Oni koji daruju ljubav

– Pogledaj kako je ružan! Ivana je povukla Martinu prema prozoru. Sjedi i bulji!

Martina se protegla i nogom pod stolom tražila cipele. Prokleti dress code i potpetice i suknje! Ni jedno ni drugo Martina nije podnosila, ali pravila se morala poštovati. Što se može kad posao iz snova to traži? Koliko je dugo ganjala to radno mjesto? Godinu? Više čak. Slala bi molbe više puta i kad je napokon pozvana na praksu, bila je spremna nositi šta god treba, ne samo štikle i strogu suknju.

Sjećala se dobro mamina oduševljenja kad je došao pozitivan odgovor. Kako su vrištale od sreće kao curice, a Martina je skakala po sobi mašući potvrdom. Onda su zajedno otišle u shopping centar da kupe prvi poslovni kostim i cipele na petu. Naravno, imala je ona prije cipela, ali one za maturu ili djevojačke izlaske. Sad je mama inzistirala na klasičnoj salonki, a Martina je dugo gledala sebe u ogledalu, pokušavajući shvatiti što se to suptilno promijenilo u njoj.

– Što je, Marti? Čudno ti je? Vesna, Martinina mama, smijala se gledajući ju kako defilira po trgovini. Zove se to osjetiti se ženom! Ne možeš stalno u tenisicama.

– Neobično je – Martina nije znala sviđa li joj se taj osjećaj. Ali tako su neudobne, mama! Kao kinesko mučenje!

– Naviknut ćeš se! Iako… Vesna je pozvala prodavačicu, nešto joj šapnula, a ova je donijela neke posebne uloške, s kojima je stvarno postalo lakše.

– Onaj tko je ovo izumio, sigurno se obogatio, jel da, mama?

– Sumnjam, dijete, ali treba mu reći hvala! Vesna je izula cipelu, vratila ju na policu i klimnula glavom. Lijepo A udobno, što je još važnije.

Martina je tiho uzdahnula. Mama ionako sebi nikad ništa neće kupiti. Jedva preživljavaju, a danas je, kaže, Martinina pobjeda i gotovo. Bezveze je nagovarati ju. Ali kad se Vesna okrenula da plati, Martina je krišom slikala cipele koje su se mami toliko svidjele. Uskoro su blagdani, možda je to pravi povod. Sad još samo novac skupiti.

Stvarno čudna stvar, taj novac. Kad ga ima, kao da ga odmah nestane!

Koliko se Martina sjećala, novac je u njihovoj kući značio više brigu nego veselje.

– Marti, imamo problema Vesna bi slagala tek primljenu plaću na kuhinjskom stolu.

To je značilo da baka treba neku novu terapiju ili da teta Lidija opet ima svađu za muža i treba pomoći.

Mama bi odvajala koliko može dati za te potrebe, a Martina bi sebi privukla hrpicu zgužvanih novčanica.

– E, sad idemo računati!

Taj posao je polako izbrusila do savršenstva toliko da je odlučila postati ekonomistica.

Uvijek su nekako imali dovoljno. Za hranu, odjeću, pa čak i za mali godišnji odmor, za koji je Martina štedjela cijelu godinu, pažljivo spremajući u omotnicu dio svake mamina plaće.

– Nije to Dubrovnik, ali do Omiša ćemo već stići plesala je pred mamom. More, sunce i školjkice!

– Martina!

– Ma daj, mama! Simpatične su!

Vesna je grlila svoju malu sirenu.

– Sirenčice moja Oprosti mi

– Zašto, mama?

– Voljela bih ti dati više od jednog tjedna godišnje

– Ma ti si čudna! To je cijeli tjedan! Ti i ja, najfinija pržena riba i more! Zar to nije dovoljno?

