“STANINEMOJ DIRATI TO!”
Njegov vrisak proparao je tišinu brvnare.
Svjetlo fenjera titralo je svakim trzajem ruke
sjene su gmizale po drvenim zidovima.
Vanjska oluja urlala je.
Unutra
nešto još gore.
Stiskao je stolicu tako snažno da su mu zglobovi poplavili, cijelo tijelo drhtalo, znoj mu curio niz lice.
“MOLIM TESTANI!”
Ali ona nije stajala.
Držala mu je glavu, ruke su joj drhtale, dah joj je bio isprekidan
“Nešto je unutra…” prošaptala je, a strah joj je stezao glas.
Kamera se približavala
I bliže
Do njegovog uha.
Metalna pinceta zarezala je polako.
On je opet vrisnuoglasnije nego prije
sirovo, očajno, slomljeno.
Njene ruke su zastale
Pa nastavile.
“Ne miči se… samo… ne miči se…”
Vatra je bjesomučno zaplesala po zidovima.
Nešto se promijenilo.
Njezine oči su se raširile.
Osjetila je to.
Otpor.
Nije bio vosak.
Nije bilo ništa uobičajeno.
Nešto što
se pomaknulo.
Njegovo tijelo naglo je trzalo, skoro srušilo stolicu.
“IZVADI TOIZVADI TO!”
Povukla je.
Polako.
Pažljivo.
Pinceta se stegnula.
I tada
Mokar zvuk.
Nešto je popustilo.
Trznula je ruku
Brzo.
Kamera je skočila na njenu šaku
Nešto malo.
Tamno.
Mrdalo se.
Živo.
Tren
nitko nije disao.
Muškarac je oštro udahnuo
Potom
tišina.
Tišina bez ijednog zvuka.
Treptao je.
Jednom.
Dvaput.
Polako podigao glavu.
Izraz mu je promijenio smjer
bol zbunjenost nešto drugo.
“…Ja… ja čujem…?”
Sada mu je glas bio tih.
Jasan.
Mirno.
Previše mirno.
Jer vani
oluja je utihnula.
Nema vjetra.
Nema zvuka.
Ništa.
Žena nije odgovarala.
Nije mogla.
Buljila je u ono što je držala.
To u njenoj ruci se izvijalo
dulje nego što bi trebalo biti
tanko
pulsiralo
kao da još pokušava živjeti.
“Ovo…” prošaptala je, užas joj je rastezao glas
“… bilo je u tebi…”
Stvorenje je naglo trznulo
snažno
gotovo iskliznulo iz njene ruke
I tada
oglasilo se.
Ne vrisak.
Ne kukac.
Šapat.
Tih.
Slomljen.
Skoro ljudski.
“…nemoj…”
Njena ruka se zamrznula.
Njegove oči su se raširile.
I baš kad se stvorenje ponovno okrenulo
pokušavalo okrenuti
pokušavalo okrenuti prema njima
Fenjera je nestalo.
Mrak je progutao prostor.
Zatim
Glas.
Nije dolazio s poda.
Ni sa zidova.
Ni izvana.
Izravno uz njezinu ruku.
“…vrati me natrag.”
Ispustila je pincetu.
Metal se razlijegao po drvenom podu.
Negdje u tami, stvar je tresnula o daske
I nastavila gmizati.
Vlažno.
Brzo.
Krivo.
On se odgurnuo unatrag tako silovito da je stolica pala.
Srušio se na pod.
Disao je kao da su mu pluća prvi puta osjetila zrak.
“Fener!”
Glas mu je pucao.
“Upali fener, majku mu!”
Ruke su joj drhtale toliko da nije mogla pronaći šibice.
Prva
ništa.
Druga
iskra.
Treća
plamen.
Fener je planuo natrag.
I prostor se promijenio.
Jer stvorenja na podu više nije bilo.
Daske su bile prazne.
Samo tanka crna mrlja koja je vukla prema zidu.
Muškarac se polako uspravljao.
Njegovo ime bilo je **Edi Marić**.
Čovjek koji je dvadeset godina živio sam na Velebitu, bez straha od vukova, medvjeda ili snijega.
A sad
izgledao je kao dijete.
Žena se zvala **Jasna Kovačević**.
Podigla je fener visoko.
Pratila trag.
Gore po zidu.
Preko greda.
Do starog lovačkog ogledala iznad kamina.
I tada
oboje su se ukipili.
Jer ogledalo je prikazivalo brvnaru.
Stol.
Fener.
Vatra.
Jasna.
Ali ondje gdje je Edi trebao biti
bilo je prazno.
Dah mu je stao.
“…Jasna.”
Glas je skoro nestao.
“…Ne miči se.”
Prekasno.
Nešto je prošaptalo tik iza njega.
Bliže od daha.
“Sada me čuješ.”
Edi se okrenuo
I nije vidio ništa.
Ali ogledalo
Ogledalo je prikazivalo tanku crnu figuru ovijenu oko njegovog vrata.
Tijelo nije bilo šire od žice.
Koža je pulsirala.
Usta
previše ljudska.
Premalena.
Pretjerano nasmiješena.
Edi je posrnuo u hrpu drva za ogrjev.
“Ne…”
Jasnine ruke polako su krenule prema lovačkom nožu na stolu.
Stvorenje iz ogledala to je zamijetilo.
Njegovo sitno lice okrenulo se prema njoj.
Zatim
još širi osmijeh.
I tada progovori glasom na koji nijedno od njih nije bilo spremno.
Glas djevojčice.
Tih.
Slomljen.
“Tata…”
Edi je izblijedio.
Ne.
Ne.
Nemoguće.
Njegova kći
**Mila Marić**
Nestala je u tim šumama prije šest godina.
Nema tijela.
Nema krvi.
Nema pozdrava.
Samo tragovi što su nestali u svježem snijegu.
Nogom mu je zadrhtalo.
“Jasna…”
Glas mu je titrao.
“…Taj glas…”
Jasna ga je pogledala.
Zatim u ogledalo.
Pa opet u njega.
I po prvi puta otkako je izvadila ono iz njegovog uha
Pogledala ga je s užasom.
Sada je shvatila.
To nije bila nametnička životinja.
Nije sisalo krv.
Hranilo se sjećanjem.
Hranilo se tugom.
Živjelo je na jedinom mjestu gdje Edi nikada nije prestao slušati
Nadom.
Stvar se još čvršće ovila oko njegova vrata.
I prošaptala mu na uho
I sada su oboje čuli glas jasno.
“Nikad nije napustila šumu…”
Tišina.
Njena malena usta razvukla su se još šire.
“…Vratila sam je sa sobom.”
