Mene nema
Opet si kupila tu glupost? Goran je stavio vrećicu na stol tako da se nešto unutra zveckalo. Rekao sam ti: nema više Velura. Skupo je i nepotrebno.
Nives je stajala kraj prozora i gledala prema dvorištu. Tamo je djevojčica susjeda, ima možda sedam godina, tjerala golubove, pa su se dizali u jato, raspršili na sve strane, a onda opet sletjeli na asfalt kao da ništa nije bilo. Nives ih je promatrala i razmišljala da se ne sjeća kad je zadnji put sebi nešto kupila bez razloga. Samo zato što je htjela.
To je krema za ruke, Gorane. Trideset i pet eura.
Trideset i pet je trideset i pet. Zar ne znaš više brojiti?
Nije mu odgovorila. Okrenula se, uzela vrećicu, izvadila malu teglicu sa zlatnim poklopcem i stavila ju na prozorsku dasku pored muškatle. Muškatla već dugo ne cvate. Nives se stalno spremala baviti time, ali nikako nije stigla.
Nives. Pričam s tobom.
Čujem te, Gorane.
Otišla je u kuhinju, otvorila hladnjak, razmišljala što za večeru. Iza leđa čula je njegove teške, ujednačene korake, pa lupanje vratima od radne sobe. Izdahnula je.
Imala je pedeset i osam godina. Živi u Osijeku, u trosobnom stanu u Radićevoj ulici, u braku s Goranom Pavlovićem već dvadeset i devet godina. Imaju odraslog sina, Antu, koji živi u Zagrebu i javlja se nedjeljom, ponekad preskoči koji poziv. Imaju vikendicu u Baranji, četrdesetak kilometara od grada, automobil kojim vozi samo Goran, i Nivesin posao glavne knjižničarke u gradskoj knjižnici, gdje radi već osamnaest godina.
Život je bio tu. To joj nitko nije mogao uzeti.
Izvadila je pileći file, stavila na dasku, uzela nož. Vani je djevojčica već otišla, golubovi se razišli. Dvorište je bilo pusto i sivo, iz pukotina u asfaltu izbijala je prošlogodišnja trava.
Nives je shvatila da stoji s nožem u ruci i ne reže. Samo stoji.
Spustila je nož, došla do prozora, otvorila kremu. Miris je bio blag, nekakav cvjetni. Nanesla je malo na nadlanicu, utrljala. Koža je upila brzo, a ostao je osjećaj kao da joj je netko nježno primio ruku.
Nives je zatvorila poklopac i vratila se rezati piletinu.
Te je noći sve bilo obično. Goran je jeo šutke, gledao vijesti, legao. Nives je još dugo sjedila u kuhinji uz šalicu čaja koja se odavno ohladila i listala stari časopis o vrtlarstvu. Nije zapravo čitala. Samo je sjedila.
Ujutro je došla na posao i zatekla Ljubicu Škorić iza police s časopisima, uplakanu.
Ljubice, što je bilo?
Ljubica je bila tri godine starija od Nives, radi u knjižnici dulje od svih, zna raspored svake knjige napamet, i Nives ju nikad nije vidjela da plače.
Ništa, ništa mahnula je rukom Ljubica i izvadila maramicu. Oprosti. Osobno je.
Ako želiš, možeš reći.
Nema se šta za reći obrisala je nos i spremila maramicu. Zvala me jučer kći. Kaže: Mama, zastarjela si. Tako mi je rekla. Zastarjela.
U kojem smislu?
U doslovnom. Savjetovala sam joj kako s mužem, onako, po starinski. A ona meni: Mama, tvoji savjeti za neki bivši svijet. Kaže, ne znaš kako ljudi sad žive. Ljubica je pažljivo složila hrpu časopisa. Možda je u pravu.
Nije u pravu rekla je Nives.
Otud znaš?
Nives nije imala što odgovoriti. Stajale su zajedno u tišini što je mirisala na papir i stari drveni namještaj, pa su otišle svaka na svoju stranu.
Za ručak je Nives izašla van. Travanj je bio prohladan, ali sunčan, pa je došetala do parka i sjela na klupu, zatvorila oči. Kroz kapke je nazirala narančastu boju. Razmišljala je o Ljubici, o njenoj kćeri, o riječi zastarjela.
Potom je razmišljala o sebi.
