Kćerina sreća
Udat Luciju bila je prava umjetnost. A već je stvarno bilo krajnje vrijeme! Njezin sat nije samo otkucavao, nego je izgleda okretao kazaljke ukrug, brojke su se krivile, sat je uzdahnuo i stenjao zajedno s njezinom majkom.
Lucija, razumiješ li ti da želim unuke?! Želim da kuća postane puna djece, da se čeka red za kupaonicu, da su sve ploče zauzete jer ti kuhaš djeci kašu, mužu pečeš jaja, a ja kuham kavu… E u tome je bit života! filozofirala je Branka Stipančić, skidajući naočale i gledajući kćer.
Mama! Što bi to značilo, da idem prva na koga naletim i udam se samo zato što ti hoćeš red u WC-u? Stvarno nemam kad, gluposti su to. Gdje da ikoga upoznam, kad? Radim do sedam, vrtim se kao vjeverica. U autobusu ne pričam ni s kim, u kino i na događanja ne idem. A što me tako gledaš? Bavi se nečim drugim, molim te! žustro će Lucija, premještala šalice po stolu, namještala zadnje komadiće sira, pipala čajnik bio je hladan.
Zar ne mogu jedanput doručkovati u miru, normalno, kao dvije odrasle žene, bez maminih žalopojki i Lucijinih opravdanja koja nikog ne zanimaju?
Naravno… ne mogu.
Na kuhinjska vrata šepajući ulazi Lucijin djed Ante, kojeg je Branka, otkako je ostao udovac, pokupila iz sela i dovela u stan u Zagrebu.
Djed je uglavnom bio tih, puno je uzdisao, dugo srkao čaj pokraj otvorenog prozora, a noću šetao sobom i stenjao.
Teško je, kćeri, naviknuti se na ovo novo. Vratite me natrag! gunđao je povremeno, no Branka nije popuštala.
Lakše mi je, tata, kad si tu na oku, pod nadzorom si. Tko će stalno putovati u Gornji Kraljevec, a ako se što dogodi? Ne, tata, tu ostaješ! govorila je i uzela mu cigare. Liječnik je rekao štetno! Dosta, žurim na posao.
Branka bi otišla, a Ante, nakon što bi ispratio Luciju i nju, ponovo bi sjeo do prozora i gledao van.
Branka je živjela bez muža i nije imala koga odgajati, samo Luciju i oca.
Lucija je par puta pokušala otići i živjeti sama, ali nije išlo čim bi otišla, Branka bi se razboljela ili bi nešto pošlo po zlu i Lucija bi se vraćala.
Tako su živjele bivši suprug Branki je velikodušno ostavio trosoban stan te otišao, Branka i Lucija nastavile su same.
Kad je Branka shvatila da nema smisla čekati da Lucija razmišlja o budućnosti obitelji i njezinoj sreći, odlučila je stvar uzeti u svoje ruke.
Pa što, tata?! brbljala je Branka pred ocem. Ima i sad provodadžija, odem, preporuče mi čovjeka, dalje je lako!
Ante, sjedeći na stolici do prozora, rješavao je križaljku i skoro ispustio olovku, mrmljao je, pogledao kćer iznad naočala.
Branka, ti kao da organiziraš uzgoj stoke, a ne Lucijinu sudbinu! Kakvi dogovori, kakve provodadžije?! Oprosti se od nje, pusti dijete! Ili si bez posla? Onda idemo iskopati krumpir kod susjeda. Odatle ćeš se umoriti pa ti više nikakve provodadžije neće pasti na pamet! Hoćeš?
Tata! Lucija je ipak tvoja jedina unuka. Nije ti važno kako će joj biti? Nije?! Branka je zaskičala i zaridala, Ante joj natočio vode.
Brzo je Branka popila, pa opet navalila:
Želiš da se tako naša obitelj ugasi? Uskoro će napuniti četrdeset…
Za deset godina ispravi ju otac.
