Mama, otišla je Odrhtjela mi je moja ptičica, moja sjenica
Ivan je pažljivo predao pospanog sina majci i smjestio se na pod u hodniku. Želio je vikati sudbini sve što mu se nakupilo kroz zadnju godinu, a onda zabiti lice u jastuk na kojem je još uvijek bila majčina ručna vez, i zaspati, nadajući se da će ujutro sve nekako ispasti bolje.
U roditeljskoj kući sve je bilo kao prije. Toplo, tiho, sigurno Mirisalo je na buhtle i majčinu kamilicu, oko nogu su se motali znatiželjni mačci ne shvaćajući zašto gazdarica plače, a stari zidni sat s kukavicom otkucavao je svoje. Kao dijete, Ivan je više puta pokušao ukrasti kukavicu, ali bi mu je majka uvijek vraćala objašnjavajući:
Dom joj je u satu. Zašto bih je izvlačila otamo? Svakome je najbolje kod kuće. I ptici.
Ivan je nepomično sjedio i slušao kako majka užurbano skida i smiruje uplakanog Ivana mlađeg, a otac ga dobrodušno grdi i pomaže. Misli su mu se platile, umor se skupljao mjesecima i sad ga je potpuno preuzao. Zagrlio je sivog mačka pa zaronio lice u njegov gusti krzneni bok.
Što sjediš tu ko siroče? došao je otac, potapšao ga po ramenu. Krevet ti je složen, ajde spavati. Sutra ćemo pričati.
Tata
Ne treba sada. Ajmo, diži se! pomogao mu je ustati i gurnuo prema sobi. Noć je pametnija od dana. Spavaj.
Ponovo mu je navrlo sjećanje na djetinjstvo: razbijeni prozor kod susjede, pa beskrajni bakin vrt koji je morao okopati za kaznu, i očeve riječi:
Tako je, sine! Svaki čovjek za svoje djelo mora odgovarati.
A žena?
I ona. Ali gledaj sebe. Tuđe pusti, za to nisi ti. Onaj tko ima savjest će sam doći do pameti. Ako nema Njegovu glavu ti ne možeš popraviti. Za sebe odgovaraj. Razumio?
Razumio, tata
Soba koja je cijelog života bila Ivanova nije se nimalo promijenila od zadnjeg njegovog posjeta. Sve je kao čekalo gospodara.
Ista uska krevet, isprani tepih, polica s knjigama koje je majka ljubomorno čuvala, i stari plišani zec s jednim uhom, kojeg je Ivan nosio svuda u vojsci, na terenski rad, na odmor. No u novi život, u svoj obiteljski dom, zeca nije ponio. Supruga nije dopustila.
Kakav je to nered? Ostavi ga roditeljima. Zbilja si kao dijete. Nije red da vučeš sa sobom igračke. Počmi biti pravi muškarac!
Sad ga je mogao opet ponosno primiti. Ivan se nasmiješio i položio zeca pokraj jastuka.
Biti pravi muškarac uz Mirjanu bilo je teško.
Katarina sa svojim ide na Maldive, a mi nismo dalje od Zadra! Pravi muškarac bi već zaradio za normalno ljetovanje!
Mirjana, ti si željela kuću. Gradimo je. Kad završimo, ići ćemo i mi na putovanja. Za sad ne možemo drukčije.
Daj ne izmišljaj izlike! Kad rodim, ništa si nećemo moći priuštiti? Ma, Ivane, tebi do muškarca još treba rasti!
Ivan nije odgovarao. Nije htio sekirati suprugu koja je čekala dijete. Njena prošlost bila je teška. Ljubavi u njenoj obitelji nikad nije bilo: otac je znao samo za rakiju, majka je imala trosatni rad da prežive i othrani tri kćeri. Sve na svojim ramenima.
Ivan se slagao s punicom.
Ne zamjeri Mirjani. Samo želi bolje. Bolje nego što smo mi s njenim ocem imali. Što je tu loše?
