U školi su me stalno slali na neke natjecanja i olimpijade. Jednom su me tako povukli na natjecanje iz kemije. Pročitao sam to kao priznanje mojim intelektualnim kapacitetima. Kad je to saznala moja mama, kemičarka koja je prije nego što je upoznala mog oca nosila staru plemićku prezimenu, ponašala se kao seoska domaćica. Inače se smije poput pravih dama iz priča Ivane Brlić-Mažuranić. Ali tada je prolila čaj i nasmijala se tako glasno da su i šalice zadrhtale.
To je bio prvi i posljednji put da sam vidio mamu kako iskreno pršti od smijeha. Poslije su me poslali na općinsko natjecanje iz fizike. A onda još nekoliko puta. I tad mi je počelo svitati da me školska administracija zapravo redovito šalje dalje deportira me, omogućujući drugoj djeci da neometano uče.
Na natjecanje iz biologije nisam putovao sam. Pridružili su mi Tina Križanca. I on je bio stručnjak za biologiju. Kao i ja, mogao je s distance sto koraka razlikovati srnu od kornjače. Kad je naša nastavnica biologije otkrila tko će predstavljati školu na natjecanju, umalo je zaprijetila štrajkom glađu. Ma neće ih cijeli dan biti u školi, uvjerili su je, izgleda, ravnateljica i pedagoginja. Tako su mene i Tina utrpali u veliku predavaonicu sa šezdeset nepoznatih bioloških kolega. Svakom su dali po jedan veliki list s dva presavijena korica.
U to vrijeme za govornicom je inspirativnu besjedu držala žena s neobičnom staklenom brošom veličine šake. Govor joj je zapravo bio dosta dobar. Glavna poruka: nismo ovdje slučajno, pred nama je veliki život. E sad, ako sad budemo varali i šaptali, cijeli život ćemo utovarivati vagone. Iako je to, naravno, časno zanimanje te nema ništa protiv njega.
Pogledao sam oko sebe i dotaknuo djevojčicu s desne strane. Pocrvenjela je i spustila našminkane trepavice. U tom su trenutku svi oko nas počeli pisati po tim listovima kao šumski požar. To je užasno uznemirilo Tina:
Nisam shvatio što treba raditi! Što sad treba raditi?
On nije ni tad pojmio da će morati nešto pisati. Mislio je da su nas doveli ovdje napojiti sokom. Pogledao sam sadržaj lista i shvatio: na praznim mjestima koja nisu ispunjena tiskom nedostaju odgovori. To sam prenio Tinu. Žena s brošom zamolila me da budem miran.
A gdje se gledaju odgovori? pitao me Tin.
Žena s brošom kao slučajno se zainteresirala iz koje su škole ova dva dječaka što tako gorljivo teže znanosti. Nas koji smo posjećivali dječju sobu policijske stanice nije bilo lako impresionirati. Odgovorio sam da smo iz Stošezdesetdruge. To je zabilježila i kod sebe i kod Tina. Žena je nagrizla naočale i nešto zabilježila u bilježnicu.
Pa mi smo iz Stošezdesetpete? šapnuo je Tin.
Šuti, bedak jedan odbrusio sam mu.
Tin me žacnuo nogom, ali pogodio stolicu djevojčice ispred. Ona je okrenula glavu poput sove. Zaključila je da nismo jestivi i zamolila da to više ne ponavljamo. Zapamtio sam njezine pjegice.
Što hoćeš? odbrusio joj je Tin. Sjedi i ne ometaj.
Nakon toga, žena je djevojčici izrekla posljednje upozorenje. Djevojčica je zaplakala. Da je utješi, žena joj je majčinskim glasom savjetovala da se pouzda samo u svoje snage. I doista, djevojčica je brzo obrisala suze i odjednom su joj svi zadaci krenuli od ruke.
Bio sam u dilemama. Sjetiti se kad je živio Carl Linnaeus i istovremeno loviti poglede djevojčice s trepavicama bilo je nemoguće. Ili Linnaeus, ili trepavice. Za probati oboje, dobili biste Linnaeusa s našminkanim trepavicama. To baš nije bio prizor za poželjeti. Tko god bio taj Linnaeus, slika je bila bizarna.
Koliko vrsta riba živi u Dravi? došapnuo je Tin.
Devetsto dvanaest odgovorio sam.
Stvarno?
S takvim stvarima se ne šali.