I je li ti to malo? Pa kod Ivanića su unuci već u školi, kod Mikulića… Tata, sjećaš ih se? Franju i Anku? Eh! uzdahnula Branka, ništa ti ne pamtiš! Njihov je sin oženjen i čekaju bebu. Svi napreduju, a mi ništa. Već me sram u pekaru otići, jer prodavačica Jadranka, ista ona koja je Luciji prodavala kruh kad je imala 6 godina, stalno me pita kad ćemo na svadbu, a ja kimnem i…
Pa reci da nije njezina stvar! odbrusi Ante. Kakva vremena, prodavačica se miješa! Bezobrazno! Ne kupujemo više kod nje, ni ja više te kifle neću gledat!
Gurnuo je tanjur s kiflicama nastranu pa se okrenuo prema prozoru.
Jedi, tata! Znaš da voliš. Jadranka je u pravu, trebamo poduzeti nešto! Branka zgrabi kiflicu, gricne, žvače i razmišlja gdje naći te provodadžije…
…Branki je provodadžiju, Stanislavu Rajčić, preporučila kuharica Ljubica s posla, gdje je Branka radila u kadrovskoj kao referentica.
Kod Stane moraš ići! samouvjereno klimala Ljubica.
A je l ona iskusna? upita Branka, malo sumnjičava.
Branka je vjerovala samo “stručnjacima”, ljudima s diplomom, titulama. Ako stomatolog, onda iz Dubrave, profesor. Glazba za Luciju isključivo muzikaš iz Akademije. Nakon što nije mogla pronaći takvog, zadovoljila se susjedom Klarom, bivšom muzikom iz vrtića. Klara se kunula u završenu glazbenu školu, ali svjedodžba je nestala. Vodoinstalater? Samo s školom, nikakvi “striček Marko”…
Dakle, ni provodadžija ne može biti bilo tko!
Stana? Ljubica je popravila kapu i stavila zalutali pramen pod nju. Za to se ne školuju, ali ona ima iskustvo, i radila je malo u medicini, zna za zdravlje.
Važno je zdravlje, da mi ne podvale nekog bolesnog, da se Lucija ne mora patiti! začas zapiše Branka adresu i, dovršivši juhu, pozdravi Ljubicu i ode u ured.
Kompot, gospođo Branka! trkne konobarica Marina, skoro proklizne po mokrom podu sa čašom u ruci.
Neću kompot. Nemam vremena. Hvala, Marina! otmjeno odvrati Branka. Kćer joj se mora udati, o tome treba misliti, ne o kompotu…
…Stanislava Rajčić dočeka Branku s lukavim pogledom, nježno pripita. Ili se tako Branki činilo.
Ja sam Branka Stipančić, naručile smo se danas, sjećate se? zastane gošća u hodniku.
Kako ne, draga! Vi imate robu, ja mušteriju, promotri je Stana, namjesti ovratnik svog flanelskog kućnog ogrtača na cvjetiće, popravi špangicu u kosi.
Tako, pa… Gdje kod vas mogu pogledati “kandidate”? Branka se neobuzdano maši rukava, kao za mužnju krave.
Branka je očekivala police s fasciklima i slikama “ženika za svaki ukus” i kratak opis svakoga No, Stanina soba je bila sasvim normalna: u sredini okrugli stol s crvenim baršunastim stolnjakom, bife sa suđem, knjige, izlizana staza na podu. S lijeve strane pianino, a na njemu gipsane biste, misli Branka… Mozart, možda.
Na jednom kraju radni stol, na njemu nešto nalik na dasku za crtanje, lampa s zelenim sjenilom, polica s knjigama i smotuljcima papira. Staza već godinama skuplja prašinu…
Gdje da sjednem? upita Branka, zamijeti kako je Stana pomno odmjera, kao krojač modela.
Vi ste došli radi posla, sjednite, molim! ispriča se domaćica. Ajmo raditi, gospodo!
Stana počne ispitivati o Luciji, gdje je išla u školu, što voli, gdje kupuje najlonke i gaće. Čime se bavi po večerima, ima li vikendicu, voli li glazbu, knjige.
Lucija zapravo predivno svira, nekad ode u Lisinski na koncert. Nemamo više pianino, morala sam ga prodati… slegne ramenima Branka.
