Sloboda sreće

Sloboda sreće

Marko, čekaj! Stani, molim te

Marko je usporio korak, okrenuo se.

Za njim je stazicom, utabanom do dvospratne kuće s crvenim krovom na rubu Rijeke, žurno koračala Marina, šesnaestogodišnja djevojka u visokim čizmama, suknjici, bijelom kratkom kaputiću i marami vezanoj oko glave. Ispod bodljikave vunene marame izvijale su se tamno-smeđe kovrče. Ta nijansa izvrsno je pristajala uz Marinine zelene oči s daškom lješnjaka, sjajne kao da će svakog trenutka zaplakati. Upravo su joj te oči davale krhkost, potrebu da je zaštitiš i paziš.

Djevojka je svakih par koraka poskliznula, zastrepila, ali nije usporavala.

Marina, polako! Nemoj juriti, sklisko je! strogo dovikne Marko. Zapravo, kad bolje razmislim Lijepo ti stoji kad trčiš, obrazi su ti se zarumenili! Ljepotice, takvu te nisam dugo vidio. Ozdravljuješ!

Marina se nasmiješi, priđe sasvim blizu, Marko joj pruži ruku, ona je prihvati, namigne mu.

Što si zapravo htjela? pogleda je Marko sa strane, sagne se i brzo poljubi u obraz. Mama ti je zabranila da se družiš sa mnom, rekla je da će me izbiti, sjećaš se reče i teško uzdahne.

Marina nevoljko spusti pogled, pa pritisne ručku torbe, ali opet podigne lice i nasmiješi se:

Marko, oni s tatom stalno nešto izmišljaju! Ništa ti neće napraviti! Hajde sa mnom večeras u kino? šapne. Kupila sam nam već karte, pogledaj!

Skine rukavicu i u dlan ispruži dvije papirnate karte.

Marko ju uhvati za dlan, osjeti koliko joj je ruka vruća, pomiluje joj tanke, graciozne prste, kao da su stvoreni za klavir.

Kino? Hm Ne znam Imao sam nešto planirano, namršti se, pa se brzo sjeti, ali kad ti predlažeš, nema rasprave, idemo. Kiselo se nasmije i pita: A koji je film? Nemoj reći da je opet nekakva ljubavna limunada?

Ne, ratni je. Ivan je već gledao, kaže da je baš napet! brzo će Marina. Ali ne bih išla sama, bojim se, i cure neće sa mnom.

Ivan? Njega slušaj! Idi ti s njim, on je uvijek pristojan i spreman na sve digne Marko ponosno glavu. Ako slušaš njega

Ivana su svi znali iz razreda bio je miran, pametan i uzoran učenik, nikad nije pravio gluposti, a strast za znanjem bila mu je sve. Marka je, međutim, ta Ivanova naklonost Marini živcirala, ali u dubini nije ga mogao smatrati pravim konkurentom bio je previše mekan. Marina je, pak, voljela živahne dečke, a Marko je bio upravo takav.

No, sada, Marku su do kuće Marininih vrata bila zatvorena, za Ivana ne.

Ma ne slušam nikog! naljuti se Marina i zarumeni. Zovem tebe jer mi drugi ne trebaju. Hoćeš li s mnom?

Marku je bilo neobično drago. Klimnu glavom.

Dobro. Idemo. Boji se cura mrmljao je. A tko će mene tješiti kad budem noću urlao, a baka Zlata se prepadne?

Marko namigne Marini, ona se nasmije, mahne mu rukom.

Ma ti se ne bojiš ničega! Vidimo se ispred kina u šest i pedeset. Sad jurim doma, mama je krenula rezati kupus, kuhinja puna posuda. Moram pomoći.

Marina se oprezno okrene i potrči kući.

Marina je živjela s roditeljima dvije kuće dalje od Markova doma, odrasli su zajedno, tjerali vrapce po grmlju, penjali se po trešnjama, iako je to bilo zabranjeno, trzali one male crno-smeđe bobice u usta pa natjecateljski pljuckali koštice tko će dalje. Zajedno su išli u školu, samo što je Marko bio dvije godine stariji. Cure su joj zavidjele, jer je takav zgodan Marko bio stalno uz nju, a ona nije shvaćala što je to čudno Marko joj je uvijek bio najbolji prijatelj.

