Nadina svadba

Marijina svadba

Marija ga je uočila odmah čim je okrenula glavu prema gomili što je izašla iz vlaka. Vikendaši s pletenim košarama, radnici s noćnih smjena, curica s lutkom pod rukom i njena majka s koferom svi su žurili prema stepenicama, a on nije. Odmaknuo se na stranu, stao, zapalio cigaretu, polako ispustio oblak bijelog dima, razgledao okolicu češkajući se po vratu. Tako obično gradski ljudi uživaju u ljepoti sela.

Mariji se srce stislo od te jednostavne slike, kako je sve bilo toplo i domaće. A još ta stara, izblijedjela šilterica, baš kao što je Zoran imao…

Što tamo gledaš, Marija! Kupci čekaju! prijateljica Vesna je pljesnula po njezinom ramenu. Hajde!

Marija se trgnula i okrenula. Red je znatiželjno pogledavao bombone izložene u plastičnim košaricama na pultu, dečki su se gurkali kod vrata, brojali su novčiće iz džepa.

Da, naravno, izvolite. Što vam treba? Evo, izvolite… A vi? Dobro, samo trenutak…

Vješto je grabila lizaljke, a iz kuta oka pratila tog istog neznanca. On je, kad je dogorio cigaretu, istegnuo ramena, zgrabio kofer i uputio se prema selu. Bio je lijep, krepak, pomalo načvrst, ali kakve ruke! Da te takve zagrle, u duši sve zadrhti i ugrije se. Od vlastitih misli Marija je pocrvenjela.

A tko nam je to? znatiželjno se nagnula Vesna kroz prozorčić. Ona je uvijek bila glasna, bez dlake na jeziku, voljela je ciljati muškarce, zatjerati razgovor u šalu i zasmijavati goste trgovine. Nerijetko su joj vlasnici čak i znali nositi poklone na izlasku, ali Vesna bi uvijek hladno zaključavala dućan nakon smjene i produžila kući gdje je čekao posao, dvoje djece, kokoši i beskraj lakih obveza.

Gospodine! Vi, u šilterici, da, vi! doviknula je Vesna neznancu.

Ma pusti to, Vesna, nemoj! planula je Marija.

Zašto da pustim? Dopao ti se čovjek, zašto da ne? Vidim ja po tebi.

Za Vesnu su svi muškarci bili primjerci. Smijala se promatrajući: Taj je premršav, taj škrtac, a s ovim bi mogla crknuti od gladi… i tako dalje, dok je žvakala sjemenke kod ulaza.

Ma nije! branila se Marija i zavukla se iza zavjese.

Nemoj mi ti, vidi se po tebi, sve oči na njemu, rumeniš se ko jabuka. Marija, zauzmi se, sreća ide na tvoj put! Što ti fali, tvoje dijete je odraslo, mama je živa i zdrava, nikome nisi na teret. Gospodine, dođite, kod nas je hladno i imamo odličnu voćnu pitu, baš ukusnu! veselo je mahala Vesna.

Gospodin je slegnuo ramenima, zategnuo remen ispod zaobljenog trbuha, zgrabio kofer i krenuo prema trgovini.

Što stojiš? Marija, uzmi moju šminku! gurnula ju je Vesna torbicu. I skini tu staru maramu, sramota! Ponavljam ti, sreća ne bira kad dolazi, a ti uvijek neuredna, kao da si jedva ustala. Hajde, popravio ispod očiju! Tako, tako.

Vrata su se otvorila i ušao je nepoznati putnik.

Dobar dan. Dobro došli u naš mali kraj. Vesna pružila je ruku za rukovanje. A ovo je Marija Petrović.

Marija je klimnula s crvenim usnama, potpuno nesigurna.

Dobar dan! Goran Perković, prolazno sam, službeno. šeretski se obratio Goran i nasmiješio Mariji. Uh, što ovdje imate slastica! Prava ljepota…

Gledao je izložene proizvode, a na kraju izabrao dvije kutijice puslica i Vesninu slavnu voćnu pitu s brusnicama.

