Pobjednica bez ljubavi

Pobjednica bez ljubavi

Eto ga, Krešo, gotova sam s tim, rekla je Mira Perković, spuštajući šalicu na tanjurić s onim tvrdim tapkanjem za koje je sama smatrala da je svečano. Može se dalje živjeti.

Mama, pričaš kao da si osvojila šahovski turnir.

Pa jesam, zar ne?

Sin je gledao kroz prozor. Vani ožujak, mokar i siv ko pohabani ručnik iz Zagrebačkog Tekstila. Mira je provjerila što to točno gleda, ali nije pronašla ništa zanimljivo.

Krešo, pitam te: zar nije?

Mama, ona je samo otišla. S jednim koferom. Što tu ima za slaviti?

Slavi se baš to otišla je s jednim koferom. Došla praznih ruku, otišla praznih ruku. Pravedno.

Napokon joj je okrenuo lice. Mira je očekivala sve uvredu, bijes, barem umor. Ali u njegovim očima bilo je nešto što je radije ignorirala.

Anita je ulagala novce u ovaj stan, rekao je tiho. Svoje kune.

Stan je upisan na mene. Poklonila sam ga tebi. Ne njoj.

Znam kako je upisan.

Onda o čemu pričamo?

Ustao je, uzeo jaknu sa vješalice. Mira je primijetila da nije pojeo kolač koji mu je spekla od jutra, zbog prigode. Šarlota je stajala na stolu, napola netaknuta.

Idem ja, rekao je.

Kamo?

Bilo kamo.

Vrata su se zatvorila bez treska. Tiho, pristojno, kao cijeli njegov život ništa ne razbijaj, ne treskaj, ne diži buku. Mira je pogledala šarlotu, uzela vilicu i pojela sinov komad. Jabuke su bile kisele, no to je bila ona prava, domaća kiselina.

Sjedila je na kuhinji u stanu u kojem živi već trideset sedam godina, i mislila kako će sad sve biti dobro.

Mira Perković je bila žena sitna, uredna, sa sijedom kosom svezanom u punđu na zatiljku. Mirovina joj je bila skroz ok, barem za zagrebačke pojmove. Četrdeset godina bila knjigovotkinja i brojila novac bolje nego HNB. Upravo zato, kad je pet godina unazad Krešo doveo Anitu doma, Mira je iz prve “nanjušila” računicu.

Anita je bila iz malog mjesta podalje od Zagreba, došla studirati, ostala raditi, živjela u sobici u domu kraj nekakve projektantske firme. Skromna, s pletenicom do ispod lopatica i navikom gledati malo postrance kad govori. Mira je čitala ljude kao katalog iz Narodnih novina. Pročitala je Anitu još za prvom večerom: djevojka cilja na stan.

Krešo je govorio suprotno. On je govorio da voli. Zapravo, govorio je malo, a što je govorio, Mira je prevela svojim filterom, i uvijek bi dobila “pravi odgovor”. Koji se nekim čudom baš uvijek slagao s njezinim mišljenjem.

Tri godine su živjeli u stanu koji je ona, iz opreza, prijavila na sina prije nego što je navršio dvadeset osam godina tako je rekao dugogodišnji odvjetnik Siniša: kod rastave, imovina ne ide u pola, osim ako nije stečena tijekom braka. Mira tad nije mislila na rastave, samo na oprez. Uvijek je tako radila.

Anita je prva objesila nove zavjese na prozor. Mira je to smatrala drskošću. Anita zamijeni servis. Mira izjavila da je stari bio bolji. Anita je kuhala večere dvaput tjedno i zvala Miru, koja bi došla, pojela, hladno zahvalila, i svaki put ponijela onaj nejasni osjećaj nelagode.

Kasnije je Anita napravila preuređenje kuhinje. Na vlastiti trošak, što je posebno spomenula mužu, ne i Miri. Mira je to saznala kad je već bilo gotovo. Pogledala je te bijele ormariće, tapete s tankim crtama i samo stisnula usnicu.

Gospođo Miro, ne sviđa vam se? pitala je Anita ravno, znala je pitati direktno. Mira to baš i nije voljela.

A što bi, draga, odgovorila je jako je slatko.

I ta slatkoća značila je “užasno”, a obje su to znale. Ali Anita je šutjela. I u šutnji je Aniti bila snaga: nije radila scene kad je Mira željela dobiti povod za vlastiti pravedni bijes.