I tako su se spremale, izvlačeći stare badiće da vide treba li što novo. I teta Lidija, koja je opet, nakon svađe, bila u dobrom raspoloženju, sašila je Vesni novu haljinu, a Martini kratke hlače. I bilo je more

Nakon što bi se nadivljala i naplivala, Martina bi ležala na plaži, pretvarajući se u foku, i promatrala život okolo. Eto, baka s unučicom koju svakog dana pretrpava breskvama. Onda mladenci, kojima je cijeli svijet nebitan. Onda obitelj s troje djece, koja žive kao da ih nitko drugi ne vidi. Svađaju se, mire, odgajaju… pogotovo otac, jer su sva djeca dečki.

Svojeg oca Martina nije pamtila, zapravo ga nikad nije ni upoznala. Vesna nije voljela pričati o tome, a na pitanja je odgovarala šturo. No kad je Martina napunila četrnaest, zamolila ju je da sjednu skupa na plaži, u večernjim satima da gledaju zalazak sunca, i ispričala joj sve. O ranoj trudnoći, kako se Martinin otac preplašio odgovornosti i otišao, što je Vesna morala proći kad ju je baka, Mara, izbacila iz kuće jer je osramotila obitelj.

– I kamo si onda pošla?

– K djedu. Tvom pradjedu, Martina. Još je tad bio živ. Težak čovjek, ne baš lako ga je bilo podnijeti, tmuran, ali me primio. A kad si se rodila, kao da mu više ništa u životu nije važno. Šteta što ga ne pamtiš. Volio te je kao nitko. Možda baš zato što nikad nikog drugog nije volio. S prabakom je bio cijeli život iz obaveze. Brak, dijete, briga sve iz reda, ne iz ljubavi To je taj život koji su sami izabrali. Djed je znao da ga prabaka nikad nije voljela, udala se jer su je roditelji tjerali. Bila je već pri kraju dvadesetih, bez muža, bez djece A djed, ozbiljan, s dobrom pozicijom tražio je ženu.

– Strašno, mama

– Je, strašno.

– A jesi li ti voljela tatu? Martina je promatrala mamu iz profila, gledajući kako joj lice blijedi, kako u njoj raste ona stara bol skrivena duboko, koju nitko drugi nije mogao ni naslutiti.

Ali ne da joj Vesna toj boli da prevlada. Pomilovala bi Martinu po obrazu i šapnula:

– Voljela. I mislim da još uvijek volim. Zato i boli, Marti. Ali znaš što, drago mi je što je sve to bilo. Jer, zbog toga postojiš ti. Mnogi ljudi nikad kroz život ne dožive nešto tako, ne znaju kako je kad ti život pukne na pola, prije i poslije. Kad dišeš, ne zato što moraš, već jer voliš. Vrijedilo je, makar je kratko trajalo. Zahvalna sam na tome.

– Mama

– Mmmm? njihala ju je Vesna, gledajući zalazak nad morem.

– Jesi li ikad požalila Zbog djeteta, sama, tako mlada

– Nikad! Vesna je odlučno pogledala Martinu u polumraku. Nikada mi nije palo na pamet, shvaćaš? Bila si mi dar, Marti. Sva ljepota koju sam imala, nastavila se kroz tebe. Kako bih mogla drugačije?

– A baka?

– Da, ona jest razmišljala, ali ne o tebi, već o meni. Tebe još nije znala, a ja sam ipak bila njeno dijete. Mislila je da bi tako bilo lakše da nastavim školovanje, da rodim kasnije, kada bude vrijeme. Tad su to svi oko nas govorili doktori, rodbina Kao da za ženu nije ništa strašno… Ma bit će još djece, kad dođe vrijeme A to kad dođe vrijeme, to me najviše prestrašilo. Pa, to za tebe to vrijeme nikad ne bi došlo, zar ne? Vesna je odmahivala glavom. E, dosta o tome. Mamu sam odavno oprostila. Toliko je puta tražila oprost. Kad si imala dvije godine, teško si se razboljela. Toliku visoku temperaturu, nikako skinuti. U bolnici je baš bio karantin i doktorica nas je nagovorila da ostanemo doma svaki dan je ona dolazila, dolazila je i medicinska sestra, ali je bilo teško. Djed već tada prikovan za krevet, ja sam bježala između vas dvije kao bez glave. Plakala sam kad ti nisi htjela jesti, a djed isto, gledajući tebe, gurao tanjur. Niti sam mamino zvala, nije imala kad. Došla je sama. Ključem ušla, vidjela me kako sam poluluda od umora, i odmah navalila na čišćenje stana, kuhanje, nahranila i tebe i djeda i mene, pa sve poslala na spavanje. Kad sam se probudila, ništa nisam shvaćala gdje sam, tko sam a ona je sjedila s tobom na krilu, na fotelji, ovdje, uz kauč, i plakala. A ti si spavala, prvi put tako mirno u tjedan dana. Od tada si krenula na bolje. Ne sjećam se da smo tad išta pričale, ali meni je bilo lakše. Znaš, Marti, ona tebe voli više nego mene ikad prije. I to vidiš, ja vidim.

