Naređeno je trpjeti
Marija! Što radiš? Pođi za njim! Pogledaj, kiša lije! Smrznut će se, završit će u bolnici! Hajde! Tamara Ivanković prošla je uz prozor, dok je napeto čekala brata, Nikolu.
Smrznut će se pa će sam doći, tvrdoglavo je prekrižila ruke Marija. Umorna sam, tek sam stigla s vlaka i sad bih trebala juriti po cijelom Zagrebu, tražiti oca? Odrastao je, snaći će se!
Bože, koliko je Marija mrzila oca! Do drhtavih šaka, do zgrčenih pesnica. Prošle su godine, a nikad ga nije oprostila, iako joj je teta Tamara svaki put govorila da nije u redu toliko dugo držati ljutnju… Da može, razbila bi ga, stisnula oči i tukla dok ne bi ostala bez daha. A Nikola, njezin otac, trpio bi šutke, jer ‘tako se mora’ trpjeti.
… Tamara i Nikola, brat i sestra, odrasli su odvojeno. Njihovi roditelji rastali su se kad je Tamara imala sedam, a Nikola četiri godine.
Tamaru je majka povela sa sobom, odselila u drugo selo, ponovno se udala. Očuh ju je kao da nije prihvaćao, ali ni nije naglašavao da nije njegova. Pohvalio bi kad bi tako smatrao, ukorio kad bi Tamara nešto pogriješila. Isprva nije znala voli li je ili samo trpi. Nije joj govorio nježne riječi, nije joj izrađivao frulice, nije namigivao znači, očigledno, nije mu prirasla srcu…
Jednog dana, Tamara, tada desetogodišnja, vraćala se iz škole i s djecom otišla na ribnjak. Kraj zime, sunce grije, ali mraz je toliki da se čini kako će ti nos otpasti, ruke u rukavicama otupjele, kao da nisu tvoje, ali djeci je svejedno! Trče, smiju se, grudaju, kližu niz brdo, tko na torbi, tko kako stigne.
Onda su odlučili izaći na led. Tamara je propala. Otkud ta rupa, zašto se led toliko raspuknuo, nitko nije znao, ali kad je djevojčica nestala pod vodom u trenu, nisu stigli ni viknuti samo su prestrašeno gledali u njezinu stranu.
Ledena voda pekla je lice, zalijevala oči, činilo se da će joj puknuti glava od boli, htjela je viknuti, ali znala je ne smije! Batrgala se, noge u čizmama bile su teške kao panjevi, htjela je izuti ih, ali kao da su zarasle za nju. U ušima je zvonilo, uz lice su klizali mjehurići zraka.
Podignula je bradu prema gore, ugledala svjetlo, sunce je visjelo točno iznad nje, zrake su se širile u krug, tanke kao napete vunene niti, iz žute, usijane središnje točke.
“Samo kad bih sad tamo! Ogrijati se!” maglovito je pomislila Tamara, potom joj je prostrujala misao o bratu, kako su ljeti trčali kroz pšenicu, a mama sjedila pod brezom i plela vijence. Nikola malen, njega se ni u travi ne vidi. Jednom se uplašila da je nestao, vikala, dozivala, a on joj se prišuljao iza leđa i skočio na rame… Osjetila je njegove male, griješne ruke, tople, s ogrebanim noktima što grebu po vratu, njegov tihi, stidljivi smijeh.
A kako će on tamo bez mene?! skamenila se Tamara, jače zamahnu nogama, izu čizme, pokuša izroniti, ali boli je leđa, udarila je u neku granu, između lopatica zaboljelo, a onda bol nestaje, nestaje sunce, nestaje hladnoća, ostaje mrak…
Akija je, još u potkošulji, jer je spavao nakon noćne smjene, probudila galama. Djeca su uletjela u kuću, viču, objašnjavaju. Aki se podiže, natjera ih da utihnu, najživahnijeg, Ivicu, pita što je bilo.
Tamara vam je upala pod led. Tamo, kod ribnjaka! cvilio je Ivica, a suze su mu klizile niz lice. Siniša! Spasi Tamaru! Spasi!