Rastava je došla u četvrtoj godini. Razloga mnogo, niti jedan stvaran. Sve su bili pravi, ali nijedan dovoljan. Krešo se povlačio, i povlačio ona nešto pita, objašnjava, on klima i bježi pred televizor. Mira, kojoj se sin žalio svakih par dana: kako je loše. Znala je: vrijeme je. Direktno mu je rekla. Zna i ona biti direktna kad joj paše.

Krešo, ovako se ne može. Ni tebi ni njoj.

Možda se posloži.

Ništa se neće posložiti. Samo će biti gore.

Onda pravnik, papiri, pa ona scena šarlota na kuhinjskom stolu i ožujak vani. Anita je otišla s jednim koferom. Mira je gledala kroz prozor: mali, sivi, na kotačićima. Anita nije gledala unazad, samo je ušla u taksi.

Mira je tada mislila: eto, ona je gubitnica. I osjetila lakše, kao kad ti konačno padne temperatura nakon gripe.

Krešo Perković, sin Mire Perković, imao je trideset i četiri. Radio je kao inženjer u građevini, dobra plaća. Nikad prvi ne spominje novac. Mira je bila ponosna na tog svog sina onom mješavinom: i ljubav i posjedovanje i još nešto, što sama nije mogla imenovati. Sama ga je podizala, nakon što im je muž pobjegao kad je Kreši bilo osam. Od tada su bili tim, što se Miri činilo najpravednijim rasporedom svemira.

Kad je Krešo imao devetnaest, Mira je shvatila da zna biti sam. Ne u dobrom smislu. U onom gdje ne traži borbu, ne inzistira na svojim pravima, ne podiže glas. Samo klimne ili zašuti. Mira je to nazvala: odgojenost. I mirno zaspala.

Nakon rastave, Krešo je mjesec dana živio sam. Onda je najavio da je upoznao Martu.

Gdje si je našao?

Na firmi, team buildingu.

I kakva je Marta?

Dobra žena. Hoćeš doći upoznati je?

Mira je došla. Prvi put sastanak u kafiću, ne kod njih doma. Bila je to već sumnjiva stvar, ali nije skužila odmah. Marta sedam godina mlađa, znači dvadeset i sedam. Radi u agenciji za oglašavanje, izražajno se oblači, točno zna što želi od konobara, jelovnika, pa i života.

Gospođo Miro, rekla je pružajući ruku preko stola, kao da je ona poslodavac Puno sam čula o vama.

Od Kreše?

Od Kreše.

Nadam se lijepo, glumi Mira službenu ugodnost.

I ovako i onako, iskreno će Marta pa otvara jelovnik.

Miru je nešto zaboljelo ispod rebra, ali opravdala je to propuhu s vrata.

Marta je bila lijepa. Ne tiho i skromno kao Anita, već otvoreno i samo-svjesno, kao žene koje znaju što vrijede. Tamna kosa, crne oči, ruž uvijek savršen, ona točnost koja tjera druge na popravni iz života. I ona je znala šutjeti, ali to njeno šutnje bila je procjena.

Nakon četiri mjeseca vjenčanje. Mira je to doznala telefonom, srijeda navečer, nakon dnevnika.

Uzeli smo se rekao je Krešo danas.

Danas?

Tako. Mama, nemoj se ljutiti. Nismo htjeli frku.

Nisam ljuta. Čestitam.

Spustila je slušalicu, sjedila deset minuta u tišini. Zalila cvijeće pa otišla spavati. Ujutro je sve bilo kao i obično.

Marta se uselila za tjedan dana. Stvari kao da se seli mala IKEA. Kutije po cijelom hodniku. Mira je došla idući dan i vidjela: Anitine zavjese već maknute, nove vise. Tamnozelene, debele, cijela soba kao odvjetnički ured.

Marta, gdje su stare?

U smeće, viknula je iz kuhinje.

Pa bile su skoro nove.

Gospođo Miro, nisu po mom ukusu.

Savršen odgovor da prestaneš s pričom. Mira je to shvatila i prvi put zaista šutjela. Bez one unutarnje “još ću ja njoj…”.

Na početku je dolazila često. Marta ju nije izbacivala, ali je znala napraviti ozračje u kojem ti sam poželiš otići. Niti je izlazila iz sobe kad Mira dođe, niti je stavljala kuhalo, niti gasila laptop. Kratki odgovori, potpuna distanca, i Mira se polako osjećala kao uljez u stanu koji je sama poklonila sinu.