Kako to, prodali? Nemate novca? oštro će Stanislava.
Ma, ne, nikako! Razvod, muž je ostavio stan, a ja mu vratila nešto za uzvrat. Morali smo prodati par stvari… Lucija svira, ništa nije zaboravila! A kod vas ima glazbenika? Ako ima, to bi bilo super, sve za dobrobit djeteta, je li tako?
Je, je… Stana odjednom postane ozbiljna. A je li vaša kći uopće želi udaju?
Oprosti? zagrcne se Branka.
Jer svi moji kandidati jesu ozbiljni, i ne trošim vrijeme uzalud! Trošim vrijeme, nagovaram, a vaše dijete možda ne želi brak?! Nova djeca ne stvaraju obitelji! Svi samo lete, grade karijeru, dok ne polude od samoće. A žene su glavni krivci! obrecne se Stana pa zaplače u bijelom rupčiću.
Branki lice problijedi.
Kako žene? I muškarci su se promijenili… Moja Lucija je vrijedna, draga, pametna, voli djecu i nije ružna! Samo… valjda je strah ili ne znam… Ja sam rastavljena, i ona je to gadno primila…
Da, prodali ste pianino da muža podmirite… potvrdi Stana. Glupost.
Rastali smo se mirno, ali Luciju je pogodilo. Plašim se, boji se da će je muž ostaviti, kao mene. Jako sam patila… Branka se rasplače.
Evo, maramica. Nemojte plakati! pruži Stana papirnatu maramicu. Onda naglo lupi stol.
Ne damo da krv naše obitelji nestane! Mi zaslužujemo unuke, moramo učiniti djecu sretnima! Je li tako?
Tako… Branki je podrhtavao brad, poželjela je čaj i topli šal oko ramena.
Onda na posao! ustala je Stana, prošetala po sobi, s vremena na vrijeme bacila pogled na Branku. A vi, kako ste vi? iznenada će.
Ja? Ja nisam bitna. Lucija je… Branka je zbunjeno.
Dobro, imam jednog kandidata, pogledajte… Stana stavi crno-bijelu fotografiju na stol. Igor. Veliki direktor, fin čovjek, nježan i pažljiv. A kako kuha pekmez! Stana baci pogled u zrak i zadovoljno uzdahne. Hoćete probati?
Što?
Pekmez, pa što drugo! Ima još jedna tegla
Brzo su pile čaj, uzimale malu žličicu pekmeza iz staklenih zdjelica, smijale se. Onda je Stana zapjevala staru pjesmu o bosim dječjim nogicama, mami uz rijeku, mačku na suncu i nekome tko dolazi kroz brezovu šumu.
Branka opet brizne u suze.
Dobra ste žena, Stano. Mislite da ćemo uspjeti?
Stana kimne.
… Kažem vam, te brojeve ne možemo dati! Samo ćete pogaziti ljude! odlučno kaže Lucija, odozgo gledajući šefa vedro. Traka je naporna, svi su iscrpljeni, a vi povećali normu. Znači…
A što znači? Lucija Stipančić, treba je ispuniti i kraj rasprave! muškarac ustane, strogo pogleda Luciju, no ona ne skrene pogled.
Eto, do kraja mjeseca imate na stolu stotinu otkaza. I moj! Lucija se izravna, okrene na peti i ode.
Čekalo ju je još puno toga mama tražila kolače iz slastičarnice, cipele iz servisa, djedu lijek. Gdje je recept?
Prekopala je po torbi, pronašla zgužvani papirić, odahnula. Da ga je izgubila, djed bi napravio dramu i slali bi je opet doktoru.
Kamo tako u žurbi, Lucija Stipančić? izroni šef na glavnom izlazu. Kaj je opet hoće?
Ja sam se odjavila, vi ste zaboravili, Igore Horvat. Žurim u ljekarnu! Lucija provuče karticu, portir mahne.
Sutra kod mene u deset! Sastanak! dobaci šef iza leđa, Lucija kimne i maše.
