Živjela je u našem susjedstvu, u malom mjestu uz Savu, djevojka po imenu Marica. Tiha, povučena, gotovo neprimjetna. Znate one ljude koji su kao sjena nisi ni siguran jesu li tu. Pogled joj stalno uperen u zemlju, pletenica tanka i svijetlosmeđa, rupčić izblijedio od godina. Radila je na pošti slagala pisma i nosila mirovine.
Nitko Marici nije obraćao pažnju. Naši dečki iz sela, oni su ko pijetlovi vole one glasne, nasmijane cure, s prkosom u očima. A Marica… Ona kao da nije iz tog filma.
Te proljeći dođe u našu zadrugu novi mehaničar. Ante. Visok, širokih ramena, crna kosa, oči mu sijevaju od šale. I još zna svirati harmoniku! Izađe navečer pred dom kulture, zategne mehove, i svim curama srce zatreperi. Marici najjače toliko da joj se pamet sasvim zamuti.
Što ona, skromna mišica, može očekivati pored takvog dečka? Oko Ante pletu se najljepše djevojke sela, a Marica ga samo krišom gleda i tiho uzdiše. Tko god bi ju vidio, zaboljelo bi ga srce zbog nje.
I onda, dragi moji, u selu počeše čudne stvari.
Marici stadoše stizati pisma. Iz Zagreba. Omotnice lijepe, debelog papira, rukopis muški, odlučan. Pošto je sama radila na pošti, prva bi ih vidjela, ali tajna se ne može dugo skrivati glavna poštarica, teta Dragica, odmah je počela brbljati:
Naša mirna Marica ima nekoga! Piše joj gradski, i to često! Sigurno će je zaprostiti!
Marica je hodala nekako drugačije, obrazi joj zarumenjeli, oči sjaje. Kao da se preporodila. Ispravila leđa, pletenicu omotala svilenom vrpcom. Ide selom s pismom u ruci, kao da nosi kakvu medalju.
I Ante primijeti. Ponekad baci pogled prema njoj. Muškarci su takvi čim vide da je ženi netko zanimljiv, odmah se i njima probudi zanimanje.
A Marica, jadna, sve dublje tonula u snove. Sjedila bi na poštanskoj stepenici, čitala pismo, tiho se smješkala. Selo šapće: Pogledaj ti nju, ima sreće
Razrješenje dođe iznenada, grom iz vedra neba.
Bio je domjenak kod doma kulture, mnoštvo ljudi, harmonika svira, mladost igra. Marica se pojavila, uređena, u novoj pamučnoj haljini. Preko ramena joj stara torba.
Prilete tad seoski mangupi, braća Brkić, već pripiti. Htjeli se našaliti pa povukli za torbu. Remen prastari, puknuo torba tresnula o pod, razasulo se sve Maricine stvari. I sve one njezine tajne, uredno zavezan snop pisama, ispadoše.
Jedan od brata, Jure, uhvati snop, glasno se nasmija:
Dajte, ljudi, čujemo što to gradski piše našoj stirnoj curi!
Marica potrči k njemu, blijeda kao kreč:
Molim te, nemoj! Vrati!
Ali Jure je bio brži, izvuče list iz omotnice i naglas poče čitati. Svi su utihnuli:
Draga moja Marice! Tvoje su oči kao Jadran…
Tišina na trgu. Lijepo napisano. A onda Jure zastane, izvuče drugi papir, izgužvan, ispisan s svih strana. Primakne ga lampi kod ulaza, odmjeri ga.
Slušajte svi! poviče, pa čak i harmonika stane. Pogledajte! Ovo je smijeh!
Mahne listom nad glavom:
Sve je prekriženo! Prvo piše: Zdravo, draga Marice, pa prekriženo, ispod: Pozdravljam te, ljubavi. I opet križano! Ovo je nacrt, ljudi! Sama sebi piše, pa prepravlja! Sama izmišlja!
I smijeh se prolomio, kao da propadaš kroz zemlju.
Sama sebi piše!
Izmislila udvarača!
