Čekaj goste!
Evo me, Mislav! Kako ti se činim? Sviđa ti se? Donijela sam ti naranče. Nadam se da nisu smrznute, bile su na Dolcu, ali vjerojatno su ok Ma, nema veze Jasmina je tutnula vrećicu s voćem Mislavu čim je otvorio vrata i zavrtjela se pred ogledalom. Njena kratka haljina, sva u srebrnim šljokicama, bljeskala je kao disco kugla pod svjetlom iz dnevne sobe.
Mislav ju je očaran gledao, progutao knedlu pa je, ulovivši Jasminu u tom okretu, poljubio.
Ma pazi, izgužvat ćeš me! uzvratila je koketno, popravila frizuru, izvadila salonke s visokim petama iz torbe i preobula se. Što je s klopom? Kad tvoji stižu? Kako ti je mama, zaboravila sam, oprosti… A…
Brbljala je neprestano, dok joj je Mislav tiho išao za petama. Zavrtjela mu se pred očima, štikale su kucale po parketu, haljina blistala, a on je silno poželio šampanjac i tko zna zašto sljezove kolačiće.
Mislav inače ne pije, ne voli žestice, katkad popije crno vino, ponekad za Novu Godinu, kao sada, šampanjac. Ima se šta slaviti! Ali to je rijetkost.
Sva ta alkoholna pića su zlo! govorio je uvijek Mislavov otac, Stjepan Perković, zamjenik dekana na Učiteljskom fakultetu, velika glava i čist teoretičar. On je tvrdio da rakija i društvo pretvaraju Homo sapiensa u karikaturu istog, tjeraju ga da se krevelji, priča gluposti, tetura kao medvjed i ponaša se neprimjereno. To najprije ponižava samog pijanca. Njega kasnije peče savjest, ali već je kasno.
Stjepan je uvijek ponavljao istu pouku u istim situacijama kad bi s malim Mislavom za ruku prolazio pokraj kojeg pijanca na klupi u parku ili pred kioskom. Prepoznaju se odmah ima tih znakova…!
Vidiš, sine, ti ljudi uništavaju svoj mozak, truju se, prazni su i ograničeni, spuštaju se niz stepenice, a mi, i onda bi tata zagrabio Mislava za ramena i raskošno ga prodrmao a mi idemo gore! Uvijek gore, sinko! Razumiješ?
Mislav bi klimao i kriomice, skoro si iskrivivši vrat, bacao pogled na pijanca, čudesa raznih, ali bi odmah slušao tatu i ulazio u slastičarnicu šapnuti tortu. Mama, Lidija, obožavala je baš Napoleon, s puno kreme i mrvljenim lisnatim tijestom na vrhu. A Stjepanu nije bilo teško razveseliti ženu svaki dan, po potrebi.
I evo opet Nove godine, Napoleon već u frižideru, stol se postavlja, pomaže prijateljica obitelji, a Jasmina je već stigla i taman će upoznati Mislavove roditelje. Nervoza i odgovornost! Mislav zna njezine mane nije naškolovana, nije previše uglađena, ponekad se izražava blatnjavo, pa još radi kao frizerka u kvartu! Obična frizerka.
Upoznali su se slučajno Mislavov prijatelj išao je na šišanje, Jasmina ga je ošišala, a Mislav ga čekao i zapričao se s njom. Bila je potpuno različita od svih oko njega. Brbljava, šaljiva, tresla bi besmislice i onda sama sebe ismijala, pa gledala momke umiljato. Jasmina ima duge, vitke noge, lijepe obline. I Mislav, naposljetku, je muškarac! Ima i on pravo…
Ali što će reći tata? Hoće li mama biti razočarana? Veliko je to pitanje, ali Mislav kao da je odlučio stati do kraja uz svoj izbor danas će sve biti jasno. Sve!