Gužva je svuda u ljekarni, autobusu pa čak i ispred skupe slastičarnice. Ali mama je tražila baš te kolače s borovnicama i šlagom.
Evo, pozdrav opet! Lucija trzne, okrene se.
Vi? Što tu radite? oštro će ona. Igore, nije li vama radno vrijeme?
I ja sam se ispričao. Mama zamolila, treba kod nekadašnje kolegice nešto oko televizora. Po struci… Eh, ma ništa. Oprostite, meni te kolače ostavite, molim vas! povikao je prodavaču, ali Lucija je već platila i uzela kutiju.
Opraštam, i vi si uzmite borovnice. prodavačica slegne ramenima.
Igor uzdahne. Opet ga Lucija preduhitrila. Sad će ga i šefovske stolice maknuti, gospodična ambiciozna!
Toliko kolača šteti zdravlju! I znate, rekli ste da idete u ljekarnu! otvorio joj je vrata iz slastičarne. Pripremate se za goste?
Ništa vas se ne tiče. Nema potrebe da se opravdavam. Doviđenja!
Odlučno je otišla, a Igor skrenuo u sporednu ulicu.
…Branka već sat vremena moli oca da zamijeni istrošene trenirke za ozbiljne hlače, obuče lijepu košulju, eventualno kravatu.
Zašto, Branka? Dobro mi je tako! odbija on, šapuće riječi u križaljci.
Ali tata, molim te! Važno je ostaviti dobar dojam, shvaćaš? moljaka Branka.
Ne shvaćam. Nikom ne moram ostaviti dojam. Ove hlače su za sprovod, dotad stoje!
Ajde, šta sprovod? Dolaze nam gosti, jedan. Želim…
Želi ti dalje. Izgledaš super, Branka, čak si i smršavila. Gle, gdje su nam šahovske figure? Vaši gosti igraju šah?
Otkud da znam. Ne zbog toga su pozvani… Tata!
No Ante je već bio u smočnici, pretraživao police, lupkao po starim loncima, nešto srušio, pa povikao: “Našao! Hajde, Branka, igraš sa mnom!”
Kći je slegla ramenima, otišla u kuhinju pomagati.
…Lucija nije zakasnila. Ušla je u predsoblje, dala djedu lijekove, sjela na stolicu kraj ormarića.
Umorna, vjeverice moja? djed će. Branka! Lucija ti je kupila one tvoje kolače. Joj, što me majka izmučila! Gledaj, obukla me kao za prosidbu! Šprde ne smijem otvoriti, smrdit će. Koga mi čekamo?
Lucija je slegnula ramenima.
Dolaze neke mamine prijateljice. Dedo, nemoj se živcirati… Lucija zagrli Antu, povedu ga u sobu. Hoćemo odigrat partiju?
Djed kimne, slaže figure, ali Branka ih prekine.
Lucija! Ne stižem ništa! Užas! Nareži kobasice, molim te! Umorna si, blijeda si. Stavi malo rumenila. I prestani grickati nokte! Lucija!
Ma daj, Branka! Sebe uzrujala, sve oko sebe… Koga čekamo? zalupi djed po ploči.
Nije važno. Doći će, popit ćemo čaj. Lucija, do kuhinje!
Žene su otišle, Ante gurne šah naprijed pa pogleda kroz prozor. Opet je Branka nešto smislila? Kome to treba? Baš nema sreće ta žena, cijeli život tako…
Otvori na zvono poslaše djeda.
On, podignutog čela, zagladi nekoliko dlačica, otvori vrata uz neuspješan pokušaj gusar-skok u papučama.
Dobro došli! Ante proučava muškarca s kutijom. Ja sam Ante Stipančić, otac kućne vlasnice. Vi ste?
Lucija i Branka čuju korake, smiju se, vrata kuhinje se otvaraju.
Branka se odmah osmjehuje i širi ruke.
Dobrodošli! uz kratko skeniranje gosta, zagrakće. Drago nam je! Ja sam Branka. A ovo ti je Lucija, kćerka moja. Lucija, pa uzmi toj osobi tu kutiju iz ruku! Hvala na ovom divnom poklonu! Sad ćemo sjesti za stol, svi smo gladni. Lucija, što si ukopala?
