Prava stvarnost
Kamo ideš?! Sad će stići gosti! Ivana! Stani, pa ne priliči! Gosti… viknula je za svojom kćeri, koja je trčeći bježala niz dvorište, Marija. Zamišljeno je odmahivala glavom. S Ivanom se nikad nije lako snaći, uvijek sve po svome, inatna, kakva je već bila. Pa što joj je? Pozvali su prijatelje na vikend, ti trebali stići ovoga trena, i naravno da ih treba dočekati, pozdraviti, pokazati kako su oni, Hrženići, ljubazni, gostoljubivi ljudi. Bit će tamo i Davor, sin gostiju, valjalo bi ih upoznati…
Ivana, vrati se ovamo! Obleci nešto drugo i pričekaj goste kao čovjek! Haljina ti je na krevetu, zaveži kosu i obuj cipele! Jesmo li ih donijele?
Ma pustite me na miru! s trijema je istrčala visoka, štrkljava djevojka, nestala preko vrta prema ogradi. Duga, tamnosmeđa kosa, ista kao očevu, letjela uz vjetar, udarajući je po licu. Bila je crvena od bijesa, još više od srama. Radite što hoćete, mene se ne tiče! Vi ste ih zvali, vi ih i dočekujte. Ne trebaju meni ti vaši Kuzmanići, jasno?! viknula je, obazirući se, zalupila starom kapijom i pojurila cestom prema općini, pa dalje niz polje, gdje se žutozlatna pšenica valjala pod vjetrom, a tragovi sjene od oblaka prošarali su pahuljaste površine kao zahrđali otisci.
Skladne klasove, s nježnim dlačicama što su na suncu svjetlucale poput brkova mačke, njihao je vjetar pred Ivanom. Nije ni primijetila sokola koji joj je preletio iznenađen nad glavom, ni sivu miša koja je skliznula u rupu, šćućurena i preplašena, ni kako su krave na susjednoj livadi podigle teške poglede prema njoj, a pastir, stric Vlado, tiho zazviždao kad ju je spazio. Njene crvene kratke hlače presijavale su se između redova žita, plava majica vrištala je bojom latica divljeg plavca, sve postajalo manje i manje kako se udaljavala.
Još da ne padne i razdere koljena! vrtio je glavom stric Vlado, podigavši šiltericu s čela, prošao rukom preko svojih starinskih brkova. Nekad su ti brkovi bili crni, kao mladenka prva kosa. Bio je snažan, tada mladić, najbolji traktorist u zadruzi, širokih pleća, ruke tvrde i jake ko hvataljke. Div, dabome, sada samo stari pastir.
Vlado je cijeli život proveo ovdje, u selu Markovcu. Rođen je u sjeniku, stara baka ga odnjegovala kad je mati, bolesna, jedva izdržala porođaj. Odrastao u velikoj drvenoj kući, uvijek punoj rodbine i susjeda. Stol dug, klimav, ni za sve nije bilo mjesta pa je kao klinac uvijek nekome sjedio na koljenima. Oca nikad nije imao, mati Ružica sama ga je gajila, a silna rodbina stričevi, teta, njihove žene svi su pomagali. Tete, mlade, vesele, kad bi stale šivati i pjevati, Vlado nije razumio o čemu brbljaju.
Kad su se stričevi vraćali s posla, strogim glasom bi dozvali žene, ove bi odmah jurile prema štednjaku, stavljale čaše na stol, rezale kruh, mirisalo bi kuhano jaje i luk, kao ptičje gnijezdo u zdjeli.
Najstariji, glava familije, stric Nikola, često ga je stavljao sebi na krilo, išao rukom kroz dječju kosu, topao i mirisan. Nikoli i ženi Blanki nije Bog dao djece pa su tako svi njegovali Vladu kao svog. Ružici nije smetalo, svi su tu bili domaći i sve se dijelilo.
Kad je Ružica oboljela i završila u bolnici, nije se mogla naviknuti na tu gradski hladnu odvojenost, na ono da se jede skrivajući se iza deke ili šuškajući po ladicama. Ne može tako živjeti, povjerila je to sustanarki Ruži, debeloj, nasmijanoj ženi s istarskim naglaskom i crvenim prstima.
Takav ti je grad, Ružice, svaka kuća ima svoj zid. Iza zida tko zna što? Svi žive u svom kutu, svi se čuvaju, svoje čuvaju, tješila je Ruža.