Oženit će Jasminu, ona će preseliti k njemu, u veliki, svijetli stan u Martićevoj, gdje su oduvijek živjeli učeni i kreativni ljudi, a sad tu živi Mislav, po nasljedstvu. Spreman je pustiti Jasminu u dom, upoznati je do kraja, zagrliti i nikad je više ne pustiti iz ruku, osim da kuha kavu. Mama uvijek nosi mami kavu u krevet. Tako će i Jasmina! A kod njega je ogromna knjižnica Jasmina će puno čitati. Ostavit će posao i postat će normalna. Baš tako normalna.
Miso! Hej, Mislav! začuje se Jasmina iz hodnika i zastane, kad na kuhinjskim vratima zatekne nepoznatu ženu srednjih godina, strogo odjevenu, s čvrsto zamotanom pepeljastom punđom i kratko podrezanim noktima bez laka, u papučama.
Dobra večer, odmjeri ženu Jasminu s vrha do dna. Što vi tražite ovdje? Ne treba nam pomoćnica, sve ću sama.
Mislav utrči, nateže kravatu i zbunjen objašnjava to je Jasmina, Nova godina, ona je njegova … njegova…
Jasmina i ja se znamo već dugo. Drago mi je. Da vam pomognem, mogu to brzo, ajmo, ajmo…
Obuče Jasmina kecelju i, pjevušeći Dva komadića kulena, krene rezati salamu.
Zovem se Božena Radić. Bliska sam prijateljica i susjeda Mislavu i njegovoj obitelji. saopći žena hladno.
Oho, pa drago mi je! Mislav me s nikim nije upoznao, već sam mislila da je ne daj Bože siroče! našali se Jasmina i nasmije se. Možda onda po čašicu šampanjca? Donijela sam bocu. Mislave, iznesi to!
Božena, baš poput Stjepana, rijetko je pila, pa odmahne glavom.
Ne? Ma dobro Ostavit ću ovdje. Možemo bar televizor uključiti? Doček je već počeo na HRT-u. Mi s tatom dok režemo francusku uvijek gledamo i pjevamo. I zaplešemo. Ta-ta-ra ta-ta-ta-tam! zatrese Jasmina.
Božena podigne obrvu i stisne usne. Jasmina slegne ramenima, odlučna zaključiti da ona sigurno ne voli ples.
TV samo odvlači pozornost. I ruke operite prije jela! Mislave! zazove ona na sav glas.
Mislav joj poslušno pomogne s posuđem iz kredenca. Jasmina, pustivši radio, nastavi slagati salamu u ružice na tanjuru. Takvog snijega, takvog snijega zapjeva nije bilo nikad… Lijepo je pjevala. U mladosti su mlade cure sjedile po studentskim domovima, gitara, svijeće, čaj u šalicama, snijeg je sipio vani…
Mislava nema dugo. Jasmina ga već želi pozvati vrijeme je za francusku, mora se marinirati, ali Mislav dolazi sam, crven poput rakova, zakopčan do grla u sako i do grla zategnutom kravatom. Tresu mu se ruke, stalno namešta naočale.
Jasmina voli što je on tako fin. Možda je dosadan, ali uz njega nekako i sama raste. Pošteno je pročitala sve njegove knjige, krenula na tečaj engleskog. Dosadno je, veselo bi bilo na plesu ili klizalištu, ali kad Mislav ne voli može se potruditi! Previše je stisnut, mora ga malo opustiti bit će veselije!
On stoji pred njom, nelagodno se premješta, Jasmina stavlja nož na dasci. Sad će mi zaprositi! proleti joj. Bože, tako! Romantično, za Novu, na ovoj kuhinji gdje ćemo hraniti djecu, peći torte, slaviti sve… Nevjerojatno!
Ustane, poravna suknjicu, prebaci pramen, oblizne usnicu.
Miso, ja započne, ali Mislav prvi progovori.
Ne Jasmina, ja ću! Ti… ti… pogleda je.
Ja…
Moraš otići izbaci Mislav, skida naočale i trlja stakla maramicom.