Dobra večer, Lucija Stipančić smije se gost.
Lucija kimne, okrene glavu.
Vi ste se upoznali? zatečena Branka.
Kako ne! Radimo zajedno. Dakle, televizor ipak nije pokvaren? Igor stavi kolače na stol, sruši soljenku.
Ante uzdahne soljenka na pod, svađa u kući!
Radite? Lucija je vaša šefica? prisiljeno se smije Branka. A televizor… Zbilja šuška!
Da pogledam! Da nije mama navalila da pomognem njenoj staroj kolegici odnosno, vama, Branka ne bih gubio vrijeme na… ovakva okupljanja! Igor sad ne zna zašto je ljut, žao mu starog, boji se pogledati Luciju.
Pa što, slučajnost se dogodi! Lucija nije kriva… Ili ipak jest?
Gdje vam je televizor? Neću ni jesti! Igor još ljući.
Kod djeda u sobi… šapne Lucija. Igore, ovo nije što mislite, nisam znala, da jesam, nikad ne bih dala mami da Vi…
Da, jasno! Čak ni televizor ne znam popraviti, a kamoli biti direktor, zar ne, Lucija Stipančić?! dobaci Igor i ode za Antom.
Lucija, ostani tu, na kuhinji… snuždeno joj djed.
…Igor je čačkao oko televizora, uključio, isključio, Ante mu dodaje alat, Igor kopa po čipovima…
Usisavač bi trebao! Očistit ćemo, pa ćemo vidjeti dalje… obrati se čipovima.
Dobro! Sad ću! Ante entuzijastično odjuri, možda se sve ipak popravi, možda prestanu svađe, popravi mladić televizor i ode…
Zavirujući u poplašene žene, Ante teglja stari, teški usisavač iz ostave i zatvori vrata.
Branka malo posjedi, naduri se, zatim brzinski ustane, zgrabi mobitel, bira broj.
Stano? Dobar dan, Branka je. Pa što je ovo? Svađaju se! Radili su zajedno! I ništa ga vaš kandidat nije kao što ste rekli! Kakav sin? Što ste lagali? Ne, ne dolazite! Sve ste zakomplicirali! spušta slušalicu, okreće se Luciji.
Lucija je gleda tužno.
Mama, ne želim se udati, ne želim da mi bude kao tebi i tati. Živjeli ste, pa razišli i prodali moj instrument. I niste objasnili.
Branka otvori usta, Lucija samo odmahne glavom.
Sad je kasno. Odrasla sam, sve kužim. Tata ima drugu. Tebi sam ostala ja. Nosila si me kroz život. Želiš mi sreću, ali meni ne treba znaš?
Branka pokuša nešto reći, ali kći ode u dnevni boravak, sjedne za stol, razmisli pa si stavi salatu i kobasice, jede. Što sad, hodati gladna?
Branka sjeda nasuprot, promatra…
Trglo ih zvono, Lucija ode otvoriti.
Dobra večer. Vi ste Lucija? Što imate protiv mog Igora? Takvog čovjeka nećete naći! Jeste li ta koja s njim stalno ratuje na poslu? A tako! Baš je svijet mali!
Ante na vratima šutke gleda. Puno se soli prosulo danas svađa će biti.
…Moj Igor slabo spava, ne jede, smršavio je. Vi ste ga doveli do živaca! Branka, da sam barem znala da je ona to… Stanislava pokaže na Luciju, njoj ne bih nikad dopustila da mi uzme sina!
Kako to mislite? Vi ste provodadžija, vaš posao je… On mi nije trebao, ali ste vi, čim ste čule za moju Luciju, gurnule vašeg sina. Gdje su ostali kandidati?
Nema drugih! I nisam provodadžija, Bože sačuvaj! pocrveni Stana. Rekli su mi da kćer udajete, a ja imam sina I, eto…
Netko vam je rekao? Branka podigne obrve.