Nives Pavlović, rođena Komarac, 1966. u Osijeku. Završila učiteljski fakultet, kroatistiku. Udala se s dvadeset i devet, što je tada bilo kasno. Goran je bio inženjer, ozbiljan i pouzdan. Godinu kasnije rodio se Ante. Nives je uzela porodiljni, poslije radila pola radnog vremena, dovela mamu k sebi dok nije preminula, opet se vratila na posao. Život se slagao. Umjereno, bez viškova.
Negdje u tom slaganju izgubilo se nešto što Nives sada nije mogla ni imenovati. Osjećala je da je to nekad postojalo. A da sada već dugo ne postoji.
Otvorila je oči. Preko puta joj je cvjetala šljiva, sitni bijeli cvjetovi, nježni do nestvarnosti. Nives se sjetila da nije crtala valjda trideset godina. Na fakultetu je znala crtati. Samo za sebe, pastelama. Onda nije imala vremena, kasnije je bilo neugodno, naposljetku zaboravljeno.
Izvadila je mobitel i nazvala sina. Ante se javio tek na treće zvono, po glasu se vidjelo da je zauzet.
Mama, bok. Je li sve u redu?
Sve dobro. Samo zovem bez razloga.
Čuj, baš sam na sastanku, mogu te nazvati navečer?
Može, nazovi.
Nije nazvao. Ni to nije bilo ništa novo.
Nives se vratila u knjižnicu, odradila do šest, u pekarni kupila kruh i išla doma, razmišljajući kako tom ulicom ide već osamnaest godina, svaki radni dan, i zna svaki kamen na pločniku i svaki zavoj.
Doma je Goran bio prije nje. Sjedio za računalom, nešto čitao. Nives se presvukla, otišla u kuhinju.
Hoćeš jesti?
Kasnije.
Stavila je vodu, pronašla ostatak juhe u hladnjaku. Dok se hrana grijala, gledala je malu kremu na prozoru. Teglica je bila mala, lijepa. Nives je pomislila da je Goran možda u pravu. Trideset i pet eura. Čemu to?
Ali onda se sjetila da je miris bio lijep.
I ostavila ju je da stoji.
Prošle su otprilike dva tjedna. Nije se ništa posebno dogodilo, život je tekao dalje. A onda je u knjižnicu došla Suzana.
Nives ju je odmah primijetila. Žena srednjih četrdesetih, u kaputu boje zrele višnje, s kratkom frizurom i vrlo uspravna. Prišla je pultu i rekla da bi se htjela učlaniti i da traži knjige o psihologiji, a i da ima možda nešto o slikanju akvarelom.
Akvarelom? ponovila je Nives.
Da. Malo sam crtala u djetinjstvu, pa bih probala opet.
Izdala joj je člansku iskaznicu, pokazala police. Suzana se među knjigama kretala sigurno, uzimala knjige, listala, vraćala, birala nanovo. Nives ju je promatrala krajičkom oka, razmišljajući da u toj ženi ima neko samopouzdanje. Kao da joj dovoljna sama sebi.
Nakon pola sata, Suzana je došla s dvije knjige i pitala:
Čitate li što od ovoga vi?
Pokazala je na policu psihologije.
Povremeno.
Dugo radite ovdje?
Osamnaest godina.
Suzana ju je promotrila pažljivo. Ne ocjenjujući, drugačije. Kako gledaju oni koji slušaju.
Puno je to rekla je.
Je.
Volite li?
Nives je šutjela trenutak. Pitanje je bilo jednostavno, odgovor nije.
Volim. Volim knjige. Volim ljude. Volim što mi je ovdje poznato.
Poznato ponovila je Suzana, kao da kuša riječ. Jasno.
Uzela je knjige i otišla.
Sljedeći tjedan vratila je jednu knjigu i tražila još što o akvarelu. Nives je pronašla tanak album s reprodukcijama. Suzana ga je uzela pa odjednom pitala:
Ne biste li probali?
Što da probam?
Slikati. Ja idem na radionicu akvarela, svake subote. Mala grupa, jednostavno sve. Pridružite se.
Nives je već htjela reći ne, čak je otvorila usta. Ali umjesto ne, izgovorila je:
Gdje je to?
Suzana je napisala adresu na papirić: Art centar Svjetlo, Ulica Matije Gupca, subota u jedanaest.
Cijelu večer je Nives gledala taj papirić, stavila ga u džep pregače, pa prebacila na prozorsku dasku uz kremu. Goran ništa nije pitao o papiriću. Općenito, logično bi ga zanimalo samo ako je vezano za novac ili kućanstvo.