Što? Jasmina diže obrve, zbunjena i na rubu suza. Otvorila je bocu šampanjca, htjela svima nazdraviti.
Da, bolje tako. Ne treba da moji vide… potiho nastavlja Mislav.
Božena Radić stoji na vratima i klima.
Pustite, ja ću sve objasniti. Jasmina, vi ste baš draga djevojka, ali ovo nije vaša kuća. Ovo je druga vrsta ljudi, drugih interesa i obrazovanja. Nemojte se mučiti ovako…
Govori još nešto, Mislav stišće šake, oči čvrsto zatvorene. On je Homo sapiens ide gore po tatinoj ljestvici. Jasmina ga vuče dolje, nije dostojna.
Ali kakva joj je figura! Imali bi krasnu djecu! U badiću bi bila top! I tako čudno grize za uho… I noću brblja nešto A Jasmina ga je naučila i pušiti. Nije mu se svidjelo, ali nije tako strašno kao što je mama tvrdila. Ništa kraj.
Božena objasni sve brzo, bez uvijanja, i kad je čula da Jasmina nije završila faks, ostavila, radi kao frizerka, samo odmahuje rukom tu nema rasprave!
Mislave? stane Jasmina, traži ga pogledom. Šutiš? Znao si tko sam i što sam, a sad natrag? Mislave, nije više 19. stoljeće, danas smo svi isti
Djevojko, nikad neće biti svi isti. Oprostite, bolje da odete. A i vaše troškove za naranče ćemo vratiti. Šampanjac ponesite. Kod nas se ne pije. Napravila sam kompot, zdravije je. Ispričavam se. Mislave, pomozi mi s teglama za cveklu, doći će roditelji, a ništa nije spremno!
Mislav skače pomoći, nateže poklopce, ništa ne ide, stenje… Božena lovi otvarač; postaje grozno usko i nemirno u kuhinji, svjetluca siva punđa, Mislavove naočale.
Jasmina stoji sekundu u štiklama, stisne zube, ode.
Jasmina stigne je Mislav na stubištu. Znaš, tata ima bolesno srce, mogao bi se uzrujati…
Od čega? Jasmina, viša pola glave, stane ispred njega, dugi kaput od umjetnog krzna škaklja ga po licu. Što ne valja?
Pa… Božena je rekla da ne treba promuca Mislav.
Koga ne treba miješati? Sarme i ćevape? Kad se ljubiš sa mnom, to ti odgovara, ali roditeljima ne? Božena zna najbolje? Daj, vrati mi šampanjac.
Molim?
Bocu!! povisila je glas. Nespretno joj Mislav daje bocu, ona je zgrabi kao štit i ništa, nije teleportirana u bolji život, mora na ulicu.
Povlačeći se prema tramvaju, Jasmina se sjeti stare poznanice s Knežije i odluči navratiti. Pa što, nisu se dugo vidjele…
… Barem vrati moju jastučnicu! Kod Valerije se ne da spavati! urla Krešimir, gurnuvši nogu tako da Anđa ne može zatvoriti vrata. Još se nada da će je smekšati, ispričati sve, izmanipulirati, civilizirano se preseliti k njoj. Anđa, pa mladi smo, što je bilo između mene i Vale je samo tijelo, duša moja je s tobom! Da vidiš njezinu sobu! A ti…
E Anđa briše suze rukavom pulovera, zaleti jastuk kroz vrata i zalupljuje ih Kreši pred nosom. To je to. Gotovo je. Kraj ljubavi, snova o obitelji, povjerenja. Sve.
Anđa! Krešimir još lupa šakom, pokupi jastuk s poda, sad je prljav, potpuno jadno izgleda. Požalit ćeš! Tko će te htjeti takvu! Ja sam bio za tebe, sad sjedi sama! Propašćeš!
Jasno joj je sve. Sklupča se na podu i tiho jeca.
Kvaka se zatrese. Anđa skače po kišobran i otvori vrata.
Isuse, Anđa! Ubila bi čovjeka! ustukne susjeda, teta Marija, u žutom svjetlu sa stubišta. Zašto u tami?