Vrijedno je za ponijeti i za poklon, dobar izbor pohvalila ga je Vesna. Marija, dodaj onog čokoladnog medvjedića.

Marija je poslušno dohvatila laganog, šareni bombon iz folije.

Ovo je posebno, od nas, i od Marije osobno namignula je Vesna. A znaš, Marija je vrijedna, super kuha, kuća joj cvala, sve na svom mjestu! hvalila je Vesna, a Goran je doista gledao Mariju s pažnjom, dok je njoj došlo da propadne. Znaš, ja kod nje doma kao u muzeju. Sve čisto, red, ugodno, kuća prostrana, dvorište, a s druge strane ribnjak. Voliš li pecati? Ma volite, to svi muškarci vole! klimala je Vesna, dok se Goran pomalo namrštio.

Ja ne pecam, radije kupim odriješi on, ali ubrzo omekša. Kuća? Obožavam boraviti na selu, to mi je san. Daleko ste odavde?

Deset minuta pješice od stanice umjesto Marije odgovori Vesna. Idete ravno, kuća je boje pijeska, na krovu vjetrokaz-pijetao, a uz ogradu cvijet malva. To je Marijin dom. Poznat svima. I kolače peče čudo jedno! pričala je Vesna, a Marija je najradije htjela u zemlju propasti.

Zašto to radiš, Vesna? govorile su Marijine oči, dok ruka nije puštala čokoladnog medvjedića.

Razumijem. Pogledat ću svakako! klimnuo je Goran Perković, stavio vrećicu na ruku, kratko se naklonio. Moram dalje, još nešto rješavam kod uprave, važan posao.

Namignuo im je, pa nestao.

Eto ti ga! kad se vrata zatvoriše, Vesna se obrati Mariji. Zgrabi ga, dok nije nestao! Sviđa ti se? Uzmi ga i ne srami se!

Gluposti, Vesna! Marija odmahne dok je gledala za Goranom koji je prelazio cestu i popravljao remen na hlačama.

Marija, daj mu i malo vode! Uzmi Janu i potrči za njim. Kažeš da je poklon, osjećat će se dužan. I vratit će ti se! Daj, požuri!

Ugura joj staklenu bocu u ruke i istjera je kroz vrata. Marija požuri za mogućim proscom, najprije sporo a onda i trkom.

Oprostite! Evo, voda za vas. Vruće je…

Goran se okrene, najprije nezadovoljno, ali osmijeh mu razvuče lice.

Ah, vi ste? Nema potrebe, ne morate se tako truditi, stvarno, nježno će.

Pruži ruku u džep, napipa novčiće, ali Marija odmahne.

Poklon. Dobrodošlica. Gdje ćete odsjest? odvaži se Marija.

U vašoj gostionici, Zlatni lav se zove, tamo mi je službeno mjesto. Hvala, još jednom, doviđenja! reče Goran.

Marija, kao skamenjena, gledala ga je, sve dok joj netko nije prošao ramenom i probudio je.

Doviđenja… Dođite opet! promumljala je.

Vratila se polako, kao u oblacima. U glavi joj je zujalo, noge klecale, oči maglile. Zaljubila se… Bože, na pragu mirovine, a zaljubila se… Srce lupa, ne prestaje.

Da mi je netko rekao, ne bih povjerovala šapće ona Vesni.

Što to? upita Vesna suženih očiju.

Da možeš samo pogledom znaš, da je to on, tvoj čovjek, i ništa drugo nije bitno… Marija bez tajni pred Vesnom. Pa mi nije bitno tko je ni što radi. Srce vuče…

Meni je malo okruglast, ali ako ti srce vuče, zgrabi! Izgleda gradski dečko, još ćeš i ti biti naša gospođa! nasmijala se Vesna pa nagurala Mariju laktom. Samo se sredi kad dođe, imam ti onu zelenu svilenu haljinu, možeš zatražit kćer da je malo stisne u struku.

I reci majci da previše ne priča, po gradskim običajima ne treba sve iznijeti na prvu.

