Lidija i njezina “majka” sjedile su na starom krevetu, ogrnute vunenim vestama. Zima je bila, a u sobici je tek zaiskrila vatra iz stare kaljeve peći. Zidovi su mirisali na dim iz prošlih godina, a zavjese su bile preteške za ovu hladnoću.
Nemoj brinuti, majko. Sve će biti dobro. Nećemo propasti. Sad ću ti donijeti lijek, šapnula je Lidija, trudeći se smiriti staricu koja joj zapravo nije bila prava majka, već bivša svekrva. Gotovo bivša…
Dogodilo se tako, da su živjele njih dvije i Mario, Lidijin suprug, zajedno u staroj kući na rubu Rijeke. Lidija se udala kasno, s trideset godina, već kao druga Marioova žena. Nije ona srušila tuđu obitelj Mario je bio rastavljen kad je upoznao Lidiju.
Svekrva, gospodža Anđa Bartolović, brzo ju je zavoljela. I Lidiji je Anđa bila bliska, kao da joj je zamijenila roditelje koje je rano izgubila. U Anđi je osjetila toplinu doma i nježnosti.
Dogovorile se nešto protiv mene, znao bi šaliti se Mario. Pet godina braka prošlo je kao tren. No onda je Mario postajao grub, bučan galamio na Lidiju i majku zbog sitnica. Osjetila je da se nešto promijenilo, osobito kad je Mario počeo kasniti, dolaziti kući pod utjecajem vina, ponekad parfema nepoznatih žena.
Jednoga dana je sustigla izjava razvod. Imaš dva dana da se spakiraš, odbrusio je Mario, a Lidija nije ni bila otišla, a već je stigla njegova djevojka s kovčegom.
Možda je namjerno došla, uzdignute brade, da vidi bivšu i pokaže svoje usne, trepavice kao kod srne. Plava i vitka, treperila je pred njima.
Lidija se nije mogla suzdržati: Na ovu si me zamijenio? Sretno! Ne žalim nimalo.
Ali ona je vesela, a vas dvije ste kao dvije stare koke, zlobno je dobacio Mario.
Mene vrijeđaj, ali majku pusti! povikala je Lidija.
Mario, mama nam ostaje? Tko će nju? Nek je odnese, nije nam potrebna, cvrkutala je nova izabranica, trepćući nestašno.
Vrijeme ti je, majko, prošapt’o Mario. Sve mi novce od tvoje prodane garsonijere ode na ovu kuću, sjetila se Anđa. A sad me tjeraš?
Dosta scena, živi, ali iz sobe nemoj izlaziti. Sada je Sanja gazdarica ovdje, Mario je oštro završio.
Ma, nek nas obje potjerate, ionako nam ovdje više nema mjesta, Lidija je odlučno rekla. Mama, ideš sa mnom na selo?
Radije u selo, nego s takvima…
Brzo je Lidija iz ormara vadila njezine stvari: lijekove, sandučić, šalove i staru torbicu. Sve je stalo u drugi kofer. Sanja je podigla obrve: Sve ponesite, naše vam ništa ne treba!
Mario je šutio, ni riječi nije više mogao reći. Znao je, majka mu to neće nikada zaboraviti. A možda i hoće. Ipak je to majka.
Polusat kasnije stajale su na ulici. Anđa je već sjedila na stražnjem sjedalu auta, obrisala je jednu suzu i duboko uzdahnula.
Teško je srce kad cijeli život nekome daš, a postaneš višak.
Kako ćemo sad živjeti, dijete moje?
Bit će dobro, još imam nešto ušteđevine. Dok ne nađem posao, preživjet ćemo. Ti imaš mirovinu, za kruh i mlijeko bit će.
Stigle su do malog sela kod Delnica, gdje je Lidija provela djetinjstvo. Sunce je još sjalo, ali u kući je bilo hladno. Lidija je naložila peć, donijela vodu i stavila čajnik na štednjak.
Sve ti ide od ruke, kao da si uvijek tu bila, rekla je Anđa.
Dida me svemu poučio. Dobro da smo kupile namirnice, ne volim tračati kod seoskih baba.
Soba se zagrijavala njihovim dahom i mirisom čaja.