Aki obuva čizme, juri niz stepenište, skače preko dvorišta, razvaljuje kapiju.
Samo da stignem! Moram stići! tutnji mu u glavi dok bijesno reže zrak rukama. Bilo je teško trčati, stara rana na leđima, šrapnel koji nikad nisu izvadili, podsjećao na sebe.
Nećeš me oboriti, starice smrti! pomislio je, sklopio oči, skliznuo niz nasip, istrčao do ribnjaka. Crna nakrivljena rupa u ledu, u njoj kao gruda Tamara.
Aki je skočio, zgrabio je i gurnuo na površinu, a njemu pred očima crne točke, ruke opet slabe, nemoćne, kao kad je u ratu vukao Sinišu iz zapaljenog tenka. Trebao je stići do šume, do sigurnosti, ali ruke nisu slušale, klonule. Strah…
Siniša sada s Akijem radi na traktorima, žilav je i pošten, samo mu je lice malo opečeno. Tada ga je Aki izvukao, zubima povlačio, cijelim tijelom. Siniša je plakao bio je to njegov prvi boj, tek je došao na front, a već ranjen…
Ma ništa, Siniša! Još ćeš se boriti, čuješ? Ja ti kažem! hrabrio ga je Aki. Spasio ga, predao bolničarima… Prošlo je sve.
Sada mora opet proći! Mora!
Sad je Tamara već na ledu, Aki se dovukao i sam, izvukao najprije jednu nogu na tvrdi, debeli led, pa drugu, pa ustao.
Tamara je teška, ovčji kaput upio vodu.
Gumbi nikako ne idu dolje, Aki trga prste do krvi, koža puca, ali šuti, samo se oko njega šire crvene mrlje. Skine joj kaput, podiže je, trese, zgrožen, gleda to bijelo, plavičasto lice.
Ne! Lažeš! Tamara! Kozice! viče, hoda ukrug s djetetom kao medvjed, zbunjen, polulud.
Tada Tamara zakašlje, povrati vodu. Aki prinese njezinu glavu svom ramenu, gladi je po leđima, pa potrči natrag, kroz selo. Djeca lete za njim. Ivica trči ispred, da javi u ambulantu da je Tamara oživjela…
Tada, ležeći u postelji i plačući, Tamara shvati koliko je očuh voli: voli bez riječi, cijelim velikim, ranjenim srcem…
… Nikola je ostao s ocem. Ovaj se ubrzo oženio strogom ženom s tankim crnim obrvama. Preselili su se u sobu gdje su prije živjele časne ili novaci iz samostana. Zidovi od cigle, niski gotovo podrumarski prostor. Noću se činilo kao da šapuću bivši stanari, zvekte križevi na lančićima, miriše tamjan. Ili se Nikoli samo činilo. Bio je mali, plašio se, nije shvaćao zašto je mama uzela Tamaru, a sebi njega nije, zašto ga nova mama, Olga, nikad ne poljubi po rukicama, ne pjeva uspavanku, ne puhne na ogrebotinu samo kaže: “Trpi, Nikola. Bog je trpio pa nam je tako naređeno. Spavaj. Okreni se i spavaj!”
Olga se križala, Andrija, Nikolin otac, znao ju je zbog toga grditi, katkad i udariti, a ona bi tiho klimala glavom, sklupčana na podu, šutke trpjela.
I tukla Nikolu, kad su bili sami. Ubrzo je Nikola naučio pobjeći: izlazio kroz prozor, skrivao se u vrtu, gdje su ostali veliki grmovi rudbekije od časnih. Njihove velike, zlatne glavice njihale su se tamo-amo, kao da mu namiguju. Ovdje-ondje iz zemlje su virili grmovi divlje jagode, tamnih, mesnatih listova i crvenih, sočnih plodova. Nikola bi izbrojio bobice i, kad sazriju, potajno jeo, skriven u kutu. Olga ga je korila zbog umrljanih usta.
Zašto me to tučeš, teta? šaptao je Nikola, mršav, blijed, uvijek gladan.
Zbog proždrljivosti! Treba trpjeti! A ti se preždereš! pojašnjavala je maćeha.