U petak navečer za večerom rekla mu je:
Sutra idem na radionicu. Slikanje.
Goran je podigao pogled s tanjura.
Kamo?
U Gupčevu. Akvarel. Zove me poznanica.
Koja poznanica?
Iz knjižnice. Nova članica.
Nije ništa rekao, prožvakao zalogaj, spustio vilicu.
Koliko to košta?
Nisam još pitala.
Jasno. Uzeo je kruh. Pa idi, ako nemaš što raditi.
Nives ga je pogledala. Već ju nije gledao, samo jeo. Pomislila je da isti ton sluša već dvadeset i devet godina. Opet ti. Čemu. Koliko je to. Nemaš šta raditi.
Dobro rekla je. Idem.
Ujutro je ustala u osam, oprala lice, obukla sivi džemper i tamnoplave hlače. Pogledala se u zrcalu. Već dugo nije pažljivo gledala svoje lice obično leti pored, ne zaustavlja se. Sada je stala. Lice nije mlado, ali nije ni loše. Oči sive, žive. Kosa prosijeda ali gusta. Prošla je šakom kroz nju, pokušala ju svezati drugačije. Otvorila kremu, namazala ruke, malo iznad vrata.
Izlazi u devet, da ne žuri.
Art centar Svjetlo bio je na drugom katu stare osječke kuće, izvana obične, iznutra preuređene s maštom: bijeli zidovi, drveni podovi, velika prozora. Nives se popela, gurnula vrata.
Suzana je već bila. I još četiri žene, razne dobi, i jedan muškarac oko pedeset, krupan, u kariranoj košulji. Svi su sjedili za dugačkim stolom, pred svakim čaša s vodom i papir za slikanje.
Nives! Suzana mahne rukom. Stigli ste!
Nives sjedne pokraj nje. Voditeljica Zora, mlada žena, objašnjava da danas crtaju granu jorgovana. Nives uzima kist i ruka joj blago podrhtava. Ne od treme, nego od navike.
Nemojte misliti da mora biti lijepo kaže Zora. Samo pustite da boja teče. Samo to.
Nives povuče prvi potez. Ljubičasta se razlije na papiru, pomiješa s plavom. Povlači još, pa još. Gledala je kako boje idu kud same hoće, nekuda gdje nije zamislila, i to joj je bilo čudno zanimljivo. Suzana pokraj nje zamišljeno mršti obrve, krupni muškarac barata minijaturnim kistom i očito nezadovoljan.
Nakon sata, Nives pogleda svoj rad. To nije bila jorgovanova grana. Više nešto razliveno, plavičasto-ljubičasto, s mrljama. Ali činilo joj se živo. Nešto što je sama napravila.
Lijepo je rekla je gospođa nasuprot njih, zvala se Gabrijela.
Nisam sigurna rekla je Nives.
Ja jesam. Ima svoj osjećaj.
Nives pogleda još jednom. Možda je bilo.
Poslije radionice Suzana ju zovne na kavu u malenu kavanu u istoj ulici. Nives pristane. Sjede uz prozor, naruče, i Suzana bez uvoda pita:
Je li vam bilo dobro?
Da. Neočekivano.
Znala sam. Suzana drži šalicu dvjema rukama. Imate taj pogled katkad. Kao da nešto vidite, ali se bojite pogledati ravno.
Nives ne odgovori odmah. Onda kaže:
Dugo ste u Osijeku?
Tri godine. Preselila iz Rijeke, nakon razvoda.
Jasno.
Nema veze kaže Suzana mirno. Na početku je bilo teško. Onda bolje. Nakon toga zanimljivo.
Zanimljivo?
Živjeti sama. Nitko me prije ovoliko nije pitao za mišljenje. Osmjehne se, bez cinizma, toplo. Jeste vi u braku?
Dvadeset i devet godina.
Dobro?
Nives uzme žličicu, promiješa već promiješanu kavu.
Nekad da, nekad ne.
Suzana kimne, ne pita dalje. I to joj je bilo dobro kod nje.
Nives se vratila doma oko pola dva. Goran je gledao nogomet, nije pitao kako je bilo. Ona je podgrijala juhu, ručala sama u kuhinji. Izvukla svoj list s razlivenom granom jorgovana, koji joj je dala Zora, i prislonila ga na zid pored muškatle.
Muškatla je djelovala življa nego zadnjih tjedana. Nives dobro pogleda. Na jednoj stabljici pojavio se crveni pup. Nije ga prije primijetila.