Ništa. Razumijem je.
Još ne vidi kako ima sreće s tobom Ali vrijeme će pokazati. Nije u životu imala uzore. Njezin otac Voljela sam ga. Ali sad mi je krivo što sam to djevojkama pokazala. I njima napravila štetu.
Ivan je žalio punicu. I suprugu je žalio.
A kako drugačije? Sjećao se one djevojke, nasmijane pred domom kulture, koja ga je pogledala ispod oka iako nije mogla skriti strah ni nesigurnost. Nije pitala tko je, ali ga je prepoznala nakon kratkog nagađanja.
Prkačin?! Ivan?
Jesam.
Ne pamtim svakoga Što te dovelo ovdje? Pa ti si u gradu živio?
Jesam. Vratio sam se roditeljima. Nema kao doma, znaš?
Jasno. Kad se makneš iz mamine suknje, svrati. Možda zaplešemo.
Što ga je tada posebno dotaklo? Pogled u kojem su se mogle naći i stid i prkos? Ne bi znao reći. Možda je već tada iz srca osjetio suosjećanje prema toj djevojci razbarušenoj, ali hrabroj sjenici.
Je li tada naslutio koliko je Mirjanina duša žedna ljubavi i dobrote? Valjda nije. Privukla ga je jer je znao što znači kad te netko voli.
Ivan je bio jedino dijete. Roditelji su godinama molili za taj dar s neba glasno, snažno, uporno. Iako nakon Ivana više nisu mogli imati djece, majci je to bilo dovoljno, protiv svake medicinske prognoze.
Čudo! radovala se primalja. Jesi li svjesna koliko je ovo veliko?! Cijelu trudnoću si provela na čuvanju! Drži se, majko, imaš pravog junaka. Veseli se, ne plači! Baš ti je krasan sin. S mužem ćeš podijeliti veliku radost!
Otac se veselio istinski. Mama je prepričavala kako je izbjegao svaku feštu, jer je svaki susjed htio popiti zdravicu za sina, a on nije. Umjesto toga, čistio je kuću, kuhao i peglao pelene, jurio do Zagreba po potrepštine. U toj radosti nije bilo mjesta čaši na veliko čuđenje i negodovanje sela.
Kako to? Da ne zaliješ dijete? Pa to nije otac!
Ali roditelji se nisu osvrtali što selo priča. Nisu prepuštali ni pedalj sreće. Sve su Ivanove korake pratili s uzbuđenjem, ali su u odgoju pazili da ne razmaze sina. Vjerovali su u umjerenu strogoću.
Ivan je bio živahan, ali znao je: za ono što napravi mora odgovarati. Zato mu je prvi poljubac s Mirjanom bio i poklon i velika odgovornost.
Ne smiješ povrijediti djevojku. Još ako ne vjeruje ni u ljubav.
Sve je to glupost, Ivane! Ljude veže navika i navika drži zajedno. Ljubav su izmislili oni kojima je u životu lako. Mi? Nama nitko nikad nije pomogao!
Kako ti, Mirjana, možeš reći da si bez pomoći? Tvoja majka ti puno pomaže!
Od nje koristi kao od koze mlijeka! Da nas je htjela stvarno izvući, izbacila bi oca kad sam bila mala. Ne bi rađala sestre, trošila bi novce na nas i sebe, a ne na očev alkohol! Nije ona nas željela unazaditi, jasno. Ali voljela je samo sebe, nikad nas. Svi su sebični. Samo gledaju svoju korist u životu. Ima koristi dobro, nema svatko svojim putem! Hoćeš da idem za tebe? Hoću, ako mi obećaš da nikad nećemo živjeti s tvojima, da ćemo u grad i da ćeš mi napraviti veliku kuću! Najveću! Da mi svi zavide kakvog mene za muža. Hoću da nijedna prijateljica nema bolje od mene!
