Vjekina ljubav
Vjekoslav Jurković već dobrano vremena koračao pred ulazom, čas bi sjeo na klupu, čas bi ustao, nikako da se natjera ući. Znoj ga je polijevao, ovratnik košulje žuljao mu je vrat, pod sako mu je bilo vruće kao u stakleniku u Zrinjevcu, cipele su žuljale da čovjeku dođe da vrisne, ali Vjekoslav je trpio kao pravi Zagorac. Nije bez veze jučer čučao kod frizera, pa dva sata brčkao se u javnom kupalištu na Savi, a navečer u svojoj friško okrečenoj, skoro pa praznoj sobici glačao hlače, na njih pljuckao vodu zacvrčalo bi pod peglom. Par puta je opekao prste, ali sve u želji da bude savršen. Kad mu se napokon učinilo da je hlačama kraj, pojavila se rupa, srećom po šavu. Stari konci popucali, morao je zakrpati. Niti u iglu nikako, a svjetla od minijaturne, gologlave žarulje baš ni za lijek. Pustio je i pokoju psovku, ali odmah se sam za to ukorio. U ženskom društvu, naime, nije red tako pričati!
Ujutro susjeda iz zajedničkog dvorišta, Tončika, ona jezikava, dobaci mu da vonja po keru.
Ajme, kakav kera, jučer sam bio u kupalištu! Tamo sam se prao, čovječe… čudio se Vjeko.
Vonjaš! Nemoj se svađati! kratko će Tonka. Garant si sjeo na kerefekino mjesto. Ajde, pomognut ću ti. Imam kolonjske, rabi oči! Svaki miris ubija! Sad ću ti donesti!
Tonka još malo žvakala pljugu, pa bez da pita, ode i donese bocu iz tamnog stakla s velikom čepom kao kap i šarenom kićankom kao s osječke nošnje.
Evo. Sad ću ti po ćelavi poškropit. Što tu vrdaš?! već je naciljala, ali Vjeko je vješto izbjegao, skliznuo joj ispod ruke ko zmija.
Ne treba! Sve ćeš uništit! Smakni se! branio se tavom. Nemam ćelavu!
Ma nemoj mi! Tko voli miris psa? Kolonjska svakome miriši. Ajde, glavu naprijed! Tonka naredi vojnički.
Vjeko posluša. Tonke se bojao, a sa ženom baš nije znao na kraj.
Ćelava zasjale, zrakom zašamarao težak, ustajali miris.
Eee… protegne Tonka. Pokvarila se ta, ali dobro je. Još malo? već cilja opet, ali Vjeko izleti iz kuhinje ravno u kupaonu, pa tamo dugo ribao glavu, ali miris ne silazi.
Ajme meni… Kak ću sad? Moram probat s onim sa jagodom! Ma, bolje onim sapunom za rublje! To uvijek pomaže! orilo se kupaonicom, voda šumi, a Tonka mirno sjedi u kuhinji čekajući da joj se riba zapeče. Sakom od Vjekoslava obloži stolicu, rastegne se i uživa. Eno ga, tu je i muški sako, pa makar i vonjao po keru, tu je i Vjeko, smotan do bola, ali… Lijepo! Lijepo…
Miris kolonjske se ne spira, sako zamirišao po ribi, hlače se malo zgužvale, ali Vjekoslav već jurca Vlaškom prema Trgu, sudara se, ispričava, dvaput zastaje da dođe do daha, jednom ga proljevačica skoro pregazi. I kroz sve to, Vjeko se sav razvlači od uzbuđenja. Danas će se sve desiti! Danas… Ne može vjerovati! Koliko je puta taj dan u glavi probao, vodio razgovore, pravio se važan ili ljut kad mu scene nisu išle.
Znao je točno što će reći i kako će stati…
Cvijeće! Zaboravio je! Božuri… Moraju biti božuri, samo pupoljci, da se sve desi kasnije, kod nje, u stanu. Gdje kiosk?
Vjeko pogleda oko sebe. Trgovina s kruhom, dućan s čajem, postolar… A gdje cvijeće?
Oprostite, znate li gdje se ovdje mogu kupiti cvijeće? zaustavi prolaznika, ali ovaj ga ni ne pogleda. Hvala… I još jednom, znate možda…?
Kao da ga nitko ne vidi.
