Pačehćerka
Kad sam upoznao Marinu i zavolio je, Anica je imala šest godina. Odrasla bez oca, toliko je žudila za pažnjom da između nas nije bilo nikakvih problema oko privikavanja. Živjeli smo složno i sretno, dok nije stiglo pubertet!
Ti mi nisi tata! viknula je jednom prilikom Anica.
Kako to misliš? A tko je, molim lijepo, sve ove godine slušao tvoje priče o prijateljicama i branio te na roditeljskim sastancima u školi? Tko je skrivao posljednju Bajaderu u kući da ti je pokloni kad si tužna? Tko je s tobom dijelio tajnu o tome kako si ukrala lutku zločestoj Nevenki iz susjedstva? I tko je noću po Maksimiru šuljao s tom lutkom pod jaknom, da je potiho vrati u grmlje, kao da se nikad ništa nije ni dogodilo? I, koliko se sjećam, još si sa sedam godina odlučila da me zoveš tata pa zar sad samo tako promijeniš pravila?
Njezine riječi, te riječi pačehćerke koju sam uvijek doživljavao kao svoju kćer, zaboljele su me pravo u dušu, no nisam smio pokazati koliko me povrijedilo. Prvo, jer sam muškarac, drugo, zamjeriti joj ne bi pomoglo, nego bi samo pogoršalo stvar.
Argument prihvaćen, otpozdravio sam joj salutiranjem. Hajmo onda razgovarati o našim novorazvijenim odnosima? Prava i obaveze “ne-tate” i “ne-kćeri”, tako da znamo na čemu smo.
Iako mi je srce krvarilo dok sam izgovarao te riječi, znao sam da je to ispravno. Trebalo joj je dati slobodu, ali unutar granica koje je sama definirala. No, Anica me ponovno iznenadila. Samo je promrmljala: Neću, i zalupila vrata pred nosom. To nije bila ona od ranije. Oduvijek je jasno izražavala što joj treba i zajedno smo odmjeravali što jest, a što nije moguće. Ako bi, na primjer, zaželjela skočiti s garaže jer može letjeti sjeo sam i objasnio posljedice, pa čak pokazao slike s interneta. Ali kad je u prvom osnovne odlučila “oženiti” Marka iz razreda i preseliti k njemu, rekao sam da, kad zakon to dozvoli, osobno ću joj spakirati kovčeg. Naravno, kroz mjesec dana je odustala.
Znali smo zajedno rješavati svaku nesuglasicu, a sada, odjednom, samo “neću” i “nisi mi tata”. Prije je barem objasnila i zašto neće jesti griz.
Ne volim! govorila bi.
Zašto?
Nije dovoljno sladak i ima onu gornju kožicu.
Eto! Sasvim jasan, argumentiran odgovor! I onda mama može kuhati novi griz ili samo dati neko željeno slatko, puno reklama za kalcij.
Stajao sam ispred zatvorenih vrata, gledajući u drvo, nastojeći shvatiti što dalje, ali ništa mi nije palo napamet. Proći će, mislio sam.
Marina je njezinu promjenu doživljavala smirenije. Govorila je da je i ona u mladosti znala biti gora, pa je njezin otac bio sretan kad bi je što manje viđao. Tvrdi, čim hormoni prestanu plesati, stvari će sjesti na svoje mjesto. Istina, to za svakog traje drugačije, ali meni je već počela nedostajati Anica. Više nisam imao s kim gledati navečer HRT Sport ili se smijati Marininim prijateljicama koje su boju kose mijenjale češće nego Zagreb vrijeme.
S vremenom je Anica tu i tamo izlazila iz svojeg oklopa, no u drugim trenucima bila bi još nervoznija pa je bolje bilo ne smetati joj. Samo je ona znala raspored dobrog i lošeg raspoloženja. Kad bi bila ona stara, veselio sam se kao dijete.
Cure, idemo za vikend na Jarun ili Sljeme, pekat kobase i pecat ribu? predložio sam.
Anice, ajde! podržala je supruga moju ideju.
Ne pada mi na pamet ići s vama! Sami vucite vaše štapove, ribiči! zalupila je vrata i ostavila nas zbunjene. Doslovno minutu ranije sve je bilo u redu.
Valjda više ni pecanje ne voli, slegnuo sam ramenima.
A onda, jednog dana, nije došla kući iz škole i nije se javljala na mobitel. Zvali smo sve prijateljice, ali bezuspješno. Nisam više mogao mirno čekati i krenuo sam je tražiti. Prvo sam otišao do Mateja, donedavno joj najboljeg prijatelja, premda ga dugo nisam čuo.
Ne znam gdje je, promrmljao je Matej.
Možda imaš neku ideju?
Od kad me prozvala dosadnjakom, ne družimo se.
Znaš, mene je prozvala “ne-tatom”, pa ipak ne mogu ignorirati brigu za nju. To se zove prijateljstvo.
Kad sam htio otići, Matej je zastao.
Čuj, možda je kod Nikole. On je iz susjednog razreda ali nije baš najbolji uzor.
Tim više! Ajmo, pokaži mi gdje živi taj Nikola.
Ja ne idem tamo.
Matej, ponekad treba pomoći, čak i kad te odbace. Mislio sam da imaš jači karakter od obične uvrede.
Dobro, idemo, odustao je i pošao iza mene.
Stigli smo do nekih garaža. Čak i izdaleka osjećala se muzika i graja. Ponudio sam Mateju da ostane u autu ako se boji.