Andrija to kao da nije vidio radio je po raznim radionicama, dolazio kasno, mirisao na metal i benzin, oznojen i surov. Noću, u mračnoj sobi sa zastrtim prozorima, vrištao u snu, misleći da je opet na ratištu. Nikola je tada želio pobjeći, molio da ga Tomka zagrli svojim toplim rukama, da mu šapće gluposti o “golubovima i mrvicama po putu, golubovi dolaze, kljucaju, malom Nikoli ne daju…” Dječak je plakao i dozivao Tamaru, a maćeha je samo šiknula na njega, zapovijedala mu da trpi.
Kao da je Nikola cijeli život trpio. I kad su ga žuljale tuđe cipele, posuđene od susjeda, i kad je silno želio slatkiša, ali Olga nije dala kupiti ni bombone ni šećer, a med koji bi mu susjedi dali “za zlu priliku”.
Nikola je čekao da maćeha ode, zavlačio ruku u kredenc, jeo med prstima, žmirkajući od užitka. Otac bi ga kasnije istukao zbog krađe.
Samo sam… jako želio… šapnuo je Nikola, uhvaćen pored stola, na stolcu, s rukom u tegli.
Otac bi zalupio vrata kredenca, staklo je zveknulo, tanjuri poskakali. Nikola bi pao, boljelo je. Ali trpio je. Što je drugo preostalo? Trpjeti i čekati hoće li Tamara doći i spasiti ga…
S Tamarom se vidio tek nekoliko puta nakon razvoda roditelja.
Tamara, povedi me sa sobom! molio je Nikola dok je sestra ispred njega slagala bombone i kekse. Hoću živjeti s tobom. I s mamom! pogledao je u majku. No ona je stisnula usne, pogled joj pobjegao u stranu.
Ne mogu, Nikola. Mama opet čeka dijete, mala je kuća, tamo su i… Tamara je zastala pa nastavila: Tata i baka i djed. Strpi se, Nikola, narasti pa ćeš sam otići, hoćeš? Nik…
Tamara, tata me tuče! još tiše je šapnuo Nikola. Boli, po leđima! Uzmi me! Tvoj tata je dobar?
Tamara je kimnula. Njezin je tata najbolji na svijetu. Zove je “Kozo-derozo”, s vašara joj donosi trake i naušnice, još i knjige. Voli kad mu Tamara čita…
Sad ću pitati mamu! sažalila se Tamara, šaptom pitala mamu, koja je samo odmahnula.
Sve smo dogovorili, Tamarice. Tako je bolje.
Nikola nikad nije shvatio zašto je gori od sestre, zašto ga mama nije povela, zašto ne pruži ruku i ne poljubi ga u čelo.
Ali Tamara mu je rekla da trpi, pa će trpjeti…
… Nakon više godina Andrija je napredovao kroz partijske redove dobio je s Olgom sobu u novoj zgradi na Savskoj cesti. Opet zajednička kuhinja, opet hodnik pun stranaca, ali nije podrum, nema više šuškanja noću, ne miriše više tamjan. Nikoli su zagradili kut zavjesom s cvjetnim uzorkom.
Krenuo je u drugu školu, bio odličan đak.
Mozak ti je k’o čelik, Nikola! tapšao ga je po ramenu otac. Daleko ćeš ti dogurat!
Nikola je dogurao. Završio je gimnaziju, upisao faks. Umjesto da preseli u studentski dom, ostao je kod maćehe kad se ona razboljela. Kako bi otišao? Ona ga je podizala. Andrija stalno na poslu, vozi nekog velikog, šalje Nikoli bonove za odijelo, jednom je sredio i bon za ormare, sad svi susjedi zavide na novom namještaju, ali Olga ne slavi. Unutra je boli kao vatra. Nikola je pazi. Dužan joj je.
U bolnicu biste trebali, želučane stvari nisu šala! uporna je susjeda, donosi juhi. Pojedite bar malo! Zašto se mučite?
Ništa. Tko zna, organizam ne prihvaća, pa ću trpjeti! Olga okreće glavu. Juhica smrdi. Sve sada miriše na smrt.
Nikola je trpio njene hirove, jauke, kako mu stiska ruku do modrica, kako škrguće zubima od boli.