– Znam.

– Zato zapamti ljudi griješe, svi! Nema svetaca. Netko manje, netko više, ali svi. Možeš se osvetiti, odrezati svakog zbog pogreške, a možeš i oprostiti, dati šansu za popravak. Nije uvijek dobro, kao s tetom Lidijom, njen muž ju stalno povrijedi pa opet oprosti To baš nije dobro. Vesna je uzdahnula. Nije lako objasniti.

– Razumijem, mama. Dosta! Martina se privila uz nju. I hvala ti!

– Na čemu, mala?

– Što postojim!

– Nema na čemu! Vesna je pritisnula prst na kraj Martinina nosa, kao kad je išla u vrtić. Ding! Tko je doma?

– Ja sam!

– Imamo telegram za vas.

– Diktirajte!

– Jako vas vole. TOČKA. Odgovor?

– Uzvraćam. TOČKA. Mama!

– Što je?

– Bez ljubavi se ne može živjeti, jel tako?

– Nikako! Svi trebaju nekog ili nešto što ljube i nekog tko će njih voljeti natrag, ili barem dati ljubav. Nije bitno dobiti natrag, važno je voljeti. Kad voliš živiš. Kad te vole dišeš. Od te snage živi sve. Kužiš, Marti?

– Mislim da da

Prošlo je gotovo dvanaest godina otad, a Martina pamtila je razgovor kao da je jučer bio.

Prekinula je traženje cipela i bosa, u čarapama, potrčala k prozoru.

– Što si vidjela?

– Gledaj! Kakav strašan prizor!

Mačak je bio zbilja neugledan. Izgrižen, pokožice na mjestima bez dlake, rep slomljen, uho mu je skroz nedostajalo. Po otrgnutom kojoj na glavi vidjelo se da je jadnik prošao svašta. A ni drugo uho mu nije bolje. Martina je žmirila pokušavajući dokučiti što su to mrlje na njegovoj mršavoj koži. Kad je shvatila, okrenula se bez riječi, zgrabila propusnicu, kabanicu s vješalice, i izletjela kroz vrata.

Ivana je, gledajući Martinu kako umata mačka u kaput da ga prošverca pored portira, samo zavrtjela glavom.

– Jesi ti normalna? Što će ti ta nakaza?

Martina je iz kutije izbacila ostatke papira, ugurala mačka i natočila mu plastičnu čašu vode.

– Pij, jadniče! Za sad nema ništa više. Za sat vremena idemo kući, nahranit ću te.

– Martina, čuješ li ti mene? Ivana je zgroženo gledala kolegičin ulov. Zašto ti ovaj mačak? Bolestan je! Želiš mačku, uzmi mačića! Slatkog, čistog… Zašto si uzimaš muku na vrat?

– Ivana, ovaj mačak nema najvažnije u životu.

– Što?

– Nitko ga ne voli, razumiješ? I nikad neće. Slatkog mačića će netko zavoljeti, ali ovog? Kome treba?

– Nikome, tu si u pravu. Ali što će ti to?

– Da imam! našalila se Martina i pogurala kutiju pod šal. Otišla je oprati ruke.

Ostatak dana protekao je mirno, mačak se smirio u kutiji, a cure su žurile završiti izvještaj.

