Izgubljeni
Pas je mirno sjedio na stepenicama ispred trgovine u Splitu, ne obazirući se na zabrinute poglede prolaznika. Ljudi su prolazili kraj njega, potiho psujući i bojeći se snježne kape koja mu se skupila na čupavoj glavi. Bio je velik pas, pa su ga se još više pribojavali; nije imao brnjicu, a povodac mu je bio vezan običnim čvorom za ogradu stepeništa što nikome nije ulijevalo povjerenje.
Nitko nije znao da je pas već odavno promrzao. Toliko, da čak i da je htio nekog ugristi, ne bi mogao; šape mu nisu slušale, san mu se lijepio na oči, no on je uporno ostajao na mjestu. Znao je mora čekati gospodara. On mu je zapovjedio da sjedi i pas se navikao slušati.
Ej, čupavi! Čiji si ti?
Glas je bio mlad, pa pas nije odmah reagirao. Njegov gospodar imao je drugačiji glas dubok, smiren, siguran. Ovaj je bio napuknut, kao da ni sam govornik ne zna što radi u ovom svijetu.
Eh, prijatelju! Loše ti je… Pa gdje ti je gospodar?
Nepoznata ruka odvažno mu je obrisala mokri snijeg s glave, a zatim dotakla njušku:
A, bogami, leden si! Koliko već sjediš tu vani?
Dječak, gotovo dječačić, cupkao je po stepenicama u lakim patikama, kao da se nije spreman zadržati predugo.
Sad ću ja!
Skočio je s dvije stepenice odjednom, pogurao vrata trgovine, a pas je tužno zaskičao za njim, ne shvaćajući zašto ga ponovno ostavljaju. Posljednji koji mu je poklonio pažnju i taj je nestao, nije mu rekao što je s gospodarom.
A odgovor je bio jednostavan.
Gospodaru psa je pozlilo u trgovini. Zaštitar je pozvao hitnu, koja je došla na drugi ulaz, onaj s rampom za kolica, i odvezla gospodara u bolnicu. Svijesti nije imao, pa nitko nije ni pomislio tražiti psa s kojim je došao.
Dječaku je trebalo svega nekoliko minuta da sve to sazna i vrati se na ulaz, gdje je pas već ponovno spustio glavu i predao se čekanju.
Gledaj, prijatelju, to nije u redu! dječak je sjeo kraj psa i opet ga pogladio. Nitko ti danas neće doći, a vani je minus. Smrznut ćeš se! Ideš sa mnom? Nisam ti ja gospodar, nemam ni puno hrane, ali mogu ti skuhati rižu.
Pas nije odgovorio. Dignuo je glavu, slušao dječakov glas, no s obzirom da nije bio sličan gospodarevome, opet ga je preplavio jad i zaskičao je tiho.
Jasno! dječak je ustao i povukao za povodac, pokušavajući razvezati čvor. Hoćeš-nećeš, ja tebe ne ostavljam! Hajde, dođi!
Zapovijed nije bila po pravilima. Pas je to savršeno dobro znao, kao i to da se strancima smije prići samo ako to gospodar dopusti. Nije ni mrdnuo, sve dok dječak nije ponovno sjeo uz njega, mazio ga i zamolio drugim tonom:
Ajde, molim te. Hladno mi je. Nitko te danas neće pokupiti. Ali naći ćemo ti mi gospodara.
Nešto u intonaciji natjeralo je psa na pokret. Ledene šape jedva da su ga nosile, no njegov novi dečko nije žurio. Strpljivo je čekao da se dignuo, otresao, i pažljivo sišao niz stepenice, stalno gledajući iza sebe prema vratima trgovine.
Nema ga tamo! pogodio je njegovu brigu dečko. U bolnici mu je. A ti ćeš, ako teta Višnja ne poludi, živjeti malo kod mene.
To je rekao uz smijeh, na koji pas nije ni obratio pažnju, povučeno koračajući za dečkom i svako malo gledajući prema trgovini.
