresla! Hoćeš da je dam na telefon?
Goran je zatvorio oči na trenutak da se sabere. Mnoga pitanja, ni jedan odgovor. Što se događa? Kako se prijatelj mogao tako prevariti? Ili je nešto drugo u pitanju?
Daj, rekao je kratko i uključio zvučnik. Zanimalo ga je što će čuti.
Iz telefona su dopirali basovi klupske glazbe, smijeh i glasovi. Onda se probio ženski glas toliko sličan Ivanovom da je Goranu srce zaškripalo.
Halo? Tko je to? začulo se s laganom zbunjenošću.
Goran je progutao slinu i pokušao zvučati mirno.
Ivana? Ovo je Goran. Što se događa?
Čuo se kratak smijeh, a zatim glas, razvijeniji i s promuklošću:
Oj, Gorane, dosadio si mi! Želim se zabavljati! Umorna sam od tvog dosadnog života. Hoću uživati dok mi ne dosadi!
Ivana je skočila s kauča, lice joj je problijedjelo. Stisnula je ruku na prsa i prošaptala:
Kakva glupost! Kako je mogao pomiješati me s nekim? Zašto ova cura koristi moje ime? Odakle zna tvoje? Što se događa?
Gdje si?
A tebi što? odgovorio je glas izazovno. Iako sam tvoja žena, ne moram se ispričavati. Radim što želim!
Opet smijeh i zvuk čaša, pa Davor:
Gorane, čuo si? Rekao sam ti
Goran ga je prekinuo, osjećajući mješavinu ljutnje i zbunjenosti.
Stop, rekao je čvrsto iako s drhtajem. Riješit ću sutra. Ne zovi više.
Isključio je telefon, bacio ga na kauč i zurio u strop. Da Ivana nije tu stvarno bi mogao povjerovati!
Ivana je sjela i zurila u njega. Glas je bio sličan, ali to nije bitno. Bitno je odakle ta cura zna detalje? Netko ju je uputio!
Pa i dobro, prošaptala je. Tko je to bio? Kakva predstava?
Goran je odmahnuo glavom i prošao rukom kroz kosu. Nije znao što reći, samo sumnje.
Nemam pojma, rekao je gledajući u stranu. Ali glas je identičan. Intonacije, smijeh sve se slaže. To nije slučajnost.
I Davor je bio tako siguran da sam ja, rekla je drhteći. Zamisli da me nije bilo doma? Pomislio bi da sam stvarno u klubu s nekim.
Goran se okrenuo, pogled mu je omekšao. Zagrlio ju je za ramena i privukao. Osjetio je kako drhti i htio joj dati osjećaj sigurnosti.
Svejedno bih posumnjao, rekao je. Ti ne bi tako radila! Znam te i znam što misliš o tome. Ovo je neka glupa greška ili šala. Ali razjasnit ću. Ako treba, pitat ću u klubu za snimke.
Ivana se naslonila na njega, osjećajući kako hladnoća odlazi i dolazi toplina, fizička i emocionalna. Duboko je udahnula.
Da, složila se. Nisam ja. Ali tko je? I zašto?
Goran je slegnuo ramenima, ali sada je imao odlučnost u očima. Stisnuo je njezinu ruku.
Zajedno ćemo to riješiti.
Sljedeći dan oko podneva Ivana je u kuhinji pila čaj i gledala poslovnu poštu na laptopu. Tišinu je prekinuo poziv od Davora. Oklijevala je jer ju je jučerašnji događaj učinio nervoznom, ali znatiželja je pobijedila.
Bok, rekao je Davor oprezno. Jesi li pričala s Goranom nakon jučerašnjeg?
Ivana je stisnula telefon. Odlučila je iskoristiti priliku da sazna što je vidio.
Da. Posvađali smo se. Optužio me za nešto čudno i nije htio slušati. Kaže da mu lažem.
Tišina, pa Davor je uzdahnuo, a u glasu mu se pojavila nota zadovoljstva.
Tako, rekao je. Znaš, uvijek sam govorio da te Goran ne cijeni. Nikad nije shvatio kakva si.
Ivana je osjetila kako joj krvi vrije, ali ostala je mirna.
O čemu pričaš? upitala je.
Davor je progovorio tiše:
O tome da zaslužuješ više! Ivana, dugo sam htio reći Volim te. Spreman sam se brinuti o tebi. Ako odeš od Gorana, bit ću tu.
Ivana je šutjela, pokušavajući shvatiti. Je li on sve ovo smislio jer je mislio da je nje nema?
Duboko je uzdahnula.
Davor, ovo je neočekivano i neprikladno. Volim Gorana i razjasnit ćemo što se dogodilo. Ne miješaj se.