Ivan je slušao Mirjanu i čudio se boli u toj krhkoj ženi. Želio ju je ugrijati, pokazati joj da postoji drugačiji život, život u kojem se ljudima može vjerovati i gdje je stalo do tebe. I ne samo zato što si rođen.
Ali Mirjani su njegovi pokušaji bili uzaludni.
Tvoja mama mi ide na živce. Zašto mi nosi svoje staklenke? Nek ostane kući! Ovdje nas dobro hrane, a njene polpete ionako bacim. Reci joj to! Neka ne gubi vrijeme.
Sve to Ivan naravno nije prenio mami. Ali ona je sama shvatila kad je viđala sina koliko je utučen.
Ne želi Mirjana da joj dolazim, sine? susreće ga s ramenom preko budnih leđa, a on gura tanjur s vrućom juhom, jedući tek dvije žlice zbog reda. Ne govori ništa. Sutra ću skuhati juhicu, peći ću pile. Odnesi Mirjani i reci da si ti pripremio. Zna ona da ti zalaziš u kuhinju. Zato joj ni neće biti čudno. Treba se dobro hraniti sad. Ne samo zbog djeteta. Pogledaj je, sva je propala, samo oči. Žali ženu, Ivane!
Žalim, mama Volim je
A onda se rodio Marko i sve je krenulo nizbrdo. Mirjana je izgubila svaki balans.
Ti ništa ne možeš! Kuća nije gotova! Sa sinom sam sama dok ti radiš tjednima izvan Zagreba! Tvoji ne pomažu!
Mirjana, ne viči. Marko spava. Ti si sama odbila pomoć mojih kad ti je mama nudila. Rekla si da je dijete tvoje briga, da si sposobna sve sama?
Ti me sad napadaš?! Ja sam za sve kriva, je li?!
Mirjana bi plakala, Marko za njom, a Ivan uhvatio bi se za glavu. Rado bi pomogao, ali Mirjanina ćud bijesno je tjerala sve oko sebe i nije ostajalo nego čekati da razum prevlada.
Ali to čekanje je trajalo.
I jednog dana, kad je Marko imao godinu i pol, Ivan je shvatio Mirjana je otišla. Marko se igrao u krevetiću, stan je bio tih.
Mirjana! zvao je, no znao je da je neće biti.
Marko, vidjevši očevo lice, umalo je zaplakao i Ivan ga je zagrlio:
Sine, mi smo muški, zar ne? Plakanje je više za cure. Nas dvojica idemo kuhati zobene pahuljice. A zatim ćemo didi i baki.
Dok je Ivan kuhao, dok je zvao Mirjanine prijateljice ne bi li saznao gdje je nestala, dok je na kraju razgovarao s Mirjanom koja mu je jasno rekla da on spada u bivše, prošlo je dosta sati. Tek je navečer stigao roditeljima, iscrpljen, gladan, nevoljan ni što objasniti.
Nije trebalo. Mama je pjevala uspavanku Marku, istu onu koju je njemu pjevala kao dječaku. Od toga je Ivanu postalo gotovo ugodno, pa je pustio suzu, zaboravljajući što su muški ponos i tuga, prije nego ga je san napokon smirio.
Jutro nije bilo bolje.
Zvala je Mirjana, šapne majka. Tražila Marka.
Zašto? Jučer je rekla da ima druge planove.
Kako bih ja znala, sinko? Vaša stvar. Ali Marko je noću plakao. U snu. Dijete pati, a vi rješavate svoje probleme. To nije dobro. Majka mu treba.
Kako da ga dam? Mirjana sama ne zna što želi. Jučer me molila da ključ ostavim susjedi ako idem roditeljima.
Pa nije sigurna Što sad planiraš?
Idem u grad, pokušat ću razgovarati s njom ozbiljno. Nije ona loša, znaš to Samo Mama, misliš li da je od mene otišla jer joj nešto nije odgovaralo? Jesam ja kriv?
