Njene kćeri
Maša, hoćeš li doći? Jako te čekamo! opet se javila Anđa, već pomalo iscrpljena. Cijeli dan je bila u poslu nije mala stvar spremati se za vjenčanje! Sada je napokon sjela na stolicu, mobitel pritisnula uz uho, i osjetila koliko je umorna.
Sestra na drugoj strani linije tiho je uzdahnula. Njoj kao da uopće nije bilo stalo do vjenčanja. Kakav je to zapravo praznik, misli Maša, vrijedno dolaska?
Kroz sjećanja, Anđa gotovo pa jasno vidi sestrine usne iskrivljene od gađenja, ono lice bezizražajno, a Mašina ramena koja se trzaju svaki put kad progovori. Po Maši, Anđa joj nije ništa, ili gotovo ništa, iako se nazivaju sestrama. Cijeli je život Anđa bila ona koja priliježe uz majku, pa uz Mašu, smješkala se stalno kao kakva budalasta djevojčica.
Kad majke više nije bilo, Anđa se sasvim okrenula sestri, stalno zvala, pitala za nećakinju i ponavljala kako su ipak krv. Ali koja krv, misli Maša, kad Anđu nije njen otac napravio nego netko drugi? Ivan, otac, kada je sve saznao, u bijesu je htio otići, ali nije mogao. Devetogodišnja Maša ga nije pustila, bacila mu se pod noge kao u filmu, zaplakala, hvatala ga za hlače i preklinjala: “Nemoj ići, tata!”. Voljela je snimati takve scene.
Ivan je ostao, dijete ga je zadržalo, ali ženi nikada nije prešao preko izdaje, a Anđu cijeli život gurao sa strane zajedno s Mašom. A Anđa je u svojoj naivnosti svejedno uporno tražila sestrinu pažnju: s livade donese cvijet, tutne na stol, iz malog džepa izvuče bombon, nudi ga.
Mašice, pa uzmi! Za tebe i mene, mama nam je dala sramežljivo će Anđa.
Maši bude neugodno. Jasno joj je; Anđa nije njihova, tako govori tata!
Odrasle su, hvala Bogu. Maša je završila fakultet, udala se, preselila suprugu u Split. Na Mašinom vjenčanju Anđa je neobjašnjivo plakala. Maša nije razumjela zašto, sobu je sada imala samo za sebe, imala bi se valjda veseliti? No Maša je s ocem dogovorila: kada dođe vrijeme, stan pripada njoj. A Anđi njoj derutna vikendica kod Krapinskih Toplica s obraslom okućnicom. Neka se muči, mamina kćer. I nek njena bude majčina garsonijera u nekom zapuštenom gradiću.
Jelena, majka, mogla je sama otići od muža, imala je kamo, ali nije htjela razdvajati se od Maše. Djevojčica ju je gurala od sebe, ali Jelena bi ju bar mogla nahraniti, sašiti joj haljinu U ono vrijeme razvod nije bio čest, mogao bi kompromitirati Ivanovu karijeru bio je vođa timova u uredu za projektiranje.
“Dobro je da sam ih ipak odgojila… Odrasle su… Možda će se ipak približiti”, znala bi razmišljati Jelena.
Ubrzo je Maša rodila djevojčicu prelijepu Klaru. Kod izlaska iz bolnice, došle su joj čestitati i Anđa s majkom, ali Maša im nije dopustila ni da priđu bebi.
Pa dijete, pusti mi unuku da ju vidim! zbunjeno je pitala Jelena.
Kad Anđa rodi, gledaj njezino dijete. Moju ne dirajte. Ivan! Ivane, drži Klaru. Dario! zazvala je muža. Idemo! Gdje je taksi? Naručila sam da priđe do ulaza! Dario!
Muž je unezvjereno gestikulirao, tražio taksista. Auto nije mogao ući pred bolnicu, zabranjeno. Maša je morala sama, polako, pogrbljena. Oslanjala se na Darija, ali joj je ionako išao prebrzo pa ga je tjerala, na kraju ga i odgurnula.
Mašo! Mašice! Jelena ju je zagrlila usprkos protivljenju. Što god mislila, volim te i, ako trebam pomoći, samo zovi, molim te… Evo, malo novaca od mene i Anđe. Kupi nešto za Klaru…
Maša zgrabi novce, prebroji.
Da je Anđa rodila, njoj bi sigurno više dala! šapnula je. Dario! Gdje si sad?!
Muž se vratio, ponovno ju primio ispod ruke, bacio pogled na punicu slegnuo ramenima, kao da se ispričava…
Anđa, Ivan i Jelena ostali su živjeti zajedno, više kao susjedi nego obitelj. Ivan često odlazi do Maše u Split, nosi Klarici poklone, ostaje do kasno, a po povratku priča ženi kako mu unučica vjeruje, dopušta mu da je nosi, kupi bicikl i hrani…
“Tako se slatko igra glasa! priča sve oduševljeniji, jer vidi da Jeleni nije lako. Sjela sama! Moja unuka sjela, Jelena! Šteta što nisi bila! To ti je moj gen!”
Jelena sluša okrenuta prema prozoru. Maša ne prihvaća njene poklone ni dekicu, ni zvečku, ništa. Ni u goste joj ne dopušta dolaziti. Samo ponekad, uz dogovor sa zetom, dođe potajno u park gledati ih izdaleka.
Anđa živi s njima i sve manje slaže s Mašom. Njezina svakodnevica nije ništa lakša malo tko je ozbiljno shvaća; posao tehnologa u tvornici u Krapini, mala mama i svi sumnjaju da će se udati. Majka pak brine…
Voljela bih i tvoju djecu vidjeti, moja tužno će Jelena kada Anđa dođe. Sve će biti, još je rano, mama! odgovara Anđa i ostane živjeti sama.