Zar ga ne zanima tko sam? začudi se Marija.

Kakva bi žena bila bez misterije? Ako mu netko odmah ispriča kako si padala s bicikla, kakav si imala ospice ili kako si učila tablicu množenja, nije to za gradske, njima treba malo tajne

Vesna opet započne prodavati:

Dođite, slatkiši za sreću, vama prutić, vama medenjak, a tebi, Marija, muža-gradonačelnika!

Marija joj maše, smiruje situaciju.

Što se tu prodaje muževi? Pozdrav, žene! na prozor se nakači ćelava, znojna glava susjeda Ivana Kovačevića. On bi redovno navraćao pomoći Mariji oko posla i godinama mu je bilo stalo do nje, ali nikad se nije usudio reći.

Pozdrav, Ivane Ma ništa, uskoči Vesna. Naša Marija skoro udaje se za šefa. Tek je stigao, a već planira.

Ivan kao da se smrači, obrve mu se skupe.

Marija, je l’ to istina? upita.

A, što se tebe tiče, sve ćeš saznati na vrijeme. Hoćete li nešto kupiti, Ivane? hladno upita Marija.

Ma pitam vas! Ivan uporno gleda Mariju, ona spusti pogled. Šutnja je govorila sve.

Ajde, Ivane, doma, nemamo vremena. vikne Vesna i zalupi prozor. Vidiš ga kakav, moraš biti odlučniji!

Starčić koji je čekao dobio je svoj keksić, a Marija upitno pogleda Vesnu.

Kakve veze ima Ivan?

Nemoj, radi presiječe Vesna. Vidi osa…

Marija nikad nije žurila doma kao tada. A možda je već navratio? Trebalo je i mamu upozoriti da šuti pred gostima.

Mama! Marija utrča na stepenište svog čvrstog, slavonskog doma. Krov skoro novi, prozori čisti, pelargonije žare iz lonaca, rublje se vijori. Mora se pospremiti. u misli Marije. Poljubi mamu Milku koja je sjedila pred kućom, pa produži u hodnik.

Što se događa? Tako si čudna… poviče iz kuhinje Milka.

Navukla je kućni ogrtač, uzela lavor, krenula skidati rublje, pa stade ispred majke.

Što je, mamice? Boli li te što? Reci mi.

Ne boli mene ništa Milka izvuče ruku iz Marijinih. Prodala bi ti kuću? Ja ti ne dam! Na grob ću leći, ali prodati ne dam! Otac tvoj je ovo gradio, ovdje ću i umrijeti…

Mama, tko ti je to rekao? Nikad ne bih to napravila! Uopće to nije istina! Marija uhvati majčine ruke, poljubi ih. Volim te, a kuća nam je dom. Niti meni ne treba, niti Katarini, sve će biti ok! Idemo sad večerati, donijela sam tvoje omiljene kolačiće.

I baš kad je očekivala smirivanje, Milka samo odmahne glavom.

Dolazio je. Gledao je kroz ogradu, mjerkao, ima loše oči, nepošten pogled! I kuću i zemljište je odmjeravao, ispriča Milka. Na zemlji ti je stajao pravi kapital, mislio prodajemo! Prodaš li, prokletstvo tvoje ime, znaš! Je l’ ti fali novaca? Na što misliš trošiti?

Nema potrebe za prodajom! Ma, mama, sanjala si to! Ništa se tako ne događa! Vesna mu je pokazala kuću, kad baš dođe, platit ću ga vodom! pokušava objasniti Marija. Prijatelj, ne prosac!

Muškarac je bio, trbuh mu kao bundeva, kapa zasrana, kofer je nosio. Sve je vidio, sve zapamtio! Mogu ja i Ivana pozvati, on bi ga brzo otjerao! žestoko odbrusi Milka.

Ajde, mama, smiri se! Što Ivan može njemu? Samo ga je Vesna upoznala s našim krajem… uzdahne Marija.

Uto kroz vrata utrča Katarina s paketima sladoleda.