To je bilo novo i ružno iskustvo.

Krešo bi za vrijeme njenih posjeta bio još tiši nego obično. Točio bi čaj, nudio kekse, klimao na svaku njenu priču i ispod oka gledao Martu s onim posebnim oprezom koji je Mira primijetila, ali nikad prevela na ispravnu riječ. Ispravna bi bila “strah”, ali nije dozvolila da prijeđe preko jezika.

U listopadu mijenjaju se brave. Samo tako. Krešo javlja:

Mama, promijenili smo brave. Ako dolaziš, javi se, otključat ću ti.

Zašto ste mijenjali?

Ma, Marta kaže, sigurnije je tako.

Od koga sigurnije?

Pauza. Preduga. Mira shvati sve bez daljnjeg odgovora.

Mama, tako se danas radi.

Dvadest godina drži ključ tog stana. Prvo kao gazdarica, poslije kao mama kojoj su vrata uvijek otvorena. Ključ je visio na privjesku, između njenog stana i poštanskog sandučića. Tu večer ga je skinula i spremila u ladicu. Ondje je ostao.

Novu godinu uvijek su slavili kod Mire. Dvadeset godina. Pripremala salate, pečenu ribu, bor ispod prozora, kako je njezina mama radila. Tradicija.

U studenom Marta kaže Kreši, a Krešo prenese mami:

Ove godine idemo kod Martinih roditelja, u Split.

U Split?

Tamo im je cijela obitelj.

A ja?

Mama, shvati… Ne možemo se prepoloviti.

Mira je dočekala Novu godinu sama. Postavila stol za jednu osobu, otvorila pjenušac pola sata prije ponoći, pogledala govor predsjednika, popila čašu i oprala suđe. Otišla u krevet, što bi drugo.

Ujutro je nazvala sina. Javio se iz trećeg pokušaja, sretan, pospan.

Sretna Nova, mama.

I tebi, Krešimiru. Kako je tamo?

Super. Ludo je bilo. Mama, nazvat ću kasnije, ok? Marta još spava.

Naravno.

“Naravno” rekla je kao “nikad”. On to nije čuo.

U veljači je Marta sama došla kod Mire. Prvi put otkako postoje. Bez najave, za vrijeme ručka, ušminkana, u štiklama. Mira je otvorila vrata, malo zbunjena.

Uđi, rekla je. Hoćeš čaj?

Može.

Sjele su u kuhinju. Marta je bez srama gledala po kuhinji kao netko tko planira preuređenje.

Gospođo Miro, želim biti direktna.

Izvoli.

Krešo vam zove svaki dan.

Moj je sin.

Shvaćam. Ali to je često. Svaki dan, po sat vremena. Utječe na našu večer, planove. Mislim da može ređe.

Mira je zalila čaj. Ruke joj nisu zadrhtale makar to.

Marta, rekla je polako. Krešo je odrasla osoba. Sam odlučuje kad i koga zove.

Naravno. Ali odrasla osoba prije svega živi s obitelji.

Ja sam mu isto obitelj.

Vi ste njegova mama. Nije isto.

Gledale su se preko stola. Čaj se hladio. Da je to bila Anita, ona bi već spustila pogled. Marta nije.

Shvatila sam, rekla je Mira.

Hvala, Marta je dovršila čaj kao da su pričale o vremenu.

Nakon što je otišla, Mira je dugo stajala pokraj prozora. Van je bila otopljena snježna masa, nebo sivo, djeca se smiju iza zgrade. Mislila je o Aniti. Nikad nije ušla tako. Znam reći krivu stvar, ali ovo to ni blizu.

Gurnula je te misli najdalje u kut i postavila ormar pred njih.

Krešini pozivi postali su rjeđi. Prvo svaki drugi dan, pa svaki treći. Mira je to primijetila, ali nije komentirala. Čak i ona je počela rjeđe zvati, jer svaki put bi osjetila njegovu žurbu. Kratki odgovori, u pozadini Martino autoritativno brbljanje, kao glas spikerice na radiju.

Marta je radila u oglašavanju i zarađivala dobro. To je Mira čula od sina s posebnim tonom, kao o nekoj ovisnosti. Marta je kupovala tehniku, odjeću, putovala poslovno. Bila je žena akcije, a aksija je sve više obavijala Krešu, ostavljajući malo prostora za sve ostalo.