Prije dvije zime, dok su skijali, Marina se iznenada osjećala loše, zavrtilo joj se, pred očima su joj titrale crne točkice. Pala je, slomila nogu. Ležala je u snijegu, stisnuta bolom, u sljepoočnicama joj je bubnjalo, a znoj kao sitne kapi klizio joj je niz leđa. Bilo ju je užasno strah boli, od djetinjstva. Da joj izvade iver iz prsta, trebalo je sve mamine vještine uvjeravanja. A sada cijela noga

Marko se, naravno, odmah stvorio uz nju. Kako i ne bi Marinini krici čuli su se i s kraja ulice. Kao mala, plakala je tako dubokim glasom da su svi izlazili pogledati, a Marko je išao na taj poziv kao na sirenu. Sada je glas bio tiši, ali bolniji.

Dok ju je Marko nosio do kuće, slomljena noga joj je već bila natečena, noga joj više nije stala u čizmu pa su je morali odrezati. Marina ga je stezala za rame tako jako da su mu na koži ostali otisci njenih noktića. No, Marko nije ni vrisnuo bila je ona tada najvažnija.

Odvezli su je u bolnicu, gdje su rekli da je s nogom sve u redu, ali joj je srce bilo slabo, pa su na medicinsku karticu napisali čitav niz dijagnoza na latinskom. Držali su je dugo u bolnici, a tek kada je snijeg otišao, vratila se lagano u život.

Noga dugo nije zacjeljivala, boljela, svrbjela pod gipsom. Marina je bila nervozna, svađala se s mamom zbog sitnica, ali Markova posjeta sve bi promijenila. On bi donio zemljopisnu kartu, vozio papirić brodić po njoj, sanjarili su o dalekim krajevima, ili bi sastavili neki model pa zajedno slagali. Nacrtao bi novinski zid pa imitirali svoje snove.

Kad ti skinu tu smiješnu stvar pokazao bi Marko na gips, vodit ću te nekamo. Gdje bi htjela?

Marina bi slegnula ramenima.

Samo bih u dvorište, ali me mama ne pušta, kaže, moram mirovati zbog srca. Već sam i hodati zaboravila

Glupost! bio bi odlučan Marko. Moraš vezbati! Moj djed, Ivan, iz Novog Vinodolskog, vratio se iz rata skoro nesposoban. Jedva hoda, s nogom savijenom čudno. Jednom mu došao neki poznati doktor, vježbao ga, radio s njim čuda, i na kraju, djed prohoda! Znanost ne stoji za tebe će naći rješenje, samo ne smiješ klonuti. Živahno, pužiću! Hodaj!

Zafrkavajući je, uzeo bi joj lutku s kreveta, pa Marinu natjerao da se digne na štake kako bi je vratila.

Marina, kakve lutke za tvoje godine! šalio bi se Marko. Prava si naša baka Ruža uvijek se žališ. Drži glavu gore, plesačice! Još ćemo mi zaplesati

Marina! Lezi odmah! Marko, što radiš?! dotrči majka, Lucija. Pa znaš da ne smije, srce joj je slabo! Hajde, doma!

Teta Lucija! branio bi se Marko, dok ga je povlačila za kaput. Pa pretvarate je u suhi kruh! Nema smisla da je prikovana za krevet samo zato što nešto nije u redu! Pa ne trči ona maraton!

Ti nećeš odlučivati kako živimo! Mene i Marinu ostavi na miru, idi kući! Ivan će doći svaki čas, pomoći joj s učenjem. Previše je propustila Lucija je rezignirano vrtjela glavom. Sve zbog

Ivan? Taj štreber? Možda mogu i ja sjesti i poslušati Marko bi se prsašio, ali bi od Marine opet dobio laktom po ramenu.