Sutra ću temeljito počistiti, rekla je Lidija.
Tad su začule kucanje. Pred vratima susjed Luka.
Vratila se susjeda? Dugo te nije bilo! Vidim, auto pred kućom, a zima Nešto nije u redu?
Sve u redu, Luka. Bit će prilike za priču, nek vam Lidija skuha čaj, pozvala ga je Anđa.
Da vas i pozovem kod mene. Nisi sama? iznenadio se susjed.
Ovo je moja majka, Anđa Bartolović. Luka Grgić, naš susjed.
Ako što treba, znajte gdje sam, rekao je Luka.
Tjedan je brže prošao nego san, kuća odisala domaćom toplinom.
Znaš, Lidija, i ja sam došla sa sela, ali sam vjerovala Mariju kad je rekao da ćemo biti obitelj. Ali eto
Ne plači, mama. Znam da boli.
Možda ćeš imati svoje djece.
Od te Bože sačuvaj. A Luka, s kim on živi?
Sam je. Žena mu se utopila spasivši tuđe dijete, davno. Djecu nisu imali… Družio se s mojim djedom. Bio je po godinama kao ti.
Mjesec dana ništa od Marija. Ni majci nije nazvao. Ali, dan je iskočio iz tisine, zazvonio je Lidijin mobitel.
Lidija?
Da.
Vaš muž je poginuo. Sudar u piću. Vozao je neku djevojku, ona živa, njega nema. Treba doći na identifikaciju.
Bože, jadna Anđa! Kome reći, kako? Samo Luka zna što sada treba.
Lidija, što je bilo? Nisi dobro!
Mama sjedi. Marija više nema.
Ajme meni! Ja sam kriva, ja sam ga ostavila
Mama, on te je izbacio!
Je, je, ali ja sam majka Eto ga, nepravda ga je stigla.
Idem ja na prepoznavanje. Luka će ostati s tobom.
Idem i ja, rekla je Anđa. Idemo svi, reče Luka: Sa mnom idemo, auto je spreman.
Pokop je prošao u magli emocija. Lidija i Anđa odlučiše otići u Mariovu kuću sada je nasljedstvo njihovo. Mario nije stigao predati papire za razvod, bavio se ljubavnica, vinom i zabavama.
Luka je bio uz njih, pazeći i na sitnicu.
Kuća… Ispod snova: posvuda odjeća, tanjuri i boce po podu, u zraku je mirisalo na vino i pokvareni sir.
Moj sin ovo! Nikad nije bio ovakav. Što su si napravili
Sanja je izletjela iz spavaće sobe, još u pidžami, za njom nakićeni debeljko.
Što želite? Ovo je moja kuća, odlazite!
Daj pokaži vlasnički list! reče Luka.
Koji papir? Moj muž je mrtav! Imali smo i svadbu.
Nije imao ni razvoda!
Mi smo sve unaprijed proslavili! Sve je moje!
Dosta taj san, selite se! Ima koga još?
Čovjek je potiho pobjegao. Luka je pogledom pratio Sanju da ne ukrade išta.
Sad papirima na zemljište. Zamke mijenjamo, tko zna ima li još ključeva.
Papiri bijahu u redu, promijenili su bravu.
Puno stvari je završilo na smetlištu. Luka stalno uz njih.
Šteta što odlazite. Navikao sam se…
Dolazit ćemo i ti kod nas dođi, reče Lidija.
Vratili ste mi mladost. Anđa podsjeća na moju pokojnu ženu.
Vidim ja, Luka, kako ju gledaš. A ona tebe još više ljubavi je tu možda?
Ma kakvi
Nakon godinu dana, Luka i Anđa su se vjenčali. Lijepo im je, s Lidijom kao kćeri. Ali, to nije bila sva njihova obitelj.
Lidija je, ipak, postala majka. Nije se udala, ali je uzela pod skrb dvoje djece, brata i sestru. Razdvajati ih nije mogla željela je jedno, a srce joj donijelo dva.
Roditelje i pravu obitelj možeš pronaći u čudnim vremenima ne nužno onda kad se rodiš. Nekad te baš san poput ovog odvede do njih.