Ljubica. Komšinica s mora. Rekla da tražite…
Ljubica? O Ljubica…
Još malo su se svađale, ali više bez žara, pa su se složile da je za sve kriva Ljubica. I same nisu ni bolje. Kao dvije mačke prigušeno su prijetile…
A Luciju je netko povukao za rukav kaputa.
Idemo van na zrak šaptom Igor. Ante će s njima…
Branka i Stanislava, naslonjene na prozor, gledaju svoju djecu kako šetaju i pričaju.
Oba uzdahnu, tko zna je li radost ili nešto drugo, Ante ne zna.
Dakle, ćemo jesti? Džabe sam oblačio ovu košulju?! prigovori Ante, uzme meso na tanjur, stisne usne. Trebale ste ih slučajno spojiti, a ne ovako… Evo, sad će još i moju Luciju otpustiti!
Neće. Dat će Bog da se sredi… šaptom Stana. Samo smo dobro željele…
… Čuj, a što je bilo s pianinom? pita Igor kad su izašli. Lucija, nemoj biti kivna. Smiješno je. Naše su nas majke htjele spojiti…
Što?! Lucija se zaustavi.
Ne vidiš? Moja mati već pet godina ovako pošalje kod znanih, ja popravim TV, a one mi predstave kćer, unuku, nećakinju, susjedu. Jedanput zamalo i baku. Mama se pravi da ne zna, a ja joj prigovaram… nasmije se Igor.
Pa zašto ideš? Ne možeš si naći ženu? Nadaš se?
Rekao sam, ja popravljam aparate. I često se kvare. Ženu ne tražim.
Uvijek neženja? Stav?
Ne. Našao sam je već. Prije dvije godine. prozbori Igor.
A zašto se nisi oženio? Ha! Slobodan odnos, ha? Sjajno praktično!
Ja sam za obitelj. Ali ne mogu je vući pred oltar na silu. Mrzi me ona. Igor požuri, Lucija ga jedva slijedi.
Igore Horvat! Stanite, ne mogu više! njezin glas postane tih, preplašen, kao dijete.
Iz žbunja je izašao široki buldog, dva puta zarežao, i zaustavio se ispred njih.
Bojim se psa šaptom Lucija, stišće šaku na prsima.
I ja Igor zviždi, pas nakrene glavu. I on se boji nas. Idi doma, Lucijina je mama za nju organizirala udaju… Hajde!
Pas je zastenjao, sagne glavu i ode natrag.
Lucija požuri uz Igora.
Hvala šaptom će, stalno se osvrćući.
Nema na čemu. Sad možete za mene. Igor joj pruži dvije bombončiće.
Lucija se zarumeni. Tako lako? Uzme bombon, odmah muž i žena?…
Kad su se vratili, stariji su već sjedili za stolom. Ante je pričao priču, žene se smijale, a na pladnju su kolači sa šlagom, malinama i borovnicama.
Lucija, hoćeš piletinu? Nisi večerala, jesi? tiho Branka.
Igi, sjedi s nama. Oprosti mi… šapće Stana.
A kaj da čekamo, dajte jesti! povuče rukave Ante do lakta, onda shvati pa odmah otkopča i zakopča nazad. Smotra je ipak, gledaju i njega!
…Igor i Lucija su se vjenčali nakon šest mjeseci. Na poslu su prestali svađati, doma povremeno zafrkavaju jedno drugo, ljeti kuhaju pekmez, zimi idu na skijanje.
Branka i Stanislava postale su bliske, zajedno odlaze na izložbe, u HNK, u šetnje, nekad povedu i Antu koji ih vozi na brod u Maksimir i časti sladoledom. Kad spomenu unuke, Ante ih brzo presječe polako!
A Ljubica je uvjerena da je ona glavni “krivac” što su svi sretni. Tko drugi, ako ne ona, sve je tako složila, pa spojila! Pa i pas je bio njezin, pobjegao, jedva ga kasnije našla.
Kažu kuharica” Blago rečeno. Pravi amur u bijeloj kutli! A nitko ni “hvala”. Eto ti pa čini dobro ljudima…