Na verandi, dok je baka Zlata stajala na ulazu, Marko je shvatio što su mu susjedi nedvosmisleno sugerirali. Marina je zapravo invalid, stvarno teško bolesna

Umrijet će sijevnulo mu je kroz glavu. A možda baš danas

Baka Zlata ga je zatečena gledala, dok je skinuo jaknu, košulju, zgrabio lončić hladne vode i polio se po leđima.

Marko! Jesi poludio? Prehladit ćeš se! zavapila je baka, tražeći ručnik.

Marko je nekoliko puta duboko udahnuo, stresao se i misli su mu se malo primirile.

Neće to tako biti! Marina mora živjeti još dugi život! I živjet će! Garantiram!

Baka Zlata je željela nešto reći, ali nije uspjela razabrati njegove misli

Marko, što lupaš? Lezi, kasno je, sigurno si umoran! zijevanjem je dobacila.

Idem. Oprosti, ako sam te zabrinuo. Popit ću čaj pa idem spavati. Laku noć, bako!

Živjeli su sami. O roditeljima Marko nije znao mnogo nestali negdje ili poginuli. Baka bi uvijek nešto nejasno rekla. Nije htjela priznati da ga se majka odrekla, a za oca se ni ne zna

Marinu su povremeno vozili liječnicima. Lucija bi im nosila proizvode iz vrta, samo da kažu da joj je kćeri bolje. Ali čuda nije bilo.

To sada ne znamo liječiti. Možda jednom, zahvaljujući znanosti, ali sad treba isključiti uzbuđenja. Bez nerviranja, rekao bi liječnik. Zašto plačete? Tisuće tako žive!

Lucija bi klimnula. Ivan je rekao da treba paziti. Naučio je Marinu puno čitati, pazi da šeta.

Mama! zacrvenjela bi se Marina. Bilo joj je neugodno zbog svega ispričanog.

Pa što mama?! smijao bi se liječnik. Ivan je pravi mladić, cijenite ga! To je muž i prijatelj! Vidimo se za tri mjeseca.

I tako je Marina životarila, bojala se svaki korak, a mama je bdjela, pazila da se ne oznoji, ne potrči, ne

U kinu je bilo zagušljivo, mirisalo na cigarete. Marina je čvrsto stisnula Marku ruku, gledala film, poslije tiho plakala naslonjena na njegovo rame.

Marina, nemoj plakati! Bit će sve u redu! šaptao je Marko, gladio je po kosi.

Ali s obje strane ih je opominjao šuškanje.

Marko, ne osjećam se dobro. Idemo van? zamoli Marina.

Idemo, naravno.

Izlazeći, dvije siluete su nakratko zastirale projektor. Na tren je bljesnuo svjetlosni trak iz foajea, vrata su se zatvorila, i ponovno je bio mrak.

Marko i Marina ulovili su se za ruke, treptali na iznenadno jarko svjetlo.

Sjedi, donijet ću ti vode! naređuje Marko.

Kino hostesa ih prekri pogledom, promrmlja:

Tako mladi Jeste li bar vjenčani? Gdje ovaj svijet ide

Vjerojatno je pomislila da je Marina trudna.

Nismo još, ali uskoro ćemo! iznenadi Marko.

Kako to, šalio si se, zar ne? Marina se uplaši, zbunjeno ga pogleda.

To nisu šale ozbiljno kaže on. Htio sam ti to kasnije reći, ali Moram u vojsku. Kad se vratim, vjenčat ćemo se. Obećao sam ti pokazati svijet? Eto Možda ne odmah, ali pingvine sigurno. Sjećaš se?

Klimne.

Ispunit ću obećanje. Neka govore što žele! Važno je jako željeti ozdraviti. Ja želim. Naći ćemo najbolje liječnike, uspjet ćemo. Rodit ćeš nam dijete! usne mu drhte od uzbuđenja, ali hostesa bulji kao da čita s usana. Stid ga je poljubiti Marinu ovdje. Popij vodu, pa idemo van!

Marina je pitala, gledajući ga u oči:

Ne smijem imati djecu? Nikako?

Marko zastane, ne zna što reći Lucija ga je molila da o tome ne govori.

