Strašni zvijer
Ma kunem ti se da sam ga vidio! i dalje je ustrajao Petar Marić. Gledao sam mu u oči, kužiš? Ravno u mene su gledale. Evo, tu, bivši milicajac brzo je pokazao rukom prema svome vratu i dlanom lagano pritisnuo grkljan. Da nije Stjepanović naišao traktorom baš tim putem, mene sad ovdje ne bi bilo.
Petar je dotrčao do Ivana Grgića predvečer, već desetak minuta pokušavao je ispričati priču o nekom stravičnom zvijeru iz šume.
Ivan Grgić čovjek prekaljen, dobro zna Petra (i to ne baš po dobrome bio je poznat po nekim nepodopštinama, koje još nikad nije priznao), stoga nije bio pretjerano raspoložen za slušanje još jedne njegove lovačke priče.
Ipak, nije mogao suseljaka otjerati s dvorišta tako nije bio odgojen.
Kažeš, oči si mu vidio? nasmiješio se lovočuvar. Vukovske? Ili više pseće?
Vukovske, sigurno, kimao je Petar. Žute. I baš zločeste. Kao kod moje Miljenke. Ona isto zna tako pogledati, kad dođem kući na štakama. Rijetko, al zna
Možda te žena samo špijunira po šumi?
Tko, Miljenka?! začudio se Petar.
Pa ti si rekao da su oči bile kao njezine. Možda te ljubomora muči, pa te pazi na svakom koraku? A možda je, znaš, zabrinuta da ne popiješ previše, ti si ipak u policiji bio, jes li sreo u svom poslu takve slučajeve?
Petar je na trenutak utihnuo i zamislio se nad Ivanovim riječima.
Kad se sabrao, pljunuo je u prašinu i ispod obrva pogledao smijućeg Grgića.
Uvreda, jasno.
Znao je da Ivan njegove riječi ne uzima ozbiljno. Kako dokazati takvom nevjerniku?
Ma kunem ti se, vuka sam vidio. Dobro ga razaznao. Pas nije imao što tamo raditi. Pogotovo tako kasno.
Recimo. Objasni mi ti, Petre zamisli se Grgić Što si ti uopće radio ponoći u šumi?
Ja? Petar zatrepće zbunjeno. Ma nisam mogao spavati, pa krenuo malo prošetati.
Po šumi? Po noći?
Pa da, slegne ramenima Petar. Što fali? Kod nas u šumama nema ni vukova, ni medvjeda. Tek pokoji zec, lisica i tu i tamo vepar. Najbolje ti to znaš, ti si ovdje lovočuvar.
Službeno sam skoro ex-lovočuvar… uzdahne Ivan. Još par dana pa idem u penziju. No, poznajem stanje u šumi. Znam tko je tu doma, a tko nije.
E, to sam i mislio!
A znam i da netko iz sela postavlja zamke i petlje po šumi. Znaš ti čije je to djelo, Petre? Netko naš je pošao za krivim putem.
Ja? Ma ne znam, brzo odmahne glavom Petar. Vražja mi sila jednostavno nije dala spavati, pa sam se išao prošetati. Šetam ja tako, kadli iz grmlja žute oči! Zle, gladne oči Ma što mi ne vjeruješ, Ivo? Kažem ti istinu, a ti se samo smiješ.
Ajde, izjadaj se odmahnuvši rukom, popusti Ivan. Vidim, dok me ne istreseš, nećeš otići.
Ukratko, obraduje se Petar kad sam vidio te oči, srce mi je skoro stalo. Polako sam se povlačio prema cesti, a oči za mnom! Već mislim: gotovo je, amen. Čak sam se i prekrizio, iako nisam vjernik. Tad začujem buku tko li ide? A to ti Stjepanović iz susjednog sela, vraća se sa svadbe. Nije ni čudo što sam odmah skočio k njemu u kabinu.
Dobro, i hoćeš reći da je bio trijezan? smije se Ivan kojem je Stjepanović bio poznat pijanac. Nije te strah bilo s njim u traktor?
Pijan, naravno. Kao letva. Ali tad sam mislio bolje s njim pasti u kanal nego završiti pod zubima vuka. I tako smo stigli sretno u selo, uz pomoć Boga i Stjepanovića.
A Miljenka mi kaže drugačije. Kaže da te do zore nije bilo doma. Pronašla te u Stjepanovićevom dvorištu s bocom u naručju.
Tako je i bilo. Popili smo malo zajedno, za zdravlje! Razumiješ, toliki stres. Noć prošla kao tren. Ujutro sam kući, sa ženom.