“Ti si, Vjeko, ko muha, vrtiš se, a ništa od toga!” tako Tončika uvijek mudrovali sa susjedom. Pričala svisoka, pokroviteljski, a pred njega stavljala pun tanjur gulaša, pa kad bi Vjeko zagrabio žlicu, pljusnula na vrh kiselog vrhnja, ono se topilo kao sante. I tek tad bi on, taj “nepismeni” Vjeko, navalio, hvalio, klimao, zahvaljivao… Naučio je davno: što žena skuha, hvališ daj i repete ako imaš hrabrosti. Od Tonke nikad. Pa nije prosjak! Kajganu si sam može složit. A što jesti njezin gulaš je blaženi!
Gdje cvijeće? Ha, eno ga! Priko ceste!
Vjeko pričeka da prođu auta, pretrči, zavuče se u cvjećarnicu.
Izvolite? Božuri? Ima! Naravno, evo, evo i evo! pokazala u veselo prodavačica.
A imate li pupoljke? Da su ko loptice, da se ne vidi ni boja, pa da preko noći puknu i… Vjeko promrmlja, zumira tepih. Žene ga i dalje ubijaju u pojam. Ko kad je nekad išao sa mamom kod njezinih prijateljica subotom.
Vjekina mama bila je sama, konstantno nesretna i zgoržena muškim svijetom. To je godinama, vikendima, pretresala s takvima kao ona, žalila se, smijala muškim nesrećama, a Vjeko sjedio u kutu i čekao da mučiti završi. Nisu ga puštali doma razbija sve, smotan… A ni kod prijateljica u stanu nije smio ništa pipati slomit će valjda.
I onda bi sjedio na tabureu, čupkao tapete, žene gledale kao kakvu rijetku pticu: “Kak ti to misliš, kak funkcioniraš, mali, kaj?” Tu i tamo mu postave blesavo pitanje: je l’ dotičnoj gospođi stoji haljina ili kako su izgledale glumice kad je razred išao na dječju predstavu, misli li da je teta Ana bolja od tete Mare.
Vjeko nije znao odgovore, mmrrmrljao nešto, a kasnije ga mama resetirala jer nije odgovarao “kak spada”.
Trebao je govoriti “pravilno”, ali mali Vjeko uvijek zaboravi mamine savjete. U glavi mu je bila ljepša tajna Nikolina, njegova, a mama nije imala pristup.
Nikolina je živjela s roditeljima u ogromnom stanu na Zrinjevcu, s pravim balkonom s fikusom, lijepim foteljama i salonom s vitrinom za “posebne prigode”, čak je i WC bio šik. U tatinom uredu bio je ormar pun knjiga, urednih hrbatova sa zlatom i posvetama, s razglednicama među stranicama. Vjeko je znao da nema prava ni čitati ih, ali jako bi volio…
Vjekina mama smatrala knjige glupom navikom. Vjekoslav je sate provodio po knjižnicama, pamčio, gulio napamet, a doma bi sve isparilo kad mama opet krene o lošem rodu, kritizira tatu i kune da joj nikad više neće trebati muškarac. Osjetljivi Vjeko pomisli da će i njega izbaciti, pa potajice plače knjige ga napuste.
Ali kod Nikoline je, kad bi došao, gledao u strop, disao iz petnih žila, dok je ona, radosna, skakala i izuvala sandalice.
Nikolina je, nakon što je prešla u njegovu školu, bila najljepša, u malo uštirkanija, ali to je bio šarm kraljice. Vjeko joj je nosio torbu službeno je “sprovodio”.
Tatu svugdje prati njegov pomoćnik, nosi mu aktovke i kišobrane, otvara vrata od auta, objasnila je Nikolina. A ti ćeš mene sprovoditi. Sviđaš mi se, ha?
Vjeko klimne.
Pomoćniku tate su plaćali, Vjeku nisu tjerali, nekad je smio stat u hodnik dok se Nikolina presvlači.
Njihova kuharica, tetka Jela, nije puštala strance za stol, ali bi Vjeki tutnula u džep nešto skriveno: orahe, šeriće ili paprenjake.
E, Vjeko, sad možeš ići! veli Nikolina izlazeći. Hvala!
Vjeko sretan! Nekome treba, netko se nasmije na njega, a ne gleda ga kao zadnje muško zlo.
Nije mu trebalo više. Sagnuo bi glavu, išao doma, nije nikada pitao za knjige. Da ga ne izbace, neka mogu vratiti…
S Nikolinom su završili deset razreda, on joj je čak šaptao na ispitima, a na maturalcu je mislio priznati sve. Smio? Pa da… Prava luda ideja, ona je carica… Ali skupio je kune iz kasice, kupio Nikalinine božure, sakrio ih u garderobu, kad ono, netko sjedne na njih, uvenulo, zgnječeno. Koma! I još, Nikolina se došulja s nekim tipom u mornarskoj uniformi, steže je, plešu, smiju se vjerojatno Vjeki za vratom.