Što se događa? Evo, tri sam uzela, svakome po jedan.

Prvo obećaj, Katice, da ne prodaješ dom! zahtijeva baka.

Neću, bako, ali što je ovo…?

Ništa! ugasi stvar Marija. Upoznala sam čovjeka danas, šarmantan, pristojan. Ja zapravo Vesna pozvala ga doma na čaj.

Vesna pozvala? A ti? pita Katica.

Ma sramila sam se… Sve šala, ništa od toga! A baka zamislila da ću cijelu kuću prodati zbog toga rastumači Marija.

Katica ostane osupnuta.

Što je ovo? pita tiho.

Znaš što, srce joj zaigrala. Ajde, sad ćemo vidjeti što će biti od te ljubavi… suho komentira baka i povuče se u kuhinju. Sladoled nosi unutra, ondje će ga pojesti.

Dok su pile čaj, netko dozove Mariju s kapije.

Marija, oprostite što smetam! Jesam li na vrijeme?

Dolazim! odglumi Marija ravnodušnost, ali požuri iza ugla, namjesti kosu, pogleda se u zrcalo, shvati da je u ogrtaču, navuče šal i izađe.

Oprostite, nisam znao Goran joj pruži buket livadnog cvijeća.

Nema problema. Znate, mama vas je danas vidjela kod ograde i uplašila se, ne voli strance…

Upravo zato, možda možete prošetati sa mnom? upita on.

Možemo. Samo da uzmem torbicu, treba kruh kupiti.

Marija pohita, obuče najljepšu haljinu, seti se da Goran sigurno vidi u kaosu iza nerazvučenih zavjesa, pa se po brzini sabere. S druge strane, Milka samo pogleda kroz prozor, uzrujana.

Šetali su selom, Marija predstavlja Gorana svima, on pričao kako je u Zagrebu, koliko je života, kazališta, medicine, koliko se tam’ može postići.

Vaša kćer bi trebala u Zagreb! Tamo su kazališta, fakulteti, medicina! Bili ste? pitao je.

Marija samo tiho potvrdi. Bila je, davno…

Joj, Marija, vi ste još mladi! Priznajte…

I tu se pogledi zapleteše, on kao da ju je htio poljubiti, a kad eto Ivana.

Ivane?! Što radite ovdje? Pratite nas?!

Ja vas molim da kupite kruh, mama je podsjetila! zareži Ivan i ode, ruke u džepovima.

Ma nemojte obraćati pažnju! kaže Marija, pogleda na sat. Vrijeme je, moram doma.

Goran joj poljubi ruku kod kapije.

Sutra dolazim, ako nije problem

Marija je šutnjom dala privolu.

Ivan je, povrijeđen, slušao skriven u žbunju njihove razgovore, mrmljajući sebi u bradu.

Goran je dolazio tjedan dana, svaki dan. Šetali su, pričali, Marija mu opisivala kako cvjetaju jabuke u proljeće.

Trebali bi putovati, Marija, govorio je, život je vani, ne u trgovini.

Govorio je kako bi Marija bila odlično lice s televizije, kako joj je mjesto u Zagrebu, a Katarinu može poslati na fakultet.

Katica je imala svoje brige, ali Milka budno motrila svaki Marijin izlazak.

Večeri bi završavale Majkinim rečenicama: Duša me boli, Marija, dovest ćeš nas u nevolju

Zašto, mama? Ja želim voljeti, nisam još stara, ima nas dvije, sve na našim leđima! Ja hoću muža, shvaćaš, mama?

Milka bi samo rekla: Za stare gaće se uhvatila… i pognula glavu.

Marija bi tada frustrirano lupila nogom, a negdje iza ograde krckale bi se grane Ivan koji je špijunirao.

Da, i dijete ću imati! viknula je Marija, na što bi Ivan nestao.

Tako je prošlo još tjedan, pa reče Goran:

Marija, moramo riješiti stvari. Dolazim k vama, i pričat ću sa svima.

Marija, usplahirena, nije očekivala tako brzo prosidbu.

Dobro. Čekamo vas!