Oluja je nastala kad je već Ivana zaboravila na Martininu zvijer, pokupila izvještaje i veselo pozdravila šefa.

– Mario, imamo sve gotovo!

Trepćući i popravljajući pramen, Ivana je diskretno uzdahnula, baš kao i uvijek pred Marijem, kojeg su sve cure iz odjela potajno simpatizirale mlad, zgodan, a slobodan. Martina nije igrala te igre, ne zato što joj Mario nije bio drag, nego što se nije nadala ikad mu biti zanimljiva u konkurenciji svih cura. Nikada nije imala problema sa samopouzdanjem, ali pored Ivane, koja izgleda kao manekenka, mogla je samo sanjati. Nogice dugačke, punđa savršena, struk tanak… A ona? Pa, simpatični patuljak.

Sad je, zagnjurena u papire, glumila nezainteresiranost.

– Odlično, pogledajmo.

Mario je sklonio kutiju pored vrata kad je zaisa počeo kaos koji će u ured donijeti smijeh i priče za mjesecima: mršava crna strijela izletjela je van, otkinuvši Martininu svilenu maramu, i pravo preko Marija na ormar.

Mario je skočio prema stolu, zgrabio Ivanu za ruku i povukao ju bliže sebi, štiteći je.

– Što je to?!

– Mačak! Ivana nije propustila priliku prisloniti se uz Marija: Mario, govorila sam Martini da životinje nisu za ured! Pogledajte ga! Vidiš ovako nešto noću, više ne spavaš!

Strašni je sjedio na ormaru, udarao repom i režao kao motocikl u leru. Martina je skočila iz stolca, bosonoga, zaboravljajući kako je izula cipele.

– Hajde! Dođi, ne boj se! Nitko te neće dirati! Što si se preplašio?

Mačak je odmjerio svoju kriještavu spasiteljicu i ipak se približio rubu ormara, pokušavajući procijeniti kako da siđe.

– Ne! Past ćeš! Noga te boli! Martina je preskočila do ormara.

Ali ruka se ispružila iza nje i Mario je pažljivo primio mačka i predao ga Martini.

– Koliko vidim, ovo je sada vaš ljubimac?

– Jest! Martina ga je privila uz sebe, a on nije ni pomišljao bježati. Oprostite što sam ga dotegla, znam da nije po pravilima

– Jest Mario je klimnuo. Dođite za pet minuta. Samo ga negdje smjestite da više ne straši ljude.

– Mario, imate pravo! Toliko sam se uplašila, dobro da ste vi tu! Ivana je demonstrirala svoju manikuru i uzdahnula. Malo je frajera danas koji bi skočili zaštititi curu! Svaka čast!

Mario je neobično pogledao Martinu, ali je samo popravio sako i izašao.

– Čekam vas!

Martina je spremila mačka u kutiju ispod svog stola, obula se i otišla do šefovog ureda, nadajući se da neće ostati bez posla. Mama ima rođendan, a ni blizu nisu sakupile za more

Nevoljko je pokucala i provirila u ured.

– Mario, oprostite…

– Imate ime za njega? Mario je dobacio u šali.

– Nemam još

– Evo vam Mario joj je gurnuo vizitku. Klinika mog prijatelja, tamo vodim svog mačka. Dobri su.

– Hvala

– Mogu li vas nešto zamoliti?

– Naravno.

– Samo, nemojte nikome pričati što se dogodilo. Znate i sami kakav bi to humor bio

– Naravno!

– S Ivanom ću ja. Sretno! Dobit ćete vi priču s ovim mačkom! Jeste imali prije mačku?

– Nisam.

– Bit će veselo. Za savjet, javite. Ja sam iskusan mačkoljubac.

– Ok, hvala!

– Nije još za što nasmijao se Mario. Nikad me kutija nije toliko preplašila! Samo sam ju htio maknuti, kad ono bum! Možda je Ivana ipak bila u pravu sad ću mucati!

– Ma nećete! nasmijala se Martina. Vi ste ipak spasitelj, sjećate se?

– Možda! Recite, zašto ste bosi po uredu?

