Dnevnik 13. veljače
Što je to vani? Kiša pada? povukla sam pokrivač preko glave i tiho progunđala. Bljuzgavo i hladno. Ustajem kasnije, kad se sve smiri. Molim?! Snijeg? Mećava? Uh, nikad neću ustati! Tko je opet pustio tu zimu, ljudi moji? Nemate srca! Kupila sam si cipele, spremila ih, danas sam ih trebala nositi… Ali ništa od toga, sad će tako stajati u hodniku da svi zapnu za njih. Pospremiti? Ma ne, ljudi moji, medvjed u zimskom snu ništa ne posprema. A baš sam u dubokom, dubokom snu, toliko dubokom da me ne bi pronašli ni sa bagerom! Ne, ne čujem alarm! Ne, rekla sam, ništa ne čujem! Zašto vičem? Pa vičem jer ništa ne čujem, a vi mi ne vjerujete. Prestanite mi vući pokrivač! Opasno je to! Zašto?
Zar ne znate da se ne dira medvjed dok spava, može postati jako ljut? No, sada ćete naučiti! Iako Ne, neću ustati sve do proljeća Puh-jak mi je u kemijskoj čistionici, a cipele su mi skoro nove. Nisam spremna za vašu zimu. Kod vas je uvijek zima pa skok na ljeto, niste vi nikad učili o godišnjim dobima! Kod normalnih ljudi postoje četiri godišnja doba, lagano se smjenjuju, ni prebrzo ni presporo, zima ne smije banuti tek tako! Ne, ne znam što je to Veljača prerušena svinja, ne nosim gaće s duplim šavom, bako! Nemam ja te vaše stare gaće na stolici. I nemojte tako vikati, gaće su intimna stvar! Ja vama ne vičem kad pjevate starogradske u kupaonici! Eto! Dajte moje gaće i idite gdje ste krenuli. Ja sam medvjed. Imam brlog, šapu i zdrav san. Dosta tipkanja! Svatko mora na posao, pa nitko ne lupa po kući! Bože, ugasite radio, spavam! Kako? Nije radio? Šef? Pa to je vaš šef, zašto on meni zove? Nije vaš? Čiji je onda? Moj? Ivan Perković piše? O majko Halo Haaalo Sjela sam tako naglo da mi se zavrtjelo u glavi. Promukla sam? Neee, Ivan Perkoviću, nikako nisam
Zašto vičete?! Zašto danas svi viču na mene?! Ne na mene? Aha, zapeli ste u gužvi? Gdje sam ja? Protrljala sam oči i pogledala sobu. Ja sam u… Brlogu To jest, isto sam u gužvi! Naravno! Vozača koliko hoćeš! Da, da, nemojte ni spomenuti, Ivane, voze, voze, kao da su ceste gumene! Na kojoj sam ulici? Hmmm… A vi na kojoj? Vi ste na Savskoj? Zabili ste se u lijevi trak? Ja… I ja sam na Savskoj, naravno! Da, na aveniji! Koji auto? Pa crveni, znate moj Fićo, crveni je, tata mi ga poklonio, da. Voli me, pitate? A, ne znam… Tata je jako strog. Zašto čudno govorim? Pa zapraf, gužva je, ni usta ne mogu otvoriti. Maknula sam rep svoje mačke, Mile, sa lica. Fićo je mali! Kažete da kao da spavam s jastukom od heljde? Nikakav vam to nije jastuk! Kažem vam, u gužvi sam! Maketu vozim? Ma ne zijevam, kakvi! Rubnu kuću vozim, da. Ne rubnu? Što onda? Pa vilu. Svejedno! Ne, ne mislim na maketu, Ivane, već na cestu. Kupuju vozačke, pa onda divljaju! Vila je sa mnom, do mene, mislim, sjedi… Zapravo, pere Zvat ću kasnije Mila, što se guraš sad?