Odnosno, ona te odvela. Jedva si mogao hodati, i sad se ljuljaš.
Ma hajde, odvela me, neka. Nije to bitno, Ivane. Kad sam se sjetio što je bilo sinoć, rekao sam moram ti ispričati. Moraš poduzeti nešto. Vuk u šumi nije šala. A najglavnije znaš što? Kad smo otišli dalje, tri-četiri stotine metara od mjesta gdje me Stjepanović pokupio, pogledam nazad, one oči još gledaju! Nisam vidio da vuk trči za traktorom. Vuk se boji buke, zar ne?
Ne voli baš potvrdi lovočuvar.
Eto! A ovaj ni traktor nije prestrašio. Motor odjekuje do Kvarnera, a vuk svejedno trči. Taj je morao biti bijesan
Kakav vuk?
Bijesan, Ivane
Petar zastane, pogleda u lovočuvara, a kad shvati da je ovaj zamislio, nastavi:
Znaš li ti, Ivane, da od bijesnog vuka, što se primakne selu, nema dobra. Trebao bi ti to pogledati, zaviriti. Dok dobiš zamjenu za sebe, može svašta biti. Ja bih išao s ljudima, ali bojim se samo gubiti vrijeme. Ti si znalac, imaš pušku Hoćeš li otići provjeriti? Možda nađeš kakav trag
Ivan mu ništa nije odgovorio, samo se počešao po zatiljku i pogledao prema šumi.
U tim našim krajevima, vukova niti drugih predatora nije bilo godinama, sedam, osam barem. Zato on baš i nije vjerovao Petru.
Ali što ako se ipak pojavio bijesni vuk?
Prilazi čovjeku, ne boji se traktora ponašanje mu je čudno.
U tom slučaju, mogu se svašta očekivati.
Petar je bio u pravu.
Zato, treba ići provjeriti. Sigurnije je tako.
Iako skoro u penziji, Ivan je još uvijek bio čuvar šume, nije smio ignorirati takvu prijavu.
U redu, Petre. Sutra idem u šumu, pogledat ću reče Ivan. Treba shvatiti kakva je to zvijer. Ako je vuk, ne dam ga do sela.
Mogu li okupiti naše ljude? Na tvoju riječ svi će odazvati.
Ne, idem sam. Vuk, čak i bijesan, neće napasti čitavu gomilu. Sam ću ga lakše pratiti. Ne brini, nosit ću mobitel. Javit ću ti se ako što nađem.
Dobro, javni se. I pazi, odmah pucaj, ne čekaj da te napadne prvi, Petar mu stisne ruku te požuri kući.
Ali ne izravno, već okolo kroz dvorište kod Stjepanovića. Možda da malo okrijepi zdravlje…
*****
Sutradan Ivan Grgić, sačmarica na ramenu, krene u šumu.
Na isto ono mjesto gdje je Petar vidio navodnog bijesnog vuka u žbunju.
Koračao je oprezno, gledao pažljivo na sve strane.
Sate je lutao šumom, ali ništa nije našao. Prava tišina je vladala. Mir.
Ni traga na zemlji.
No, to i nije čudno cijeli tjedan ledeno, tlo zaleđeno.
Znao sam da Petru ne treba vjerovati, promrmlja Ivan, vraćajući se prema cesti. Nema tu vuka, zeca je sreo pa se prepao. Sad sam samo nos od hladnoće zgubio.
Kad je već došao na cestu, odjednom mu sine osjećaj da ga netko promatra iz leđa.
Zastane, obazre se, podigne pušku.
Nikoga.
Stajao je tako nekoliko minuta, motrio i osluškivao.
Na kraju krenu kući, ali cijelim putem ga taj nemir nije napuštao.
Bio je uvjeren da netko u žbunju ipak skriva pogled.
Sutra opet dolazim, pomisli Ivan. I ponesem nešto hrane. Ako je gladan, a sigurno je, pojavit će se. Onda ću shvatiti tko je gost iz šume.
*****
Idućeg jutra, ustane Ivan ranije, spremi kuhanu piletinu, ponese je i opet krene tražiti nepoznatog zvijera.
Nije baš vjerovao da takav vuk postoji (više je mislio da su to Petrove pijane priče), ali posao je zahtijevao da ili dokaže ili opovrgne priču.
Sinoć ga je Petar zvao, raspitivao se za vuka.
Ivan mu iskreno reče da ništa nije vidio, niti traga na zemlji našao.