Otišao je doma, nije pjevao s ekipom jutarnje pjesme. Nema smisla. Mama je u pravu on je ništa, obični promašaj…
Od tete Jele je kasnije doznao da se Nikolina udala za tog mornara, preselila u Rijeku i tamo studira.
A ti, Vjekoslave, gdje ćeš sad? pitala je teta Jela.
Ne znam. Baš me briga. Doviđenja, viknuo je i otišao.
Ma nije ni propao! Upisao je građevinu, završio sasvim dobro, sad radi u struci, iselio od mame u očevu sobu u zajedničkom stanu. Nije ženio, ni s kim ozbiljno. Cijelo vrijeme bojao se da nikome neće trebati. Čekao je. Koga? Nikolina.
Dočekao je. Prošlo je desetljeća, ni manje ni više.
Vjeko! Vjeko! Ne prepoznaješ? zaustavi ga na ulici teta Jela, sad već starica, ali uvijek s vrećicama.
Vi? Dobro veče, odsutno će Vjekoslav, pogleda bolje, nasmiješi se.
A znaš li, Nikolina ti se vratila! Punašna je, jedva je prepoznah! Rastavila se od mornara, živi opet s nama. Moraš doći, Vjeko! U velikoj je tuzi, baš mi je žao. Možda je ti malo podigneš… Jela pogleda žalosno, uporno zdolitiva. Hoćeš doći, Vjeko?
Kako on Vjeko?! Kako kakva stara ništarija iz stambenjaka, sirotinja, baš kako mama i govorila!…
Ma možda je ovo sudbina, Vjeko! Molim te, dođi… prošapće Jela. Bar je pitala za tebe…
Pitala? Možda ipak pamti? Možda stvarno sudbina?
Dobro, doći ću, odlučno klimne Vjekoslav. I… hvala vam! doda nepotrebno.
Stara se veselo ozarila. Njoj su i Nikolina i Vjeko ostali oni isti klinci što su predvorjem prošli, razbijali laktove i crvenjeli… Nekima mladost kao da traje puno duže nego vlastiti život…
Vjekoslav se te večeri nije mogao smiriti od uzbuđenja.
Što će joj reći? Što nudi? Ima li išta što ona nema? Niš’.
Ma dobro. Neka sve bude kako je!
I eto ti ponovno frizer, kupalište, sako s rupom, Tonka i kolonjska, jagodasti sapun, božuri zamotani u papir, i uzdignuti pogled na njezine prozore…
Nakon što je malo stajao u dvorištu, Vjeko podigne ovratnik, širom otvori vrata zgrade i uđe.
Sve ga preplavilo. Ovuda je Nikolina jednom pala, ozlijedila koljeno, Vjeko puhao u oguljotinu, bijelu pod podrapanim čarapama, nježnu… Tu su na drugom katu jeli višnje; kiša ih pojurila, pa su stali, a Vjeko joj ponudio tamno crvenu veliku višnju. Ugrizla ju direktno s njegove ruke, prkosila, igrala se osjećajima, pa se zacrvenjela i pobjegla pogledom…
Tu, iza velikog fikusa, Nikolina je jednom sakrila dnevnik, da je tata ne ruži. Ujutro, kad ga je uzela, loše ocjene nije bilo, Vjeko sve prepravio, nitko nikad nije skužio…
Još jednom pogladi sako, dotjera košulju, pa odlučno zazvoni.
Otvara teta Jela, ozarena pojašnjava:
O, vidi, vidi! Koja čast! Vjeko! Vidi nas, Nikolina! Pogledaj, gost!
Žena vikne u dubinu stana.
Vrata se otvore, pojavljuje se Nikolina. Da, dobila je na kilaži… Godine. Njena mama je i sama bila jajašasta u tim godinama, s debelim nježnim rukama i crvenim obrazima.
Tko je? Tko ste vi? pita, pa joj se obrve uzdignu iznad čela. Vjeko? Ti?
On zbleji, nešto promuca, pa se sabere i preda joj božure.
Hvala… Sjećaš se? Znaš još koje volim… Znaš sve, je l’ da? šapne ona.
Iz dnevne sobe gleda Nikolinina mama, Mirjana, raširi ruke, nasmije se. Prije ga ni pogledala nije, jedva dobar dan.
