Na vrijeme
Marijana, vi ste zbilja očaravajuća! Prava ste čarobnica! Ivan Pavlović galantno je poljubio Marijaninu ruku u čipkastoj rukavici.
Ma ne! Sve ste vi! U drugome činu sam i tekst zaboravila, i skoro pala, vidjeli ste! pocrvenjela je Marijana ispod šminke. Da nije bilo vaših improvizacija Voljela bih znati tako igrati, osjećati bol, a veselje kao da mi je stvarno, da ne stanem, da se ne pogubim na sceni. Vi ste, Ivane Pavloviću, pravi talent!
Ma daj, Mare Muškarac je obrisao prašinu sa stola, protrljavši vrat. To ti je gluma, ništa posebno. S vremenom ćeš i ti biti slobodnija na sceni, opuštenija, i tada dođe to nešto posebno improvizacija. Sve, naravno, po tekstu, po notama, jer da čuje naš umjetnički ravnatelj, Šestakov, letjeli bi svi mi van s posla našalio se stric Ivan ali ipak, moraš naučiti živjeti i na sceni, a ne samo slijediti zadanu putanju.
Ne! To je dar. Ima ga samo rijetki, Ivane Pavloviću! Marijana je gledala svog sugovornika s neskrivenim divljenjem. Nije više mlad, ali lice mu još uvijek lijepo, a oči žare. Možda je Marijana već bila zaljubljena, samo si nije htjela priznati. Ivan Pavlović kavalir je u pravom smislu te riječi: zna nasmijati, zna uputiti lijepu riječ, uvijek je nasmijan, za razliku od njenog oca. Ovaj samo gunđa i prigovara svaki dan. O tome što mu je kćer završila u glumištu misli najgore mogućeda je to posve sramotno zanimanje.
Zašto, tata?! svakog joj puta natjera suze. Pa to je posao kao i svaki drugi, pošten! Koliko je poznatih glumaca kod nas u Zagrebu! Dobivaju i nagrade!
Ma znamo mi što vi tamo radite po garderobama! zamjera joj Ante, njezin otac, koji misli da je sve prošao u životu i sve najbolje zna, radio se da bi nju othranio, a ona sad ide zabavljati narod i majmuna glumiti. Prokleo bi je, ali iz kuće ne može bacitišto bi ljudi rekli? Sada ga žale, jadnog, što je ostao samohran, ženu pokopao suza nije pustio, a kćer na noge podigao. A sad Marijana Sramota pred svima, pred očima podiže suknju na pozornici, tako bar Ante priča prijateljima. Sramota, baš mu je žao
Ivan Pavlović Nikolić zapazio je Marijanu na nekoj amaterskoj predstavi kad je s prijateljicama došla u Studentski dom u Zagrebu na večer Fizičkog fakulteta, gdje mu je sin, raspikuća i veseljak Luka, studirao. Ivana su često zvali u dekanat na razgovor, a ti se sastanci uvijek završe tako da bi dekanica, Rajka Tomić, naprosto nestala čim bi Ivan pripovijedao i oduševljavao je komplimentima, izlazio s blagim tragom skupog parfemai uvijek s dogovorom za, kako veli, romantičniji susret. Donosio bi Rajki karte za predstave, a ona bi Luki progledavala kroz prste za sve repove.
Upravo ondje, na pozornici svečane dvorane, poznati je glumac zapazio mladi talent, Marijanu. Bila je dobra, imala neku lakoću, spontanost. I još nešto
Ima dušu! shvatio je Nikolić. U njoj zvoni duša!
Tako je slikovito opisao to što je osjetio. Duša zvoni
Pa ju je pozvao u kazalište. Naravno, i prijateljiceza statirke na sceni uvijek treba cura, a studenticama iskustvo.
Nije to, naravno, ni Gavella, ni HNK, ali teatar je poznat u Zagrebu, publika cijenjena, voli klasičnu glumu. Marijani se to svidjelo. Jednom je išla u Rijeku na suvremenu predstavu: prazna pozornica, čudni kostimi, polumrak
Marijana se vratila razočarana, odmah se požalila Nikoliću.