Ne čuješ da pričam sa šefom?! Mila, maco moja, ako me otpusti, nema više tihe hrane, jasno? Pa pusti da riješim s njim! On misli da sam u autu, haha! Mila, mila mila! Kud bi ja u ovakvoj mećavi? Poslije, sve poslije Netko nek nahrani mačku! Ja? čula sam bakin glas iz hodnika, pa samo sumnjičavo frknula. Tko je budan, taj i hrani? Ma nema šanse! Medvjedi ne hrane mačke! Spavam dalje. Jeste li vi zimu isključili? Niste? E pa dobro onda. Eh, san ste mi prekinuli A nešto mi se stvarno sanjalo Baš nešto posebno Ajme! Ivane Perkoviću? Što radite u mom krevetu? Sad sam do kraja progledala i mrzovoljno gurnula mobitel pod uho. Ruke me bole, nemam snage držati ga.
Niste u mom krevetu, već u gužvi? Ahaaaa… Nisam poklopila? Zašto vičete, Ivane Perkoviću! Ne treba! Već sam! Već idem! Vidi, ustanem i trčim! Mama! Mama, žurno kavu i kroasan! Dobro, bez kroasana! I bez kave! Bako, požali me ti barem! Što? Lijenčino? Ja? Pa vidi kakvu sam kuću od šperploče sagradila! Viluuu! Da, Ivane, vila je! Bako, daj mi komadić kruha… Tako mali… Mmmm, fino! Gdje mi je kaput? Bako, gdje ti je ono moje smeđe kaputić?! Tko ostavio tu ove skupe talijanske cipele, što smo ih platili pola plaće? Ja? Da… Te su te skoro nove Što, Ivane? Već ne moram žuriti? Ne morate? A vila? Ne treba? A ja noć provela radeći, Ivane! Cijelu noć! Sami ste rekli, hitan projekt, izbacila djeda iz garaže, pila šperploču i spajala Što? Respect djedu? Gdje je sad? Djed! Dedi, hoće šef razgovarat! Što? Oprosti, Ivane Perkoviću, djed otišao. Baka, gdje je otišao? Po kroasane? Šalim se Otišao je kroz snijeg, više ne znam. Krećem odmah, Ivane Perkoviću! Kre-ćem!
Istrčala sam iz zgrade odjevena u tamno plavo odijelo i crni kaput. Hodala sam oprezno jer sam ispred sebe nosila model prave male vile od šperploče. U kući kao da je gorjelo svjetlo, a u prozoru je sjedila zalijepljena figurica mačke. Nije to bio zahtjev iz opisa, ali ja sam baš htjela da na prozoru sjedi takva maca, puno je toplije tako!
Poskliznula sam se, skoro pala, ali me baka Mara zgrabila. U sivoj vunenoj marami, starinskoj čupavoj vestici, u papučama i na bosu nogu, baka je kraj moje vile izgledala nepobjedivo.
Daj, pusti meni! strogo je rekla baka. Sve ćeš pokvariti, polomiti! Ajme, Lucija, Lucija! Što će biti od tebe?! Di je karet tvoj? Reci djedu hvala što je išao jutros čistiti! mrmljala je Mara glasno, koračajući po trotuaru i gledajući okolo. Koja ti je crvena beštija? I otac tvoj je pametno poklonio takav auto! Ništa ti, moje dijete, ozbiljno povjeriti ne možeš! Samo pilanje drveta danima. Cijeli garaža u piljevini i tko zna odakle dovlačiš te šperploče! Potežemo te u Zagreb, školujemo, zaposlimo a ti pilaš! Nitko te za ženu neće!
Neće me niko, bako moja. Eno auta! Gdje nosiš kućicu? U gepek s njom. … Eto, bako, poljubi me, pa idem.
Isturila sam obraz i stala.
Kud ćeš sama?! Idem i ja. I ne raspravljaj! Pokvarit ćeš rad, uzalud si cijelu noć prosjedila u garaži! Ja ću tvoju kuću držati kao da je zlatna! Vrtic, majkemi! baka Mara me poljubila u obraz i sjela za suvozačko mjesto.