Oprostite jednostavno Izbacila sam Krešu. I sad je gotovo. Sve je gotovo…
Kužim. Podižeš buku, a jelka ti stoji nesređena, bez svjetala, nespremna za praznik! Bar si smeće izbacila, to je Krešo! Marija se ugura u hodnik, skine cipele, pali svjetla.
Nemojte, teta Maro. Što sad? Krešo je trebao slaviti sa mnom, a on Anđa uleti u dnevnu i sklupča se na fotelji.
Ma ko mari! Ako imaš muškarca, to je slavlje, a kad nema, gotovo? Ja sam sama već godinama. Ipak, nakitim jelku, skuham nešto fino, pokloni sitni uvijek netko svrati. Zabilježi si to! Digni se, sredi se i ajmo delat! Ja sad idem svojoj kući.
Dodirne joj rame, Anđa zadrhti. Čuje kako vrata škripnu, kako je nešto palo, zatim susjeda nekome priča, a ništa se ne čuje kad ti je srce u kršu. Treba tugu isplakati.
Ali tada, iznenada, klikću potpetice, netko štuca iza Anđinog uha, a na naslon fotelje odvlači se krznati kaput. Miriše na parfem, malo snijeg, malo šampanjac.
Tko si? Što radiš ovdje?! uplašena Anđa.
Ja sam odgovori kaput očajno ne prepoznaješ? Bogatu ću biti.
Tko si ti? Anđa upali svjetlo i ugleda Jasminu.
Izbacio me Mislav, zamisli! Kaže, nisam ista sorta kao njegovi. Dva mjeseca me vrtilo, šutjela sam i čitala njegove knjige i ništa! Jasmina mahne bocom evo, napila se, hoćeš? Ostalo još…
Anđa okrene glavu.
Ne hvala. Jasmina, kako si ovdje završila? pita najednom.
Otvoreno bilo… Navukla me nostalgija. I gladna sam i pijana, vrti mi se…
Anđa ustaje, smrknuta. Koliko se nisu vidjele tri godine? Nekad su stalno bile zajedno, pile, kuhale kekse, smijale se. Onda, Jasmina napustila faks, Anđa nastavila, sve rjeđe se viđale…
Anđa! viče Jasmina iz kuhinje. U frižideru pauk plete mrežu!
Šta? Treba ga pokopati… Ali gdje? kroz suze šapće Anđa, ugledavši Krešin zaboravljeni džemper.
Koga pokopati!? Misliš? Frižider je prazan. ozbiljno obznani Jasmina i naglo podigne glas Neću dopustit da gladujemo za Novu! Znam gdje je dućan! Piješ što? vrisne s vrata. Dobro, ja ću. Anđa, ti kiti jelku! Tužno je. Ja žurim!
Anđa uzdahne. Jelku su trebali okititi ona i Krešo, zajedno sve pripremiti… Nikad joj nije bila gora Nova godina.
Otkrije se na kraju na stepenici, silazi kartonsku kutiju sa borom.
Hoćeš pomoć? pojavi se teta Marija Daj sve dolje! Ukresi i lampice! naređuje, pomaže joj, vadi grane, okreće upute. Kakve su ovo enigme? Ja ništa ne kužim…
Pustite, ja ću slaže Anđa bor. A on samo zbog stana, nikog drugog. Ja ga izbacila. Glupa sam, ha?
Ma svi vjerujemo krivim ljudima. Ja svom Anti dala sve, a on umro. Kletio se da neće Ma što da radiš. Uh, kakve kuglice imaš!
Bor su okitile sjedeći na podu, kasnije skužile da ga ipak treba staviti na ormarić, pa uz lampice i vijence ljepljiva mreža. Marija upikne utikač Anđa zasja, lampice bljesnu na sve strane.
Vidi ovo! smije se teta Marija. Tak si lijepa, a sad se odmotaj! Sređuj se, uskoro će ponoć!