A možda je vuk otišao dalje, ha? To je moguće, Ivane? s nadom upita bivši milicajac.
U životu je sve moguće, ali ti izbjegavaj noćne šetnje po šumi. Tko zna
Ma da, ne treba mi još jednom tako nešto
U šumi je Ivan brzo našao isto ono žbunje i pokraj njega na novinskom papiru rasprostro kuhana pileća prsa.
Odstupio je nekoliko metara i sakrio se iza drveta, puška spremna za svaki slučaj.
Prođe pola sata, ništa se ne pojavljuje.
Niti blizu žbunja nikoga.
Zaključi Ivan: Petar je ipak sve zabunio nema vuka.
I dobro da ga nema, jer bi donio samo probleme.
A taman što je htio iz zaklona, začuje naglu škripu papira.
Pojača pažnju, pogleda iza drveta i vidi svoga strašnog zvijera.
Nije bio vuk, nego pas.
Običan seljački pas, mješanac.
Usput budi rečeno, pas je bio iznenađujuće lijepog krzna, gotovo kao rasni.
Ivan odahne, blijedog straha ga prođe kad shvati da nije vuk.
Izlazi iz šume, pušku prebaci na rame, da psa ne prepada.
E, tko nam je to ljude strašio po šumi? upita glasno Ivan i
iznenadi se, jer pas uopće ne reagira. Niti se okrene, jeo je i dalje.
Možda ga glad natjerala, mislio je Ivan.
Bilo je očito da je pas izgladnio, noge su mu se tresle, od slabosti ili hladnoće.
Tek kad mu priđe gotovo sasvim blizu, pas krajičkom oka opazi čovjeka i…
…prestraši se svojih sjena jurne u grmlje, ne pojede zadnje komade mesa.
Ne boj se! Ivan se prikrade bliže. Spusti se u čučanj. Ništa ti neću. Ja sam lovočuvar, čuvam životinje. Vidiš, ne želim ti zlo. Dođi, upoznajmo se. Otkud ti ta debela uže oko vrata, nije ni prava ogrlica.
Pas se nije odmah pojavio iz zaklona. Dugo je drhtao u grmlju, kao jasika.
Ali, glad je bila jača.
Gledao je u Ivana cijelo vrijeme, vjerojatno procjenjujući mogu li vjerovati čovjeku.
Ipak, naposljetku je polagano izašao, sporo se privukao.
Ivan ga pomiluje i pogurne novinu s mesom.
Jedi, tvoje je.
Pas, ne skidajući pogled, brzo proguta ostatke mesa, i već bi pobjegao ponovno, ali Ivan ga uhvati za debelo uže na vratu.
Pogleda pažljivo.
Pa čekaj Zar su te doveli u šumu i svezali za drvo? ražalosti se Ivan.
Pas mirno gleda u njega, toliko duboko, da je Ivana naježilo.
Nikad nije sreo psa takvog pogleda.
Bio je siguran da ga pas sluša očima.
U tom trenutku Ivan nije previše razmišljao o tome. Više ga je mučilo: zašto bi netko ovakvog psa doveo u šumu i vezao da ugine?
Bio je mlad i drag pas. Nije zaslužio takvo što.
Zašto baš tebe, prijatelju? Ivan ga zagrli. Po očima ti vidim dobrotu, nije moguće da si bio naškodio ljudima.
Na kraju, Ivan odluči povesti psa sa sobom.
Nije imao u planu udomiti životinju uskoro mu ističe “staž” i neće više biti lovočuvar, pa mu i pas nije potreban.
Ali privremeno, dok mu ne pronađe dobar dom, mogao bi biti kod Ivana. Dao mu je i ime Medo.
*****
Evo ti, ovdje lezi, reče Ivan psu kad mu prostre staru jaknu pokraj peći. Može ti to biti ležaj?
Medo veselo zamahnu repom, sklupča se i odmah utonu u san.
Spavaj, Medo dobacuje Ivan, sjetno promatrajući psa i zamišljajući sve što je ovaj pretrpio. Zimi, na studeni, tko zna koliko dana bez hrane i vode.
Možda nije preživio da nije pregrizao uže i došao do sela. Tko zna kako bi završio
Dok je Medo spavao, Ivan je pazio da ga ne uznemirava, čak je i kad je telefonirao Petru izišao van da ga ne probudi.
Znači, nema bijesnog vuka po šumi? veselo će Petar. Pas je bio? Čiji je to? Naš ili uvozni?