Odgovor o Linnaeusu sam napisao tako da bi ga mogla koristiti i Sanja Pilić u svojoj biografiji, a bio bi točan ako ga domar ne pročita previše analitično.
Nisi li za kino? napisao sam na papirić, uredno ga presavio i bacio djevojčici s trepavicama. Odgovor je stigao brzo. Već imam dečka, pisalo je krasopisom. Nikad mi neće biti jasno to žensko neznanje kako reći da. Nije mi bilo ni na kraj pameti da joj razbijem vezu. Iskreno sam predlagao još jedno prijateljstvo. Već sam bio prijatelj s dvjema curicama koje su bile prijateljice. Njihovi dečki su spokojno spavali. Jedina neugodnost bila je za mog oca, koji mi povremeno broji kune.
Bolji je od mene? upitao sam i poslao. Da, stiglo je natrag. Pa kako to da nije na natjecanju? Djevojčica se zamislila. Mogu je razumjeti.
Je l ti nisi zamijenio Dravu s Jadranskim morem? prošaptala je žena s brošom, prolazeći pokraj Tina treći put. U našem habitatu ona je po svemu sudeći tražila šverc-papiriće. No da bi ih imali, moraš uopće znati čime se bavi predmet. U tom smislu kod mene i Tina nije imala što pronaći.
Tin je sjedio s izrazom buntovnog djeteta kojemu je potrebna liječnička pomoć. Ali to je bio njegov svakodnevni izraz, žena to još nije znala.
Koje more, što joj je? gurao me Tin, smetajući mojim pokušajima da razvijem zamršene odnose. Ovdje nema niti jednog pitanja o morima.
Tko je tko s Glogovcem, napisao sam i poslao. Ne! stiglo mi je natrag, a još je bila nacrtana nasmijana glava s pletenicama i ušima. Trebala je znati da su me ta uši više uzbudile nego trepavice. Današnji emojiji nemaju tu privlačnost. Gotovo sam pao pod čari, ali onda me opet uznemirio moj kolega biolog.
Imam ti jedno bizarno pitanje, započeo je Tin mudro. Koja je konformacija keratina u ljudskoj kosi? Po tvome, je li keratin odgovor? Neki Bosanac napisao. Vjeverica ima crvenu kosu, je l da?
Potvrdio sam. Pa dometnuo:
Ali zimi je siva.
Tin je upisao: Crvena. A zimi vjeverica siva. Savršeno se uklapao u bilo koji način komunikacije.
Djevojka s pjegicama se okrenula i šapnula mi: Alfa-spirala.
Gdje? zbunjeno sam pogledao oko sebe.
Razina konformacije alfa-spirala, objasnila je i opet se okrenula.
Pogledao sam njezine uši. I te uši su bile dojmljive. Brzo sam zapisao odgovor, otrgao komadić papira i napisao: Idemo li u kino? Negdje mora pasti pogodak…
Idemo, pljusnulo je na moju klupu.
Minutu kasnije stiglo je s desna: Ajde, idemo.
To je bio egzistencijalni škripac. Dok sam iz njega izlazio, našao sam pitanje: Kako se zove mladunče nosoroga? Teško je odgovarati na takva pitanja kad te istovremeno dvije žene traže ozbiljan odnos. Nosorožić? Nosogrlić? Tele? Tinnos? S desna trepavice, sprijeda pjegice. Gotovo. I napišem: Mladunče nosoroga.
S pjegavom smo ostali skupa do zime, dok vjevericama nisu posivjele dlake. Ona s trepavicama nije došla do kina. Kakve su to podmukle osobe, te žene.
U međuvremenu sam na olimpijadi iz biologije čak osvojio drugo mjesto i dobio diplomu. Ali uručili su mi je tek nakon dva mjeseca. Naganjali su se. U stošezdesetdrugoj školi ipak je pronađen samo jedan učenik s mojim prezimenom. Dijete je išlo u prvi razred i na retoričko pitanje ravnateljice: Kako je mogao biti na natjecanju? zaplakao je i obećao da više neće. Uglavnom, nekako su me ipak našli.
Jedini sam sa tog čudnog znanstvenog susreta znao kako se zove mladunče nosoroga. Znanstvenici još ni danas nisu sigurni kako zovu te nosotinčiće, u tome je kvaka. Tako sam ušao u svijet znanstvenika i tamo se uklopio. A onda sam, kao što vidite, malo propao i izišao van.