Mama, danas dolazi Goran. Daj, Katice, pomozi mi oko ručka, ruke mi drhte. A ti, mama, možda se presvučeš, važan je dan…

Ma neka vidi kakva jesam! odbrusi Milka. Al’ ću mu natociti domaće, da vidimo kako pije. Na to se muž poznaje.

Katica klimne, sve joj je bilo jasno.

Marija postavila svečani stol, izvadila pečeno meso, narezala kobasicu od Vesne, dopunila povrće, začinsko bilje uspravilo se na stolu.

Skloni luk, smrdit će mu iz usta! veli Milka.

Ma neće! Sve domaće smije biti na stolu! otpovrati Marija.

Svi sanjaju skladnu obitelj, možda Goran nađe posao u općini, Katica ode u Zagreb, Marija uživa biti žena.

Pokojni muž umro davno, vrijeme je za nov početak!

Goran dolazi, svečan, pruža Milki kutiju puslica, ona samo baci na stol.

Katica, ovo je Goran iz Zagreba uvodi Marija.

Razgovor ne ide, svi šutke ručaju.

Natočite, Gorane. Za pokojnog Jana Milka digne čašu.

Svi popiju (osim Katice).

Zašto ste došli? odrješita je Milka.

Goran razvije papire.

Sve da bude po zakonu. Vi meni date kuću i zemljište, ja vama moju sobu u Zagrebu. Uskoro ćete dobiti stan, Katica na fakultet, sve sretno!

Milka dobaci dokumente. Soba u baraci? Ti nas šalješ u stanarinu, a sebi uzimaš sve što imamo?

U kući muk.

Goran pokušava objasniti, ali Ivan se stvori, šakom udari i kaže: Pokupi papire i nestani iz našeg sela. Jasno?

Goran šutke izađe, a Milka zovne Ivana:

Sjedni, Ivane. Pravi se čovjek reče što osjeća, a ne da vreba u žbunju. Jedi, Ivane, zaslužio si.

Marija se zatvori u sobu i tiho plače. Katica je tješi.

Pola godine kasnije, Ivan se odvaži i zaprosi Mariju.

Milka blagoslovi, Vesna zapjeva, bila je to prava slavonska svadba!

