Sreća za Uskrs
Tamara je zadrhtala od hladnoće, a lepršavi proljetni kaputić nikako nije bio dorastao vjetru što je puhao kroz zagrebačku ulicu. Sunce ju je prevarilo, probudilo je rano njezinu papigu Žarka, koji je svojim vikanjem tražio da se sa kaveza skine crna marama. Vanjski vrapci su ga podržavali, svi su nešto čavrljali, cvrkutali, pa je Žarko bio sve nervozniji.
Ma što ti je, prijatelju moj? Ne spava ti se? Eh, Bože dragi, tek je šest, a ja već na nogama požalila se Tamara, uzdahnula duboko, ispružila tanke ruke prema stropu i prodrmala svoje tamne kovrče. Dobro, dobro, smiri se malo!
Obukla je kućni ogrtač, stegnula ga oko mršavog struka, pljesnula dlanovima po licu i odlučila skinuti Žarku maramu s kaveza. Papiga je veselo povikala, tražeći slobodu.
E, nećeš ti danas nikamo! Budi malo miran, kasnije ćemo te pustiti. Moram sad prošetati, a poslije ručka ćeš se ti nahvatati zraka. Tamara je malo zaprijetila prstom, onako s dugačkim crvenim noktićem, htjela ga pogladiti, pa joj je papiga pobjegla u kut. Nisi još navikao, ha? Kao i moj bivši muž nasmijala se Tamara njega ionako nije bilo moguće staviti u kavez, eno ga, odlepršao…
Njezin muž je otišao prije godinu dana, s onu foru da su im odnosi serving expired. Spakirao se u pol časa, pazi, još je pobrao stari podni lampaš, dva keramička svijećnjaka što su im poklonili na svadbi mama od Marine i još vlastitu sliku u pomorskoj odori.
Ma, išao je on iz zgrade kao neka karikatura lagano vukuci lampaš po dvorištu, a Tamara ga je zamišljeno promatrala s prozora. Još je bila i Uskrs tog dana. Naravno, Tamara je bila ispekla pinca, radila je sirnicu i donijela baš iz sela friški sir, sve stavila u veliku košaru i pozvala Mišu koji je ili drijemao, ili riješavao sudoku da idu blagosloviti sve.
Tamo, koliko puta ti moram ponoviti, Boga nema, ni u pričama ni na slici. Sve je to fora za naivne. I te tvoje pripreme, pečenje jaja, taj smrad kad kuhaš u ljusci luk, pincu ovu… Ma čista trgovina, Tamara! gunđao je Mišo. I radi čega da nosimo sve to do svećenika? Ne, dosta, nemam volje.
A prije ti nije bila glupost, Mišo! Tamara je bila mrzovoljna. Nekad smo išli, ti si bio sretan, priznaj!
Samo zbog tebe! odmahnuo je Mišo Ajde sama, ja čekam važan poziv.
Baš kad je Tamara krenula s košarom, on je dočekao onaj važan poziv u svojoj sobi. Tamara je skoro uzela slušalicu iz hodnika, ali je odustala znala je da bi sve pokvarilo. Nije htjela da joj Uskrs ode u ništa.
Tamara je odrasla u kući znanstvenika-ateista. Sve su objašnjavali znanjem i logikom, u bajke nisu vjerovali. Pokojnog Djeda Mraza su joj ostavili iz pristojnosti, dijete je, što ćeš. Ljubav prema ikonama, crkvenim mirisima i zlatnim kupolama, usadila joj je baka Ana, mamina mama. Fina dama, voljela je blještavilo, a ipak vjerovala u Boga. Tamarku je krstila u tajnosti dok su roditelji bili na simpoziju. Poslije su je, naravno, grdili, ali baka Ana nije popuštala.
Zašto joj puniš glavu tim glupostima? vikala je Tamara majka Ivanka, dok je Tamara suznih očiju skidala križić s vrata. Odgajaš je za drugi svijet, mama! Ljudi su otišli u svemir, gore nema anđela, sve materijalno. Ti si kao prava seljanka!
Baka bi samo šutjela, možda bi stiskala u ruci one čipkaste rukavice iz Nama-e što su već na nekim mjestima bile zamotane. A onda bi mirno rekla:
Svakome treba vjerovati da postoji nešto više, nešto dobro i plemenito, što te sačuva kad nitko drugi ne može. Inače, život postane težak i tmuran. Ljudima treba malo vjere u dobro. Što tu fali?