Marica je stajala u sredini kruga, lice joj sakriveno rukama, ramena podrhtavaju. Takva sramota, da poželiš nestati. Bila sam tad mlada, nisam znala što bih, samo sam tražila zrak.
Odjednom, muzika je utihnula.
Ante, koji je sjedio na stepenici s harmonikom, odloži instrument. Ustane. Polako siđe. Svi se razmaknu nešto u njegovom pogledu bilo je oštro kao nož.
Priđe Juri, mirno izvuče pisma iz ruku. On ni zucnuo nije, samo se smjeh pretvorio u muk.
Ante pokupi razasute omotnice s tla, otare prašinu. Priđe Marici. Ona ne miče ruke s lica, sva se skupila u sebe.
A on je primi za lakat nježno, ali čvrsto i jasno, da svi čuju, kaže:
Što, što buljite? Niste vidjeli čovjeka?
Zatim šapne Marici:
Hajdemo, Marice. Pratit ću te doma. Već je mrak.
I odu oni tako. Kroz masu, kroz tišinu koja je postala teška i stidna. On glave visoko, nosi joj torbu, u drugoj ruci drži nju pod ruku.
Od te večeri njihov život se promijenio. Ne odmah. Dugo se Marica nije znala ljudima u oči pogledati. Ali Ante nije odustajao. Pratio je, čekao poslije posla. Nakon pola godine svadba!
Živjeli su skladno, Ante je Maricu obožavao, brinuo za nju i obitelj. Marica je procvjetala, postala prava domaćica, rodila mu trojicu sinova. I nikada više, baš nitko, u selu nije spomenuo onu sramotu. Ante je znao pogledati tako da svakome zaveže jezik.
Godine su prošle. Ante je otišao, prije tri zime srce. Marica, ili kako je sada svi zovu, gospođa Marica, skroz se povukla. Često joj svratim, pritisak izmjerim, popijemo čaj.
Jednom tako sjedimo u kuhinji. Jesen, kapi lupkaju po limenom krovu, drva pucketa u peći. Marica prekaplja po starom ormaru, izvlači drvenu škrinjicu, koju je Ante davno sam izradio.
Otvori, a unutra… Ona pisma. Požutjela, u starim omotnicama.
Znaš, Ružice, kaže mi tiho, glas joj drhti, mislila sam da ih je tada bacio. Ili spalio. Sramila sam se pitati. Cijeli život me bilo stid te laži.
Uzme gornju omotnicu, a ispod bijeli listić, noviji od ostalih. Vidim po papiru da nije star, možda napisan mjesec prije nego što je Ante umro.
Marica stavi naočale, čita, a suze joj klize niz bore.
Pruži mi papir: Pročitaj, Ružice. Ne vidim više.
Uzimam, pokušavam pročitati drhtavi rukopis:
Draga moja Marice. Našao sam škrinjicu, premještao stvari. Oprosti mi, što šutim sve ove godine. Znao sam da te ta priča muči, nisam ti htio dirati ranu. A sad vidim možda sam trebao reći ranije, da ti olakšam dušu. Već tad sam znao, kad su kod doma čitali pisma, da si ih sama pisala. Tvoj rukopis poznajem. Znaš li zašto se nisam nasmijao? Jer mi je srce prepuklo. Pomislio sam: kakva usamljenost mora biti, da čovjek sam sebi šalje nježne riječi? I kako smo mi, muškarci, bili slijepi, da takvu dušu ne prepoznamo. Hvala tim pismima, Marice. Da nije bilo njih, možda bih promašio svoje najveće blago. Za mene si ti uvijek bila najljepša. Tvoj Ante.
Sjedile smo tako, plakale kao djeca. Mirisalo je na čaj od mente i sušene jabuke, a oko nas plivala ona stara, iskrena ljubav kakvu rijetko više susrećeš.
Eto tako, dragi moji Marica je lagala iz očaja, samo da je netko pogleda. Ante nije primijetio laž, nego bol iza nje. I zagrijao joj dušu cijeli život grijao.
Gledam ja sad tu škrinjicu i mislim: ne sudite grubo onima koji naprave glupost. Tko zna koja žeđ za ljubavlju čovjeka natjera na to.