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

nine − three =

Nadina svadba
NEM AZ AZ ÁDÁM Lilikke harmadszor cserélte a fülbevalóját a tükör előtt állva. – Na mit szólsz, Kekszike? – fordult a kiskutyához. – Ezek maradjanak vagy azok? Kekszike ásított. – Köszi a lelkes támogatást. Lilikke órájára pillantott. Még fél óra. Furcsa izgalom járta át. Általában magabiztos volt – a fiúk úgyis körbekeringték. De most valahogy más… – Butaság, – döntötte el, újra végigmérve magát a tükörben. – Te vagy a legjobb! Talán azért izgul, mert Ádámot még sosem látta? Három hétig csak telefonon beszéltek, de találkozó sosem volt. Három hete, és egyszer sem tudtam túlobeszélni – villant át rajta, és elmosolyodott. Lilikke sóhajtott, magához vette a táskáját. Indulás. HÁROM HÉTTEL KORÁBBAN – Uram, mikor mész már férjhez végre? – sóhajtott vacsoránál apa, a főorvos. Épp egy maratoni műtét után ért haza, csendes estére vágyott a polcán heverő Baráth Katalin-regénnyel. De Lilikke már fél órája lelkesen fejtegette a magyar és külföldi sci-fi írókat egymás mellett. – Apa, te mondtad, hogy Gáspár András a csúcs… – Mondtam. De most lesz majd máskor is időnk! Most egy kis csendre vágyom… Lilikke megsértődött és három percig hallgatott. – Ja, apropó, a házasságról jut eszembe, – éledt fel hirtelen az apja. – Emlékszel dr. Spekterre, akinél helyettesítettem a Klinikán? – Ühüm? – Van egy fia. Állítólag nagyon rendes srác. Spekter kérte a számod, megadtam neki, hogy ismerkedjetek meg. Lilikke húzta a száját. Az ilyen szervezett találkozók annyira régimódiak… Ez csak bénácskáknak vagy eladósorban maradt lányoknak van, gondolta magáról. Szembeszállni viszont nem mert. AZ ELSŐ TELEFON A “rendes srác” kivárt pár napot, aztán tárcsázott. – Halló? – Üdvözlöm. Ádám vagyok. Apukája említette, gondolom? – Igen – válaszolta Lilikke hűvösen, de már érezte az érdeklődést. Kellemes hang. – Apám sokat dicsért. Azt mondta, magában van valami különleges. – Hát, nem tudom – nevetett Lilikke. – Átlagos orvostan-hallgató vagyok, gyerekgyógyászaton. És ön? – Én a SOTE elsőn, sebészet a cél. Ez megmagyarázta a kicsit magabiztos tónust. Beszélgettek egy órát. Aztán még kettőt. Aztán minden nap. Ádám mesélt a macskájáról, Mariannról, a sci-fi iránti szenvedélyéről, meg hogy aggódik a kinézete miatt – nem túl sovány-e, nem túl sápadt? Lilikke figyelt, de néha elkapta magát a gondolaton: Ez egyébként az én szerepem lenne. És alig bírta ki, hogy ne mondja: – Ádi, na engedd már el magad! Bár Ádiként gyűlölte, ha hívták. De egyébként minden tetszett neki. TALÁLKOZÁS A „BLAHA LUJZA” METRÓÁLLOMÁSON Végre megbeszéltek egy találkát. A metrónál, a Blaha Lujzán. Filmet nézni mentek, utána a „Kosmos” fagyizóba a Rákóczi útra. Aztán majd lesz, ahogy lesz. Lilikke kiugrott a szerelvényből, körbenézett. Tömeg, zaj, az ismerős metróillat. És ott állt – magas, helyes fiú, rózsacsokorral a kezében. Egy oszlopnak támaszkodott, minden érkező szerelvényt átvizslatott tekintetével. Magabiztosan odalépett hozzá: – Ádám? A fiú összerezzent, zavartan nézett rá: – Elnézést, maga… – Lilikke – mondta határozottan, és a kezét nyújtotta – félig kézfogásra, félig puszira. El volt ájulva a szépségemtől, villant át rajta. Már magáz! A fiú mozdulatlan volt. – Lilikke? – kérdezett rá bizonytalanul. – De én… – Gyerünk! – ragadta meg Lilikke a kabátujját. – Még le kell foglalni a jegyet is! – Várjon, mondani akartam valamit… – Ráér! – húzta a tömegbe. A fiú visszanézett a peronra – mintha keresne valakit –, de Lilikke már vitte is magával. A rózsacsokor még ott volt a kezében. Aztán csak rá emelte a szemét, és belenyugodott. – Jó, – mondta halkan. – Menjünk. MOZI ÉS FAGYI A film tetszett mindkettőjüknek. Lilikke leginkább a srác stílusos kabátját figyelte, a művésziesen kötött kézi sálat, amit nyilvánvalóan büszkén