Onda, pred samu smrt, udari ga, zareži da je zbog njega sve.
Nikola se trgnu, prestravljen pogleda.
Da! Zbog tebe! Zašto te Andrija dovuo sa sobom?! Jeo si nam, krao, sve najbolje tebi, meni mrvice! pljuje kletve. Sotono! Ti si sotona! Odlazi! Bljak! Koliko još trebam trpjeti?!
Nikoli je tada bilo 22. A osamnaest mu je godina kroz kosti prolazila ta mržnja, on je “krao”, on sotona u dječjem tijelu, mršav, slab, bez kralježnice…
Nakon pokopa Olga, Andrija reče sinu da odlazi.
Soba je tvoja, ostani tu, nemoj glupirati! baci na brzinu. A možeš kako hoćeš!
Ode. Nikola se pitao je li ga tata volio, ako nije, zašto ga je držao kod sebe, a ako je, zašto mu to nikad nije rekao? A tako je lako reći: “Nikola, sine, volim te. Kako znam i umijem. Oprosti, odlazim. Ti si dobar dečko, Nikola. Živi sretno!”
Nije rekao i ni s kim se nije oprostio.
Kasnije, puno godina poslije, Nikola je shvatio da mu je otac odavno puknuo. Lutao je kroz život, tražio nešto, a samo se trebalo zaustaviti, udahnuti i vidjeti sina. To će Kova reći ocu tek na grobu, reći da je cijeli život čekao da ga tata nazove “odličnim dečkom”, čekao da prestane udarati. Čekao i trpio…
Na pogreb mu je došla Tamara. Sada odrasla, sprema se udati.
Možda je nezgodno, sad i nije vrijeme, ali… Nikola, doći ćeš? Na svadbu? tiho ga je pitala dok su gosti još jeli. Upoznat ćeš Karla, znaš kakav je sjajan!
Nikola je klimnuo. Zna da je Karl sjajan, i doći će.
Tamara je bila kao majka: iste oči, teške, četvrtaste jagodice, tamna kosa spletena u “košaricu”, široke ruke, a na zapešću madež…
Prije polaska Tamara zagrli brata, puhne mu u uho kao nekad, nasmiješi se, ali oboje znaju da su daleki, svakome je život svoje…
Na svadbu Nikola nije došao, je li se bojao, stidio ili je imao posla… Poslao je telegram s čestitkom.
Nikola je potom zakoračio u neki novi životni okret. Upoznao je, što znači “žena”, otkrio taj čudni svijet.
Danica se pojavila u njegovoj sobi, kao da je došla prepisivati bilješke, razgledala oko sebe. Soba joj se svidjela visoki stropovi, mnogo svjetla, veliki radni stol. Nikola bi hodao za njom, sramežljivo opravdavao što ima takvu sobu…
Nikola, ostala bih kod tebe malo, može? U nas je skučeno, a u kupaonici led. Lako se prehladim! Sitna sam, malo mjesta ću zauzeti! brbljala je Danica, a kad je shvatila da je Nikola zbunjen, zaplakala:
Znaš, dosta mi je više tuđih jastuka! Ja sam iz doma, Nikola! Oduvijek kod drugih, nikad svojih tanjura, sve tuđe. Umorna sam, hoću živjeti kao normalan svijet!
Plakala je, pribijala se uz Nikolu, gladila ga, šaptala riječi od kojih se crvenio i gušio. Danica ga voli, što tu ima loše?! Ljubi ga, nježna je, ne kao druge!..
Oženili su se za mjesec dana. Ovjerili brak, svaki odmah sa svojim putem: Nikola na posao jer ga je, zahvaljujući očevom poznaniku, primio u auto-servis, a Danica na fakultet.
Nikola je prešao na večernji smjer, danju radio u radionici. Zarađivao za obitelj, za svoju. Imao je ženu, ali nije znao voli li Danicu. Bila je prva, imala je mana, ali Nikola je odlučio trpit će.
Danica nije bila mekana, red polako uvodila među susjedima, svi su je propuštali u kupaonicu, na kuhinji nisu pušili jer je trudna.
