Budi anđeo.
Tihomira, mlada i preplašena, penjala se uz stepenice starog zagrebačkog nebodera potpuno izgubljena. Putovala je i koračala ko u transu. Sve se zbrkalo u duši: strah, sram, tuga, povreda i negdje duboko žal. Žalila je što se sve odvilo ovako, što sad neće patiti samo ona nego i život koji tek raste u njoj.
Najradije bi sve prekinula u jednom potezu. Već je bila spremna kupila je tablete… Ali onda je on nazvao. Ponudio je rješenje. U njegovu glasu čula je paniku bojao se za nju, znao je da bi mogla sebi nešto učiniti, ali, iskreno, više je strahovao za sebe. Pokušavao je ucijeniti na emociju govorio je o baki, o tome koliko bi baka tugovala da Tihomira nestane, nudi izlaz.
Tiha, nemoj biti luda. Dogodilo se što se dogodilo. Samo otiđi tamo, pod anestezijom je sve. Zaspat ćeš, probudit ćeš se, a lovu ću nabaviti. Ako hoćeš, dođem po tebe i odvezem?
Od tih riječi ju je prožela mučnina najmanje ga je željela gledati. Sam razgovor je bio težak, a da još mora sjediti s njim, gledati ga, podnositi njegov odvratan dah? Nema šanse.
Ne! prekinula ga je i više nije željela odgovarati na pozive. Gasila je mobitel kad bi njegov broj osvanuo na ekranu.
Onaj večer ne želi ni pamtiti. Fešta na koju ju je Ivana nagovorila. Plesale su, a Tihomira je obožavala plesati.
On se, niotkuda, stvorio iza nje i dotaknuo joj lakat. Okrenula se nervozno, jasno je upućivala da joj nije simpatičan.
Isuse, tvoja je koža kao svila, kao kod djeteta.
Ajde, molim te. Ako počneš napastovati, odlazim. Samo me pusti da plešem.
On je već neko vrijeme za njom vukao rep. Pratio je pred kućom, pokušavao upasti u razgovor, ali izazivao je samo gađenje. Iskreno mu je to rekla, ali bez uvrede.
Šta ja? Ništa. Plesaj.
A onda onaj koktel donio ga je njegov prijatelj. Vrtoglavica. Probudila se u naručju Igora Gašparovića, na katu kuće. Nije ni znala kako je došla gore. Tamo se borila, koliko je mogla, pokušavala vikati, grebala mu lice, ugrizla ga. Držao ju je čvrsto, ljubio. A snaga i koordinacija, inače uvijek prisutne, sad su je izdale. Sobu su lelujala, a bol koju je osjetila djelovala je udaljeno, kao kroz more.
Mrzila je tog čovjeka. Otišla je s fešte, hodala doma kao pijana. Nije plakala. Unutra samo praznina i prljavština. Išao je neko vrijeme za njom, nešto baljezgajući, ali nije ga ni slušala. Prije nego što je ušla u zgradu, uspjela se presložiti baka ništa ne smije primijetiti. Satima je ležala u vrućoj kupki.
A onda… onda je shvatila da je trudna. Bakina vjera u čednost i moral bila je kamen temeljac njenog odgoja. O majci se malo pričalo, upravo radi toga. Bakina bol nakon smrti kćeri bila je tumačena kao kazna za grijehe. A grijeh to je ona, Tihomira, dijete rođeno izvan braka.
Mama joj nikada nije pričala o ocu. Tihomira je očekivala da će, možda kad odraste, čuti istinu, ali majka je umrla kad je imala dvanaest. Tada je baka došla iz Dalmacije u Zagreb.
I sad je ona sama kao i majka u svojoj nesreći. Kome je mogla vjerovati? Zato je i poslušala Igora. I otišla kamo je rekao. Ali u sebi je zamjenjivala mjesta s mamom. Osjećala je da zapravo ubija sebe, onu nedoživljenu.
Dvoumila se… Zato je i ušla nakratko u kafić, ali odluka je ipak pala, odlučila je stisnut zube i krenuti. Upravo kad je brzala, u dvorištu joj je neka cura mal nije pala pred noge, ali nije imala snage ni minute stati.
Vrata je otvorila ozbiljna starija gospođa, izgledom joj nije ulijevala povjerenje. Stroga, pogleda ispod obrva.
Uđi. Jesi jela danas?