Ivanka se tada samo nasmijala, bacila križić u ladicu. Tamara ga je kasnije izvukla i sakrila. Nikad nije pričala o tome da je baka vodi u crkvu, da se mole kod ikona i pale svijeće za pokojne. Tamara je naučila čuvati tajne.
U crkvi joj je bilo lijepo. Svježina, polumrak, tišina među svijećama. Gotovo praznični mir. Kad bi odrasla, voljela se zadržati i gledati ikone, uočavala bi detalje, boje, izraze. Svaka je imala svoj karakter, svoju narav. Baka ju je učila peći pinca i sirnicu, puštala da sama nosi košaru do crkve. U tim su trenutcima sjećanja bile pune svjetla: šarene pisanice, mašne na drveću, povorka oko crkve sve joj je bilo drago. Mama, jedina, je uvijek mrmljala da je to glupost i zatvarala prozore da ne čuje zvona.
Tamara je odrasla, diplomirala, zaljubila se u Mišu, živjeli su po bakinoj tradiciji s mužem koji se činilo da sve to razumije. I stalno nezadovoljna mama koja je prigovarala da ju je kći zaboravila.
Mama, što ti je? Samo smo zauzeti, imamo toliko posla! branila se Tamara. Ali, vikendom uvijek dođemo, slušaš li ti mene?
Baš kad bi krenuli, mama bi zvala i rekla da njih dvoje nisu doma, neka ne dolazi.
Miško bi odahnuo, Tamara bi se ražalostila, onda bi zvala baku i išla kod nje. Mama bi bivala još ljubomornija, i tako, uvijek u krug.
Nije im bilo djece, a Mišo je baš želio sina!
Vidiš, to je sve jer te baka krstila! oduševila bi se mama Ivanka, Sad ti fali sreće. Gdje ti je tvoj Bog sad, majstorice? Čuda nema!
Tamara bi šutjela. Krivci su bili hormoni, tako su rekli doktori, rješivo je to, treba vremena. Ali, ako je već našla dobre doktore, onda joj Bog valjda pomaže na svoj način.
I tako, Mišo nestane baš na Uskrs. Tamara sjedi kod kuće, grli koljena, kao da pokušava sačuvati preostale niti između njih. Ali nije ih bilo.
A kamo ćeš ti to? tiho je pitala. Možda barem prošetamo zadnji put? Uskrs je lijepo je vrijeme
On je samo nevoljko odmahnuo:
Šta sad, Tamo, nemam vremena. I molim te, ne dramiziri više. Dosta mi je svega. Idem gdje hoću, ajmo to riješiti kao odrasli!
Riješili su. Mišo je pristojno prebacio nešto kuna na njezin račun, ona nije tražila auto, ionako nije znala voziti…
Osim lampaša, pokupio je i dva stolca, porculanski čajnik s ružama, dugačke čaše za pjenušac i bušilicu. Kafomat je ipak ostavio, neka ima, ajde.
Sve se to odvilo tiho, civilizirano. Susjedi su na prozorima gledali Mišu i lampaš kako odlaze, zijevali i sjedali za doručak…
…Godina je prošla. Opet Uskrs. Nije stvar u datumu, nego u uspomenama.
Kad je Mišo otišao, Tamara sama sjedi u kuhinji, pije gorki, prejak čaj, gricka komad pince. Nije ni išla u crkvu, iako voli taj zvuk zvona, svečane halje, miris vanilije i kreme kod blagoslova. Svima je rekla da je bolesna pa ne može doći. Izašla je na balkon, pokušala pušiti jer je Mišo zaboravio cigarete, ali nije išlo, samo se nakašljala.
Prošle godine Uskrs je bio sunčan, a danas najavljuju kišu i zahlađenje.
Žarko je gledao svoju gazdaricu dok se uređuje pred ogledalom, maže oči, veze kosu u lijepu punđu.
Tamara je odlučila izaći. Neće valjda doma tugovati samo zato što je netko nestao prije godinu dana. Navukla je kaputić, stavila svilenu maramu i, klimnuvši susjedima, krenula prema dvorištu.
