Do te večeri, Maja je visila na zadnjim atomima snage. Dva šihte zaredom u studentskoj menzi, pripreme za tri diplomska ispita na ekonomiji i tek par sati sna u posljednjih četrdeset osam sati.
Kad je oko jedanaest navečer ugledala crni auto ispred sveučilišne knjižnice u Zagrebu, zaključila je da je to njezin taksi. Nije ni pogledala registraciju jednostavno je otvorila zadnja vrata i srušila se na sjedalo.
Unutra čudo luksuza: sjajna koža, mir totalne tišine, lagani trag parfema kakav nema na kiosku. Ali umor je bio jači od zdravog razuma. Zatvorila je oči na sekundu i zaspala kao zaklana.
Probudio ju je smiren muški glas, uz jedva primjetan osmijeh:
Jel uvijek odabirete tuđe aute za drijemanje ili sam danas ja baš imao sreće?
Maja je stresnula kao da ju je netko polio čašom hladne vode. Kraj nje je sjedio tip u besprijekornom odijelu. Tamne oči su je procjenjivale, na usnama mu je titrala zabavljena grimasa.
Usput, spavali ste dvadesetak minuta dodao je. I malo ste hrkali.
Osjetila je kako se žari, dosađivala je pogledom po kabini: touchscreen, brušeni orah, pravi mini bar Ništa kao stari kockasti Golf njenog tate.
Vi niste vozač?
Ne, ja sam vlasnik. Zovem se Filip Kovačević.
Ime joj nije značilo ništa, no iz njegovog tona prštalo je samopouzdanje nekog tko drži stvari pod kontrolom. Maja se brzinski ispričala i dohvatila kvake.
Već je kasno primijeti on mirno. Dopustite, mogu vas barem odvesti doma.
Htjela je reći ne treba, ali Zagreb noću nije baš leglo povjerenja. Auto je klizio ulicama. U vožnji su popričali o njenom životu: faks, studentski poslovi i kronični, nacionalni umor.
Ovako ne ide, reče on tiho. Izgorit ćete prije nego diplomirate.
Kod njene zgrade, iznenada je predloži:
Trebam osobnu asistenticu. Nekoga tko će uvesti red u moj raspored i život. Fleksibilno radno vrijeme, poštena plaća. Mislim da vam to bolje leži nego ove satnice.
Ne treba mi milostinja, odbrusi ona.
Nije milostinja. To je ponuda za posao.
Uze vizitku. Kod kuće, cimerica Martina skoro se onesvijestila od iznenađenja kad je vidjela ime: Filip Kovačević jedan od najutjecajnijih poduzetnika u Hrvatskoj.
Tri dana je Maja vagala. Ali neplaćena najamnina i realni život pokazali su se jačima od sumnje. Nazvala ga je.
Kad možete početi? pitao je bez ceremonije.
Sutra.
Njegova kuća na zagrebačkoj periferiji bila je kao scena iz američkog filma: staklo, prostrani vrtovi, svjetlost s raznih strana. Plaća mjerena u eurima bila je i do nekoliko puta veća od svega što je dosad zaradila. Ali Filip joj je odmah dao do znanja: nije tamo zbog slučajnosti.
Trebaju mi pametni i organizirani ljudi, rekao je jednom. Takve cijenim.
Odatle je sve krenulo.
Uživjela se. Sredila rasporede, našla mu najbolji let do Splita, digitalizirala pola ureda. Filip joj je povjeravao sve važnije stvari. Raslo je međusobno poštovanje, ali bez prenemaganja.
Jednom prilikom, na nekoj korporativnoj zabavi, kad je osjetila stotinu pogleda, Filip ju je blago potapšao po leđima gesta podrške, ništa više. Tada je shvatila da osjećaji možda idu dalje od klasične poslovne suradnje.
Nakon dva mjeseca stiglo joj je pismo: poziv na jednogodišnji međunarodni program razmjene s pola školarine.
Kad odlaziš? pitao je.
Za tri mjeseca.
Na trenutak je pustio tišinu da visi u zraku.
Mogao bih te zamoliti da ostaneš. Ali tada te više ne bih poštovao radi tvog apetita za životom.
Te večeri, dok ju je pratio do vrata, prvi put je izgovorio:
Volim te.
I ja tebe, nasmiješila se.
Onda idi. Ostvari se. Želim te gledati kao jaku ženu, a ne nekoga tko ovisi o meni.
Godina je proletjela. Po povratku, na aerodromu je dočekao samo on bez zaštitara i pompe.
Nadam se da nisi ovaj put zamijenila aute? našalio se.
Sve sam triput provjerila!
Uzeo joj je kofer.
Kupio sam stan u Splitu.
Ukočila se.
Za nas.
Bez svjedoka, bez fotografa, spustio se na jedno koljeno.
Maja Petrović, želiš li graditi budućnost sa mnom?
Želim.
Danas je diplomirala i otvorila vlastitu konzultantsku firmu. On većinu vremena provodi vodeći svoje kompanije, ali sad su partneri i u poslu i u životu.
Ponekad, kad nakon teškog dana sjedne u njegov auto, nasmije se.
Hoćeš mi provjeriti registraciju? zafrkava je on.
Ako si ti unutra, mogu opet zaspati.
I to više nije greška. To je izbor.