Zar je to budućnost kazališta, Ivane Pavloviću? upitala ga je, uzdahnuvši. Ne želim to raditi. Ne mogu!
Ma pusti, Mare! Budućnost je širok pojam. Raskošna, puna svega. Bude i onoga što ti se ne sviđa, ali i onog što ti leži na srcu. Ako si stvarno glumica, a ne izmišljena, tada mijenjaj boju, prilagodi se dok ne staneš na svoje noge. Kasnije, kad postaneš zvijezda, kad ti je ime na plakatima, biraj, traži Imaš pravo!
Takvih izabranih je malo! namrstila se Marijana, premetala bočice na stoliću, otvorila jednu, pomirisala pa kihnula. A svi ostali da glume tu čudnost?!
Ej, draga! Svaki egzotičan zalogaj servira se s? Ivan zacakli oči. S dobrim vinom! Starim, domaćim, u kojem je sve uravnoteženo. Postani ti to vino! Neka i najčudniju predstavu tvoja izvedba pretvori u doživljaj, a ne u kazališni pod mostom. Kad možeš biraj, kad ne možešučini čak i od najbesmislenijeg nečega vrijednog.
Neće mi uspjeti Marijana se pogledala u zrcalo, napravila grimasu.
Tada se Nikolić iznenada naživcirao, udario šakom po stolu, mišići mu zaigrali na licu, a na čelu brazde.
Nemaš onda tu što tražiti! Iziđi, idi tamo di te stari šalje! Budi knjižničarka!
Marijana se prepala, pritisnula ruke na grudi, izvinjavala se brzo.
To je Nikoliću bio način da ih prodrma. Naviknule sve glumice da im nitko ništa grubo ne kaže! A evo ti od Ivanaako ne želiš raditi, leti van!
Marijana je tada izjurila iz garderobe, gotovo srušila krojačicu gospođu Angelu, sakrila se u kut i sjedila u tami, zgrčena i zamišljena.
Svako jelo s dobrim vinom Marijana je odlučila da mora postati baš to ime, vrijedne berbe, koje i od najcrnje predstave napravi uspjeh.
Sjeća se i danas dana kad je završila zagrebačku akademiju i došla ravnatelju kazališta kao prava, školovana glumica.
Zaposlili su je, čestitali, pa rekli da ode jer nema se vremena tu pretjerano zadržavati.
Stric Ivan ju je čekao kod stepenica teatra s buketom žuto-zelenih ruža, pa ju odveo na večeru.
Jao nemojte, Ivane Pavloviću! Što će teta Mira reći? opirala se Marijana.
I Mira ti čestita! Zar vjeruješ da je ljubomorna? Ivan se slatko nasmijao. Ma Mare, to ti je smiješno! Mogu li je zamijeniti? Nikako!
Ivanu je žena, Mira, nekad bila glumica, izuzetno lijepa i talentirana. No, rano je napustila scenu zbog problema sa glasom.
Čuvaj grlo, Mare! Glas ti je najjače oružje! Glasom dižeš i rušiš, slamaš i slaviš. Ja ga nisam sačuvala. Budi mudrija!
Mira je uvijek govorila promuklo, kašljala, stalno se umotavala u šal. Sad je samo supruga slavnog Nikolića; nekad su je tražili autogram, uzdisali Sada je sve to prošlo.
Marijanu je odmah prigrlila. S Marijanom je mogla razgovarati o svemu, dok ju je sin Luka samo izluđivao glupiranjemnavodno je naslijedio talent s krvi roditelja.
Marijana je bila drukčija, puna duha. Mogla je satima s Mirom raspravljati o sitnicama, rasplakati se zbog kiše, iznenada uprizoriti prizor iz najdraže Mirine drame.
Ti si moja iskrica, Mare. Nemoj ugasniti šapnula bi joj Mira. Kraj tebe mi je toplo!