hordott, anyukája csinálhatta. Kellemes francia parfüm illatát is érzékelte. A „Kosmos” fagyizó friss, ropogós tölcséres vaníliafagylaltját sem felejtette el. És hogy szinte mindenben egyetértettek. Persze főleg Lilikke beszélt, a fiú figyelt – sötét szeme csillogott, csak bólogatott, helyeselt. Néha biztatón odatette nagy meleg tenyerét Lilikke gesztikuláló kacsójára. Ez annyira férfias és szexi volt! – Tudod – mondta a fiú, mikor a Parlament előtt sétáltak az esti pesti fényben – te olyan… – Milyen? – Lilikke feszülten figyelt. – Olyan… életteli. Közvetlen. Lilikke varázslatos mosolyt küldött válaszként – a lehető legelbűvölőbbet. Szerelmes lett. HÁROM HÓNAP MÚLVA A románc gyorsan haladt. Mindennap találkoztak, és telefonáltak is, néha naponta többször. Bárcsak sűrűbben mehetett volna, de okostelefon még nem volt… Három hónap múltán Ádám kijelentette, hogy szereti Lilikét, nem tud nélküle élni, és feleségül akarja venni. Lilikke illemből tíz percig habozott, aztán boldogan igent mondott. – Azért a szüleimmel is jó lenne megismerkedni – gondolkodott el Ádám, mint leendő vőlegény. – Azt még várjuk… – riadt meg Lilikke. A család, főleg a nagymama, nagyon válogatós volt: senki sem lehetett elég jó az ő Lilikéjének, apa és anya általában helyeseltek neki. Ádámtól Lilikke nem akart elválni. Az ő családját sem sietett megismerni – nehogy egyikük szóljon a másiknak. APA SZÜLETÉSNAPJA Néhány hét múlva jött az alkalom. Apa amúgy nem szeret nagy bulit, de az 55. születésnapjára vendégeket hívott. Lilikke rejtélyesen közölte, hogy nem egyedül jön. Már szinte mindenki ott volt, amikor Lilikke beengedte a vőlegényét, kezében szegfűcsokorral és egy üveg francia konyakkal a hón alatt. – Apa, szeretném, ha megismernéd… – kezdte büszkén és kissé izgulva. Ekkor megszólalt a telefon. – Várok egy pillanatot – apja a telefonhoz sietett. Visszajött lihegve pár perccel később: – Dr. Spektér volt az – érdeklődött, merre kell jönni a metrótól. Örülök, hogy végül eljön. Már azt hittem, haragszik, amiért nem mentél el a fiával való találkára! Lilikke ledermedt. – Nem mentem el?! Apa furcsán nézett rá: – Hát… ő mondta, hogy a fia két órát várta magát a Blahán, virággal. Maga meg nem jött. Lilikke lassan Ádám felé fordult. Ő ott állt az ajtóban, sápadt arccal, szegfűcsokorral és bűntudatos tekintettel. – Mi most visszajövünk… – sziszegte apjára, majd kirángatta Ádámot a szobába. AZ IGAZSÁG Lilikke bezárta az ajtót. Szembefordult vele. – Várj csak – lassan beszélt, mint aki fél rosszul érteni. – Hogyhogy „nem mentem el”? Ádám hallgatott. – Te nem az az Ádám vagy? Megrázta a fejét. – Te nem Spektér Ádám vagy?! – Nem, – mondta csöndben. – Én Sokol Ádám vagyok. Egy barátom mutatott be egy lánynak… Natáliának. Őt vártam a Blahán. Aztán ön odajött, és… – És én csak úgy elvittelek – állapította meg Lilikke. Egy darabig némán álltak. – Próbáltam elmondani – mondta. – Már akkor, a mozi felé. De nem hallgatott rám. – Én sosem hallgatok másokra – bólintott Lilikke. – Ez a tehetségem. Kekszike nyüszített az ajtónál. Lilikke leült az ágyra. – És most? Ádám sokáig nézte – komolyan, talán túl komolyan is. Aztán előrelépett, letérdelt elé. – Nekem mindegy – mondta – hogyan ismerkedtünk. Akár a véletlen, akár apukák. – Szeretlek, és azt szeretném, ha tényleg a feleségem lennél. Tiszta lappal, minden keveredés nélkül. Lilikke megkönnyebbülten elmosolyodott. – Hát jó. Akkor irány a családom! Előre szólok: nem egyszerűek… – Nekem se könnyűek. Ráadásul egy jellemes macska is van. – Boldogulunk! Kimentek a vendégekhez, akikhez épp most érkezett dr. Spektér meg a fia. Magas, helyes fiú rózsacsokorral. Lilikke előbb az igazi Spektér Ádámra nézett, aztán a saját Ádámjára, aki zavartan, szegfűcsokorral állt. Nem, gondolta. Nem ő az. És őszintén nevetni kezdett. – Apa, – szólt – van egy hírem. Hosszú lesz!