Šta uskoro?
Praznik! pažljivo je izvuče iz žica Hajde, nađi najljepšu haljinu.
U kuhinju, zvečeći bocama, upada Jasmina.
Tko je izmislio štikle!? Anđa, raspakiraj hranu! Uff, bor! oduševi se provirivši Lijep, poznajem ga! Teta Marija, moje poštovanje! zaurla i zapleše preko sobe, vinuvši noge u najlonkama smiješno.
Marija počne plesati Posavku. Jasminin bas i tetičini krikovi glase se po stanu, a tada u kuhinju ulazi muškarac brada, šubara, kožnjak, hlače pune snijega.
Gospođice! Imate stolaca na posudbu? Puno nas je, a sjedala fali. Super plešete! obraća se i pogleda Jasmininu haljinu Idete kod nas? Party, kanapei… namigne, ali pod Marijinim pogledom smiri se i uzme dva stolca. Sretna Nova!
I tebi! vikne Jasmina, odlučna mrziti muškarce to veče.
Ne brini, Jasmina. Hajde, TV, ja u kuhinju. Anđa, mogu li vladati?
Može prigušeno dođe iz dnevnog. Anđa pokušava šminkat, u pauzama jeca i misli Zašto je to napravio?
Kad stigne, zamiriše kolač, salata, Jasmina se smije. A Marija pomaže i veli: Vidiš Anđa, Jasmina je poduzetna! Pusti Mislava, bit će drugih. Sve je pred tobom!
Jasmina sijecka kopar; Anđa shvati kako njena tama večeras ne uspijeva pobijediti toplinu u kuhinji. Na radiu Đorđe Balašević, na prozoru gori svijeća, kompote u karafama, riba na pladnju, negdje eksplodira vatromet…
Ponekad, ni kad ti se čini da je sve propalo, noć te iznenadi blagom.
Jasmina je otrijeznila i priča o frizerskim tračevima, šaljivo opljuje punđu Božene. Eh, lako ću ja bolje naći! I ti, Anđa!
Anđa sliježe ramenima. Običaj je željeti dobro, ali…
Mirisi se šire, glad udara, stol se magično popuni jednostavnim, brzim jelima. Marija donese zdjelu francuske na sredinu.
Teta Marija! Ovo je samo za vas?! začudi se Jasmina.
Ma nije, uvijek netko navrati! Uvijek, vjerujte! mahne Marija.
Ne vjerujem. Ali kad već, promumlja Jasmina grickajući petrusimul, ja bih htjela upoznati nekog… recimo polarnika! Da ga dočekujem s čajem zimi kad dođe s Arktika…
Anđa se nasmije Jasmina uvijek sanja, voli, pati, izmišlja i piše dnevnike. Polarni istraživač je novi hit.
A ti, Anđa? pita Marija.
Ja? otpi šampanjac, pa slegne Čistača! Svejedno, sve je to šala!
Pa, sretno onda! uzdahne Marija. Ja idem u svoj stan. Predsjednik će me pozdraviti!
Ostanite! zovu je, ali Marija odlazi, zamakoši tiha vrata.
Anđa i Jasmina se pogledaju, a zatim traže mobitele jer svi šalju čestitke. Mama i tata Anđe su u Bjelovaru, cijeli stan je pust… Ona sama, Krešo izdao.
Di mi je mobitel, Jasmina?
Znam gdje je moj, tvoj sigurno negdje na hodniku. Hajde, požuri! Jasmina da TV jače, podigne čašu u zrak. Anđa, počinje!
Na TV-u, Zagreb pod snijegom, Pantovčak, vesele slike, predsjednik otvara doček.
Dvije djevojke u stanu, dvije slomljene duše, al’ ipak uz čaše i lampice, žele si dobro.
Odbrojavaju sekunde, šampanjac uz usne, kad u kuhinju stane muškarac u pletenom puloveru s jelenom, crvenoj BBB kapici, torba u ruci, snijeg mu kapa s hlača.