Tihomira je odmahivala glavom nije.
To je dobro. Skidaj se. Odi u sobu. Pričekat ćeš malo. Jesi li obrijana?
Molim?
Jesi li se spremila, pitam?
Nisam, valjda.
Ma dobro, riješit ću to ja. Nemoj se toliko tresti. Nije ništa strašno. Evo, malo ću te uspavati.
Uspavati. Tihomira je zatvorila oči. Ta riječ sama po sebi bila je tako ružna. Kao da je nečista i da ju se sad samo treba očekivati. Ali bi li ta čistka zbilja očistila ono što boli unutra?
Popij ovo.
Tri tablete i čaša vode. Bez riječi ih je progutala.
Ostalo se stopilo. Ne zbog lijeka, nego od paničnog straha. Gospođa joj je bacila neku spavaćicu i rekla da je navuče na golo tijelo. Bila je preširoka, ali prekratka, osjećala se potpuno naga u tuđoj sobi, u tuđem stanu, bespomoćna.
Iz susjedne sobe čulo se brujanje metala. Krajičkom oka ugledala je instrumente, lavor, stol prekriven najlonom… Želudac joj je radio salto; vrtjelo joj se u glavi.
Odjednom, lupanje. Negdje dolje, ispred ulaza, kao da netko pokušava razvaliti vrata.
A što je sad to? upita gazdarica s nekim alatom u ruci, pritrčavši vratima. Otvorila, pa zatvorila odmah, A kaj sad netko ima vani?
Onda je netko i njihova vrata počeo lupati. I to žestoko.
Jesi luda? Ti si ih dovela? Brzo se oblači! povikala je žena.
Tihomira je bila smrznuta uhvatila je odjeću, pa ju bacila, popela se na kauč i zgrčila u kut kao dijete.
Kaj se događa…
Žena ne bi ni otvorila da vrata nisu počeli razbijati.
Poludjeli su! odškrinula je napokon vrata.
Odmah su je gurnuli i uletjela su dvojica: muškarac u sivom sakou i za njim djevojka u zgužvanom baloneru držeći ruku. Oboje su prohujali do sobe.
Muškarac je, vidjevši Tihomiru poluobučenu, naglo zastao i povukao djevojku naprijed.
Ti prije, pustio je Ivu.
Iva je bila zbunjena, na tren ukočena, prolila se znoj. Sama je bila loše, ruka joj je natekla, glava joj je odzvanjala, ali joj je bilo jasno Tihomiri je gore.
To sam opet ja, sjela je kraj nje na krevet, Dosta ti idem na živce. Daj, nađimo gaće, gdje su ti one? Evo ih. Ruka mi boli, pomozi si sama.
Iva nije znala jesu li došli na vrijeme. Nije imala pojma o abortusima. Ali nadala se. Derala se po ulaznim vratima, a kad je dotrčao frajer u sivome, s nogom ih razbio, nije prošlo puno vremena.
Ja sam Tomek, a ti si Iva, je lda? predstavi se on.
Iva nije imala vremena analizirati, samo ga je pratila gore po stubištu.
Sad suknju. Digni ruku, evo, zdravom rukom je pomagalo, Ovo je tvoja spavaćica?
Nije, šapne Tihomira promuklo, Dala mi je.
Niste stigli, ha? Bebač je OK? upita onako, izvana, navlačeći joj bluzu.
Tihomira kimne, zagrize usnicu i napokon zaplače. A Iva se baš obradovala tim suzama. Dobro je, kada plače znači ima nade.
Plači, draga. Treba to izbaciti van, Iva i sama grcne, ali mora izdržati; ona je ovdje spasiteljica, Bravo! Mali će bit super. A porodicama ćemo pomoći, baka će sve shvatiti. Ja sam tvoj anđeo. Ovdje sam, pričala je, a u njoj knedla, Samo… znaš, Tiha, ja sam vam anđeo s polomljenim krilom. Bole jaaako. Uhh…
Tihomira je sad stajala u sako-u i suknji, a Iva je sjela i briznula u plač kao mala curica.
Šta ti je sad? Boli te ruka?
Ne znam. Valjda. Samo mi vas je svih toliko žao. Ne mogu više. Koliko je sreće na ovom svijetu, a svi je zaobilaze! Umorna sam…
U hodniku je zalupila vrata i ušao je Andrej Kovačić, a s njim i njegov prijatelj Tomek.