Sinko, mislim da vas je dvoje pogriješilo. Nikad jedno nije krivo u braku. Dijete vam je Marko. Vi ste mu roditelji! Kakvi god problemi među vama, Marko mora znati da ima oca i majku. Što god bilo vi ste tu. Mirjana ga voli, u to nemoj sumnjati. Da mu nije stalo, već bi ga davno poslala meni ili svojoj majci. A ni pomoć nije htjela. Bojala se da će ga netko drugi zavoljeti više od nje. To je mama ljubomora je to, ali ponekad i dobra stvar. Možda ćete zbog toga naći zajednički jezik.
Čini mi se da razumijem.
E pa idi! Ako će kući k sebi, dovedi Marka, ali gledaj da ima dobre uvjete. A ako ne, znaj, mi se nećemo povući. Marko je naš unuk.
Ivan samo kimne. Majka mu uzme plišanog zeca iz ruke:
Na kuhinju, doručkuj, pa na red pospremi ljubavne brige. Moji ptići
Susret s Mirjanom bio je suzdržan.
Igrat ćemo se na sudu! Dat ćeš mi sina!
Mirjana, nema potrebe za sud. Reci gdje si i Marko je tvoj. Samo ću provjeriti kakvi su uvjeti. Hoćeš da ti platim stan? Plaćat ću. Ja ionako radim, mogu biti kod roditelja. Što misliš?
Mirjana, očito pripremljena za drugačiji razgovor, bila je zatečena.
Ti! Kako možeš biti takav! Drugi bi mi već pokazao tko je muškarac, a ti si miran! Sve ti je svejedno?!
Nije mi svejedno, Mirjana. I neću zaboraviti što si napravila.
Što sam napravila? Što?
Otišla si i ostavila sina. Meni je to dovoljno. Ali ja neću živjeti po pravilima koje si stekla od onih iz djetinjstva. Mene su učili drukčije. Ako ti misliš da ljubav ima veze s galamom, žao mi je što ne znaš za drugo.
Kakva ljubav, molim te?! O čemu ti?
O tome da te volim. Takvu kakva jesi: tvrdoglavu, zbunjenu, ponekad smiješnu. Tako te volim, Mirjana. Rekla si da nema prave ljubavi. Ja znam da postoji. S mojima je ona trajala cijeli život. Htio sam i ja tako.
Nije uspjelo?
Još ne. Ali imamo sina, Mirjana. I ti si njegova majka. Naša svađa njemu šteti. To neću dopustiti. Ostavi histeriju drugima. Nađimo rješenje da Marko više ne plače noću.
Plako je?! Mirjana napokon pogleda muža u oči. Bože, koliko sam glupa! Idemo!
Kamo?
Do Marka! Tvoja mama
Ne zna ništa slagao je Ivan. Rekao sam da smo samo kratko došli.
Zašto si lagao?
Tak je moralo biti. E, ti moja mala sjenico
Tri godine kasnije, u njihovoj novoj kućici, bit će veselje useljenja. Njegovi roditelji pomoći će postaviti stol, a onda će majka šapatom pitati Ivana:
Sve je dobro kod vas, sine?
Ne žalim se, mama zagrlit će je Ivan. Doduše, Mirjana mi je nekako tiša ovih dana. Dobro je li?
Ti si, sinko, još uvijek naivan! pogledat će je i pozvati Mirjanu bliže. Mirjana, zar još nisi mužu javila? Meni si rekla, a njemu?
Mama, htjela sam ga danas iznenaditi nasmije se Mirjana. Ivane Imat ćemo još jedno dijete
Majka će diskretno povući muža.
Što misliš, hoće se sad smiriti naša sjenica?
A gdje bi ona išla, mama? Gnijezdo je tu! osmjehne se otac i namigne. A čini mi se da sad to i ona zna.
Život često nosi oluje, ali ono što je prošlo kroz buru ostaje čvrsto prava snaga obitelji je u oprostu, strpljenju i ljubavi.