Dobro veče prošapće.
Sretna Nova! ponudi mu čašu Jasmina.
Hvala, al … počne gost.
Dragi moji su kat više pokaže na strop Anđa A vi?
Ja sam Polarnjak. Viktor. Donio poklone susjedima Oprostite, pogriješio sam vrata.
Tko!? zaprepasti se Jasmina. Pravi polarnik?
Nije s Arktika nasmije se Viktor To mi je prezime. Pravi sam Zagorac! Donio fiš za novogodišnji party Hoćete i vi van? Palimo vatromet!
Anđa kimne, Jasmina slegne ramenima, ali pristane. Samo da znaš da nismo takve! odmah se ogradi.
Znam, samo vi obucite toplije, ja odmah dolazim!
Viktor ode, a cure navlače čizme.
A ako ne dođe? bojažljivo šapće Anđa.
Onda idemo same. Poslije pijemo čaj i jedemo tortu. Može?
Može…
Vani bijelo, vjetar šiba snijeg, dječja vika, pucnjava vatrometa, svi viču Sretno!
Jasmini zazvoni mobitel.
Mislav? Ne želim razgovarati! vikne.
Jasmina… sretna Nova, oprosti… Ali ovo je bolje za oboje… Hoćeš li sutra… poklon…
Zaboravi, Mislave. Zauzeta sam. Za danas i ubuduće. Slavit ću s Anđom i pravim polarnikom! Da! i prekine.
Anđa se okreće na mjestu, kad ju dotakne grudva. Okrene se.
Neki mladić bez kape, u trenirci i skijama, stoji malo dalje. Oprosti! vikne Nije bilo namjerno!
Uz noge mu crvena dječja lopatica. Prišeta mališan, udari ga šakom, umire od smijeha i padne. Dečko pridigne malog i krene prema Anđi.
Oprostite, zaista… Sretna Nova! nasmije se.
Laku noć. A vi ste čistač? dometne Jasmina, gledajući njegovo pomagalo.
Ja? Ne… to je od brata Slaviše. Ja sam Fran.
Viktor Polarnjak im podijeli prskalice, pa i Franu. Lijepa Nova, a? Ajmo praviti snjegovića?
Kad su isprskali sve prskalice, zajedno prave snješka, smiju se, valjaju, a teta Marija s prozora sretno gleda. Cure su sve loše ostavile za sobom, a u novoj godini moći će napokon biti sretne…
Fran i Viktor isprate djevojke do stana, ostanu na čaju i torti. Fran ostavi brata doma i dođe Anđi s bombonjerom.
Evo, sretna Nova! Svirate li gitaru? pita, vidjevši instrument na zidu.
Svira! I pjeva! odgovori Jasmina.
Ako nije problem Pet minuta…
Anđa pocrveni, klimne i zasvira:
Na prozoru, okupanom sjenama svijetli svijeća, čekam te večeras na prijelazu svih početaka…
Gleda kroz prozor kako snijeg pada meko, mirno, ne peče, ne grize, samo prekriva sve staro i daje šansu za sreću.
Čuvaj plamen svijeće, sačuvaj toplinu, u mojim pjesmama ima mjesta za tebe… pjeva tiho, smiješeći se teti Mariji, dok Viktor puni šalicu čajem, a Jasmina reže tortu.
Na prozoru gori svijeća, pleše plamičak pravom toplinom. Za sve je nije važno tko si niti što si. Taj plamen tjera loše i pokazuje put sreći. Zato su ljudi uvijek voljeli svijeće…
Sa ulice, prozoru sa svijećom gledaju dvojica muškaraca. Jedan steže pod mišku jastuk, drugi drži crvenu kutiju s mašnicom.
Stanu, prvi zapali cigaretu, drugi se približi, uvuče dim. Onda obojica uzdahnu, šutnu snjegovića i krenu svatko svojim putem. Jedan gore po stepenicama maštanja, drugi prema Valeriji na Trešnjevci.
Sretan im put!