Danas je sve drugačije. Prošla je cijela epoha, život ogroman i tužan. Sada Vjeko u njihovim životima ima mjesto pravo mjesto.
Vidite sad, Vjeko, kako je Nikolina završila… šapće Mirjana, dok sjednu. Muž ju je ostavio, otišao kod druge. Katastrofa! I još ga nije ni posao koštao, nije degradiran, ništa! I stan mu ostao. A Nikolina se vratila ovdje patiti. Nek’ ste je vidjeli, otopila se! Vjeko, pa što ne jedete? Evo, uzmite pečenu puricu. Teta Jela sad radi s puretinom, Nikolini dobro za želudac….
Mama! Dosta! prekine je Nikolina. Vjeko, što ima kod tebe, gdje si? Kako je tvoja mama?
Prvi put ju pita za mamu, za njih, kako žive…
Vjeko slegne ramenima.
Mama je dobro, mada puno bolesna, tlak, ali bori se. Ja sam arhitekt, radim dosta, živim sam u očevom stanu. Ne treba mi puno.
Mirjana na tren usne, pa opet nasmiješena.
Gradnja je super, zar ne, Nikolina? Zagreb raste! A jučer ste još djeca bili, moji golubići cvrkuće ona. Znala sam da ćete biti pravi gospodin, Vjeko! Jela, donesi toplo, što čekamo? Vjeko, natočite nam gemišt! Evo i patke! Jela ima super veze za patke, ne ona, nego prijateljice! hihće Mirjana. Nikolina, daj Vjeki komad. Salaticu, krastavce! Jedite, jedite… Ovo kao da ste jučer ručali kod nas, bili klinci…
Zamišljeno uzdahne, a Vjeko bi ispravio da nikad do sad nije ručao kod njih, al Nikolina mu stavi svoju ruku preko njegove ko ptičje, klime glavom da njezinu mamu pusti…
Pa i pusti. Malo se opustio, lice mu gori, ruke znojne, volio bi skinuti sako, otkopčati košulju, zavaliti se i zapjevati “Oj ti vilo Velebita”. Nikad nije pjevao na feštama; uvijek pod dojmom da je on najgori primjerak “muškoga roda”. Na poslu je drugo; radi, zaboravi sve, planira. Tamo nitko ne šapće, ni mamine prijateljice, ni uhodni pogledi.
I ovdje kod Nikoline, kao da prvi put pripada. Goste ga kao nekog svog. Ugodno!
Nikolina, hajdemo po čajnik, čaj iz čajnika nema premca! Još dobro da ga nismo zaboravili na vikendici! zanosno šapuće Mirjana, povlači kćer za rukav.
U dnevnoj sobi ostanu Vjeko i Jela. Šutke, Jela ga pogleda, a on zbunjeno ustane.
Idem pomoć, čajnik je težak! opravda bijeg. Možda se ne ispeku.
Vrata na kuhinju poluotvorena, iznutra se čuje ženski smijeh.
… A dobro je, Nikolina, da je Jela pokupila tvojega Vjeku!
Ma daj, pusti… To je ništa…
Kako ništa?! Djetetu treba otac, a tebi muž, pogotovo sad kad imaš godina. Bar nije sama. I stan ima, to možeš iznajmiti, para u kuću. Ili još bolje Mirjana zamislila se. Njegova mama neka s tlakom ide u onaj stan, Vjeku sebi, a stan ćemo iznajmljivati.
Mama, pa on je seljak! razmazi se Nikolina, sad Vjeko kuži, trudna.
A kad si s mornarom legla, nisi mislila kak će bivši muž te uloviti sa seljakom? A? Nisi? E pa nemoj onda ni sad cvilit. Vjeko je purger, školovan, arhitekt, pa ako nije Apolon, sve drugo ima! Za tatu ćemo reći da je sve riješeno, nek si ne brine. Ajde, nosi bombonjere. Što se smucaš?
Nikolina uzme zdjelicu s čokoladicama, već prema sobi, kad vidi da Vjeko već uzima kaput, petlja po vratima.
Vjeko, gdje ideš? Je li sve u redu? uplašeno pita Nikolina.
Ne. Mislim, da. Oprosti. Moram. Neću opet… ne želim da me itko više drži za bedaka. Tako je moja mama, njene frendice, ti, tvoja mama… Toliko godina sam probijao iz tog blata, sad sam cijenjen, svi pitaju što mislim, na poslu me stalno traže za savjet, imam Lenu, crtačicu, gleda me ko… ma, nitko ne misli da sam za baciti. A tebi sam sad potreban, Nikolina? Da začepiš rupu u bajki? Neću. Volio sam te, stvarno! Možda bih i sada mogao, ali… Snađi se sama, Nikolina! Idem!