Nisam ja kukavica, odgovorio je.
Ispred vrata jedne garaže stajao je nekolicina dečki i djevojka, ali Anice nije bilo. Prišao sam bliže.
Tražim Anicu, je li ovdje? povikao sam.
Što si ti, iz Crvenog križa? ironično dobaci netko.
Baš tad pojavi se Anica iznutra.
Što radiš tu? povikala je.
Došao sam po tebe.
Znam sama put do doma.
Možda, no kasno je i ne bih volio te pokupiti u policiji. Ajmo, taksi čeka, princezo.
Zafrknula je i sjela u auto, kroz zube promrmlja prema Mateju:
Izdajniče!
Od tada je često nestajala iz stana. Tvrdoglavo bih je dovodio kući iz te garaže, nije mi smetalo da me prozivaju Aničinim osobnim taksistom. Ali jedno večer, odbila je ići sa mnom.
Što hoćeš od mene!? Odrasla sam, idem gdje želim i koliko želim!
Piši Saboru, pravila su jasna, postoji Zakon o pravima maloljetnika.
Ma makni se, frknula je i okrenula mi leđa.
Bez tebe ne idem nigdje ni tamo gdje si me poslala.
Žalim što si upoznao moju mamu bolje da te nema! procedila je, ali ipak sjela u auto.
Zaboljelo je to možda najviše ikad. Do doma sam pokušavao ne pokazivati suze i prvi put mislio možda bih ipak odustao, pustio ju. Tko sam ja, pa da solim pamet? Samo muž njezine majke! A opet, ne mogu odustati. Što ako joj stvarno zatreba netko? Neka viče, neka se svađa ali uvijek ću biti tu.
S vremenom su promijenili mjesto okupljanja. Garaža više nije svirala. Matej mi je, napola protiv svoje volje, otkrio još nekoliko lokacija, ali Anica nije bila ni na jednoj.
Samostalno se vraćala kad god je htjela ponekad i poslije ponoći. Vidio sam koliko se Marina brine. Njezina smirenost bila je tek maska kako bi sačuvala mir u kući ni ona nije spavala dok ne začuje vrata. Ležali bismo u mraku, uvjeravajući jedno drugo kako je sve pod kontrolom.
Jedne teške noći zazvonio mi je mobitel. Ruke su mi se tresle.
Tomislave, prepoznao sam Mateja, zvala me Anica, u nekoj je zgradi na Trešnjevci i ne može van.
Rekla je adresu?
Samo kak izgleda, ali znam o kojoj se radi.
Idemo.
Pogledao sam Marinu. Drhtale su joj usne, sve je čula.
Molim te, ostani i smiri se! Ispeci palačinke, znaš da mi se odmah diže apetit čim dođe stres ne daj noćnom trkaču da ugine od gladi! poljubio sam je, nije mogla skriti suze.
Odveo sam Mateja i po noći jurili smo gradom na rubu zakona. Preko Trešnjevke je išlo brzo, ali kod centra gužva od taksista i noćnih ptica. I zamalo nisam pokupio dvojicu koji su pili pivo na tramvajskoj pruzi valjda alkohol daje krila.
Dogurali smo do zgrade. Matej je ostao u autu.
Ispred ulaza mišićavi lik izlazi, uspio sam se provući u haustor. Dva kata ništa, treći bakica bez sna, željna razgovora kao šećera.
Sine, tri sumnjiva stana sve narkomani! objasnila mi je.
Pravi? nasmijao sam se usiljeno.
Pa kak ne, svojima očima vidla igle i dim!
Možda pretjeruje, ali svejedno, nije bilo dobro.
Prvi stan pijani tip s nekom iscrpljenom ženom i mudrim psom (vjerojatno šarplaninac). Drugi stan, tišina uzalud zvonim. Treći već na hodniku loš predosjećaj. Pred nosom mi izlazi djevojka, slična Anici, ali kad sam je pogledao u oči, sledila me jeza. Potpuno prazne, beživotne kao kod lutke. Odmaknuo sam se i ušao unutra, srcem uvjeren da ću doći do Anice u tom stanju.
Anice! vičem kroz stan, gurnem par klinaca, spotaknem se o prazne boce. Iz kupaonice se začuo njen glas:
Tata! Tata! vikala je.
Držala se zaključana, vjerojatno prestravljena. Vrata su popustila odmah. Bacila mi se u zagrljaj.
Izlazili smo dok su policajci već trčali po stubištu. Bakica je, vidi se, ipak pozvala dežurnu službu.
Jesu li vam kćer zadržali protiv volje? pitao me policajac.
Da. Zapravo sam joj očuh, iskreno sam rekao.
On je moj tata! izgovorila je jasno Anica.
Doma smo jeli palačinke sa šumskim voćem i malo previše soli barem sam tako mislio, ali to su bile suze moje Marine i bile su najslađe. Držao sam predavanje Anici, koja više nije prigovarala objašnjavao da ni da me tjera iz svog života ja neću otići, jer ih obje volim i bez njih ne bih znao što da radim. Pričao sam i da je život težak, da učimo pasti i dići se, da je važno znati kad zatreba ispružiti ruku. Cure su me gledale, nasmiješene, podbočene lica Tako bliske, moje.
Te sam noći shvatio roditelj si onoliko koliko si uporan i prisutan, a mjesto u obitelji ne daju imena nego djela i ljubav.