Oprosti, rekao je, sad manje sigurno. Htio sam da znaš da imaš podršku. Goran te optužuje, možda traži razlog da te ostavi. Samo želim da budeš sigurna.
Ivana je stisnula telefon.
Znaš, Davor, rekla je ledenim glasom, prvo, jučer sam bila doma. Drugo, nismo se svađali. Treće, znam da si sve isplanirao. Zašto?
Tišina.
Što? upitao je zbunjeno, pa se sabrao. O čemu ti pričaš?
O tome da si našao djevojku s glasom kao moj i zamolio je da glumi da sam u klubu s nekim muškarcem da nas posvađaš. Priznaj.
Tišina, pa Davor je uzdahnuo.
Da, isplanirao sam! Zato što te volim! Vidim kako se Goran odnosi prema tebi. Želim da budeš sretna sa mnom!
Ivana je zatvorila oči.
Sretna? nasmijala se gorko. Odakle ti ideja da bih bila sretna s tobom? Ti si tip koji mijenja cure kao čarape. Ni da si posljednji muškarac na svijetu, ne bih te ni pogledala.
Davor je šutio, pa rekao tiho:
Mislio sam da ako se posvađate, shvatit ćeš da on te ne zaslužuje. Ja sam bolji od njega! Cure su bile da zaboravim tebe, ali nitko nije kao ti. Nosio bih te na rukama, obožavao te. Samo odaberi mene!
Ivana je osjetila hladan gnjev.
Tebe? Nikad! Izdajio si prijateljstvo i povjerenje zbog svojih glupih iluzija.
Ivana, oprosti glas mu je zadrhtao.
Ne, Davor. Nema oprosta. Nema više prijateljstva. Ne zovi me nikad više! I Goranov broj zaboravi, dat ću mu da čuje snimku.
Prekinula je poziv i spustila telefon. Snijeg je i dalje padao vani.
Ušao je Goran i vidio njezino ozbiljno lice.
Što je? upitao je zabrinuto.
Sve je jasno, uzdahnula je. On je sve smislio. Priznao je da me voli i htio nas posvađati. Nudio je sve moguće! Kakav je podlac…
Goran je sjeo pored nje i uzeo ruku.
Znači nikad nije bio pravi prijatelj. Zaboravi ga. Primjećivao sam znakove već dugo, ali nisam imao dokaza. Sada je sve jasno.
Da, rekla je pritisnuvši se uz njega. Sada znamo istinu i kome vjerovati.
Znaš, nasmiješila se, ovo je čak i dobro. Sada imamo izgovor da ne idemo na te zabave. Možeš reći da ne želiš biti s njim.
Rekla je to s osmijehom.
Goran se nasmijao.
Točno. Gledat ćemo film i piti čaj.
I ostati kod kuće, dodala je umotavajući se u deku.
Savršeno, rekao je i zagrlio je.
Među pahuljicama i toplim svjetlom njihova mala kuća bila je opet mirna i sigurna. Ovdje su bili samo oni, s povjerenjem i toplinom za sutra isti dan.
Davor je sjedio u kuhinji i zurio u hladni čaj. Riječi su mu odzvanjale u glavi: ne zovi me nikad. Umjesto kajanja, osjećao je gnjev koji ga je gušio.
Zašto je sve pošlo krivo? povikao je i smetao mrvice sa stola.
Sjetio se jučerašnjeg. Dogovorio se sa Sanjom koju je upoznao u kafiću. Glas joj je bio sličan Ivanovom. Rekla je da će glumiti kad joj je objasnio plan.
Gledao je kako ona laže na telefonu, glumeći pijanu Ivanu. Osjećao je uzbuđenje, misleći da će Ivana shvatiti da Goran nije za nju.
Ali sada je sve propalo. Izgubio je sve.
Nisu oni u pravu! mislio je hodajući. Goran je ne zaslužuje, ona je slijepa.
Stisnuo je stol.
Zašto oni imaju sve, a ja ništa? Ja sam bolji!
Shvatio je da je izgubio prijatelja, ali umjesto žaljenja osjećao je iritaciju.
Telefon je bio tu, ali nije će zvati. To bi bilo priznanje poraza.
Mislio je: Neka žive u svom svijetu. Ali ja znam da Goran ne cijeni nju kao što bih ja. Jednog dana će shvatiti, možda prekasno.
Prišao je prozoru.
Misliš da si pobijedila, Ivano? Ne vidiš da sam ja tu koji te voli. Ali ti si odabrala iluziju. Uživaj.
Okrenuo se, uzeo papir s planom, pocepao ga i bacio u smeće.
Snijeg je padao. Zatvorio je oči i zamislio ih kako sjede zajedno, smiju se, piju čaj.
A u njemu je raslo: to je trebalo biti moje.