Sljedeće subote opet je otišla na radionicu. Pa opet. Suzana svaki put dođe. Postupno, sve dulje razgovaraju nakon satova, isprva pola sata, kasnije sat ili dva. Nives joj priča o knjižnici, čitateljima, omiljenim knjigama. Suzana o poslu radi kao knjigovotkinja u građevinskoj firmici o Rijeci, kćeri koja je ostala s ocem i uči engleski.
Jednom je Nives pitala:
Nije vam ovdje usamljeno?
Zna biti. Ali to je drugo, drugačija samoća.
Kako to?
Suzana stavi ruke na stol, zamisli se.
Prije sam bila uz nekoga, a opet bila sama. To je najgora samaća. Sad živim sama, a nisam usamljenja. Razumijete?
Nives je razumjela. Ne kaže to naglas, ali nešto u njoj se pomaknulo. Kao led s Drave u proljeće, sporo, ali nezaustavljivo.
U svibnju je u knjižnici najavljen natječaj. Gradska četvrt daje neku kulturnu smotru, treba pripremiti program za kvart. Šefica, Marina Vukojević, okupila osoblje.
Ima tko kakvu ideju?
Svi šute. I Nives šuti, ali joj već nešto klija u glavi.
Možemo napraviti večer književnosti predlaže Ljubica. Čitamo, raspravljamo.
To već svake godine radimo. Treba nešto drukčije.
Možda o ženama? kaže Nives.
Svi ju pogledaju.
U kojem smislu? pita Marina.
O njihovim pričama. Ne književnim, nego stvarnim. Pozovemo žene iz kvarta, raznih godina, da ispričaju što im se u životu promijenilo, kako su živjele. Bez pompe, iskreno. Paralele možemo izložiti njihove radove, slike, pletenine, keramiku.
Tišina.
Neobično kaže Marina.
Ali živo.
Tko će to voditi?
Ja izlane Nives, pa se i sama začudi.
Marina ju gleda pažljivo.
Dobro, Nives Pavlović. Idemo probati.
Gotovo istog časa Nives zove Suzanu i ona se nasmije.
Ti? Ti organiziraš?
Ja. Ne znam kako, ali nekako samo krene.
To je najpoštenije. Ja igram. Pitamo Gabrijelu iz radionice, ona izrađuje keramiku.
Gabrijela ima šezdeset i dvije, bivša profesorica, sad radi figurice od gline i povremeno ih prodaje na sajmovima. Nives ju nazove, ona pristane uz jedan uvjet: Neka govorim kratko, ne volim duge govore.
Nives počinje pisati program. Radila je to navečer, kad Goran ode u radnu sobu. Sjeda za kuhinjski stol, piše u bilježnicu, prekriži, pa opet piše. To joj je novo, stvaranje. Ne održava što postoji, ne servisira, nego stvara.
Jednom Goran ulazi po vodu, vidi je s bilježnicom.
Što pišeš?
Posao. Pripremam program.
Opet knjižničarsko.
Opet knjižničarsko.
On natoči vodu, stoji kraj sudopera.
U zadnje vrijeme si stalno zauzeta.
To ti smeta?
Slegne ramenima.
Večera danas bila hladna.
Oprosti. Drugi put podgrijat ću.
On ode. Nives ga pogleda za njim. Pomisli kako je njemu to važno hladna večera. Ne kako izgleda življe. Ne kako joj je zanimljivo. Hladna večera.
Vrati se bilježnici.
Večer je dogovoren za treću subotu u lipnju. Sudjeluju četiri žene, Suzana i Gabrijela, a pridružuje se i Nataša Lisjak, bivša učiteljica geografije koja piše pjesme, ali ih nije javno recitirala, i Zora, voditeljica radionice akvarela.
Nives izradi plakat, polijepi po kvartu, napiše oglas za kvartovski list. Brine je hoće li itko doći. No na dan programa puna dvorana, više od trideset ljudi, uglavnom žene, raznih dobi, od dvadesetpetogodišnjakinja do jedne starice što ju je kći dovela.
Sama vodi večer. Ne drži dugo uvodne riječi, samo kratko okupljene smo da slušamo jedna drugu, i to je najvažnije. Prva govori Gabrijela.