Sretan Uskrs, Tamara! doviknula joj je susjeda, teta Ksenija. Jel ideš u crkvu? Ja čekam unuke, pa idemo svi zajedno!
Tamara klimne. Unuci su uvijek veselje, lijepo je imati koga za posjet čak i kad je vani tmurno i miriše na mokro lišće, benzin i šampon. Ceste su bile pune pjenaste vode iz traktora s cisternom.
Pažljivo je preskočila lokvu, ali svejedno malo pokvasila cipele. Traktorist joj je potrubio i mahnuo, Tamara odsutno uzvrati pozdrav i produži.
Na ulici je bilo još malo ljudi. U kafiću preko puta sjede parovi, drže se za ruke, jedan gospodin šeta jazavčarku. Svako malo viče prolaznicima Neće ona ugristi, slobodno prođite!. Tamara se svega pasa boji pa pređe cestu; jazavčarka tužno uzdahne i nastavi uz nogu svog vlasnika.
Tamara je prošla iza ugla, pokraj visokog željeznog ograde, stigla do crkvenih vrata, popravila maramu, prekrižila se.
Baka ju je naučila križati: Polako, sinek, s dušom, ne samo prstima, nego sa značenjem! Bog možda i ne gleda na to, ali nama ljudima treba da se smirimo.
Pogledala je u gore, kupole danas nisu blistale, bile su ozbiljne, sivo-zlatne. Tad su zazvonila zvona, sunce provirilo kroz oblake, prosulo zrake preko crkve, Tamara je zaškiljila bilo je divno, kao prskalica.
Ali hladan vjetar je protjerao sunce i počela je padati kiša.
Tamara se popela na crkvene stepenice, ušla unutra, stala u kut.
Polumrak, svijeće puckaju, slabe trake svjetla kroz prozorčiće. Nije joj bilo baš veselo. Došla je iz navike. Ikone s oltara gledale su je strogo, kao da su mrzovoljne.
Stajat ću malo pa idem. Nekako nema slavlja… ljutila se sama na sebe.
Odjednom je netko zapeo za njezino rame. Tamara se okrenula.
Oprostite! dubok glas, gospodin u crnom odijelu. Sretan Uskrs vam želim…
Bio je malo zbunjen, namrštio se.
I vama. Kolačiće danas više ne blagoslivljaju, pokazala je Tamara na muški paket u ruci. Ali nije to strašno, moja baka je govorila da i naknadno možeš donesti.
Stvarno? Iskreno, nemam pojma o tim stvarima. Odrastao sam u vojarni, moji su bili… ma, daleko od crkve. Ja sam Igor. dodao je, kao da mu nije jasno zašto.
Tamara, klimnula je. Moji su bili isto tako Samo je baka vjerovala. I mene naučila.
Ja sam bio kod bake jednom. Vodila me za Uskrs u crkvu. Imao sam pet godina, ništa se ne sjećam. Mislim da mi to ne treba. Sad bake više nema mjesec dana, prošaptao je. Danas sam prošao kraj crkve, ona je ovdje imala stan, voljela je pinca, kupio sam, ne znam ni zašto… i ušao unutra.
Tamara ga je slušala dok je zamišljeno gledala ikone. Igor je gledao njezin profil, nježne obrasle oči, djetinje pune usne u plavoj marami.
Tamara se postidila.
Ovdje je stvarno lijepo. Prije četiri godine uređivali su freske. Ikone su čudesne, kao žive. osmjehnula se. Zvučim vam sigurno smiješno?
Ne. Ja nemam pojma o umjetnosti, pogotovo crkvenoj, ali… odmahivao je Igor.
Babe iz prve klupe su se okrenule, šuškale, kolutale očima.
Oprostite! pokušao je Igor tiše, ali mu je bariton bio prejak. Takav mi je glas oduvijek, još u školi su me zbog toga gnjavili.
Tamara je opet blago zakikitala.
Dođite, pokazat ću vam sve ikone, ponudila je.
Išli su polako po crkvi, Tamara je pričala o freskama, ponekad ga zvala da gleda iz kuta, jednom izdaleka, jednom sasvim blizu.
Uvijek su drukčije! Danas su baš tužne slegla je ramenima Tamara. Iako je praznik.
Ma kakvi tužne. Stroge su. A vi… vama se nešto dogodilo? Iz Igora je grmio bariton, babe su ga opet oštro pogledale.