Jelena povremeno dođe k njoj u goste. Anđa ju dočeka na kolodvoru, stisne uz sebe na zadnjem sjedalu taksija, udahne poznati miris jasmina njezinih omiljenih parfema, i tada Jelena bar na trenutak osjeti mir.
Mama, zašto još živiš tako? upita jednom Anđa. Majka je bila iznenađujuće mršava, nekako krhka. Izmučila si se, tata ti se samo ruga. Ostani kod mene! Zašto ne odeš iz tog stana, gdje te nitko ne voli!
Popile su čašu vina, Anđa je postala hrabrija poželjela svim srcem da njezina mama napokon bude sretna. A posao? A Maša i Klara? A i za tatu treba netko brinuti… mi smo ipak obitelj, odmahnula je Jelena.
Ona je godinama tražila razloge biti potrebna drugima. Tko će mužu ispeglati košulju, skuhati kavu, dočekati ga s posla, a onda tiho otići da Ivan može biti na miru? Tko bi, ako ne ona…
Mama, nisi pomislila da vas oboje iskorištavaju? Toliki osjećaj krivice… Kao da ti kod kuće stišće ramena. Kad si zadnji put napravila nešto za sebe? Otišla u kino, pojela sladoled, gledala kazališnu predstavu?
Ali, nije li smisao u tome da pomažemo drugima, kćeri?
Ali zašto?
Zato!
Jer se osjećaš krivom? Zato što sam se ja rodila? skoči Anđa, digne zavjesu i zagleda se van. Tko mi je otac, mama? I zašto nisi ostala s njim? Tata te ne voli, ni Maša. Pa zašto?
Moj prvi, i jedini, pogriješila sam… Nisi ti kriva, znaš… Ti si moja radost! zagrli Jelena kćer, ali Anđa odlučno kaže: Ti ćeš se preseliti k meni, dogovoreno. Ideš li na preglede? Što ti govore liječnici?
Jelena opet izmišlja izgovore, ali Anđa je već odlučila.
Usprkos svemu, Jelena odlazi i Ivan je naziva raznim pogrdnim imenima. Otiđeš l’ od mene, ni kune ti ne dam! Mjesto ti je tamo s njom. Ali ona pakuje stvari i javlja Maši. Očekivala sam ovo, mama. Već smo dugo stranci. Sretan put. I ne šalji darove Klari, neće te se ni sjećati!
Maša kasnije sve dogovori s ocem. On potvrđuje da je Jelena izdajnica koja je odabrala “tuđu”, a ne “pravu” obitelj. Maša plače, Ivan tješi, a ubrzo joj preda oporuku stan je sada njezin.
***
Anđa prekasno vodi majku liječniku; puno vremena je izgubljeno. Trebali ste ranije doći… čude se doktori. Srce morate čuvati…
Jelena klima glavom, sve zna, ali kad misliti na sebe…?
Anđa do zadnjeg brine za majku, vodi je na more, pregovara s liječnicima, nada se da će ipak nešto popraviti. Jelena nekoliko godina živi s kašljem i umorom. Noći kada ne može spavati, Anđa joj podmeće jastuke, sjedi kraj kreveta.
Odlazi mirno, jedne zore.
Kao i svako jutro, Anđa prve ulazi u maminu sobu, podiže rolete i priča o prekrasnom jutr, ali ovaj put nema odgovora.
Pritom slučajno slomi vazu, stane bosonoga na komad stakla, ali bol ni ne osjeti.
Maša… Mama je umrla… tiho šapne u slušalicu. Možeš li mi pomoći? Ne znam što dalje…
Što? Šta ti to govoriš? Gdje bih išla? Klara je bolesna, čekamo doktora.
Mašo, nisi shvatila, mame više nema… zaplaka Anđa, lice joj se iskrivi od tuge.
Zovi tatu. Nemam vremena odbrusi Maša i prekine vezu.
Kratko kasnije, Maša i Ivan potvrđuju sebi da je Jelena grozno postupila, izabravši Anđu i napustila “prave”. Ivan baca pola neoprana suđa, Maša dolazi već sljedeći dan, zaslužuje svoj stan, jer tako treba.
I kad je došao dan sprovoda, sunce je iznenađujuće grijalo.
Bar je sad na toplom, zadnjih mjeseci nije htjela ni van rekla je Anđa teško, bez boje u glasu.
Kira, Mašin suprug, stigao je s malom Klarom pred kraj ceremonije. Djevojčica je s oduševljenjem gledala haljinu žene u bijelom, kako joj pada veo, kako joj sunce obasjava lice.
Čestitamo vam! Kira pruži ruku Anđinom zaručniku, zatim i Anđi, poljubi ju u obraz i pogleda u Klaru. Klara, daj cvijeće teti!
Mala pruži buket. Anđa se nasmiješi. Klara je jako sličila na Jelenu.
Dobro je što svi ostanemo u našoj djeci, unucima pomisli Anđa. Tako je lakše nositi gubitak
Kasnije, uz večer, dok je muž spavao, Anđa zadrhti kad čuje zvuk mobitela.
Anđa? tiho je bilo sa druge strane.
Mašo? javila se Anđa. Jesi li dobro?
Jesam Ne znam. Vidjela sam maminu knjigu pjesama. Fali mi Smijem li doći tebi?
Dođi Anđa je odmah pristala.
Možda, možda ipak sve može doći na svoje mjesto. Zaista bih to željela.