Mogu reći da su Mira i stric Ivan bili prvi koji su Marijani rekli da je dobra, ne kao glumica, već kao osoba. Ante je bio škrt na nježnost, a ostala rodbina nije odobravala što je upisala akademiju.
Što će ti to? Ko da ćeš biti neka Orlićka! Prava zanimanja se uče, a ne tresti suknjama po sceni! govorili su joj na obiteljskim okupljanjima.
Najčešće bi Marijana pobjegla, ostavljajući oca i rodbinu njihovim pjesmama i vinima, lutala ulicama, promatrala svijet, hvatala prizore i zvuke koje će jednog dana odglumiti Tako bi se našla pred ulazom starinske zgrade s gipsanim ukrasima u kojoj su živjeli Nikolići.
Hoćeš čaj, Mare? Vidim da ti treba razgovora! provukla ju je Mira naprijed.
Kod Nikolića je uvijek mirisalo na vaniliju i svježi kolač. Bila je to Mirina kuća, a Ivan se šalio da je njen sluga.
Sjedili bi zajedno za okruglim stolom, pili čaj, pričali, pa bi Ivan izvadio gitaru, svirao, cure pjevale. Mira bi brzo počela kašljati i prestajala, a Mare ostajala jedina solistica.
Eh, Mare! Ne znaš ti On viče u snu! Naš Ivan viče, ali sve u replikama! Ne mogu spavati kraj njega, prenem se i šetam cijelu noć po stanu! zadnje vrijeme žalila se Mira. Je li sve u redu u kazalištu?
Pa je, sve je sjajno! slegne ramenima Marijana. Ivan Pavlović je fantastičan, kao uvijekprepuna dvorana svaku večer.
I opet obožavateljice, cvijeće, porukice! Imam osjećaj da je sada u nekoj tajnoj romansi! u šali bi dodala Mira.
Ma dajte! smijala bi se Marijana, iako su znali da Ivan nikad nije prevario Miru.
Na Glavnom kolodvoru sam pronašao svoj životni biser! govorio je Nikolić, prisjećajući se kako je sreo uplakanu Miru kad su joj se razlili stvari iz pokvarene torbe na peron, ljudi prolazili, a on joj pomogao, kupio novu torbu, nakon toga joj mjesecima udvarao i vjenčali su se. Pravu stvar sam pronašao, a replike me ne zanimaju!
Unatoč svemu, kod Ivana su uvijek žamorile obožavateljice, pod vrata stana Miru i njega gurale porukice, ostavljale cvijeće i anonimne poljupce. Katkad su znale i same ući u garderobu, ali bi ih on pristojno izbacio, uz savjet da si nađu drugog budućeg idola.
Mirovi je to bilo smiješno; njen muž popularan kod žena, znači da je dobar izbor napravila!
Ali, znala bi se tužiti na uporne pozive i poruke. S godinama je to zamorilo.
Zašto si tako rođen, Ivane?! šalila bi se. Toliko ženskih suza zbog tebe
Nikolić bi klimnuo, nježno poljubio ženu u tjeme. Bila je pola glave niža, kao djetešce, ali on ju je gledao kao božicu. Što god kaže, sve će učiniti.
I tako, Marijana je prava glumica, s diplomom. Upravo su odigrali večernju predstavu, pljesak, cvijeće, rijeka buketa. Sve žene su željele buket pokloniti upravo Ivanu. On ih je dijelio kolegama, ljubazno ljubio ruke svima i uživao u svojoj igri. On je bio pogon tog ansambla, na njemu je sve nekako počivalo. Neki su mu zavidjeli, neki se divili, svi nastojali biti blizu njega. Zaslužnog još nije dobio, ali kružile su glasine samo što nije
Mare, ideš? netko je pokucao kod Nikolića u garderobu. Čekamo te!
Marijana se smela.
To su cure, slavile smo opravdavala se.
Ivan je slegnuo ramenima, okrenuo se i počeo brisati debeli sloj šminke s lica.
Idi, naravno! I ne zaboravi, budi sigurna u sebe, čuješ? Zaboraviš, pogriješiš, pa što! Ma pusti, samo živi na sceni! Namignuo je Marijani kroz ogledalo.