Hoćete da rodim nakazu?! gurnula je zaigranog susjeda zaobljenim trbuhom. Samo probajte duvati s “Ronhillom”! Svi ćete letjeti! zalupila bi vrata kuhinje pred susjedovom ženom, a za čas, s blagim glasom:
Ako smo već tu skupa, dajte mi malo krumpira, tako fino pržite!
I preplašeni susjed bi poslužio, pa prao tanjur za Danicom, gotovo se klanjao.
Nikola! Nikola, makni se, smrdiš na nešto! prigovarala je noću Danica, gurala Nikolu.
Na što, Danice? Upravo sam se tuširao, sve sam prebacio van, kako si rekla! šaptom Nikola pokušao poljubiti ženu. Ljubi je, treba nježnost.
Riba! Smrdiš na ribu! Makni mi se! Povraća mi se! Da makni to ruke! Danica se branila.
A kamo da idem? zbunjeno bi pitao Nikola.
Kamo god, samo idi! Spavaj u kuhinji.
Danica bi se okrenula i zaspala, a Nikola, prebacivši trenirku i majicu, sjedio na stolcu u kuhinji, leđima naslonjen na zid, zadrijemao. U snu je padao, prepadao se, opet sjedio. Nema veze, malo još treba trpjeti. Kad Danica rodi, sve će se popraviti!..
Danica rodi djevojčicu prerano, protestira što je mala i što boli kad sisa; pravi scene u rodilištu, bježi pušiti na zahod, s gnušanjem pere dijete, koluta očima.
Drži joj glavicu! Vratiš joj vrat! užasnuta je medicinska sestra gledala Danicu s bebom. Daj, ja ću! Ubit ćeš dijete!
Moje dijete! Daj! demonstrativno Danica daje dijete zapravo, otima iz ruku.
Ostale majke gledaju crvenkastu Mariju umotanu u pelene iz sažaljenja.
Da, zašto ovakve majke dobiju djecu? šaptale bi za Danicinim leđima. To je sotona! Možda joj je bar otac normalan…
Nikola, kad su mu obje došle kući, bojao se primiti Mariju u ruke, cvilila je i migoljila se, mrštila lice, bila previše zadihana, zakrivljenog nosa.
Danice… Što ću ja s njom? šaptao je kad je Danica nakon tri dana najavila da ide u goste. Treba je hraniti, paziti…
Pa odi, ti pazi! Devet mjeseci ovdje kao u ćeliji, s trbuhom i otečenim nogama. Dosta. Snaći ćeš se! odmahnula je Danica rukom. Pogledaj, pelene su joj mokre, sad su i tvoje hlače! Ha-ha-ha! Obasula te kao pravog tatu! Dobro, idem snađite se! cmoknula Nikolu u nos, odjevena i dotjerana, otišla.
Nikola pažljivo, kao staklenu vazu, uze Mariju, noseći je po sobi, kao da isprobava. Zaključi trpjet će. Danica je umorna, treba joj zabava.
Trpjet ćemo, Marija! Trpjet ćemo! klimnuo je djetetu…
Nikola nikad nije postao dobar otac. Susjeda teta Irena previjala je djevojčicu, hranila je na bočicu. A Danica?
Danica je vezala grudi, bi ona, kaže, “muzna krava” biti neće. Dva puta je imala mastitis, ležala u bolnici, upoznala zgodnog, “perspektivnog” mladog liječnika. On je živio u roditeljskoj trosobnoj, svirao gitaru i znao sa ženama.
Tajna veza s doktorom trajala je dvije godine. Danica je diplomirala, imala jedan pobačaj, napravila Nikoli veliku scenu, optuživši ga da “je šonjo” i da nije isposlovao stan.
Pa tko će nam ga dati, Danice? tiho, gotovo šaptom Nikola. Nemam još uvjeta, ni diplome… Strpi se. Možeš sad voditi Mariju u jaslice, doktorica je dopustila. Bit će ti lakše…
Danica se okrene, iskrivljenih usana.
Ne, moj dragi! Bit će tebi lakše! Ja odlazim! Odbije kćer koja joj se privukla.