Ma Nije sad vrijeme za to. Samo se čuvaj. Idemo prošetati!

Ona je šutjela, pustila ga da joj pomogne u kaput. Zatvorila je oči, ugrizla usnu. Osjećala se kao poluosoba Kako dalje živjeti? Kako stvoriti obitelj bez toga?

Onda je Marko, da je oraspoloži, odvodi do Kostine garaže. Kosta im daje svoj motor za krug. Na Marinu su stavili kacigu, sjela je ispred Marka, upozorili ga da ne vozi brzo.

Motor mirno klizi, Marko je s obje ruke nježno obuhvatio oko struka, dlan mu prati obrise njenog tijela. Toliko joj je bilo vruće da su nestale sve brige, sva tuga. Ostala je samo ta vožnja, Marko, njegov dah i buka motora

Te je noći kod Marine zvali doktora, dao joj neki lijek.

Pazite na dijete! promrmljao je u hodniku. Ionako su skoromature, a ona već na živcima!

Marina je pokušala objasniti da su gledali strašan film, da će proći

Bila si s Markom? pita strogo majka kad liječnik ode.

Da. Marko je iskren, uvijek mi je sve rekao! Čak i o tome da neću moći imati djecu.

Opet je briznula u plač.

Slomit ću mu kičmu! stisne otac, gospodin Josip, pesnicu.

Ne diraj! Najbolji je, puno bolji od vašeg Ivana!

Spavanje! grme Josip i gasi svjetlo, gura ženu prema spavaćoj sobi. Marku je došla pozivnica, uskoro će vam svima biti lakše!…

Nakon toga Lucija Marka više nije pustila na vrata, krivila ga je za sve, nije htjela razgovarati.

Ipak ću biti uz nju! I izlječit ću je, čujte me! Zašto je zatvarate? Posušit će se kao krhka grana! Dajte joj da bar bude mlada dok još može! Zaključno, prije odlaska, Marko dolazi oprostiti se, ali Lucija ne pušta, Marko prijeti da će ući kroz prozor.

Na vrata izlazi Josip s puškom. Marko je ugleda, pa stane pred njim, golim prsima gurne cijev. Lucija stavlja ruku na usta, prestravljena.

Josip gleda Marka minutu, zatim spušta pušku.

Glupane, možda ćeš pametniji izaći iz vojske. Odlazi. Marina spava, neću da je budiš. Radi bake svoje idi, prosikće Josip.

On i Lucija nisu se s dogovorili, a znali su: svi problemi su počeli s Markom. On ju je vodio na izlet kad je pala, on je bio uz nju neka više nestane!…

Ne brini, ženo, možda mu se u vojsci svidi pa ostane tamo. Marina će ga zaboraviti, odmahuje Josip. Provjeri, spava li?

Lucija tiho odlazi u Marininu sobu. Mirno je. Nije vidjela kako Marina, stojeći bosa, gleda kroz prozor za Markom.

Okreni se, okreni se viče u sebi.

I on se okrene, kao da popravlja šapku, ali mahne joj, jedva primjetno. Znala je

Marko se nije vratio punih četiri godine. Marina nije znala roditelji joj nisu govorili. Poslali su ga u vojsku, pa u misiju, odakle nije bilo vijesti. Baka Zlata umrla ga ne dočekavši. Marini nisu dali na sprovod, tjerali su je učiti.

Sva pisma što je pisala na vojnu adresu nestala.

Nema odgovora? suosjećajno bi pitala poštarica Željka, kada bi Marina svraćala u poštu. Vjerojatno mu je dosta briga. A, vidi, Ivan dolazi, naš akademik! Traži te već

Marko se vratio s jeseni. Njegova kuća je bila pusta, mirisala na vlagu i prašinu. Krov je prokišnjavao, kiše bojile zidove zahrđalim krugovima. Na stolu je ostao šal bake Zlate, a u kutu su bile ikone, tamne i izblijedjele.

Sjedeći za stolom, Marko je zatvorio oči. Sve isto, ali sve je bilo drugačije. Ili je on promijenjen

Ta noć nemirna, ali jutro je proveo pred Marininoj kući. U dvorištu Lucija vješa rublje.