Djevojka je kimnula, već otvorila vrata, no ipak se okrenula.
Do sutra, Ivane Pavloviću! tiho mu je rekla.
Ajde, sretno, draga! pompozno joj je mahao kao da joj daje znak da ode.
Kad su se vrata zatvorila, osmijeh mu je skliznuo s lica, ono se izobličilo od boli. Skinuo je pariku, raščupao kosu, uzdahnuo. Htio je piti, ali bokal je bio prazan.
Ma ništa Doma će kokoš popiti! Sve doma! šapnuo je sami sebi, zadržao ruke na licu minutu, zatim ih spustio i razdraženo počeo brisati šminku.
Marijana nije ni zapamtila da je sutra slobodan dan i da je kazalište zatvoreno radi održavanja. Niti je pridavala važnost onom njegovom zbogom.
Kada je sljedeći put došla u kazalište, pozdravila portira, susrela krojačicu i koreografaodmah je osjetila neki neobičan zrak.
Tjeskoban, žalostan, beznadannije znala objasniti, ali osjećala je da ništa više neće biti isto.
Marijana, jesi čula?! uletjela je Ana u kantinu, najbolja prijateljica.
Što? Marijana je ispijala kavu.
Pa što?! Ti tu mirno jedeš, a naš Nikolić… naglo je zastala, namignula dramatizirajući: Ivan Pavlović Otišao. Dao otkaz! I to nasred sezone! Imate nešto vi?
Ana je bila prava tračerica, prepričavala svaku sitnicu, a u kazalištu bez toga ni ne ide.
Kako to misliš otišao? Zašto? Meni nije ništa rekao! I kakve veze Sram te bilo, Ana! Marijana je zgrabila kaput i izjurila.
Marijanaa, pa proba! viknula joj Ana. Ako se ravnatelj naljuti, dobit će Marijaninu ulogu. Baš zgodno…
Marijana je trčala ulicom, misli joj su bubnjale. To ne može biti istina! Nikada Nikolić ne bi napustio kazalište! Kako će oni bez njega? I zašto to? Dva dana prije sretan, ništa nije dao naslutiti…
Marijana je dugo zvonila na Mirina vrata, kucala i šakom.
A što to vi radite, gospođo?! iz susjedne se stančića pojavila susjeda s punđom na glavi i mačkom u naručju. Mačka je gledala Marijanu s visine, kao i vlasnica. Opet neka obožavateljica? Dosadne ste, ne date živjeti! Nikolići su otišli. Jasno?
Otišli? Kam kamo? promucala je Marijana. Srce joj je gotovo ispalo i raspuklo se na hladnom stubištu. A Luka?
Šta vas briga? Ivan je ženu odveo na more, Luka je pošao s njima. Vi i dalje navaljujete Što vi svi hoćete, gospođo? Odbrusila je susjeda, zalupila vrata. Iza se začula mačka i nešto je palo.
To je bilo Marijanino srce…
Kad se vraćaju? Kad dolaze? viknula je još, ali nitko joj nije otvorio. Nema ona pravo gurati nos u tuđi život
Osjećala se odbačena, kao da su je ostavili ispred samoposluge. Što sad? Što će biti s kazalištem? A sa mnom?
Ante nije razumio zašto je Marijana toliko tužna, zašto često plače.
Jesi trudna možda? Od glumaca svojih, ha? namjerno je govorio grubo, jer su sve te ženske stvari za njega odbojnost, pogotovo ako su povezane s kazalištem! Govori već!
Udarivši šakom o stol, preplašio je Marijanu, koja je obrisala suze i otišla u sobu.
A gdje si pošla? pitao je.
Daleko od tebe, tata. Od tvoje grubosti, tvrdoće, što me ne voliš! šapnula je. Idem u dom, dobit ću novu sobu.
A ja? Pred svijetom ćeš s trbuhom od nekoga glumca, a ja sramotu gledaj! uzrujao se Ante.