Sigurno nije naš, zamišljeno će Ivan. Ne vjerujem ni iz susjednih sela. Sigurno ga je netko doveo i ostavio. Mrzim najviše one koji ostave psa da ugine.
I što ćeš sad s njim?
Naći ću mu dom. Mlad je, zdrav, vjerujem netko će ga htjeti. Ako treba, vodim ga u grad lako ga je u stanu držati.
Ipak, nije išlo onako kako je Ivan zamišljao.
Jer je uskoro otkrio da Medo i nije običan pas. Pomalo osobit
Navečer Ivan nosi drva, zamisli se promatrajući psa i prolije gomilu drva po podu. Tresak!
Pas, međutim, ni repom ne makne. Nastavi spavati.
O, pa čekaj… zbuni se Ivan, dođe do psa. Medo, jesi živ?
Tek kad ga dotakne, Medo skoči i iznenađeno pogleda Ivana.
Kad ga prepozna, mašući repom gurne glavu u njegov dlan.
Ajme, pa ti ništa ne čuješ! sjeti se Ivan. Kako ćeš ti živjeti? Trebao bih te odvesti kod veterinara.
Pomislio je u sebi:
“Ako Medo stvarno ima problema sa sluhom, teško ću mu naći dom”
*****
Veterinar pregleda psa i potvrdi Ivanove sumnje pas je doista bio gluh.
Ili bolest, ili neka ozljeda, ali nije urođeno.
Kako da komuniciram s njim, kad ništa ne čuje? upita Ivan.
Jednostavno. Primijetio si da stalno gleda u tebe? Upravo tako! Čita tvoju mimiku i oči, prepoznaje ti govor lica. I znaš, dobro mu ide. No trebaš mu pomoći.
Kako?
Dođi, popit ćemo čaj, pa ću ti pokazati. Nije teško osnovna pravila sigurnosti i malo znakovnog jezika. I on će učiti s tobom. Vidim da ćeš ti njega ostaviti kod sebe.
Ma nisam planirao poče Ivan, pa zastane i pogleda u Medu.
A Medo, gleda ga ozbiljno, kao da zna o čemu Ivan razmišlja.
Ma ostavit ću ga. Teško je naći dom za gluhog psa. Ja sam ga našao, moj je. Sad imam vremena, pa neka bude uz mene.
Prava odluka, Ivane, reče veterinar i stisne mu ruku. Dobar si ti čovjek, a pas ti je poseban vidjet ćeš, bit će odan do kraja života.
Vidim da je pametan. Ne kužim zašto su bivši vlasnici s njim tako postupili. Zašto ga ostaviti u šumi, svezanog?
Tko zna ljude Kad su shvatili da je gluh, nije im se dalo mučiti s njim. Zašto baš u šumu? Nikad neću razumjeti.
Ni ja Dođi na čaj i detaljno mi pokaži kako s gluhim psom. Da ne pogriješim.
Ne brini, sve ćeš moći.
*****
I tako sada Ivan Grgić živi s Medom.
I znate što? U početku je bila muka ali sad, nakon pola godine, oni se razumiju već na izgled, na pokret obrve. Medo zna znakove koje su zajedno osmislili i čita svaku vlasnikovu misao s lica.
Hoda Ivan gdje hoda Medo ide za njim, a oči su mu sretne.
Novog lovočuvara još nisu doveli Ivan neformalno pazi na šumu.
A Medo mu pomaže više puta otkrio je skrivene zamke i omče, što netko polako postavlja po šumi.
Što je s tim ljudima, klima glavom Ivan. Zar ne shvaćaju da se s prirodom mora živjeti u skladu
Još mu nije pošlo za rukom uloviti krivolovca na djelu.
Ali je više puta primijetio da Petar hoda namrgođen selom svaki put kad se pronađe neka nova zamka.
Jednom je Petar usred pijane rasprave s Mladenom graknuo da više neće ni kročiti u šumu:
Dosta mi je. Vrijeme uzalud bačeno… Ako Miljenka hoće krzneni ovratnik, nek si ga kupi u Rijeci, ispadne jeftinije.
Ivan i Medo su to baš čuli dok su prolazili. Ivan se nasmiješio. Znao je jednog krivolovca je manje.
Ako Petar opet poželi po starome, ili tko drugi bude kršio zakon, Ivan s Medom neće spavati. Brzo će uvesti red.
A ako dođe novi lovočuvar, rado će mu pomoći.
Tako da, sada je dobro. U šumi i kod Čovjeka sa psom.