Kamo? ne shvaća Nikola. Ideš u posjetu? A Marija? Ja moram na faks…
Jadni si, Nikola! Glup i jadni! Danica se nasmije. Lako s tobom, ali dosadno. Da si malo muževniji, imali bismo davno stan! Ali ne, ti trpiš. Trpi i dalje. Ja odlazim zauvijek, shvaćaš?
Kamo? Još uvijek ne razumijem kamo…
Onome koji će me voljeti, snažnom muškarcu. Gdje je moj kovčeg?
Nemaš kovčeg, Danice, slegnuo je ramenima Nikola. Uzmi moj…
Nikola nije znao biti otac. Nije znao tješiti, igrati se, pričati bajke, biti veseo. Samo je znao trpjeti i Mariji to prenijeti.
Marija je plakala, jer je boljelo, on joj je govorio da trpi umjesto da zove hitnu. Djevojčica nije htjela ostajati cijeli tjedan u vrtiću, grlila bi oca za nogu, visjela kao majmunče, a on bi je samo odvukao u stranu i ponavljao da mora trpjeti…
Nikolu su žalili, naravno. Sam samcat, žena ga ostavila, dijete mu ne pomaže, Nikola se trudi koliko može, kimne: “Ništa, trpjet ćemo, nekako ćemo preživjeti!”
Marija je dolazila domu samo vikendom, sjedila kraj kreveta, igrala se, na oca nije ni pazila. U ponedjeljak bi opet u vrtić. Ljeti su vodili djecu iz vrtića na more, Nikola bi spakirao ruksak Mariji, otpratio do autobusa i zamolio je da trpi, brzo će je posjetiti.
Došao bi, donio kolače, igračke od susjede, neku slikovnicu, ali Marija bi ga hladno dočekala, zahvalila i otišla drugoj djeci.
Marija! zvao bi za njezinim malim, krivonogim korakom, ali nije se osvrtala. Zašto i bi?…
I tako je bilo. Kad je krenula u školu, Nikola se zapravo obradovao. Sad je prava, velika djevojčica, sve može sama.
Učenje joj nije išlo, pisanje joj loše išlo, matematika malo bolje, ali živahnosti previše. Radije bi skakutala, jurila po školskom hodniku, nego da piše slova do savršenstva.
Učitelji su je korili. Oca zvali na razgovore, htjeli pedagoško vijeće sazvati, a odmah je bilo žao samohrani otac s njom…
Nikola je to trpio, zagrštenih zuba, čekao da dođe Tamara, da ga spasi. Sam se nije javljao sestri, zašto bi smetao? Dama zna kad treba doći…
… Marija ima već devet, rano se vratila iz škole, srušila se na krevet, privila koljena rukama, tiho zacviljela.
Što je tebi? proviri teta Irena. Boli te?
Ma nije, valjda sam se otrovala. Trpjet ću! Marija se okrene prema zidu.
Dobro! Ako što bude, zovite doktora! Ja sam danas u noćnoj, tata neka brine! ode teta Irena, a Marija se još jače skupi. Bilo joj je hladno, zubi su joj cvokotali…
Nikola je te večeri došao kasno, zadržali ga na poslu, sad je inženjer, svi ga pitaju za savjet. Kasnije je ispratio Danicu do doma, ona sada radi s njim, opet se mota oko bivšeg. Očajna, s dva pobačaja iza sebe, izbačena iz “perspektivnog” liječničkog života, Danica uzdiše, privija se uz Nikolu. Onu mu srce lupa kao u ptice. Danica ga opet voli! Opet!
Stigao je doma skoro u jedanaest, pogubljen, ruku što drhti, legao odmah. Marija je stenjela, govorila mu nešto o bolu, temperaturi…
Trpi, pojela si valjda nešto loše! savjetovao je. Kakvi želučani problemi, kad mu je Danica obećala doći donijeti pitu!
Tata, baš boli! opet ga je prekinula Marija. Zovi doktora, molim te!
Ma kakvi doktori u ponoć? Spavaj, strpi se, sve će biti bolje. Nikola je već sanjao, Danicu još jednom, gola kao prvi put, kako mu šapće nešto sramotno…
Probudio ga je udarac po licu, onako, kako ga je tukla maćeha.