Evo, malo malina, uzmite! ponudila joj Ružica košaricu svježe maline. Moj mali Vlado je skupio, samo on zna gdje su najveće.
Mali, kažeš? Ruža uze jednu bobicu, zavrti je na dlanu, pogleda kako svjetluca crvena na osunčanom dlanu. A malina mirisala je i na borovinu, jer ju je Vlado brao blizu gustiša gdje su i partizani ležali četrdeset druge. Tamo je kasnije na brežuljku podigao Vladin stric spomenik svi su pomagali slagati kamen.
Takva ti je ova šuma, puni je mira. Nije to ona gradska tišina, nego prava, široka, ko nebo široka. Nitko nije vlasnik.
Šteta pojesti tako lijepu malinu! nasmijala se Ruža. Moj muž je slikao, sve bi za ehr bobicu dao…
Ružica je, slušajući, gledala u daljinu: taj neki gradski život djelovao joj je nestvarno, daleko i tuđe. Ali ne, evo, tu je. Ove žene oko nje iz te su svakodnevice. Ružica je bila strankinja među njima; one su već bile “svoje”.
Ajde, doći ćeš ti svom sinu, izliječit će te… bodrila ju je Ruža, tješeći.
Vratila se kući. Svi su došli rodbina, susjedi, žena zamiješale tijesto, sunčeve zrake presijavale su se kroz oblake brašna…
Ružice, Ružooo! orilo se sa svih strana. Mama!
Mali Vlado ju je pogledao odozdo, uplakan. Ništa nije moglo zamijeniti njezin dodir.
Vlado se nasmiješio svojim uspomenama.
“Neka pričaju pa što ako nismo imali svoj kutak? Što će mi kut kad sam imao polja i nebo nad glavom? Ako mi je bilo teško, bježao bih u polje. Kad bi bio sretan, istrčao bih van i plesao pod kišom. A kad bi mi baš zatrebalo, penjao bih se na tavan, tamo sam skrivao svoje blago: očevu sliku, stari vojni remen, škatulje, kamenje, prvu harmoniku. Sve što znači da živiš.”
Tavan je vremenom nestao u prašini, slike starih roditelja još su visile u sobi. Uz majčinu, visila je i Vladina s Antunom, crno-bijela, iz onog doba kad su bili sretni.
Nikad nije saznao jesu li mu roditelji bili vjenčani. Pape o braku gorjele su u ratu. Nitko nije pitao. Otac mu je ostao nasmiješen i veseo s fotografije, nježan i hrabar, kakvog je Vlado sam sebi izgradio u mislima…
Živjeli su svi dugo na okupu, onda su se razišli; djedovi i bake otišli, njihova djeca u grad. Ali Vlado nikad nije otišao iz sela. Kad je školu završio, majka mu se teško razboljela, bio je uz nju do kraja. Poslije smrti, nekoliko mjeseci bio je poput sjene, a onda preuzeo zemlju i traktor, naviknuo se na posao, s majčinom slikom pod staklom kabine. Vozio je s njom kroz polja, ona mu se smiješila.
Hrženići su živjeli na drugom kraju sela. Obitelj Marijine majke preselili su iz Zagreba prije rata zbog nekih nepoznatih zasluga, a njihovu veliku zagrebačku stan naselili su drugi ljudi.
Ivanin pradjed, Petar, i njegova žena, Emilija, dama ispod koje su potekli najfiniji parfemi Pariza, većinu vremena provodila bi na klupi pred kućom, razgovarala s mužem na francuskom, što je susjude uvijek ljutilo.
Što li oni pričaju? Možda nešto planiraju? mrmljali su po dvorištima; muževi su samo odmahnuli. Petar je bio odveć fini, nije znao ni plug ili motiku primiti kako treba. S užasom gledao na stoku, bježao od traktora, ruke čistio maramicom, mirisnom, nikad o kaput.
Vlado se prisjeća kako su im seljani nosili pokoji domaći zalogaj, ono što su sami uzgojili. Hrženići, ponosno, sve su odbijali “mi ćemo sami kupiti”. Kasnije se i to promijenilo, zahvalno su klimali glavom i primali darove.
“Dogodi se čovjeku da nije u svom moru. Život!” znao je reći predsjednik mjesne zajednice, pušeći cigaretu i gledajući prema kraju polja, gdje se nebo i zemlja spajaju u neko bezvremensko sivilo.