Martina je uozbiljila lice.

– Ne podnosim štikle. Ja sam za tenisice. Onaj tko je smislio dress code, treba na štulama provesti dva dana čisto da vidi kak je.

– Iskreno! Nikad nisam nosio štikle, ali vjerujem vam na riječ. Razmislit ću o novim pravilima ali ne o tenisicama, jasno vam je.

Martina je kimnula i izišla, lagano zatvarajući vrata.

Vesna je gledala koga joj je kći dovukla, pa odmah zgrabila da opeglaju člana obitelji.

Mačak se nije bunio. Sjedio je mirno u lavoru, pustio da mu Vesna opere ranu na uhu. Onda se sklupčao na staroj Martininoj majici koju je mama razastrla u košaru.

– Kćeri, što ćemo s ovim pronađencom?

– Voljeti ga, mama. Neka bude tu, može?

– Ništa protiv! Ali, više bih voljela da si dečka dovela.

– Maaaama!

– Ne mami me ništa! Ja sam spremna biti baka, osjetim to u kostima!

– Aha. Martina je češkala mačka po ćelavoj glavici koja se već udomaćila na njenom dlanu. Razmislit ću, ne brini.

Prvo unuče Vesna će uzeti u naručje tri godine kasnije.

Prošetat će po sobi ljuljajući bebu, gledati uspavanu, izmorenu, ali presretnu kćer na staroj garnituri.

Mačak, sad već potpuno neprepoznatljiv, sklupčan uz nju, u čudu će gledati Stariju gazdaricu.

– Što gledaš? Sad nas je više Vesna će smijuljeći se priviti dijete mačku. I ti si dijelom kriv što je ovaj mali stigao na svijet. Da tad nisi preplašio njegovog tatu, možda bih još čekala ovo čudo! Hvala ti, stari moj! šapne mačku, pokriva noge kćeri dekom Pusti ju da spava, umorna je. Prvo dijete, muž na putu… Novi posao, novi izazovi. A mi? Sami ćemo se snaći.

Mačak privuče šape pod sebe, navuče kratko uho i tiho prede.

Sreća voli tišinu. Neka tako ostane.

Najvažnije je: Ljubav nije ono što primiš, već ono što daješ. Kad daješ ljubav, stvaraš sreću za druge i za sebe.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