Ustani! Nikola, diži se! Marija umire! vikala je teta Irena. Dotrpjela se! Kakav si ti otac? Kakav čovjek? Marija! Marijica!..
… Tamara je svaki dan dolazila Mariji, prala je, hranila… Krivila je sebe što nije prije ušla u njezin život, ali Nikola sam nije javljao ni pisao! “Sve će proći, malo ćemo još trpjeti” to se stalno čulo od njega.
… Marijo, spremi se, sutra ideš doma, otpuštaju te. Tata će ti donijeti odjeću, reče sestra. Valjda si se zaželjela doma?
Ali Marija zaplače. Nije htjela, nije joj nedostajalo. Nikad neće oprostiti ocu što joj nije pomogao samo govorio da trpi…
Kćeri… Marija… zbunjeno je stajao na pragu sobe Nikola.
Odi! Odi! Teta Tamara, neka ide! vikala je. Zbog tebe me jako boljelo, još boli! Odi!…
Otišla je kod tete Tamare. Nikola nije prigovarao. Natočio se on dosta: i Marija sa svojim puknutim slijepim crijevom, i Danica koja sad mami, sad bježi. Tamara ga gleda kao vuk, prekori. A gdje je bila? Ostavila svog Nikolu, zaboravila ga, još se naziva sestrom! Treba se nekako smiriti.
Nikola je sada živio sam, nije se ženio. Nema potrebe, natpatio se svojski! Ali ima svoju sobu, poslova dosta, doktorirao, naravno ništa bez muke, ali barem je svemu kraj!…
… Te jeseni Tamara je nagovorila nećakinju da dođe ocu, sama mu kaže važnu vijest.
Povedi ga, Marijo. Evo ga vani sjedi na klupi. Pa što, cijeli ćeš život biti ljuta? On ti je otac, tvoj krvni čovjek… počela je opet Tamara, ali je umukla kad je vidjela Marijine hladne, stroge oči.
Marija je stisnula usne, uzela kaput, izjurila.
Tamara je gledala djevojku pod sivim zagrebačkim nebom, kako rukom briše kapljice s lica, mrko skuplja obrve.
Tu si! rekla je kad je vidjela Nikolu. Hajde doma, ručak je vrijeme.
Nikola podigne glavu, pa se osmjehne kao da je vidio anđela.
Marija… Marijica… tiho on. Nemoj biti po kiši, hladno je. Vrati se unutra…
Došla sam zbog tebe! Ustaj! Tata, što radiš! uzme ga za ruku, povede unutra.
Zašto si došla, kćeri? Ako ti je radi mene, ne trebaš, snaći ću se. Ne trpim, samo živim. Ne muči se, kćeri, reče, gledajući u pod, svlačeći mokri kaput.
Nisam došla radi tebe, oče. Htjela sam ti reći da se udajem. Moraš to znati.
Nikola stane, proguta knedlu. Znači… Marija je odrasla, udaje se… Što je on sad? Svekar? A tko je mladoženja? Možda ga neće voljeti? Kako to izdržati?…
To su sve stvari za kasnije, a sada: Tamara, Marija i Nikola sjede za stolom, piju čaj i šute.
Marija uzdahne, pogleda sobu. Ništa se nije promijenilo, čak su tapete poderane gdje su bile. Otac je trpio…
Danas je Marija došla očevu ne zbog njega, već radi sebe. Da bi počela novo, mora zatvoriti staro, oprostiti, opet pokušati voljeti oca.
Razumiješ, Nikola, tvoj tata nije kriv što nije bio potreban svojoj mami, maćehi, ni ocu, nije kriv što je tako živio. Možda sam ja kriva… On je još uvijek onaj isti dječak koji je kradom jeo med, jer je morao trpjeti… Živio je kako je znao i još živi tako. Ne tražim da ga voliš, Marijice, samo ne želim da se izgubite kao što sam ja izgubila njega… Tamara pogladi nećakinju po ramenu. Što možemo…
Marija je kimnula. Teško je oprostiti, ali ako postoji šansa, pokušat će. Radi budućnosti. I tete Tamare.