Kasnije su Hrženići konačno uspjeli vratiti se u Zagreb. Vlado se vago sjeća Ivanine majke, Marije. Ona je bila par godina mlađa, osjetljiva, sklona suzama. Otišla je u Zagreb kad je Vladi bilo dvanaest.
Tek nakon mnogo godina vratila se sa mužem, Ivanom, i djevojčicom, sve zbog nasljedstva.
Kuću nisu prodali obnovili su je, sagradili vrt i cvjetne gredice, napravili ribnjak i vrtuljak. Dolazili bi ljeti na odmor, držali se po strani, više kao gosti nego mještani.
Eto, sad kod Hrženića opet gužva, očekuju goste. Marija zalijeva cvijeće, kida uvele ruže, Marko, njezin muž, oštri drva za roštilj. Kapija širom otvorena, na dvorištu još samo tabla s imenima gostiju što će tu biti pjesma sigurno do zore.
Marija ima predivan, pomalo ciganski, alt. Zna puno starih zagorskih pjesama. Predvečer bi sjela na trijem, zamotala se u maramu i pjevala, a muž bi joj svirao na gitari. Nastupali do pol noći, gosti bi aplaudirali i tražili još, no Mariji bi dosta bilo društva i pjesme, poželjela bi natrag, u svoj gradski stan, daleko od znatiželjnih pogleda sela…
Gosti ovdje uvijek isti uredni, profinjeni, gospođe u lepršavim ljetnim haljinama, gospoda u lanenim hlačama, košuljama kratkih rukava. Gospođe se skrivaju pod suncobrane, gospoda pijuckaju Markove egzotične koktele; Marko ih naučio praviti na nekim putovanjima, donio recepte i sad voli impresionirati društvo.
Ivanu su ovamo rijetko dovodili, držali je u Zagrebu s dadiljom ili susjedom.
A gdje vam je mala? znatiželjno će teta Mara, susjeda. Neka popije mlijeko, toplu, tek iz pod Zorke! Zdravo je!
Ivana nije tu, kratko odgovori Marija. I ne voli mlijeko.
Ivani je Marija zabranjivala selo. Tamo ju mogu ubosti komarci, može uništiti haljine iz Importanne Gallerije ili se s lokalnom djecom, neurednom i uvijek prašnjavom, početi derati i skakati. Takav život trebao je biti daleko od Ivane, “da joj ne pomuti glavu”.
A i sama je Ivana uvijek donijela više buke nego što majka može podnijeti, trčala, vrištala, izmišljala a Marija se od nje odmara kod dadilje.
Danas je ipak Ivana stigla na selo, i već izazvala skandal odbila je poslušati kako se priliči kćeri poštovanog znanstvenika i gospodina.
Kakvo je to dijete… Marija je zatvorila oči.
Njezin život nije imao mjesta za slučajnosti: gostovanja, druženja i razgovori su uvijek unaprijed planirani, popis jela i igara. Za pomoć u kuhinji iz Zagreba je dovela Klaru, staru dadilju, a sada i kuharicu, koja već priprema ručak i maše kroz prozor:
Ma pusti dijete da trčkara, sunčat će se barem, blijeda je skroz! Vi, gospo Marija, bolje uzmite žlicu i probajte juhu…
Marija nije željela odmahnula je rukom:
Neću, Klara. Ova vaša ljubaznost je samo razmazila Ivanu pa me ne poštuje! promrmljala je i povukla se u sjenicu provjeriti je li stol ljepo postavljen.
Navijestio se miris gnoja. Marija je zgrčila ramena:
Marko, morali smo prodati ovu parcelu i naći nešto pristojnije, dalje od svinja i kokošjeg glasa. rekla je.
Ajde, Marija, svi smo iz zemlje ponikli. U tome ima i nešto romantično… šalio se Marko, brišući znoj s čela. Danas je bio vedrog duha.
Eto ih, dolaze! Marko! Kuzmanići! Ja idem obući haljinu, ti ih dočekaj. Klara! Donesi limunadu, vrijeme je!
Dočekati goste treba predano, ostaviti dojam, a opet iskreno. Marija to zna. Ako im ugode, možda će gospodin Ivan Kuzmanić pozvati Marka u laboratorij, dati mu posao… Treba paziti na svaki detalj, ne smiju se osramotiti.