four − 1 =

Oni koji daruju ljubav
– Fiamnak kell – Ötvenezret, Stefi, ötvenezret! Ráadásul a harmincezres gyerektartás fölött. Vali úgy csapta le a telefont a konyhaasztalra, hogy az végigcsúszott a lapján és majdnem leesett a földre. Stefi időben elkapta a szélénél, és ez a mozdulat csak még jobban feldühítette Valit. – Fecó most nőtt ki a sportcipőjét és a fociformáját – Stefi lefelé fordította a telefont, mintha bizonyítékot tüntetne el. – Nő a gyerek, Vali. A gyerekek ilyenek, csak nőnek és nőnek. – Cipő ötvenezerért? Mihez, válogatott focistának? – Volt még hozzávaló hátizsák is. Meg dzseki. Mindjárt itt az ősz. Vali elfordult, egy pillanatig sem akart a férjére nézni. Jól tudta, milyen utalások ezek. Minden hónapban, rendszeresen. Mindig ugyanazzal a magyarázattal: a gyerek, kötelesség, felelősség. Szép szavak – mögöttük viszont nagyon is konkrét számok álltak, melyek a közös költségvetésükből a másik zsebébe vándoroltak. – Szeretem őt – Stefi közelebb lépett, megállt Vali háta mögött. – Az én fiam. Nem tudok csak úgy… – Ki mondta, hogy dobd ki a gyereket? De nem muszáj minden hónapban többet költeni, mint a gyerektartás! Harminc ezer minden hónapban – nem elég? Nóri dolgozik, nem? – Dolgozik. – Akkor mi a gond? Stefi csendben maradt, Vali pedig pontosan tudta már ezt a hallgatást – azt jelentette, nincs válasz. Csak megszokás van, segíteni, nem vitázni. Jó volt férjhez, jó apához, jó emberhez – az ő kárukra. Vali a mosogató szélének támaszkodott. – Tudod, számolom – fejben. Mennyi megy el minden hónapban oda. Akarsz tudni egy éves összeget? – Nem akarom. – Majdnem hatszázezer. Az ötvenezret nem is számoltam bele. Stefi megdörzsölte az orrnyergét – ismert mozdulat, a „hagyd abba” jele. De Vali már nem tudta magába fojtani – túl régóta hallgatott, túl régóta játszotta a megértő feleséget. – Nyaralni terveztünk. Emlékszel? Novemberben ígérted, tengerpart, két hét. Most hol van a pénzünk? – Vali, értem, de Nóri hívott, hogy sürgős lenne… – Nóri. Mindig Nóri. Neki sosem jut elég idő, pénz, figyelem. Stefi leült a kisszékre, könyökét a térdére támasztotta, Vali pedig egyszerre látta, mennyire fáradt. Nem a munka miatt – hanem ettől az örökös huzavonától két nő között. Valahol mélyen megsajnálta, de gyorsan elnyomta magában. – Lakást akar venni – mondta Stefi, le sem véve szemét a padlóról. – Fecónak saját szobát. – Milyen lakást? – Nagyobbat. Most csak egyszobásban laknak, tudod. Szorítanak. – Persze, nekik szűk a lakás. És ki fizeti ezt? Stefi végül Valira nézett, és tekintetében bűntudat villant. Vali megdermedt. – Ugye nem gondoltad… – Segítséget kért. A kezdő befizetéshez. Még csak gondolkozom. – Gondolkozol? Stefi, ez… ez hatalmas pénz! Miből akarod adni? – Spóroltunk valamennyit. Kocsira félretettük. – MI tettük félre! A MI kocsinkra! A MI családunkért! A hangja kiabálásba csapott át, Vali tenyerével eltakarta a száját, mintha visszagyömöszölné a kimondott szavakat. De hiába – azok már ott maradtak közöttük, mint mérgezett levegő. Stefi felállt, az ablakhoz ment, zsebre dugta a kezét. – Fecó is a családom. Nem tehetek úgy, mintha nem létezne. – Senki nem kéri! De van gyerektartás – hivatalos, jog szerint. Minden más – a jószívűséged. És az enyém is, by the way. Mert az közös pénzünk. – Tudom. – De ez nem tart vissza. Csend. A szomszédból tévé hangja szól – komédia, nevetés. Abszurd háttér ehhez a beszélgetéshez. Vali leült a helyére, kisimította a terítőt. Belül égett: sértettség, düh, tanácstalanság. De nyugodtan szólt: – Mennyi kell neki? – Kétmillió a kezdő részlethez. A szám ott lógott a levegőben. Vali felnevetett – röviden, keserűen, minden öröm nélkül. – Kétmillió. Ez minden pénzünk. – Tudom. – És tényleg nekiadnád? – A fiamnak adom! – Én ellenzem. Az enyém is, ne feledd! Stefi hallgatott, nem volt több mondanivaló. Egy hét múlva Vali