Proljeće. Mira je došla u goste bez najave. Sin je otvorio vrata, lice mu je jasno reklo sve prije riječi.

Mama, znaš da je pametnije najaviti se.

Prolazila sam. Svratila.

Prolazila?

Krešo, živim deset minuta od vas.

Marta sada radi. Od doma. Ne treba ju smetati.

Nisam došla kod Marte, došla sam kod tebe.

Pustio ju je. Sjedili su u kuhinji. Marta nije ni pogledala iz sobe. Nakon pola sata Mira je ustala, pozdravila se i otišla. Na stubištu je shvatila: to je bio zadnji put bez najave. Ne zato što je on to tražio. Zato što više nije željela vidjeti to njegovo lice na vratima.

Ljeto je prošlo mirno. Mira na vikendici, sadi rajčice i krastavce, vozi susjedine unuke na more. Svoje nema. Marta kaže: još je rano, karijera, ima vremena. Mira ne prigovara. Naučila je što ne ovisi o tebi, ne vrijedi se s time svađati.

U rujnu “slučajnost” kakvu samo Zagreb zna smjestiti. Vraća se s placa preko Ilice. Ribe i salate, dvije vrećice, ide polako. I tamo Anita.

Anita ispred jednog ureda, razgovara na mobitel. Tamnoplavi kaput, kakav Mira ne poznaje, kosa kratka do ramena, više nema pletenicu. Smije se neki novi osmijeh, ne onaj tihi, oprezan koji je Mira pamtila. Ovaj je stvaran, lak.

Mira je stala. S vrećicama na trotoaru, pojma nema što sad. Trebala bi proći dalje. Ali stoji.

Anita ju prva vidi, dovršava poziv i dolazi.

Gospođo Miro.

Anitice promakne joj. Prvi put to kaže. Nikad prije pred njom.

Dobro izgledate, kaže Anita. To se kaže iz pristojnosti kad stvarno ne izgledaš sjajno. Mira to zna, često koristi.

I ti izgledaš dobro, iskreno je. Za promjenu.

Anita drugačije izgleda. Ne samo dobro, nego bolje. Držačka, mirnija, gleda te pravo. Više ne gleda u stranu.

Tu radiš? pita Mira, pokazuje na ured.

Vodim firmu. Otvorila sam svoju half before godine. Projektiranje interijera.

Svoju?

Da.

Otkud novci? izleti Miri. Prekasno za povrat.

Anita se ne uvrijedi. Ili sakrije. Mira nije znala koja je razlika.

Tri godine sam radila dva posla dan u projektantskoj, navečer privatno. Skupila. Kupila stan prošle godine. Jednosoban, ali moj.

Mira osjeti: vrećice su teže. Baš ozbiljno, kao da netko dodao kilu luka.

Kupila si stan?

Jednosoban, na Dugavama. Dovoljno za mene.

Živiš sama?

Sama. Odgovara mi.

Šutnja. Voze tramvaji. Dijete se dernja iza ćoška.

Anitice, krene Mira. Nema pojma što će reći dalje. Nije se pripremila, razgovor je došao sam.

Gospođo Miro, Anita je preduhitri, žurim. Sastanak mi je za deset minuta.

Naravno.

Sve dobro, želim.

I tebi.

Anita odlazi. Kod vrata se jednom kratko osvrne, Mira uspije uloviti izraz. Nije ljutnja. Nije gorčina. Samo mir. Kao netko tko je svoje odradio, i ne treba više išta rješavati.

Mira dođe doma, istovari paprika i krastavce na stol. Ruke pod mlaz, skuha juhu, pojede, opere suđe. Sjedne na prozor.

Kupila stan. Jednosoban na Dugavama. Posao, sve sama, dvije godine. Postepeno.

Mira sjedi, sumira pobjedu. Stan je ostao. Sin je ostao. Anita otišla bez ičega.

Samo što sad sin zove jednom tjedno. Ili svakih deset dana. Nova godina opet kod Martinih roditelja u Splitu. Jer Marta tako kaže.

Anita ima stan na Dugavama.

Mira ustane, legne na trosjed, zatvori oči. Ne spava. Samo leži. Van tamni, ne pali svjetlo.