Ne. Dobro sam. To vam se samo čini. Tamara je pocrvenjela. Nema šanse da bi potpuno nepoznatom pričala o tome kako je Mišo otišao baš za Uskrs.
Dobro, nek bude tako. Ali obmanjujete me malo. Ajmo onda, ako nemate ništa protiv, van na kavu? Oprostite ako se namećem, ali bolje to nego da me ove pobožne babe same izguraju. Igor se osvrnuo, a bake su mu se sad pomalo osmjehnule, jedna i namignula.
Ne bih kavu. Možda da prošetamo. Iza crkve je park. Nije još procvalo, ali svejedno…
Izišli su, Igor joj je džentlmenski pružio ruku, Tamara se oslonila na njegov dlan, snažan, a opet nevjerojatno mekan. Netko je iza njih lupnuo o prag Tamara je taj zvuk odmah prepoznala. Tako je njezina baka uvijek zapinjala štapom na vratima. Zamišljeno se okrenula, ali naravno, nije bilo nikoga.
U vrtu je vrapčići su pjevali; viri prva višnja, po travnjaku šarenilo proljetnih cvjetića, prvi tulipan već pokazuje bordo čašku.
Tamara je pričala Igoru o baki, o tome kako je ona voljela taj vrt, klupicu s koje je baš sad gledala unuka.
Hoćete pincu? Ako vam se ne pije kava, možda… Igor je izvadio malu, lijepo zapakiranu pincu, a za čas skočio po dvije čaše malininog čaja te je sve složio na stolić. Nebo se već razbistrilo, osmjehivalo se poput crteža djeteta.
Jeli su pincu rukama, šećer je padao Tamari po haljini nije ju brinulo. Čaj od maline bio je sladak, najmirisniji na svijetu.
Mišo nikad nije ovako s njom sjedio. Vodio ju je u fensi restoran, gledao jelovnik, hmrkao, zvao konobara sto puta, a kući ogorčen računom. Igor je bio opušten, pričao je o tome kako ga je baka, dok je bio dijete, vodila u selo, učila musti kravu; kako ga je ganjao pijetao Jura, a ogroman pas Medo samo što nije legao mokrim šapama preko njega.
Ja se bojim pasa! priznala je Tamara.
Šteta, Medo je bio najbolji. Ma, čekajte, trebate oprati ruke. Igor je skočio po vodu.
Tamara osjeti da je netko nježno zagrlio oko ramena.
Sretan ti Uskrs, bako, prošaptala je tiho. Na tren joj se učinilo da ju baka stvarno grli, topla je i sretna.
Došao je Igor, dodirnuo joj je ruke, brbljao da se zaprljala kao dijete, Tamara je bila sretna, nasmijala se kao nekad. Nešto joj je u srcu poigravalo, ali brzo je proletjelo poput uplašenog vrapčića.
Poslije će otkriti da su njihove bake, Anka i Nena, bile prijateljice, često išle zajedno na kupanje u Maksimir, i da se ona i Igor zapravo već znaju još iz djetinjstva; kad su stajali u redu za kruh, Tamara se igrala, a on se skrio iza bake i onda joj je isplazio jezik. Tamara zaprijetila prstom i odmah zaboravila na tog zvrka do danas.
… Kak onda neću vjerovati u čuda! hvalio se Igor kad je predstavljao Tamu svojim prijateljima. Ispričao bi kako je slučajno zalutao u crkvu, sreo ju i hop zaljubio se.
Tamara nakon toga više nikad nije bila tužna za Uskrs. Nije stigla s Igorom su dobili dvoje djece, dečke, i velikog psa Medu. Gdje tu ima mjesta za tugu!
Papiga Žarko još uvijek ne može shvatiti odakle se pojavio onaj visoki, dubokog glasa, i zašto sad svi žive zajedno, pa još doveli i djecu.
Žarko svaki dan vireći kroz prozor pokušava odgonetnuti kakav je to svijet vani, odakle stiže sreća, dok ga vrapci zadirkuju i cerekaju se s grane. On se trudi biti ozbiljan papiga ima obitelj, dobiva hranu, svaka čast!
Dragi prijatelji, sretan vam Uskrs! Krist uskrsnu! Neka vas Bog čuva, daje snage i pomaže živjeti radosno!