Kasnije je shvatio zbog čega je smijeh: kad su stigli do starije zgrade, kad ga je dečko uvukao u uski lift, začudio se njihov je nekad bio širi. Stali su pred neka vrata, Maksim je lagano, gotovo nestašno, pokucao i prošaptao:
E, sad smo ga nadrljali…
Nije stigao završiti. Vrata su se širom otvorila i pas, preplašen, odskočio je kad je kroz hodnik zagrmio glas bucmastije, visoke žene:
Maksime, nesrećo moja dalmatinska! Gdje si ti sad bio?! Po kruh sam te slala, a ti se vjerojatno negdje motao! Šta si to doveo doma, molim?
Pas je zatezao povodac do kraja, pokušavajući pobjeći od neugode, ali nije uspio.
Teta Višnja, samo privremeno! Izgubio se!
Gdje si ga našao, što će ti takva zvjer?! glas joj je odjednom omekšao dok je prišla bliže i pomazila psa, stisnula mu uho i uhvatila za ogrlicu:
Čiji si ti? Kako ti je ime, čudo jedno?
Metalna pločica na ogrlici dala je odgovor: Argus… Ma bravo! Nije mogao jednostavnije, ha? Bit ćeš Guso! Jasno?
Pas je promatrao ženu koja mu odjednom više nije djelovala čudno. Prvo dečko koji ga je odvezao iz ledenog okova, sada i žena…
Što stojite! Ajde, perite šape! Maksime, i ti si prljav! Gdje su ti tople tenisice?
U kutiji, Maksim je posjeo psa na otirač i potrčao po krpu, da mu obriše šape.
Zašto su u kutiji? Spremaš ih za neki drugi dan? Eh, Maksime! I život ćeš valjda za poslije živjeti…
Velika, topla ruka prešla je potom i Maksimu preko glave, kao malo prije Gusu preko mokrih ušiju.
Nađi ih i nosi! Kasnije ćeš se šepuriti. Samo nam još jedna teglica malina ostala do proljeća! Ajmo vi u kuhinju! Juha je gotova, a i riža. Nahranit ćemo tvog gosta, a ti reci što se dogodilo i kako si mi ovoga dovukao.
Argus je vidio kako Maksim gleda tetu Višnju, koja stoji na vratima kuhinje, a iznutra miriše toliko divno da je pas skoro sve zaboravio. Tako gledaju štenci majku s divljenjem i strahopoštovanjem.
Naravno, Argus nije znao da u remizi tramvaja gdje je teta Višnja radila, svi su je zvali barba Višnja priznajući mirno njenu silu, koju kao da nije ni primjećivala. Bila je posebna: jedina žena-mehaničarka među majstorima, a uz to netko s kim su čak šefovi lako pričali kao s ravnopravnim. Djeca su joj vjerovala, susjede su je poštivale, a muški su je se ponekad malo bojali.
Nije uvijek bio takav život. Nekad je mala Višnja, koju je samo majka zvala nadimkom Višnja, skrivala oči pred prvom ljubavi i sanjala sreću. No, trajala je kratko. Udala se za izabranika, postala majka, a onda izgubila i muža i sina odjednom nesretan ribolov, pijani suprug i prevrnuti čamac, sve u jednom danu.
Tuga ju je tada potpuno preplavila. Svijet je postao crn. Nije čula ni majku ni prijateljice, koje su se vremenom od nje udaljile. Noć je postala njezino utočište, dani ispunjeni suzama i igračkama što su ostale iza djeteta. Noću bi joj se činilo da čuje škripu kreveta, na kojem je sin skakao ili bi favkala plišana igračka…
Samo njezina majka znala je da, ako Višnju ne izvuče iz te beznadne noći bez zvijezda, sve može završiti jako loše.
Tada je majka pala u postelju prvo na glumu, a onda i stvarno. Višnja se bojala izgubiti i nju. Preselila je jastuk iz svoje tuge, zaključala vrata stare sobe i posvetila se brizi da joj smrt ne uzme još i majku.
Uspjela je. Majka je preživjela moždani i još poživjela dug niz godina, ostavivši Višnju tek kad sjene prošlosti više nisu imale moć. Tuga je postala blaga sjeta: počela je zahvaljivati za ono što je imala, a ne proklinjati zbog onoga što je izgubila.