csak azért nyitotta meg a bankos appot, hogy megnézze, megjött-e a fizetése. Rutinból görgetett a megtakarítási számlához – ahová három éve tették félre a pénzt. Egyenleg: negyvenhétezer-ötszázkettő forint… Pislogott. Újratöltötte az appot. Megnézte újra. Negyvenhétezer a kétmillió helyett… A telefonja a szőnyegen landolt. Vali mozdulatlanul állt a szoba közepén. Kétmillió. Három évig spóroltak, lemondtak nyaralásról, minden nagyobb vásárlást megszámoltak. És most: negyvenhétezer. Maradék. A közös jövőjük morzsája. Felemelte a telefont, átnézte a tranzakciókat. Utalás: Nóra Kovács részére. Nem is próbálta eltitkolni. Stefi a kanapén ült laptoppal, amikor berontott Vali. Felemelte a fejét, elmosolyodott – aztán megdermedt az arca, amikor meglátta Vali pillantását. – Mindent rámentettél a volt feleségedre?! A hangja visítássá vált, Valit nem érdekelte, ha a szomszédok is hallják. – Vali, várj, el tudom magyarázni… – Magyarázni?! Kétmillió, Stefi! Kettő! A mi pénzünk volt! Stefi letette a laptopot, felállt. A tekintetében semmi bűntudat – csak makacs elszántság. – Ez Fecónak kellett. Normális szoba, normális körülmények. Apja vagyok, kötelességem… – Kötelességed a családod felé szól! Felém! Nem a nő felé, akitől négy éve elváltál! – Ő a gyerekem anyja. – És én ki vagyok?! – Te vagy a feleségem. Szeretlek. De Fecó… – Ne bújj Fecó mögé! – Vali közelebb lépett, Stefi reflexből hátrább. – Te vettél lakást Nórinak. Nem a gyereknek – Neki! Az ő nevén lesz, ő fog ott élni, gazdálkodni vele, vagy eladni, bármire elkölteni. Hol van ebben Fecó? Stefi csak tátogott, nem volt mit válaszolnia. Tudta, hogy Vali igazat mond. – Te még mindig szereted őt – Vali szinte suttogta – Ez a baj. Nem Fecó. Neked mindig meg kellett adni Nórinak, sosem tudtál nemet mondani. – Ez nem igaz. – Akkor miért? Miért döntöttél kettőnk helyett? Miért nem kérdeztél meg? Stefi közelebb lépett, kezét nyújtotta: – Vali, kérlek. Beszéljünk nyugodtan. Tudom, mérges vagy, de ez a fiamért van… Vali elhúzódott. – Ne érints meg. Három szó, s mintha fal nőtt volna közéjük. Stefi megmerevedett a mozdulatban, és végre megértett valamit. Későn. – Nem bírom ezt tovább – Vali elindult a hálóba, elővett egy táskát. – Nem élhetek úgy, hogy nélkülem döntesz. Hogy hazudsz. – Nem hazudtam! – Csak nem mondtad el. Az ugyanolyan. Gyorsan pakolta be a legszükségesebbeket: ruhák, okmányok, telefontöltő. Stefi az ajtóban állt, nézte, ahogy szétmorzsolódik az élete. – Hová mész? – Anyához. – Meddig? Vali felkapta a táskát, ránézett a férjére – erre a felnőtt férfira, akinek fogalma sincs, mit tett. – Nem tudom, Stefi. Őszintén – nem tudom. Három napot töltött Vali az anyjánál. Az első nap csak feküdt, bámulta a plafont. Anyja teát hozott, kérdés nélkül, csak megsimogatta a fejét, mint gyerekkorban. Másnap jött a düh – tiszta, felszabadító. Harmadik nap: világosság. Felkeresett egy ügyvédet. – Válni akarok. Igen, biztos. Nincs kibékülés. Stefi minden nap hívta. Üzenetek, hosszúak, bűnbánóak, tele magyarázattal és bocsánatkéréssel. Vali olvasta, válasz nélkül. Mit lehetne mondani? Ő döntött. Most Vali is döntött. Egy hónap múlva Vali beköltözött egy albérleti egyszobásba a város másik végén. Kicsi, a gyártelepre néz – de az övé. Saját függöny, saját bútor, saját fizetés – saját döntések. A válás gyorsan ment – Stefi nem vitatkozott, mindent aláírt. Talán remélte, hogy Vali majd meggondolja. Nem gondolta meg. Néha, esténként, Vali kiült az ablakba, és azon tűnődött, milyen furcsán alakulnak a dolgok. Három éve azt hitte, megtalálta az igazit. Ma egyedül van egy üres lakásban – és ez egyáltalán nem félelmetes. Vali elővette a noteszét, leírta a nullát. Kezdőpont. Mellette: havi terv, féléves, éves terv. Mennyi pénzt félretenni, mibe fektetni, milyen képzést elvégezni. Végre, hosszú idő után, a jövő csakis rajta múlik.