Gabrijela priča kako je otišla u penziju, pa nije znala što sa sobom. Prvih pola godine samo je šetala po stanu, osjećala se suvišnom. Onda slučajno na radionici uzela glinu u ruku i odjednom osjetila sam da imam ruke, kaže. Dvorana toplo smije se, ne izrugljivo.
Suzana priča o preseljenju, kako je sve iz početka početi u četrdeset i šestoj. Prvo je sve bilo strašno, kasnije više nije. Najviše sam se bojala starog, a ne novog, kaže. Nives se trudi zapamtiti svaku riječ.
Nataša čita dvije pjesme. Drhti na početku, pa joj se glas izravna. Netko iz trećeg reda stane pljeskati, pa svi ostali.
Poslije, dok pospremaju, Ljubica govori:
Nives, baš ti je lijepo ispalo. Ozbiljno.
Neočekivano dobro.
Nije neočekivano. Uvijek si znala s ljudima, samo nisi sebi dala priliku.
Nives podiže tuđi šal i vješa ga uz vrata. Pomisli kako je Ljubica u pravu i to joj je i dobro i malo žao. Kako da je za osamnaest godina prvi put?
Doma je Goran već spavao. Tiho se presvukla, otišla u kuhinju, popila vode. Na prozoru stoje krema i crtež akvarela grane jorgovana. Muškatla sada puna crvenih cvjetova.
Nives utrlja kremu polako, s guštom, gleda muškatlu i misli na Suzanu. Najviše sam se bojala starog, a ne novog.
Ujutro Goran pita:
Kakav je bio tvoj program jučer?
Dobro. Bilo puno ljudi.
Jesi barem pojela što?
Bio čaj.
Čaj nije obrok. Zatone u telefon.
Nives si natoči kavu i izađe s njom na balkon. Rano je jutro, dvorište prazno, miriše na topole. Razmišlja kako je Goran pitao je li jela, možda je to briga. Njegov način. Dvadeset i devet godina prihvaćala je tu formu kao sadržaj i nije primjećivala da sadržaja odavno nema.
Ne zna. Tek sad počinje gledati izravno.
U srpnju zove Ante. Ne u nedjelju, već u srijedu, što je neobično.
Mama, bok. Kako si?
Dobro, Ante. Što je bilo?
Ma ništa. Samo Suzana mi je pisala.
Nives zastane kod hladnjaka.
Koja Suzana?
Tvoja poznanica. Pronašla me preko društvenih mreža, piše da si fantastično vodila program u knjižnici, da je bio odličan nastup. Nisam znao.
Nisi ni pitao.
Tišina.
Mama, oprosti. Nisam pitao. Ispričaj mi.
I Nives priča. O radionici, o Gabrijeli i njezinim ptičicama, o Nataši i pjesmama, o tome da je dvorana bila puna žena. Ante sluša, ne prekida. Kaže:
Svaka čast, stvarno.
Hvala.
Radiš to već dulje?
Ne. Prvi put.
Trebala si i prije.
Jesam.
Šute.
Mama, jesi li ti s tatom dobro?
Nives prilazi prozoru. Dvorište oplahuje srpanjska svjetlost, dva dječaka naganjaju loptu.
Poznato kaže ona.
Je li to dobro ili loše?
Još ne znam.
Ante više ne pita. Kaže da stiže u kolovozu. Nives se dugo ne miče od prozora.
U kolovozu Ante dođe na četiri dana. Tjelesno na oca, ali narav joj je njegov dio neka pažnja prema drugima. Donosi sir i orahe, sjedi za stolom i sluša je kako priča. Stvarno sluša.
Jedno jutro, dok je Goran na vikendici, Nives i Ante razgovaraju u kuhinji.
Mama, promijenila si se.
U kojem smislu?
Ne znam kako da objasnim. Kao da si veća. Smiješi se sam sebi. Zvuči glupo.
Nije glupo. Jasno je.
Jesi li sretna?
Nives objema rukama obujmi šalicu kave. Topla je.
Jesam kaže. Samo me malo strah.
Čega?
Kad vidiš jasnije sebe, vidiš i sve oko sebe jasnije. To nije uvijek lagodno.
Ante kimne. Šute.
Je l’ tata vidi?
Tata vidi hladnu večeru kaže Nives i odmah osjeti da treba propustiti. Oprosti, nije fer.
Je, je. Ante ju pogleda. Jesi li pričala s njim?
O čemu?
O tome što tebi treba.
Nives gleda kroz prozor. Kolovoz je, već malko oronuo, trava po rubovima žuta.
Nisam baš dobra u tome kaže tiho.