Nova obitelj, ipak, nije joj se ostvarila. Udvarača je bilo, Višnja je bila lijepa tog svog posebnog kroja: nosila se ponosno, ali nenametljivo, znajući zašto je prate pogledi muškaraca i žvrkljanja žena. No, strah od gubitka ostao je zauvijek. Ostala je sama nakon majčine smrti, s dvije sobe velike stare splitske zgrade, dok nije došao Maksim novi sustanar, siroče.
Kratak, pomalo izgubljeni dečko, sa stidljivom odjećom i šarenim papirima stisnutima u ruci, nije joj odmah sjeo.
Koji si ti? namrštila se gledajući ga.
Kratke traperice, debeli džemper, patike što su prošle svega sve joj je reklo što treba. Siromah?
Siroče? pogodila je, ni ne gledajući papire koje joj je ispružio.
Što vas briga? gotovo s mržnjom pogledao je svoju novu susjedu.
Nema! nije se dala Višnja, pokazala mu je vrata male sobe. Tamo ti je soba. Kuhinja ćemo kasnije. Za sobom čistiš, spuštaš dasku i jednom tjedno pereš kuhinju i hodnik, jasno?
Još mi samo to fali! odbrusio je. Nisam vas se došao bojati! Isto sam gazda kao i vi!
Je li? Još ćemo vidjeti. nasmijala se Višnja, klimnula glavom prema torbi. Siromašna ti oprema. Imaš barem žlicu i šalicu? Nemaš? Traži kad ogladniš. Eto, ja na posao idem. Ključeve ne zaključavam. Ako štogod nestane, neću ti oprostiti. Ostalo… živi!
Hvala na dopuštenju! promrsio je Maksim i nestao u svojoj sobi.
Tako su se upoznali.
Tek kasnije su doista postali cimeri Maksim se navikao na Višnjina pravila i iznenadio je redom do kojega mu je bilo stalo. Višnja nije pitala ni gdje radi, ni što uči. Znala je da, kad bude sprema, sam će sve reći.
Sretali su se ponekad u kuhinji, pozdravljali kratko: Dobar dan!, i svatko bi išao svojim putem još uvijek ne znajući da ih je sudbina s razlogom spojila.
Dok jedan dan, Maksima nije bilo, a Višnja bi i dalje bila ravnodušna da nije primijetila kako kruh koji je on kupio stvrdnjava u sandučiću.
Maksim je, naime, imao poseban odnos prema kruhu. Višnja se iznenadila kad je vidjela da skuplja mrvice sa stola i jede ih; nije znala da ga je otac zapostavio, maltene izgladnjivao u groznoj zimskoj noći, s kruhom kao jedinim jelom koje je dijelio s mačkom.
Bila mu je tada četiri. Majka je umrla na porodu, otac ga je čuvao samo da susjedi ne ogovaraju. Nakon sudske presude, ocu je bilo svejedno, dijete je završilo u domu.
Nije mu bilo loše, uživao je u redu, puno kruha, radionicama i knjižnici, ali duboko u sebi stalno je maštao o domu. Mačku iz djetinjstva više nije vidio, ali je često o njoj razmišljao. Pas mu nije bio ni na kraj pameti.
Kad je dobio sobu kao siroče, zaposlenje, počeo je razmišljati kako pitati Višnju smije li udomiti mačku, kad najednom obolije. Prehladu nije shvaćao ozbiljno, dok ga Višnja, prekršivši svoja pravila, nije zatekla u bunilu s groznicom.
Probudio se drugoga dana. Višnja mu je primila čelo, olakšano uzdahnula.
Ajde, živi si! Zašto nisi rekao da ti je loše?
Zašto bih?
Da nisi, ostao bi ležati i koga bi briga! Ajde, mjeri temperaturu. Želiš čaj?
Želim…
Iz nekog razloga, bilo mu je tako ugodno i toplo što je baš ta žena, koju se bojao, sada uz njega. Čaj s pekmezom od malina bio je bolji nego išta što je do tad okusio. Nezadrživo je zaplakao, prvi put dopustivši si otpustiti sve što ga je morilo.