Ti ćeš baš tako? U vesti i papučama? nasmiješila sam se.
Nikako da se oslobodim kontrole starijih, nikako! Otići daleko? Ma, baka kaže, što mi to pada na pamet, i ona bi došla za mnom. I tako živim s obitelji, i svi misle da sam nezrela i blesava. Kladi se da i Ivan Perković tako misli. Ali zato ja imam zlatne ruke! S drvetom sam na ti, osjećam ga kao svoju kožu, uvijek nešto pilim, brusim, pazim i mazim… Baki sam za rođendan izradila škrinjicu (s djedovom pomoći, naravno, ali rezbarije su moje!), mami privjesak od oraha, tati stalak za šalice, a sad i vilu Kuća, zapravo! Kako su Nositkovi naručili, za svoj salon, kao mali muzej, rekla je gospođa Nositkova, Augustina Apolonija.
Mi smo poznati u svom društvu, Lucija, treba ih nekako iznenaditi, razumijete? govorila je, plešući prstima oko ruke šefa radionice. Oko vilice neka budu grmići, drveće, klupice, autići igračke. Ma pravi mali park. Razumijete vi to?
Ivan je klimao.
Ali rokovi, gospodine Perkoviću… Treba nam to već sutra! uzviknuo je gospodin Nositko kao da će mu život o tome ovisiti.
Smiri se, Leo, nemoj se uzrujavati. Ivan će to napraviti! On je pravi čarobnjak! Augustina je dražesno podignula ramena i namignula Ivanu, kao da ga zna iz mladosti ili je s njim bila na vinjaku. Napravit ćete? Platit ćemo jako dobro! Jako, jako!
Ivan Perković mrzio je žurbu i teatralne dame, ali volio kune. Ne baš volio, ali trebao ih je stalno. Firma jedva preživljavala, kome zapravo trebaju makete kuća i grmića? Zato se stalno morao snalaziti
Bude, bude. Imate sliku? upitao je. O crtežima i planovima pred Augustinom nije imalo smisla pričati. Čarobnjacima to ne treba, oni stvaraju iz glave
Slika? Evo! Iz internetnog oglasnika, kuća mi se svidjela. Pravit ćemo istu u rodnom kraju mog Leona. Leo, gdje si rođen? upitala ga je. On se opet trznuo.
Rođen sam u Otočcu, znaš to! viknuo je.
Onda kažemo da je tamo. Ja sam, hvala Bogu, rođena kraj Zagreba, u nekakvom starom dvorištu. Jednostavno, dijete prirode. Žena je zadovoljno uzdahnula. Dogovorili smo se, Ivane? Kuća treba biti gotova sutra.
Čekala je da joj Leo otvori vrata, a kad su Nositkovi otišli, Ivan je okupio sve, objasnio problem ali nitko nije želio to raditi! Pravi majstori pravi umjetnici nikad nisu voljeli raditi u zadnji čas. Neki inspiraciju traže u kafiću, neki u ženskom društvu, treći gledaju u strop i piju kavu.
A ja napravila. Za jednu noć. Kao u bajci. I baki se svidjelo.
Nositkove unutrašnjost nije zanimala, ali da su mi dali tjedan dana, napravila bih stol i stolice, kuhinju, spavaću sobu No, neka bude barem mačka!
Lucija! Nemoj divljati, nemoj, velim ti! šaptala je baka Mara, držeći maketu kuće.
Ne boj se, bako! Sve je pod kontrolom. Evo zavoja! Eh, bako, tko to ne voli brzu vožnju?! duboko sam udahnula. Vidiš, i snijega je nestalo! Zato što ti ideš sa mnom!
Baka je uzdahnula, zažmirila i vozila tako do centra grada…
Stigli smo do deset sati. Nositkovi dolaze za sat vremena.