Probaj.
Ode Ante. Nives posprema krevet i razmišlja o razgovoru. Probaj. Devetnaest godina nije probala. Pričala je, ali ne o bitnome. O bitnome je šutjela, jer je to lakše, jer je sigurnije, jer Goran zna gledati tako da mu ni ne dođeš s razgovorom.
U rujnu Marina zove i kaže da gradska četvrt želi proširiti program, sada na cijelu knjižničnu mrežu. Odgovornost opet daje Nives.
Ovo je ozbiljnije, Nives. Više posla. Ali i plaću možemo povećati.
Pristajem.
Marina se osmjehne.
Postali ste drugačiji ovo ljeto. Ne zamjerite.
Ne zamjeram.
Bolji ste. Življa.
Nives ode iz njenog ureda i stane za svoj pult. Pozdravi čitatelja koji uzima krimić. Ispisuje ga, bilježi. Onda stoji i gleda u salu. Police s knjigama, stolovi s lampama, veliko prozorsko staklo, kroz koje u rujnu svijetli sunce.
Osamnaest godina. Tek sada gleda kao mjesto koje pripada njoj, ne samo kao nešto što održava.
Doma se nešto počinje mijenjati. Nives ne zna što je prvo, što drugo. Sve je istodobno.
Goran vidi da sve češće dolazi kasnije. Da po subotama rano odlazi. Da ide na kavice s ženama koje ne poznaje.
Tko je ta Suzana?
Prijateljica.
Kad si stigla prijateljicu steći?
U veljači se upoznale. U knjižnici.
Svaku tjedan s njom?
Gotovo svaki.
Goran ju gleda. U tom pogledu ima nešto novo. Ne razdražljivost, ne navika. Nešto što Nives nije prepoznala ranije zbunjenost.
Ne branim ti ja kaže. Samo nisam navikao.
Na što nisi navikao?
Da imaš toliko svojih stvari.
Nives sjedne sučelice. Prvi put gleda gore, bez zaštite. Gleda ga kao čovjeka kojeg zapravo ne zna, iako provela trideset godina uz njega.
Gorane kaže. Jesi li sretan što imam svoje? Osim doma i posla?
On šuti.
Ne znam. Valjda.
Valjda?
Nije mi poznato ovo. Ustaje, ide do prozora, gleda van. Prije si uvijek bila tu. Sad si
Još sam tu. Nikamo ne idem.
Tu si, ali drugačija.
Nives gleda njegova leđa. Široka, pogurena, starija već. Šezdeset i jedan. I on je ostario dok ona to nije primijetila.
Gorane, kad smo zadnji put pričali? Ne o večeri ili autu. Samo pričali.
Pa pričamo.
O čemu?
Ne odgovara. Gleda pokraj nje.
Upravo to kaže tiho Nives.
Studeni donosi hladnoću i veliki gradski program. Nives se tri tjedna sprema, osam sudionica, dogovoren je umjetnik za malu izložbu po zidovima knjižnice. Suzana joj pomaže, viđaju se skoro svaki dan, ili na kavi, ili na šetnji Dravom kad vrijeme dopušta.
Jednom tijekom šetnje Nives kaže:
Ne shvaćam kako sam prije živjela.
Živjela si i živjela odgovori Suzana.
Ne. Mislila sam bila sam jako duboko u sebi, nisam izlazila prema van. Zašto sam to tako?
Nije zašto. Tako se dogodilo.
Ali moglo je biti drugačije.
Moglo je. Suzana se zaustavi i gleda sivo hladnu Dravu. Samo to drugačije krene kad krene. Ne prije.
Imam pedeset i osam.
I?
Puno je.
Nives Suzana se okrene prema njoj. Ozbiljno govoriš?
Ozbiljno.
Onda ti ozbiljno kažem: Znam žene koje su s trideset i pet već gotovi eksponati, pod staklom. A ti s pedeset i osam tek počinješ. Po meni, to nije puno. To je baš vrijeme.
Nives gleda Dravu. Udaljena teglenica plovi jako sporo.
Znate, kaže, svaki tjedan slikam. Već devet mjeseci.
Znam.
Jutros sam napisala svoj tekst za večer. Svojim riječima, ne po šabloni.
Čitala si mi ga.
I dobar je.
Ne, živ je. To je bolje od dobrog.