Nismo zakasnili? zaključio je gledajući uplakanu Ivu, Andrej.
Jesmo, stigli smo previkala je ona.
Ona ima nešto s rukom, nadoda Tomek.
S rukom? kruži pogled od jedne do druge. Tiha, ti… jesi dobro?
Jesam, a vi…
Idemo. Moramo u bolnicu. A s ovom ženom, pokazao je na gazdaricu, još nismo gotovi.
Gazdarica se sakrila u radnu sobicu, sigurno da prikrije dokaze umalo počinjenog kaznenog djela.
Nisu se ni pozdravili.
Moramo u traumu, sad je za Ivu brinula Tihomira.
Ma, odvest ćemo vas u privatnu kliniku, ovdje u kvartu.
Uzbuđeni Andrej je vozio, Tomek je sjedio do njega, a cure straga. Iva je obgrlila Tihomiru zdravom rukom.
Prljava sam… pogleda svoj baloner, Prijateljica će me ubit kada vidi kako sam ga izvaljala.
Nisi ti prljava, čista si kao suza. Baloner ni nije tvoj? upita Tihomira.
Nije, i, molim, pomozi mi jedva jednom rukom, I perika mi nije prava.
Kak to, perika?
Je, sakrivala se. Pratili su me, pa sam se maskirala.
Doslovno si se skrivala? Zašto?
Iskreno, Tihomira više ništa nije kužila. Prvo je pomislila da su upali zbog tete, a onda je bila sigurna da su zapravo pokucali zbog nje. Ali osjećala se kao u snu, tablete su je obarale, umorila se i jezik joj je bio kao olovo.
Ajmo, pitanje za dečke dečki, zašto baš Tihomira?
Nisu odgovarali. Iva polako postaje nestrpljiva.
I onda se Andrej okrene i izgovori nešto što je razorilo svaku pospanost.
Ti si mi sestra, Tiha. Imamo istog oca. Različite majke, isti otac.
Tata? zine Tihomira.
Da. Boris Kovačić tvoj pravi otac. Tvoja baka zna, usput.
Baka? Ja… ja ništa ne razumijem.
Nema tu ništ za ne razumjeti. Volio je tvoju mamu, bio je oženjen mojom. To se tajilo. Imao sam frku s tim godinama. Mamu tvoju nisam mogao smislit, sve dok nije otišla… Uglavnom…
Andrej, upadne Iva, Tiha ti spava. Mislim da su je uspavali.
Da? pogleda u ogledalo, Isuse, ima li tu jastuk? Je li to za trudnicu u redu? Vozimo je odmah u bolnicu.
I dok je Iva gledala van, naišla su bivši Arinkin dečko, Marko, s nekom novom djevojkom pod rukom. Nova mu se smijulji, on izgleda nimalo sretan.
Andrej, ajde ga pošpricaj blatnjavom vodom tamo! Ajmo, molim te! Aj čagaj blatnjaku!
Andrej nije skužio smisao, ali pojurio kroz golemu lokvu i zalio par odjeće do pojasa. Oblačili su kroz psovke, ali užasno je ličilo.
Što je ovo bilo, kak sam na takvu glupost nasjeo? Andrej mrmlja. I onda pogleda Ivu u retrovizoru osmijeh.
Vidi ti to… Nisam očekivao…
A ruka?
Nadam se da nije slomljena.
Ali, rendgenska je pokazala prijelom. Stavili su joj gips. Tihomira je spavala ko klada, morali su je prodrmati jer je već doktor čekao. Oboje su zbrinute.
Andrej je hodao s Ivom po hodniku, ona je stenjala, cvilila, držala ga za ruku i prigovarala.
Niste mi mogli reći odmah da mi je sestra? Kaj je ovo? Zbog vas sam tako nastradala…
Dosta. A Vi? Zašto ste onda pratili nju?
Da je spasimo, naravno! Trebalo je ići odmah kod bake. Obećala sam joj pomoć.
***
Njihov dolazak u stan preplašio je staru Anicu. Prvo, jer Andrej nikad nije dolazio u stan, drugo, djevojka s njim ima gips i izgleda izgažena.
Je li nešto s Tihom?
Pa… krene Andrej, ali baka se već hvata za prsa i sjeda.
Sve je ok, živa je, zdrava spava u autu, brzo je hvatala Iva.