Što imaš ti s time Nikakvog trbuha, a ti ćeš živjeti kako želiš, i ja također. Pusti me.
Pokušao ju je zadržati, ali Marijana je izmakla, uzela jaknu i otišla
Bilo joj je glupo lutati gradom i objašnjavati ocu, ali učinila je što je znala
Mara, jesi to ti? začula je odjednom.
Preko ceste je trčao Luka, veselo poskakivao na dugim nogama. Gdje lutaš? Ulazi! Ponesi kofer! Oduzeo joj je vreću. Hajmo kod mene, osuši se. Ma gle tebe, u cipelama po kaljuži! Ajde!
Gurao ju je kroz ulaz, pozvao lift, iz džepa izvukao ključeve: Ulazi! Skini što treba, dat ću ti mamine stvari, tvoje ćemo osušiti.
Za dvadeset minuta Marijana sjedi u Nikolićevskoj kuhinji u Mirinoj pidžami, pije toplo mlijeko.
Što sad? Kako si završila na ulici? Da znaš, ne znam ja te vaše osjećaje, sve vas melodrame
Kakve melodrame? šaptala je.
Vaše čežnje, uzdahe to mi ne ide. Idi tati, a on otišao
Ja sam otišla Tata misli da sam trudna s nekim glumcem a zapravo ne razumijem zašto je tvoj otac otišao, zašto napustio scenu? Bio je omiljen
I ženama! namigne joj Luka.
Nije tako! On mi je uzor, učitelj rasrdi se Marijana. Zašto je dao otkaz?
Zašto ljudi odlaze u njegovim godinama? Hoćeš sendvič? Uzmi! ponudi joj kruh i salamu.
Djevojka klimne. Otišao u mirovinu, glupačo! Ne želi umrijeti na sceni! objasni Luka. Prije par tjedana opet je pala hitna. Srce! Koliko može više! Poslije svake predstave kao iscijeđen. Sam je odlučio.
Sam? Hitna A izgleda tako vitalno zbunila se Marijana. Na sceni je energičan, pleše, šali se
Kako sada bez scene? uplašeno pita.
Ma pustite taj teatar konačno! Vi poludite za njim, a ništa ne shvaćam od vaših predstava. Meni je bolje čitati knjige. Sve su to obični poslovisvi rade, vi služite. Samo se razbacujete emocijama, a onda izmrcvareni idete doma. Samo još doktori pate kao vi, s tom razlikom što oni spašavaju živote
Luka odgurne tanjur, okrene se.
Ljuta si zbog oca? pita Marijana. I ja sam ljuta, ali nije glumac.
Jesam li ja ljut? Ha! Očeva poznanstva samo olakšavaju život. Sve puno cvijećakao cvjećarna! Samo sam htio normalnog oca, da igramo nogomet, da se ljuti na meštre, da kod kuće vikendom gledamo TV, nosi pravu jelku za Božić umjesto staklenih, njemačkih kuglica
Ja imam takvog mogu ti ga dati. Marijana slegne ramenima i ustane oprati suđe. Uvijek gunđa, pije, leži pred TV-om i samo se ljuti Odlična ponuda, iskoristi! Samo mene ne voli, stalno me kudi, kao da sam mu teret
Zastali su.
Da polako kaže Luka. Očeve ne biramo
U gostinjoj možeš prenoćiti, ja ću zatvoriti vrata, ne brini. Tata stigne sutra, i sve ćete riješiti.
On se vraća? Tako brzo? obradovala se Marijana. Netko će je ipak pronaći, nije sama na cesti!
Malo si kontradiktorna Laku noć, meni je ispit sutra, idem učiti. Budi doma.
Luka ode, a Marijana dugo misli na ono što je rekao. Jesu li pravi glumci stvarno loši u obiteljima? Može li se samo tako, zbog starosti, napustiti teatar? Nije to tvornica…
Ivan Pavlović došao je nešto prije ručka, zapjevušio nešto od Olivera Dragojevića, zamrznuo se ugledavši Marijanu u predsoblju.