Večer je u studenom, petak. Dolazi više od sedamdeset ljudi, većina stoji uz zid. Nives otvara i čita svoj tekst. Glas ravnomjeran, ruke jedva drhte. Priča kako svaka žena ima svoje, što ponekad predugo čeka pažnju. Kako godine ne zatvaraju vrata, nego nekad otvore ona koja nismo ni primijetili. To ne govori kao pouku, nego kao netko tko je to tek otkrio.
Nakon programa, dolazi joj baš ona najstarija žena koju je kći dovela. Zove se Ksenija Milić, osamdeset i tri.
Dijete, kaže Ksenija. Mislila sam da pričate baš o meni?
O svima nama odgovori Nives.
Ne, ne. O meni. Osjetila sam to. Drži Nivesinu ruku svojim suhim, ali toplim dlanovima. Ja sam nekad vezla. Onda prestala, gluposti, mislila sam. Danas mi je palo na pamet možda opet probam. Osamdeset i tri. Smiješno?
Nimalo.
Stvarno?
Stvarno.
Ksenija ode. Nives ju prati pogledom. Kći joj pomaže, idu sporo. Ali odlaze s nečim.
Prosinac započne mirno. Nives sad sama vodi malu književnu grupu srijedom u knjižnici. Dođe šest-sedam ljudi redovito, čitaju, diskutiraju. Katkad se posvađaju, a Nives jedva ubaci riječ.
Doma je napeto, ali ne bučno. Goran je tih, kao da nešto misli, a ne govori. Nives više ne čeka da on počne.
Sredinom prosinca, nedjeljom navečer, ulazi mu u radnu sobu.
Gorane, trebam pričati s tobom.
Pa reci.
Ne ovako. Zatvara vrata, stavlja stolicu pokraj njegove, sjeda. Pravo razgovarati.
On zatvori knjigu.
Što je bilo?
Ništa. Samo ti želim nešto reći što odavno ne govorim. Ili nikad nisam.
On šuti.
Dugo sam živjela tako da kao da mene gotovo nema počinje Nives. Bila sam tu, kuhala, radila, išla na vikendicu, sve što treba. Ali unutra mene nije bilo. Dio je moj, jer sam dozvolila. Drugi dio je i naša stvar kako funkcioniramo.
Goran gleda prema stolu.
Želiš rastavu?
Ne znam što želim. Znam da mi treba razgovor. Pravi razgovor. Treba mi da me vidiš. Ne večeru, ne čistu košulju. Mene.
Duga tišina. Vani pada snijeg.
Ja ne znam kako to kaže tiho. Nitko me nije učio.
Znam. Gleda mu ruke. Ne krivim te. Samo ti govorim da želim probati drugačije. I pitam želiš li ti.
On ne odgovara odmah. Pogleda van, na snijeg. Pa pogleda u nju i Nives opet prepozna istu onu, ranije neviđenu, zbunjenost.
Promijenila si se mnogo ove godine.
Jesam.
Ne razumijem te uvijek.
Znam.
Ali ne želim staje, traži riječ. Ne želim da odeš. Iz ove kuće. Iz života.
Nives ga gleda. Šezdeset i jedna, pogurena leđa, lice čovjeka koji je godinama živio u poznatome, a sad ne zna kako dalje.
Onda probajmo kaže ona. Ne jamčim da je lako. Ali probajmo.
Stiže siječanj, mraz i jasan zrak. Nives ide u knjižnicu, vodi grupu, subotom slika. Sakupila je dosta radova, dio je uzela Suzana, dio visi u kuhinji uz muškatlu. Muškatla opet buja, Nives ju je presadila u veći lonac.
Sa Suzanom se viđa rjeđe, njoj su na poslu problemi, ali čuju se.
Jednom Suzana pita:
Razmišljaš o nastavku događanja na proljeće?
Da. Želim ne večer nego cijeli mali festival. Nekoliko dana.
Ogroman posao to.
Da. Nives se smiješi. Volim velike poslove.
Suzana se nasmije.
Tko bi rekao prije godinu dana.
Tko bi.
Sa Goranom nije uvijek lako. Razgovaraju češće, to je novo. Nekad ide dobro, nekad se on zatvori, a Nives ga ne vuče van na silu. Radi svoje.
U veljači, jedne uobičajene večeri, Goran odjednom kaže za stolom:
Bio sam prošli tjedan kod doktora. Napravio pregled.
Nešto te smeta?
Ponekad tlak. Preventivno. Gura vilicu. Kažu, ništa strašno. Dali tablete.
Dobro što si išao.