U listopadu Marta predloži Kreši: idemo u Split. Zagreb joj tijesan, firma nudi bolje mjesto u centrali, to je karijera. Ne propušta se.

Krešo zove mamu nedjeljom, poslije ručka.

Trebamo razgovarati, mama.

Pričaj.

Selimo možda, s Martom.

Kamo?

Split. Njezin posao.

Mira šuti. Predugo za nju.

Kad?

Nije baš fiksno, dogovaramo. Samo da znaš unaprijed.

Hvala što si javio.

Mama, nemoj tako…

Kako tako?

Hladno.

Krešimiru, nisam hladna. Samo slušam.

Opet tišina.

Mama, mogli bismo iznajmljivati stan. Neka barem kapne što.

To je tvoj stan, Krešo.

Da, ali kad već nismo tu, bolje da nije prazan. Ti bi mogla paziti na podstanare. Blizu si.

Mira shvaća: “paziti na podstanare” znači: ulaziti u stan iz kojeg su je istisnuli. Paziti na tuđe živote, u tuđem prostoru. Gdje nema više ključa.

Razmislim.

Dobro. Mama, nemoj se uzrujavati. Split je blizu, vlakom brzo. Dolazit ćemo.

Naravno.

“Naravno” opet zvuči kao “nikada”, ali njemu je to nečujno.

Studeni je zahladio ranije nego inače. Mira u kaputu već u prvom tjednu. Na placu sretne svoju bivšu kolegicu, Ljubicu. U kavani kraj ribarnice naruče čaj i sjede sat vremena.

Ljubica ispriča o unucima, vikendici, mužu, bolnica, sve redom. Onda a kako si ti? Krešo? Mlada snaha, je li uspjela?

Uspjela, kaže Mira. Sada planiraju u Split.

Jao. Jel te zovu?

Ne.

Ljubica samo klima glavom. Ona šuti tako da i zidovi znaju što misli.

Mira, žališ li što?

Što bih žalila?

Pa… Anitu. Bila je tiša, nekako.

Bila, da. Samo htjela tuđi stan.

Još to misliš?

Mira odloži čašu.

Vidjela sam ju prošli tjedan.

I?

Kupuju svoj stan, posao vodi. Sve joj super.

Ljubica gleda dugo, bez riječi, bez krivnje, bez sažaljenja. Mira izdrži pet sekundi, pa skrene pogled.

Znači, nije do stana bila, poluglasno Ljubica.

Molim te, nemoj.

Ništa ne kažem. Samo pričam.

Ništa ti ne znaš. Nisi ju gledala kako gleda, kako sjedi…

Možda ne znam. Ja samo vidim da si ti sad sama u studenom, ideš po zimnicu, a Krešo putuje za Split.

Mira ide kući pješice. Bila bi pametnija tramvajem, ali treba joj hodanje. Grad daje iluziju kretanja.

Prosinac došao sa snijegom. Mira okitila bor sama. Kutije ukrasa iz ormara, sve uredila. Bor uvijek ispadne lijep.

Krešo zove dvadeset trećeg, dolaze trideset prvog.

Ne zadugo, veli ujutro. Onda kod Martinih.

Dobro, odgovori.

Mama, nemoj…

Krešo, drago mi je da dođete. Ispeći ću šarlotu.

Došli su u 11 ujutro. Marta u luksuz kaputu, torbi, sa šampanjcem i kutijom čokolade. Ostavi na stol, ništa posebno ne kaže. Krešo zagrli mamu. Popiju čaj. Dok troje sjedi, Marta gleda uglavnom u mobitel, ne zlobno, nego poslovno. Hitne poruke.

Marta, šarlotu?

Ne, hvala. Ne jedem gluten.

Krešo?

Naravno, mama.

On ga pojede komad, pa još. Mira ga gleda i misli kak je to možda zadnja scena ovog tipa u toj kuhinji. Jer Split. Jer Marta. Jer život ide kako nikad nisi zamislio.

Odu oko pola jedan. Marta na vratima gleda Miru. Dugo. Mira ne zna je li to nešto ili ništa.

Gospođo Miro, kaže Marta. Lijepo kuhate. Šarlota je baš dobra.

Hvala.

Marta kimne i izađe. Krešo poljubi mamu.

Bok, mama.

Bok, sinko.

Vrata se zatvore. Mira pospremi stol. Ostaci šarlote u foliju. Pere šalice. Uključi televizor da trešti za prazno.