Teta Lucija! baci cigaretu. Vi ste se ništa promijenili!

Činilo mu se kao da je prošlo stoljeće.

Tko je to? škilji Lucija.

Pa ja, Marko. Smijem ući?

Ne čekajući, otvori vrata, pogleda prema Marininu prozoru zavjese spuštene, nema ni cvijeća na prozorskoj dasci.

Otišla je. I još si živ? tiho, kroz osmijeh i tugu, kaže Lucija. Vratio si se? Dobro Svašta se dogodilo. Da

Kamo je otišla? pita, traži cigaretu, ali odustaje.

U Zagreb. Ivan upisao fakultet, pa je otišla s njim.

Što Ivan ima s time?

Pa muž i žena su oni. Marina više nije željela ostati ovdje, rekli smo joj da si poginuo. Ivan ima obitelj u Zagrebu. Nedavno se javila da su se snašli. Marina je upisala fakultet, Ivan joj je pomogao. Znaš, dok te nije bilo, ona se slomila, zvali smo opet doktora Ali Ivan je bio uz nas.

Stara Lucija ga blago potapša po ramenu. Vidio je koliko je ostarjela. Ne traži ih, Marko. Pusti ih da probaju biti sretni

Marina nikada nije voljela tog štrebera! gorko se nasmije Marko.

To je nekad bilo. Nije ga bilo tebe, s njim joj je barem sigurno

Marko ništa nije rekao. Okrene se i ode niz ulicu. Lucija uđe u kuću, muž joj sjedi i čita knjigu. Ivan je znalac, pa ih je i njega navikao na to

Marko, nakon još jednog dana, napuni ruksak stvarima, zabije daske na prozore, stavi lokot na vrata. Pogrbljeno, krene prema groblju. Na grobu bake Zlate skine lančić, položi ga uz cvijeće.

Oprosti, bako Zlato

I ode…

Marko je postao oštar, svojeglav, nije znao za “ne”. Gurao je naprijed, uvlačio druge. Vodio je poslove najprije autodijelovi, kasnije antikviteti, trgovine i sirovine. Imao je novca, ne uvijek čistog. I tražio.

Nije bio problem naći Marinu: Zagreb, fakultet, Ivan s ambicijama takvi nikad ne nestaju, uvijek u prvih redovima. Ne, Marko je tražio priliku.

Nakon osam godina karijere, surađujući na medicinskim projektima, Marko je došao do kontakata vrhunskih kardiologa, naručivao medicinsku opremu.

Zašto toliko istražuješ srca? pitao je dr. Kovačević, poznat kardiokirurg u Zagrebu. U tome smo najbolji! O čemu se radi?

Trebam pomoći jednoj osobi da živi bolje odgovorio je Marko, ženskoj osobi mojih godina, boluje od šesnaeste.

Treba nam više informacija, Marko. Bez nove dokumentacije, laboratorijskih nalaza, ne može se puno.

Marko klimne, uzme torbu, izađe iz ordinacije. Hodnik tih, povremeno žamor sestara, koraci bolničara

Kamo sad ideš? Irina stoji uz vrata, steže remen kućnog ogrtača. U stanu prohladno Marko stalno otvara prozore. Pet je ujutro, kamo sad?

On slegne ramenima:

Sorry što sam te probudio. Poslovno, moram izvan grada, možda par dana. Ni s kim se ne viđaj. Ako te tko pita, reci da ne znaš kad se vraćam. I stvarno ne znaš. Eto, idem. Nitko u stan, jasno?

Irina diže ruke, kao da se predaje, pošalje mu zračni poljubac.

Naredi, gazda. Možda ipak doručkuješ?

Nema vremena. Oprosti.

Polako zatvori vrata. Irina sluša njegove korake niz stepenice

Znala je da ju ne voli, ali im je bilo okej zajedno. S njim je imala sigurnost. On, s njom toplinu. Što više možeš tražiti u ovom kompliciranom svijetu?..