Andrej skače po kuhinji i traži lijek.
Zašto spava? Kaj je s njom?
Sve u redu, uspavali su je, odmah će ustati. Koliko kapi, baka?
Informacijom o trudnoći još je malo trebalo pričekati. Probudili su Tihomiru, doveli je kući. Zvali su čak i ženu ginekologicu nije htjela govoriti, al’ s prijetnjom je popustila i dala sve podatke. Opasnosti za Tihomiru i dijete nema. Baka se smirila, Andrej je krenuo s pričom sjeli su u kuhinju, izvlačili obiteljske tajne, vrijeme da se sve karte otvore.
Iva je, pak, bila premorena; prijelom joj je stvorio dodatni stres, isplakala se i uspavali su je. Otišla je u sobu i zaspala na nepoznatom kauču, a probudila ju je zvonjava.
Zvonila je prijateljica Ivana.
Gdje si, Iva? Nekako mi fališ. Sve ok?
Aha, pogleda gips, Može se reći, da.
Gdje si? Glas ti je pospan. Gdje si?
Ma, doma ću brzo. Ne paničari.
Ušla je baka Anica.
Oprostite što smo vas ostavili same. Tihomira mi je rekla da vas ne smijem buditi, jer ste izmoreni. A onda je i ona pravo ubrzo zaspala. Niste ni večerali valjda?
Nisam ništa jela, stvarno. Uzet ću, ako mi ponudite.
Dok su jele, Anica je pričala o kćeri to je stvarno bila teška priča. Vanbračna veza s Borisom Kovačićem, njena sramota. Andrej ima svoju povijest. Volio je majku, patio zbog svega. Kad je sestra ostala bez majke, Kovačići nisu pustili, pomagali su oduvijek. Andrej se osjećao krivim što nije mogao spasiti sestru. Zato je i pratio.
Ne znam više što sa dečkom. Stalno traži krivca u sebi, ne može prestati.
Iva je shvatila da baka još ne zna za trudnoću.
Sad muči jer misli da nije na vrijeme spasio sestru. S Tihom se nije lako nositi. Ali to je život, vi ste sada njoj potrebni. Vi ste njen anđeo čuvar.
Beda? Što, ona… ?
Da. Andrej će riješiti krivca. A vi, Anice, trebate biti uz nju. Vi ste hrabra žena, možete vi to. Pomozite joj.
Ja… ja…
Kapi?
Nema potrebe. Slutila sam. Ali teško je priznati…
Vaša Tihomira je divna djevojka. Ona je živa, zdrava čeka bebu. Kovačići će pomoći i financijski. Onda će i ljubav pronaći, bude sretna. I vi ćete imati veću obitelj to vam vaš anđeo govori.
Anđeo?
Aha. Anđeo s gipsom na ruci i umorna, ali danas veoma sretna sretna zbog vas, zbog Tihe.
Baka zatvara oči, pa ih otvara.
Ma kak ja mogu biti protiv? Nek rodi, odgojit ćemo. Učit će, stigne sve. Znate, bila sam ljuta na svoju kćer, nisam joj mogla oprostit. Nismo pričale. Danas, dala bih sve da mogu vratiti, sve bi joj oprostila, samo da je živa…
…Neću da ista pogreška bude i s unukom.
***
***
Svaki put kad zovem, nikad te nema, stalno si u guzvi, prigovara Marko.
Iva leži u novom dnevnom boravku, gleda plafon. Na bolovanju je. Stigla joj je poruka od šefa:
Brz oporavak! Pozdravi mamu.
Čita mi misli, čovječe. Upravo je namjeravala k mami na Pag. Poželjela ju, ruka u gipsu je čini bespomoćnom, a istinski, samo joj se iskreno išlo doma.
Novca je zaradila više nego dovoljno, zadnji posao joj je donio i extra bonus kune. I psihički joj je trebao predah. Sve ju je boljelo, uhvatila je i temperaturu.
Ujutro se natjerala ustati iz gnijezda koje joj je Ivana složila od jastuka i dekica, presvukla se, popila kavu, napravila inhalacije, pa opet leži.
Jedino što joj radi glava. Toliko se toga dogodilo u zadnje vrijeme. Tada je zazvonio Marko.
Ti, uvijek zauzeta! Evo, sad imam vremena. Pričaj.
Čuj, je li istina da je Ivana prekinula s onim svojim?