Pa ipak, ne ide sve po planu. Krave što su prošle kroz dvorište ostavile su “poklone” baš pred kapijom, a automobil Kuzmanićevih stao tik uz tu brljotinu. Prvi iz auta iskoči Davor i nagazi ravno u nju.
Marija pocrveni, pogleda Marka s prekorem, a…
No Kuzmanićima je sve to bilo simpatično, Ivan je nasmijao, pomaknuo auto, proteg’o se i veselo uzviknuo:
Ajmo se kupati! Ima li rijeke ovdje, Marko?
Domaćin slegne ramenima, nije dobio upute. Je li pristojno, kakva je rijeka, nije znao…
Prvo do stola! Glad je veća od vode! razvukla je ruke Marija. Gospođo Vesna, dobro došli, izmorili se putem?
Klara je iznijela svježu vodu. Marija je klimnula, sretna što je barem ona na njezinoj strani, jer Marko već misli na pecanje, Ivana nestala ni traga, a sve drži na plećima sama…
Nekako joj je ipak bilo toplo pri srcu. “Sve sam postigla”, razmišljala je, “Marka sam izvukla na bolje, bez mene bi svi uvenuli.”
Davor, petnaestogodišnjak, već je žvakao travku, gledao daleko u vedro nebo. Obožavao je seoske slobodne dane, bogatstvo zvukova i mirisa.
A gdje je Ivana? upitao je Mariju, koja baš nosi riblju pitu.
Tu je, negdje trči, nevoljko reče žena.
Oprostite, začulo se preko ograde. Vlado se nagnuo, klimnuo Mariji. Vaša mala je tamo, kod šume. Možda da netko ode za njom, da se ne izgubi… Tamo imate i malinjak, čudo maline!
Hvala, snaći ćemo se reče hladno Marija, nije bila spremna “u grmlje”.
Gdje? Idem je naći! uzviknuo je Davor, sjeo u auto, uhvatio prvi omot što mu dođe pod ruku i potrčao.
Tamo niz stazu, nema ovdje brige, nasmiješio se Vlado. Imao je u sebi nešto posebno, ali Marija ga je gledala s visoka, jedva čekajući ostati sama.
Mama, idem! Vesna klimne sinu, gleda mu za leđima.
A sve je već gotovo za stolom… tužno odmahne Marija.
Klara donese samovar, postavi na stol. Marko i Ivan operu ruke “na bunaru”, kako Ivan s oduševljenjem istakne, sjedaju i čvrsto nazdravljaju uz zeleni luk…
Davor je trčao bos niz stazu, skakutao po kamenju. Gore visoko pjeva ševa, a iz susjednog sela, s brda, javio se pijetao.
Teško je bilo primijetiti djevojku na travi.
Ivana! Ivančice! doviknuo je, mašući omotom.
Djevojka je ustala, zaklonila oči rukom i okrenula se, pa opet pokušala pobjeći.
Znači, došli su… I još joj je mama poslala tog Davora za petama. Ali ne, neće ona natrag. Ima ona dosta majčine lažne pristojnosti, tih gostiju i njihove uljudnosti. Zna Ivana da će i sad mama sjediti u fotelji i kukati kako je umorna i kako joj je svega dosta.
Zašto onda sve to, mama? jednom je pitala Ivana.
Kako zašto?! majka se razljutila. A ljetovanje u Opatiji, a tvoj budući upis na FER, najbolji doktori za oca! Sve to traži veze, Ivana. Bez ispod stola ništa ne dobiješ, razumiješ?
Ivana je razumjela. Ali nikad nije željela takav život. Iako je navikla na lagodnost, znala je da se može živjeti iskreno, drugačije…
Stani, Ivana! Pričekaj! Davor ju je stigao, zastao da dođe do daha.
Što hoćeš? Neću natrag, neka sjede tamo sami. Neću ni pjevati ni oblačiti haljinu! I što ste vi uopće došli?!
Davor ju je gledao, smeteno. Suze su joj navrle, ali umjesto riječi, pritisne prst na usne, neka šuti.
Što je? Ne sviđa ti se? Onda idi! sva iznervirana, ali Davor pokazuje iza nje.
Polako okreni se, nemoj ga prestrašiti, prošaptao je.
Ivana, očekujući medvjeda, lagano se okrenula.
Mladoj srni, svijetlo smeđoj, s velikom glavom i tananim nogama, srce je drhtalo. Njušila je obližnju brezicu, a grč joj je prošao kroz tijelo. Odjednom je odskočila i zavapila.