Gospodine Marka, drago nam je zbog ponude, oprema nam uvijek treba, ali što se tiče medicinskih kartona to je već drugo pitanje! U restoranu, preko puta Marka, sjedio je nisko, mršavo gospodin Jurić, nervozno je stezao ruke. To vam ne mogu dati! Vi ste iz inspekcije? Ne, ne dolazi u obzir! Marina Ivanovna Marina Babić Ne, ne poznajem. Za nabavu ide glavni ravnatelj…

Znoj mu pere lice.

Opustite se malo, gospodine Juriću! smije se Marko. Nitko me ne šalje, sam sam. Koliko trebaš? Ne škrtarite. Marina je davna poznanica, srce joj je slabo, muž ju guši, ne da joj ni zrak. Na posao joj dopušta iz inata da se može hvaliti što mu žena radi. Doma je kao u zatvoru. Dobio je auto, stan zahvaljujući njezinoj bolesti. Marina se vozi busom, a on limuzinom. Imaju sina. Iako nije smjela roditi, on je tražio da mora imati nasljednika. Sad i njega muči učenjem. Ali za sebe zna uživati. Sve to su oni postigli preko Marine. A meni je stalo do nje, ali i do dječaka. Reci mi samo pokaži mi njen karton, i puštam te na miru. Oprema dolazi, budi siguran. Koliko novca, dogovorimo se. Prijatelju, spašavaš izlaz za tvojeg najstarijeg, kojeg čeka faks. Idemo van prošetati.

Na cesti se vjetar uvlačio pod kapute.

Koliko? upita Jurić.

Marko mu kaže iznos. Jurić kima, pruža fascikl. U Markovu torbu sleti kuvertica.

Hvala. Dokumente sam već predao, oprema stiže za tjedan dana.

Marko mu čvrsto stisne rame i ode

Marina Ivanovna polako hoda kroz zagrebačke ulice, bez misli, samo diše. Sutra opet pregled kod doktora, Ivan ju je naručio. Navečer ima roditeljski, Ivan reče da će biti zauzet Za tjedan dolaze Ivanovi roditelji, treba pripremiti sobu Puno posla, ali sad samo diše.

Proleti motor, zagrljenu djevojku vozi dečko. Marina se nasmiješi, sjeti se kako su ona i Marko jurili ulicom, oko njih prskale lokve, prolazile kuće.

Marina! začuje glas, ukoči se. Marina, bok!

Okrene se, Marko

Moram s tobom razgovarati. Važno je i hitno! povuče ju na klupu. Ajmo sjesti negdje.

Marko Marko moj šapće, gladi mu ramena, lice. A baka Zlata nije vjerovala

Marina zaplače, Marko je grli. Toliko je siguran, toliko dobar, uvijek uz nju sad to Marina zna.

Gdje ćemo popričati? Možda u kafiću? predloži.

Zašto? Dođi k nama. Ivan i Valentin su doma. Val je naš sin, upoznat ćeš ga izgovori ona.

Ne mogu kod vas. Radi se samo o tebi.

Dobro Tamo je menza, idemo…

Za stolom on opet oklijeva, pa progovori:

Marina, moraš poći sa mnom. Treba riješiti papire, dozvole, ali imam liječnika, Kovačevića može te operirati. Vrhunski stručnjaci, nakon toga ćeš se osjećati bolje, živjeti slobodno kao nekad. I Ivan neće više moći nad tobom visiti i kontrolirati svaki tvoj pokret…

On me ne muči. Samo me štiti jer me voli tiho Marina.

Znam ali i o drugim stvarima znam. Ma, sve sam ti sredio, pođi Svi čekaju samo tebe! Kovačević…

Čekaj, Marko, pričaj mi o sebi. Jesi li oženjen? Što radiš? Znaš, promijenio si se ali dobro ti to stoji.

Kako?

Tako Tajanstven, strog. Malo i strašan. Ne baviš se nečistim poslom, jel?

Imao sam svega, ne krijem. Na početku autodijelovi, trgovina preživljavanje. Sad sam ozbiljan poslovni čovjek, čak sam i engleski naučio, pomaže mi.