Bok, Mare! Moram priznati da te nisam očekivao Luka, jesam li ti ovo učinio? viknuo je Nikolić.
U biti, otišla sam od tate, vaš sin mi je dao da se ugrijem. Ja ću ionako u dom, ne brinite za mene! Ivane Pavloviću zašto ste napustili kazalište? uzdahnula je Marijana.
Čim sam došao na vrata, već me prigovaraš! Da, otišao sam, Mare! Sad ću nabaviti psa, akvarij, igrat šah s Lukom, ići na nogomet! Ne možeš zamisliti kako je dobro ne ići na posao! I miris ragua! Umirem od gladi! Daj, nahrani starca!
Kimnula je i otišla u kuhinju.
Vi niste starac! pobunila se dok je Ivan sjeda.
Starac sam, Mare! I to kakav! klimnuo je. Slušaj me dobro: otići moraš na vrhuncu. Sva ta romantika do zadnjeg dahagluposti i kič. Dok te obožavaju, dok nisi počela posrtati i gubiti dah na sceni, dok te hvale, možeš otići s dostojanstvom. A kad šapuću: stara je, plače, ruši mlade E, tako ne! Nekad znam odigrati, pa sjednem bez snage. Nekada je konjak pomagao, a sad više ne. To je starost, Mare. Hoću još s Milom uzgajati orhideje, a ne padati na dasci Eto!
Nikolić je i sam sebi objašnjavao, ali znao je da je odluka prava. Žele ga pamtiti kakav je bio, ne kao sjenu
Mogli ste barem svečano kazalište vas isprati Marijana se zarumenila pod strogim pogledom.
Jesi li poludjela? Svečano? To radi samo kod povlačenja nekog, ne mene! odbrusio je, pa otišao prati ruke.
Kasnije, kad je kušao Marijanino jelo, upita: Kako je u teatru? Kako bez mene?
Marijana slegne ramenima. Zamijenili su glumca, predstave idu dalje, publika plješće dolaze novi talenti, rastu novi idoli.
Vidiš, kao da joj pročita misli Ivan Pavlović sve ide dalje, svijet nije stao. A meni je život procvjetao!
Marijana kimnula, ali joj je bilo žao što taj divan, nevjerojatno talentiran čovjek odlazi. Samo je napisao zahtjev i otišao. Kao sa svake obične službe
Ivan Pavlović, kao što je obećao, nabavio si je psa, pravu mješankupametna je, stavio akvarij na ormar, po cijele dane brljao po njemu. S Lukom sad igra šah i čita novine, uživa na balkonu. Mira ga tjera zbog neprimjerenog odijevanja, a on se smije. Sad je privatna osoba, sve može.
U teatar nije više dolazio, govorio da mu je dosta, a zapravo ga je kao magnet vuklo. Bojao se povratka.
Ostao je u pamćenju ženama kao šarmer, vitez, uvijek poželjan. Samo je Mira vidjela njegovu starost, bore, lica koja više nije sjajilo, iznutra izmoždeno tijelosve iza kulisa, kako je želio.
Jedino Marijana, koja je postala Lukina žena (tko bi rekao da će on baš nju izabrati!), stalno svraća k Nikolićevima, ona je njihova. Prati sve od mladosti do starenja.
I ti idi s vrhunca, Mare, a ne kad padaš! znao je reći Nikolić, stavljajući joj ruku na njezinu. Ne dočekaj da se ljudi sažaljevaju. Rijetki znaju svoju starost prikazati dostojno. Ne riskiraj. Sve ima svoje vrijeme. Vijek glumca je ograničenispoštuj ga. Kužiš?
Marijana klimne. Upamtit će to, čekaju je još putevi, tuga, suze, padovi, novi usponi, ali imat će Ivana Pavlovića uz sebemakar samo kao glas u njedrima.
Improviziraj, Mare! Samo živi! čut će njegov šapat, nasmiješit će se i uzdahnuti. Imala je divnog učitelja, samo, možda je on prebrzo otišao ili ona stigla prekasno…