Novu godinu dočekala je sama. Drugi put zaredom. Otvorila šampanjac točno u ponoć, kucnula s ekranom, popila čašu. Pogledala bor. Svijetli tiho i onako, bez razloga.

U siječnju Krešo objavi sele u ožujku. Stan neće iznajmljivati, ostaje. Ponekad će doći. Mira kimne u telefon, kao da on vidi.

Veljaču joj magli sjećanje. Klasična rutina: dućan, kuhinja, televizija, Ljubica povremeno. Frizerka jednom, malo kraće šišanje, ali punđa ostaje. Jednom pomogla susjedi na vikendici, čistile podrum.

Početkom ožujka, snijeg još, ali pomalo će, zove Anitu.

Broj pamti. Brojevi joj idu, knjigovodstvena pamet.

Zvoni. Dugo. Već pomisli prekinuti. Onda:

Halo.

Anitice, tu je Mira Perković.

Pauza. Ne neprijateljska, njega.

Dobar večer, gospođo Miro.

Dobar večer. Htjela bih pitati možeš se naći?

Opet pauza. Mira stoji na prozoru, gleda prema mokrom ožujku.

Zašto? pita Anita, ne grubo, samo izravno.

Htjela bih razgovarati. Nešto reći. U četiri oka.

Pauza tako duga da se MIRi čini da će biti odbijena, s pravom.

U redu, napokon Anita. U subotu mogu. Kod onaj kafić na Ilici, znate?

Naći ću.

U dvanaest.

U dvanaest. Hvala, Anitice.

Nema na čemu.

U subotu Mira dolazi petnaest minuta ranije. Bira stol uz prozor. Naručuje čaj. Promatra ulicu. Otapanje je već stvarno, ljudi hodaju bez kapa, čini se da vrijeme juri.

Anita dolazi točno u dvanaest. Istu plavu kapu, kratka kosa, kovrča se zbog vlage. Kima, sjeda, ostavlja kaput na stolac.

Dobar dan.

Dobar ti, Anitice. Hvala što si došla.

Što ste htjeli reći?

Mira uzima šalicu. Spušta. Ponovno uzima.

Htjela sam reći da sam bila u krivu, izgovara. U mnogočemu. Ne svemu. Ali mnogočemu.

Anita je gleda ravno.

Loše sam mislila o tebi. Od početka. Prije nego što išta… To nije bilo fer.

Šuti.

Mislila sam da ti samo stan treba. Da ne voliš Krešu, samo koristiš. Računica.

Sad mislite isto?

Ne, kaže Mira, polako, kao pokajanje. Ne. Vidjela sam te u rujnu na Ilici. Smijala si se na telefonu. I shvatila sam ono što nisam prije: bila si čovjek koji hoće dom i obitelj. Kao svi.

Anita pogleda kroz prozor gdje golub ciče u vodi.

Drago mi je što ste to rekli. Ali ne znam što bih s tim.

Ništa ne tražim.

Onda zašto?

Trebalo mi je reći. Meni. Ne tebi.

Anita ju gleda. Nije sažaljenje. Niti trijumf. Nego ono nešto treće što Mira ne zna imenovati.

Kako je Krešo? pita Anita.

Sele u Split. Ona dobila posao.

Ok.

Ona je drugačija, kaže Mira. Nije kao ti. Druga.

Bolja ili lošija?

Mira odloži šalicu.

Ne znam, iskreno.

Anita se blago osmjehne, samo kut usne, nije ironija. Samo osmijeh.

Hoćete što naručiti? nudi. Ili… mogu ja?

Ne. Ja ću platiti.

Ne treba.

Dopusti mi.

Anita gleda, pa ipak prihvati.

Na izlazu zastane.

Gospođo Miro, kaže već me ne boli. Dugo. Samo da znate.

Drago mi je.

Ne za vas. Za sebe. Ne nosim zamjeranje ne jer ste bili u pravu. Nego, meni je tako bolje.

Mira kimne. Nije našla riječi. Prvi put, dugo.

Sve dobro, kaže Anita.

I tebi, draga.

Anita odlazi, kroz staklo Mira gleda kako ravno hoda, u plavom kaputu. Pri uglu vadi mobitel, nešto piše ili čita, pa nestane iza ugla.