Osjetio je da više nije sam. Prihvaćen je i shvaćen, dobio je ono što je najviše želio dom i obitelj. Shvatio je da ga Višnja neće pustiti samog, i kad prolazi prehlada, kad oči više ne žuljaju.
Maksim se oporavio.
Njegov se život iz temelja promijenio. Sad bi poslije posla žurio kući, siguran da ga netko čeka.
U početku se još sramio uzeti hranu, pa je Višnja brzo shvatila u čemu je stvar.
Ti donesi namirnice, ja kuham! Dogovoreno? Prvo ćemo zajedno po tržnici, dok ne naučiš birati meso i povrće.
Maksimu je bilo drago. Sada nije bilo neugodno jesti Višnjinu juhu, ono što je kuhala, pogotovo kada je shvatila koji su mu okusi najdraži.
A kad je bez riječi udomila psa kojeg je donio s ceste, shvatio je da u srcu više nema toliko praznine. Mjesto što ga je zauzela teta Višnja nalikovalo je na ono koje bi zauzimala majka čije se lice sjećao samo s izblijedjele fotografije.
Ajde, Maksime, reci mi sve; gdje si ga našao, kako i zašto je bio sam? Ne želim da te prozivaju lopovom! brinula je Višnja, stavljajući pred Maksima juhu, a pred psa rižu. E, neće ni jeo. Što ću s tobom?
Pas je uistinu okrenuo glavu, legao i gledao ljude oko sebe.
Ajde ne budi tvrdoglav! strogo je rekla Višnja, pas je poslušno sjeo i pogledao je. Jedi! Vlasnik će ti doći, pa će reći da smo te izgladnjeli! Sve će biti dobro, čuješ? Oporavit će se i pokupiti te kući! A dokle, živjet ćeš s nama! Kod nas nema mršavljenja! Višnja se nasmijala, maknula krpu s tanjurom pogačica.
Jedi, Maksime! Još ću ti skuhati čaja. Kasnije ćemo zvati bolnicu, da doznamo što ima novoga s njegovim gazdom. Znaš li gdje su ga odvezli? pogledala ga je, a pas ipak zario njušku u rižu.
Kako ne bih znao!
Eto, dobro! Jedi, da mi nije žao gledati te skockanog u kosti. Cure nisu psi one ne padaju na koštunjave! našalila se Višnja i pružila Maksimu pogačicu.
Argus je u njihovom domu proveo gotovo mjesec. Gospodar se napokon oporavio i došao po njega, zahvaljujući im do neba.
Kako vam se mogu odužiti? Spasili ste mi život! Argusa mi je kći ostavila kad je otišla raditi u Rijeku kao istraživačica mora; rijetko se viđamo. Ona s mužem i djecom tamo, ja ovdje. Da nije bilo njega, poludio bih od samoće, niti posao ne pomaže!
A zašto ne odete k njima? pitao je Maksim, a teta Višnja ga prekorila, no gazda je zastao zamišljen.
Možda ste u pravu… Vrijeme je.
Gazda je pričvrstio povodac i na izlazu se još jednom okrenuo:
Ipak… kako da vam zahvalim?
Višnja ga je ispratila do stubišta, šapnula nešto, i za par dana, Maksim je, ušavši kući, zastao od iznenađenja.
Višnja mu je tutnula krpu u ruke i, mršteći se, procijedila:
Tvoje gospodarstvo, problematično jest, ali veselo! Plakat ćemo zbog njega, ali smijeha neće nedostajati!
Nasmiješila se gledajući nespretnog debelog šteneta kako tetura prema svom novom vlasniku.
Što čekaš? Prihvati ga! Pasoš i upute su ti u sobi. Broj veterinara isto. A gazda ti šalje pozdrave! I on putuje svojoj kćeri, kad tebe nauči sve o psima. Ajme! Plačeš li to? Ajde, pusti suze. Sreću kad ti pokuca, primi je širom; znaš? Ajde, briši lokvicu i operi ruke! Večera čeka.