U redu. Valentino uči engleski, Ivan mu je našao instruktoricu. Jesi bio u svojoj kući? Sve staro?

Ništa više tamo. Ali nije to važno Marina, hoćeš li? Platit ću sve, trebaš samo pristati.

Marko je ubrzao, kao da mu je predosjećao smetnje.

Marina?! Valentino čeka, večera je spremna, a ti sjediš ovdje? Ivan se pojavi za stolom. I Marko Pa da

Ivanovo lice se skameni, povuče ženu za ruku.

Pričekaj, Ivane. Marko mi je nešto predložio, a nismo sve popričali…

Marina osjeti kako loše ide, unaprijed se prestraši.

Na zrak, Marina! Treba ti tableta izvadi je iz torbe! Ivan je uzrujan, Marko potišten slijedi za njima.

Doma je svježe i miriše na juhu. Valentino, izlazeći, znatiželjno promatra gosta.

Marko, pruži ruku.

Dječak je stisne, pogleda oca.

Valentino, večeraj u sobi. Marko, idemo na kuhinju.

Marina donese večeru sinu, poljubi ga, vrati se u kuhinju.

Pa, što te dovelo ovamo? Ivan šeta, pa sjeda tako da Marku bude tijesno.

Daj mu još jednu šnitu mesa, Marina. Jesi li oženjen? pita Ivan, trpa mladi luk u usta.

Nisam. Pronašao sam vrhunsku kliniku vani, mogu operirati Marinu. Nakon oporavka opet će živjeti punim plućima, kao nekad! Sobe, sve plaćeno! Marina! Samo pristani! Markove oči sjaje od uzbuđenja.

Marina, odi Valu odnijeti čaj.

Ivan čeka da žena izađe, pa tiho:

Što da ona kaže? Pojavio si se niotkuda, odvodiš je tko zna kamo, s kojim novcem, pod nož. A ja, i Valentino? Ako umre? Nas dvoje ovdje? Nama je dobro, Marko, ne treba nam tvoja pomoć. Pomozi sebi! Nemoj gurati nos gdje ne treba. Ti si pravio biznise dok smo mi jedva krpali kraj s krajem. Kad joj je bilo najgore, bio sam tu. Lud si ako misliš da ćeš je opet uzeti! Ona je cijela moja. Najbolje za nju znam ja.

Svoje zasluge tu ističeš? Marko je skoči, nadvisi se. Ona nije stvar. Treba joj dati šansu da živi punim plućima. Ponosan si što voziš njezin auto, a mogao bi ona! Kad ozdravi, vidjet ćeš. Bit će jaka!

Ne idem nigdje, Marko. Ovdje sam doma. Bojim se, boji me smrti Valentino je mali, treba me. Ja sam dobro

Marina ga nježno zagrli, pusti glavu na njegova leđa.

Ajmo popiti čaj zajedno. Imamo kolača i bombona! nasmiješi se. A ti, Marko, nakon toga ideš doma, dogovoreno?

Ne popije čaj. Ustane, baci jaknu na rame i ode. Bez pozdrava.

Dok je kroz ulicu probijao lakte kroz gužvu, Marko nije mogao pojmiti zašto čovjek odbija bolji život? Sve je napravio za nju. I ništa.

Iri ga je čekala budna.

Bok, tiho prozbori, i dalje u kućnom ogrtaču. Skuhala sam ti juhu hoćeš probati? Mislim da je ispala dobro

Prigrli ga, drhteći.

Što je? zbuni se Marko.

Bojala sam se da se nećeš vratiti. Da ćeš ostati kod nje

Zadrhti, pritisne ga još jače uz sebe.

Ljubavi, kako bih bez tebe? Glupost! Marku odjednom kao da je pao ton težine s ramena. Ne duguje više nikome ništa. Može dalje živjeti, voljeti Iru, oženiti je, imati djecu To će biti njihova priča. Nek’ drugi biraju svoj put.

Jednostavno je: dopustiti si sreću!

Ira ga gleda kako s užitkom jede njenu juhu i smiješi se jer sada i kod njih postoji mala, prava obitelj. Ira je u to bila sigurna.