Hajde, Lucija, daj mi ruku! potiho je šaptala baka, izlazeći iz Fiće s maketom. Drži kut! Drži, molim te, kut!
Jedva smo iznijele maketu vrtić, majke mi!, i odnijele je do ulaza.
Zaštitar je dugo gledao baku, pregledao je detektorom.
Sinko! Ako imam metala, u papučama je, jel ti jasno? Bolje pomozi! odbrusila je baka.
Ne zanovijetaj, bako, čovjek radi svoj posao! ispravila sam i pozvala lift.
Na trećem katu sam izašla unatrag, pa iznijela kuću, a onda i baku Maru u prsluku i papučama.
Kovačević! Stigli ste? Konačno! Mislio sam da ste još u brlogu! Ipak nas počastili svoji dolaskom? cinio je Ivan Perković. Čudo da ste stigli Da…
Vi, mladiću, ne galamite! odmah je odgovorila baka, stiščući usne. Za mene je uvijek stijena! Dijete je cijelu noć u hladnom garaži radilo, zaspala u pet, ni jela nije, a vi ovako nešto! Tko ste vi uopće?
Bako! pocrvenjela sam. To je moj šef…
Pa svi šefovi nose odijela i kravate, a ovaj u trapericama bakica samo klima glavom.
Ajmo, nema tu puno priče. Nositkovi su već na putu, zvali su! Donesimo maketu u salu! Ja ću pomoći.
Stavili smo kuću na stol. Ja sam namještala kablove i produžetke i uključila svjetlo. Maketa se iznutra osvijetlila toplom, narančastom svjetlošću, a i lanternice na ulazu i polukružno tavansko prozorčić.
Zagledala sam se u svoj rad, baka je šutke promatrala, a Ivan Perković sada više nije gledao maketu već moje lice, rumeno i mladenačko.
Mačka baš paše! uzdahnula je baka. Ugođaj!
Nositkovi nisu tražili mačku odmahne Ivan, ali nadoda:
Šteta…
Više gleda u mene nego u maketu. Kako to da to prije nisam primijetila?
Eh, eh! začulo se iza nas.
U dvoranu je ušetala Augustina. Za njom Leo, noseći krzneni kaput.
Ne smetam? upitala je Augustina.
Nipošto! trgnuo se Ivan Perković. Sve smo pripremili! Lucija Kovačević je sve napravila, brzo i kvalitetno.
Maknuli smo se i pustili Augustinu da pogleda. Prvo se osmjehnula zadovoljno, spustila pogled, pa susrela baku.
Što ovdje radi čistačica? upitala je Zašto gleda moj dom?
To je zvučalo kao dječje, ali žena se nije uzrujala.
To nije čistačica. To je… naš konzultant! dosjetio se Ivan.
Svejedno. Nek izađe, miriše naftalinom! namrštila se Augustina. Leo, ova žena van!
Leo je naslonio kaput na stolicu, uzdahnuo.
Ivan se samo na trenutak namrštio, a onda pokušao smiriti sve.
Možda bismo mogli nazdraviti za kraj projekta? Odmah ću donijeti šampanjac i…
Čekam da ova u prsluku nestane! zacvrkutala je Augustina i još udarila petom po podu.
Baka je isto zakucala papučom, tiho.
Pocrvenjela sam, ali ne od srama to kod mene uvijek znači da sam bijesna. Već sam htjela nešto reći i zaštititi baku, kad je Augustina prišla meni.
Tko je to radio? Djevojko, niste čuli? Hoćemo šampanjac! Nosite baku i pravac šank, mila!
Augustina je već bila pod gasom, klimala se, a oči su joj bile mutne.
Oprostite, ali to je autorica vašeg narudžbe, Lucija Kovačević. Ona je, poput Pepeljuge, u noći izradila svu ovu ljepotu! pojasnio je Ivan i baš uz ljepotu nekako čudno uzdahnuo.