Mira plati, navuče kaput, izađe van. Zrak miriši na otopljeni snijeg, to poznaje cijeli život. Ožujak miriši na mogućnosti. U djetinjstvu tako mislila.

Ide kroz Ilicu i misli što je napravila onaj dan, kad je Anita odšetala s koferom. Gledala je kroz prozor i osjećala: pobijedila sam.

A Anita išla je ravno, ni brže ni sporije, ni unazad. Miri se činilo da to je dostojanstvo gubitnice što ništa ne mijenja.

Dođe do zgrade, penje se na treći kat. Otključa. Ulazi u tišinu staračkog stana subota, petak, svaki praznik tako. Tišina poznata, obiteljska, dnevna.

Kaput objesi. Odlazi u kuhinju. Stavlja vodu za čaj.

Van ožujak topi sve. Ispod prozora, stari snijeg iz kojeg viri metla, netko je nije maknuo od jeseni. Mira gleda tu metlu pa razmišlja bez riječi. Samo razmišlja.

Voda zakipi. Prelije čaj, primi šalicu s obje ruke. Toplina keramike, kroz dlanove.

Eto pobjede. Stan je tu. Sin je u Splitu. Snaha promijenila brave i tradiciju sa sobom odvalila. Prva snaha Anita otišla bez ičega, sad ima svoj stan na Dugavama, staru pletenicu zamijenila osmijehom, vodi posao, smije se na cesti u mobitel.

Mira Perković nije budala. Bila je pametna, proračunata, pažljiva. Četrdeset godina brojeva naučilo je gledati samo završnu crtu.

A završna crta ovog popodneva: sjedi na kuhinji s čajem. Sama.

Ne zato što nema koga zvati. Ljubica postoji. Susjeda. Sin, istina, daleko, ali ima ga. Sama jer u stanu je tišina, ta tišina je postala navika. Ne pamti kad je zadnji put netko došao bez razloga.

Anita je znala doći bez razloga. Donijela bi pitice iz one pekare na tržnici. Nitko ne bi ju tražio, ali ona je donosila. Stavi na stol: “Gospođo Miro, tu su sa zeljem, vi to volite”. Mira pojede i misli o njezinim računima.

Dovrši čaj. S opere. Briše ruke krpom s vezom iz Đakova, prije pet godina s vašara.

Uzme telefon i zove sina. Ne zato što treba nešto reći. Samo tako.

Mama? Je li sve ok?

Sve je, Krešo. A ti?

Ma, spakiramo se. Posla preko glave. Ti?

Dobro sam. Samo sam zvala.

Ma dobro. Čuj, mama, jurimo sad s kutijama, javim se navečer.

Naravno, uzmi si vremena.

Stvarno si dobro?

Dobro sam, sinko.

Onda dobro. Bok.

Bok.

Spušta telefon. Vani ožujak. Metla viri iz snijega. Tišina.

Mira sjedne na trosjed, izvadi stari album. Otvori nasumce.

Krešo s osam godina, riba na udici, gleda ozbiljno kao da šalje poruku za Stožer. Do nje ona, mlada, smije se. Tad je znala pravo se smijati. Kasnije je to zaboravila. Ni kad se to dogodilo, ne bi znala reći.

Okrene list. Krešo s dvadeset osam, stoji pokraj Anite. Oboje gledaju u stranu, ne u objektiv. Anita ga drži za ruku. Mira pamti, ona je slikala. Tada je pomislila: drži čvrsto, da ne pobjegne.

Sad, u polumraku, vidi drugačije. Dvoje ljudi, stoje, drže se. Ne prečvrsto. Samo tako.

Zatvori album. Vrati ga.

Pola mraka, sunce zašlo, još ne pali svjetlo. Sluša tišinu.

Anita je rekla: mene više ne boli. Ne držim zamjeranje ne zato što ste imali pravo. Nego, meni je lakše zbog mene same.

Eto, tu je razlika. Anita je radila zbog sebe. Mira je cijeli život radila za sina. Dođe tako da sin živi u Splitu, ona u polutami s albumom.

Ne plače. Nije od onih što plaču sami. Uopće rijetko plače. Zadnji put kad je muž otišao. Plakala tri dana pa povela osmogodišnjeg Krešu u kino. Nikad više zbog toga.

Ustala, upalila svjetlo. U kuhinju. Iz hladnjaka izvadi kraj šarlote, reze još komad.