Nikolina ga isprati očima širokim kao tanjur, pa tiho kaže:
Hvala na cvijeću…
Samo on zna koje cvijeće ona voli, koju sladoled, boju zalaska, zna da ona broji sekunde od munje do groma, da ne jede “kravicu” ni pije sok od bazge. Ni Mirjana nije tako pažljiva. On bi mogao biti odličan muž Kad bi ga barem malo više poštovala!
Vjeko u dvorištu skine sako, raskopča košulju, napokon. Tijelo mu obuzme večernji osvježavajući zrak.
Dalje! Dalje od ovog dvora i prošle svoje sjene! Doma! Tonki i njezinim vikanjima, knjigama i planovima. Ondje ga cijene kao čovjeka, a ne kao dvorske budale. Doma!
Jurca opet Medvedgradskom, pa preko Trga i dalje, kad ga netko tiho dozove.
Vjekoslave! Vjekoslave, oprostite…
Okrene se. Lena, crtačica, vuče neku veliku vreću, teško joj.
Lenka? Vi? pita ozbiljno.
Ja? Teta mi tu živi, donijela sam joj jabuke sa sela. Hoćete polovicu, ionako neću moći sve donijeti doma… Lena mu ispod oka.
Ma ne treba meni vaših jabuka. Vama trebaju! Savke ste mršavi! Dajte ovamo, recite mi kamo nosit! naredi Vjeko.
Lena mu pokaže put…
Kasnije na njezinoj kuhinji piju čaj s jabukama i domaćom štrudlom; Lena priča o mami i tati u Slavoniji, bratu na granici, sebi kako je sa osam godina zbrisala od doma, htjela k bratu, pa je policija vratila s kolodvora, kako je spasila psa lutalicu, a mama ga liječila od šuge, i…
Vjeko sluša, zaboravio i na košulju, i na hini kerovo sako, i na Nikolina.
Lena, koje volite cvijeće? Ma dobro razmislite! prekine je.
Ja? Pa… tata mi je uvijek na rođendan donosio asters. Njih volim…
… Nikolina je prkosno i s pitanjem zla uvučena gurala po bljuzgavome kolicima sina, mrke obrve i pogled ispod oka. Ispred zaškripa sirena, prošla svadbena kolona, nije vidjela mladoženju, ali kao da liči na Vjeku; pokraj mršava nevjesta…
Dijete zaplače, Nikolina ga “pomorski” opsuje, pogleda za svatovima, sjeti se života u Rijeci, opet uzdahne.
“Ma znaš kaj, mama je za sve kriva! Ona je rastjerala Vjeku, nek’ se sad snalazi…” sinulo joj.
Sat kasnije već je stajala u predsoblju s koferom.
Kako tako, Nikolina, što s Pavlom? On je još beba! brinula se Mirjana.
Radi što znaš. Odgoji ga, nekako. Ja idem mužu po oprost. Ako oprosti, sve super, ako ne, idemo po sudovima. Njegova krivnja! A, mama, tko je to “mi”?
Pa znaš… Maksimirko… Mi se nekako… Pa skupljamo simpatije. Onaj što vodi prehranu za Konzum crkvu. Mirjana se zacrveni kao cura prvi put.
Nikolina ostane bez daha, pa stisne zube:
Odlično. Pavle će imati djeda… Sa vezama. I pamti, Pavle često ima dijateze. Bit ću na vlaku uskoro. Bok, mama!
Nikolina ode, zalupi vratima. Pavle u suzama, Mirjana ga ljulja.
Maksimirko više nije dolazio kod Mirjane; proklela ga kao gad.
Nikolina joj se javila tek za par mjeseci, tražila novac.
Kako si, dijete? Možda da se vratiš? s nadom pita Mirjana.
Možda. Još nisam odlučila. Poljubi Pavla. Neka objesi moju sliku, da ne zaboravi kak mu mama izgleda, nasmije se Nikolina i spusti slušalicu. Nema vremena, ima život…
Vjeko je sjedio kraj nasmijane Lenke i smiješio se. Njih dvoje, Vjeko i Lena, imat će dijete! Dijete! Bilo bi lijepo da je sin, ali i kćer će biti divna. Samo da je zdrava, da Lena ne pati.
Nježno je pokrio Lenku dekicom i ugasio noćnu lampu.
Takva je to Vjekina ljubav jednostavna i jako topla. Dočekao ju je.