Augustina ga je gledala, izokrenula usne, nasmijala se. Ljepota ju je očito smetala. Da njoj, Augustini s TAKVIM imenom, netko priča o tuđoj ljepoti? Sramota!
Odjednom joj je sve dojadilo, pokazala je na mene prstom:
Ova? Dajte, pa nisam mislila da kod vas rade tako nevješte! I U Ž A S, Ivan Perković, kako ste mogli našu narudžbu povjeriti ovoj curici?! šaputala je toliko glasno da su svi čuli, pogotovo ja. Disala je Ivanu za vrat, još i uzdisala napadno.
E, baš što god bilo! Niste bogovi da naređujete! Mojom Lili ni bog ne zapovijeda! Ako vam se ne sviđa, prođite dalje! Lucija je cijelu noć radila, vi zavrnite nos i odite! Lucija, uzmi kućicu i idemo kući! Baka je bila odlučna, a činilo se da će joj se vesta napuhati i nasrnuti na Augustinu.
Ne, pa što vam je! Sve ste krivo shvatili! Moja supruga… uznemirio se Leo, ali ga je pogled supruge smirio.
Sve ste čuli. Ništa mi ne valja. Ni kuća, ni mačka ni lampice! Ništa! Ja neću platiti. Ivan Perković, još ćeš požaliti kako si se ponio!
Kako ponio? Izvršio sam posao. Proizvod je bolji nego uzorak. A vama, gospođo Augustina, treba bonton škola. Ne dam vrijeđati ni svoje radnike, ni goste! Ako vam ne odgovara, vrata su vam znana.
Ivan mahne rukom, Augustina se trgne i pohita van, držeći torbicu.
Leo! Idemo, pogrešno su nam tebe preporučili! NE RAZUMIJE NITKO KAO JA LIJEPU STVAR! Pustite me! gurne ona baku i izleti.
Leo je pokupio kaput i samo tiho kroz vrata šapnuo:
Oprostite, ženi su hormoni…
Nakon toga ga je Augustina izvukla iz prostorije.
Hormoni, molim te! razljutila se baka, spuštajući maketu. Lucija, što čekaš? Idemo kući, bar ću doma gledati tvoj rad! Samo, gdje ćemo je staviti tako veliku?
Ostavite, što vam je! odmaknuo je Ivan bakinim rukama maketu Ako Lucija odluči, organizirat ćemo prijevoz. A sada, idemo malo proslaviti ovaj uspjeh
Zastao je. Uspješan projekt? Uspješan dan? Ništa mi nije prolazilo
Uspješan napredak! dosjetila se baka Mara. Znači, Ivan, ti ćeš sada Luciji dati njenu radionicu? Molim te! Ona je pretrpala cijelu garažu piljevinom, moglo bi zapaliti! Ako bude kod vas, barem ima nadzor i toplinu! Kašnjenje je zbog neprospavane noći, znaš? Lucija je noć provela radom, preumorna je
Bako! Lucija nije izdržala. Dosta, malo ti je?
Ne mogu, Lucija! Zlatna ribica je predamnom! Sad tražim sve najviše, tko zna, možda i dobijemo!
Ivan joj se nasmiješio.
Ajmo nešto pojesti? Gladan sam kao vuk, a vi?
Baka se nije sjetila jesti, ali je odmah poslala mene: “Idi pojesti, nisi od jutra jela ni pila!”
A vi? pitao je Ivan.
Ja čuvam kućicu, nikad se ne zna! namrštila se baka.
“Vilu” su ubrzo prodali onoj poznatoj firmi koja gradi takve kuće izvan Zagreba, kao pokazni primjer. Šef je jako hvalio Luciju i zvao da dođe raditi kod njih, ali ona je odbila. Nema vremena, proljeće je, novi radovi, nova radionica i… Ivan. Samo Ivan, bez Perkovića. Pa nećeš valjda svog zaručnika oslovljavati s prezimenom!