Van je sasvim mračno. Narančasto svjetlo fenjera, i tako, taj ožujak ne izgleda loše. Skoro ugodno.

Jede šarlotu i gleda kroz prozor. Misli da će možda subotom zvati Ljubicu. Možda zajedno na kavu ili u park, ako vrijeme posluži. Može i bez razloga, samo tako.

Misli da treba na proljeće na vikendicu. Pripremit nakon zime. Šest sto kvadrata, ali vrt solidan. Rajčice kao dinje, susjedi mole mlade sadnice.

Poslije ništa ne misli. Samo jede i gleda u narančasto svjetlo.

Telefon šuti. Sin nije zvao navečer. Zaboravio, sigurno. Preseljenje, kutije, frka. Mira pogleda telefon i ne uzme ga. Nije uvrijeđena. Samo ne uzme.

Iza zida, mačka od susjede mjauče kao sirena. Onda tišina. Radijator lupi. Obični život.

Mira pomisli da sutra ide na plac. Možda nešto za proljeće možda sadnice. Ili je prerano.

Odnese tanjur u sudoper, opere. Ugasila kuhinjsko svijetlo. Otišla u sobu.

Prije spavanja čita nešto. Sad joj je policijski roman, polupročitan, označivač viri iz sredine. Mira otvori, pronađe gdje je stala.

Čita dvadeset minuta. Ali stranicu pročita triput, ni jednu rečenicu ne zapamti.

Spusti knjigu, ugasi svjetlo. Leži u mraku.

Anita hoda pločnikom u plavom kaputu. Ravno, smireno.

Tri godine ranije, išla s koferom. Također smirena. Također uspravno. Mira je gledala kroz prozor i mislila tako ide poraženi s dostojanstvom.

Sada leži u mraku i misli drugačije. Možda Anita tad već zna nešto što Mira ne shvaća. Možda je išla i brinula o tome kuda ide, a ne što je izgubila.

Mira nikada nije gledala unaprijed. Uvijek unazad: što je sačuvala, što obranila, što stekla. Bilanca.

Bilanca sada: stan postoji. Sin postoji. Život ide dalje.

Samo je jako tiho.

Mira se okrene na bok. Zatvori oči.

Van ožujak tiho postaje noć. Do jutra će još topit snijeg. Možda do travnja potpuno nestane. Proljeće uvijek dođe, svidjelo se to tebi ili ne.

Pomislila je da može opet proći pokraj one Anitine firme na Ilici. Ne namjerno. Ako bude prolazila. Pogledat kako ide posao. Sigurno radi. Anita nije tip da napusti svoje.

To je umjela raditi, dovesti do kraja, ne napuštati.

Onda to ni Mira nije vidjela ili je zvala drugim imenom.

Dugo još ne spava. Leži i sluša tišinu stana, svojega u cijelosti, uvijek njezinog. Trideset sedam godina te iste tišine.

Opet nešto kaže mačka iz susjedstva. Onda sve zamre.

Mira leži, razmišlja, nerazmišlja, opet misli: o tome što će kupiti sutra na placu. O tome da će zvati Ljubicu. O tome kako sin seli u ožujku i da bi, valjda, barem na ljeto mogla do Splita. Tri sata vlakom nije kraj svijeta.

Možda sljedeći put, ako sretne Anitu na Ilici, kaže nešto drugo. Ne “sve dobro”, ne “naravno”. Nešto stvarno.

Ili neće. Grad nije tako mali, ali ni velik.

Misli usporavaju, stišavaju se, kao tramvaj pred Gajevom. I u toj sporosti ima nešto spokojno. Ni dobro, ni loše. Baš onako kako je kad je sve gotovo, kad više ništa ne možeš promijeniti, a moraš dalje pa živiš, jer to još znaš.

To joj nitko ne može oduzeti.

Ujutro će ustati u sedam, kao uvijek. Kuhat će čaj. Pogledat’ kroz prozor. Ožujak će se topiti.

Na drugom kraju grada, u svojoj jednosobnoj na Dugavama, Anita će isto ustati. Možda ranije, možda kasnije. Skuhat’ svoj čaj. Pogledat’ kroz svoj prozor.

Obje će gledati isti ožujak. Isti snijeg što nestaje. I isto nebo što se svijetli.

Samo iz različitih prozora.

Mira napokon stvarno zatvori oči.

Vani je tiha ožujska noć.