Što joj je? uplašeno će Ivana, nagnula se na Davora.
Izgubila se, valjda. Bili smo jednom s tatom na lovištu, hranili male mrkvom iz ruke. Uvijek majka tu negdje. Sad će je pozvati.
Ivana se nasmije. Lovište, mrkva i srnin topli jezik… sve to joj je bilo smiješno, a i činilo joj se kao da joj je Davor oduvijek poznat. Uhvatila ga je za ruku.
Srna ih pogleda, pa pobjegne u šumu.
Kaže jedan čovjek da ima malinjak tu blizu, prošapta Davor.
Da, to je stric Vlado! Sve zna, a majka mi brani pričati s njima, s lokalnima; ja ipak pobjegnem, pa budem svuda dobrodošla. Idemo! Teta Mara je pričala da je tamo spomenik partizanima. Djed Viktor ga je postavio dok je bio dječak…
Tako su Ivana i Davor, iako se prvi put vidjeli, bili kao stari prijatelji. On je brao za nju sočne maline, pričao, smijali su se, a onda zastali kod niskog ogradnog spomenika. Davor je tiho uzdahnuo; njegov pradjed nestao je u ratu, možda leži baš ovdje… Ivana je ubrala cvijeće, položila uz spomenik. Proletjela je sjenica, djetlić kucao u drvo, vjetar zaigrao granjem. Život je išao dalje…
Vraćali su se doma, razgovarali. Davor i njegova obitelj sasvim su normalni ljudi igraju loto, piju svježe mlijeko, puštaju Davora da se igra po dvorištu.
Što imaš u omotu? upitala je Ivana.
A, to je zmaj! Sam sam ga napravio. Idemo ga pustiti!
Potrčali su stazom prema selu. Davor je držao konac, a iznad njega letio je crveni trokut razapet kao zmaj, smetajući brzim lastavicama.
Što je to? Marko, je li to Ivana, trči kao pometena! Marija je skočila kad ih je ugledala.
Vidi, naši dolaze. A Davoru zmaj odličan, nasmijao se Ivan. Vaša je djevojčica prava sportašica!
Vlado ih je dočekao, kimnuo:
Hvala ti na malinama, stric Vlado! reče Davor. I na spomeniku, to ste vi?
Mi, svi smo pomagali, odgovori Vlado. Idite sada kući, ja ću navečer donijeti gljiva, neka mame speku!
Vladina žena, Antonija, počasti ih kolačima, prekriži ih. Ivana i Davor, veseli, podsjećali su ih na vlastite unuke, kojih nikad nisu imali priliku vidjeti…
Doći će i naši, obećali su… zagrli ju je Vlado.
Marija je sjedila na verandi i gledala ispred sebe, stegnutih usana. Svi su je ostavili! Muškarci na pecanju, Vesna otišla po cvijeće, djeca u šupi opet će Ivana biti sva blatnjava, nema šanse da je očisti.
Klara, evo… Potrudim se uvijek i čim se okrenem, ode sve k vragu… Kako se može tako neposredno, kako, reci mi…?
Sve je po ljudski, Marija draga, nasmiješi se Klara. Ma nema tu mudrovanja, živjeti trebaš srcem. Hajde, donesem gitaru pa zapjevajmo.
Tiho su škripile papuče po dasci, negdje u kući zasvira gitara, Marija uzdahne. Možda je dosta biti pod oklopom? Eto, teta Mara preko ograde, pristojna i dobra; Vlado, sad pastir, donio punu košaru gljiva, baš kao kad je bila dijete…
I ona je imala djetinjstvo u gumenim čizmama, s bakom u šumi, imala je male trenutke prave, jednostavne sreće. I nema se čega stidjeti. Jedino žao što su ti trenuci tako brzo prošli…
Sutra idemo Ivana i ja na rijeku, najavila je Marija. I malo u šumu. Jagoda nema više, ali malina je ovdje čudo. Treba joj vitamina…
Klara je klimnula. Marija napokon omekšava, počinje disati, kao da je skinula težak oklop.
Da, lijepo je ovdje. More polja i neba, mirisi, zvuci… Živjeti punim plućima, upijati to bogatstvo, pa se vratiti kući i sjetiti se tete Mare, Vlade, srne, spomenika, dima iz peći. Tada možeš vidjeti sve to dobro, pa i sam raditi dobro, ne bojeći se biti ono što jesi. Bilo bi pravo da tako ostane…