Ne pitaš zašto ti prije nisam rekao?
Nives spusti žlicu.
Zašto nisi?
Nisam htio opterećivati. Gleda ju. Navika.
Navika ti je mene ne opterećivati?
Da. Stalno si zauzeta.
Nives ga gleda. U tome ima nešto važno, osjeća ali još ne razabire.
Gorane, želim znati kad ti nije dobro. Želim znati za doktora. Želim znati. Razumiješ?
Razumijem. Klimne. Govorit ću.
I ja ću govoriti.
Zašute. Vani vjetar i snijeg, u kuhinji toplo, miriše na hranu. Na prozoru stoji krema i mali novi crtež, ovoga puta grana jabuke, bijela, nježna.
Lijepa slika kaže Goran. Ti si crtala?
Jesam.
Još pogleda.
Znaš to.
Učim.
Krajem veljače zove Ljubica Škorić. Kasno, devet navečer.
Nives, izvini što smetam. Došla mi kći.
Dobro je?
Dobro je. Pomirile smo se. Osjeća se osmijeh kroz slušalicu. I rekla je da sam bila u krivu. Da nije trebalo tako reći zastarjela.
Sretna si?
Jako. Nives, htjela sam pitati. Smijem li na tvoju radionicu u subotu? Da probam s akvarelom?
Naravno. U jedanaest.
Bojim se da neću znati.
Ljubice, svi ispočetka ne znaju. To je poanta.
U subotu Ljubica dolazi. Drži kist nespretno, Zora ju ispravi. Prvi potez pretaman, drugi vodenast. Ljubicu naljuti.
Pogledaj ovo, Nives. Strašno.
Vidim. Meni je simpatično.
To nije grana nego mrlja.
Tako je prvi put.
Nije ti neugodno me tješiti?
Ne tješim. Kad drugi put uzmeš kist, bit će drukčije.
Ljubica pogleda papir i smije se.
Ha, ajde. Drugi put.
Ožujak donosi malo topline. Nives predaje prijavu za proljetni festival. Vodstvo podržava. Ante javlja da dolazi u travnju, želi doći na događanje.
Jedne večeri, kad je Goran već legao, Nives sjedi s bilježnicom. Krov kaplje, proljeće se probija. Na prozorskoj dasci muškatla buja, tri crvena cvata i jedan pup što nikne sutra.
Nives pogleda kremu. Davno je potrošena, ali ostavila je teglicu. Novu je kupila istu, Velur, trideset i pet eura. Goran nije komentirao.
Otvori bilježnicu na praznoj stranici i napiše: Što znam sada, što nisam znala prije godinu. Gleda. Pa zatvori bilježnicu. To ne treba zapisivati. To već nosi u sebi.
Zazvoni telefon. Kasno je, skoro jedanaest. Na ekranu Suzana.
Sve u redu? pita odmah Nives.
Dobro je. Čak bolje. Suzana je glas življi, uzbuđen. Nives, nešto ti moram reći. Nude mi posao u Rijeci. Dobra plaća, posao. Kći je tamo. Razmišljam.
Nives zašuti sekundu.
Želiš ići?
Ne znam još. Zato i zovem. Reci nešto.
Što reći?
Što ti misliš?
Nives gleda kroz prozor. Van je ožujak, mokar, živ.
Mislim polako izgovara da ti znaš odgovor. Već si odlučila, samo si sebi još nisi priznala.
Tišina kratko traje.
Možda da.
Čega se bojiš?
Da ovdje ostaješ ti, grupa, Gabrijela s keramikom, Nataša s pjesmama
Mi nećemo nestati.
Rijeka je daleko od Osijeka, Nives.
Suzana. Stisne kemijsku u ruci. Sjećaš se što si mi rekla na šetnji Dravom, u studenom?
Što?
Drugačije počne kad počne.
Suzana se nasmije, toplo i tiho.
Bila sam pametna.
I još si pametna.
Nives, pitam te jedno. Iskreno.
Pitaj.
Jesi li sretna?
Nives gleda muškatlu, kremu, crteže, bilježnicu s nezapisanim odgovorima.
Postala sam svoja kaže. To mi je najvažnije.
To je odgovor?
Mislim da jest.
Suzana šuti.
Sretna sam zbog tebe.
I ja zbog tebe.
Nives
Da?
Što ćeš ako odem?
Nives gleda otvorenu bilježnicu, praznu stranicu.
Nastavit ću kaže.