Hvala Bogu… Pa dobro je, sad svi dišu. Ti nešto planiraš?
Ma… da. Što, smeta ti?
Ne, Markec, podržavam. Samo naprijed.
Ako ti pravo kažem, sviđa mi se odavno.
O Bože, pa ti sad zvučiš normalno. Nema više ona je kraljica, ona je skill, nego sviđa mi se.
Pa jer mi se stvarno sviđa. Di da je izvedem da ne ispadnem seljak? Filmovi su glupi, radije nešto drukčije.
O, nemoj se te pametne bojati… Kad se žena zaljubi, mozak joj se stavi na stand by. Ajde, radi ovako radit će do deset navečer, a ja svaki put stresem kad kasno ide doma… Ajde, dođi je pokupiti.
To! Pokupit ću je.
Znaš di radi?
Ajde, molim te, tko je više pratio podatke nego ja, hakeru stari!
Ivi je Marko fora. Bilo bi lijepo da im uspije. Samo da joj se malo posloži osjećaj, trenutno joj fali snage, ni želje, ruka je opet boli, grlo peče, ali najviše tijelo bi samo plakalo. Živci su joj na izmaku.
Sjetila se svojih spašenih jedne, pa druge… Vraćale su joj se slike nesreća. To vrtimanje po glavi nije ju ni malo smirivalo.
Nije ih ispuštala iz vida. Povremeno je zvala, nalazile su se. Jednom je u trgovini vidjela slatkog plišanog nilskog konja, sjetila se Malene i kupila joj ga.
Tiho je sličan?
Je, je, hvala ti. Znaš, ja ga nekad i tražim. Šetam uz Savu, tražim… Misliš li da ću ga ikad naći?
Ne znam, Malena. Možda je upravo taj tvoj anđeo bio nilski konj i spasio te.
Malena je ok, koliko može biti. Nije lako zaboraviti što se dogodilo, ali ljeto je provela s ekipom u kampu na Lošinju. Roditelji rade s njom najbolje što mogu. Novi prijatelji, nova iskustva…
Pavle je izišao iz bolnice. Ljubica je sretna, ali još u grču. Zajedno su, Ljubica vozi auto, posjećuju bolesnog dječaka Marka u domu…
Klaudija i Boris su stalno na vezi, zovu Ivu na roštilj. Bili su ljetos i u toplicama gdje su se prvi puta upoznali…
Bilo je još priča i uspomena kojih se Iva ni sama nije mogla načuditi, koliko toga joj je prošlo kroz život u kratko vrijeme.
Jednom je s krova čekala da vidi Pavla, pa naiđe na dva klinca. Spremaju se skočiti na susjedni krov. Sa visine, djeluje blizu, ali… Nije im znala ni objasniti fiziku; pripovijedala im je o ubrzanju i što-šta… Umjesto da skaču na krov, mogu eto, sletjeti s dvorišne strane.
I na kraju nisu skočili.
A vi, što tu radite?
Spasila vas. Ja sam vam anđeo, pa moram sad odletjeti.
Naravno, nisu joj povjerovali. I s razlogom. Niti Iva je neki anđeo. Sasvim obična cura, tu i tamo rasuta, ali na pravom mjestu kad je trebalo.
Život je pun slučajnosti i nekih malih znakova.
A, tko nam samo te znakove šalje, ha?
***I baš dok je izlazila iz zgrade, spotaknula se na usnulog psa naslonjenog na ulaznim vratima. Pas je dignuo glavu, pogledao na tren, zijevnuo i polako mahnuo repom kao da govori: Dobro je, danas si ti tu.
Iva mu je pružila zdravu ruku. Miris proljeća širio se pločnikom. Na trenutak, vrijeme je stalo kao da ju je nešto, negdje, još jednom podsjetilo: najviše anđela ni ne prepoznamo kad naiđu. Neki su prerušeni u prijatelje, neki u strance, neki u pse. Neki nose gips na ruci, umor u očima i osmijeh za spas u zadnji čas.
Koračala je prema tramvajskoj stanici, osjećajući dodir dragosti na ramenu. Pogledala je u nebo, prema oblaku u obliku krila, i nasmiješila se sama sebi. Sve je bilo u redu. Ništa nije bajka, ali svatko je nekome barem jednom u životu bio anđeo.
A Zagreb, tog popodneva, bio je pun tih nevidljivih krila.
