Nikada ne sudi knjigu po koricama… niti čovjeka po odjeći. Ova priča iz najpoznatijeg autosalona u Zagrebu natjerat će te na razmišljanje kao u maglovitom snu.
Usred blještavog show-rooma s luksuznim automobilima, nepomično stoji muškarac. Na sebi ima običnu sivu majicu s kapuljačom i izlizane traperice. Prstima prelazi po karoseriji novog sportskog auta, kao da prstima osluškuje šapat metala. U tom trenutku prema njemu žustro dolazi djevojka-prodavačica, Stjepana, s ravno popeglanim sakoom i lice joj je zamrznuto u blagoj ironiji.
Zaustavlja se tik pred njim, podigla je obrve kao da gleda nešto što smrdi po pljesnivim kovanicama:
“Autobusna stanica je tamo, mladiću. Odmakni se od auta, ogrebot ćeš boju na stvarima koje vjerojatno nisi ni sanjao da postojiš, a kamoli da ih kupiš.”
On, bez titranja obrva, odmjereno spusti pogled na skromni sat. U trenutku sanjivih obrisa vrata salona odjednom se razlete, a iz njih izlete direktor Branimir, vezujući kravatu i navlačeći sako na ramena kao što lahor navlači oblak.
Branimir prolazi pored zabezeknute Stjepane kao da je sjenka na mjesečini i stane pred muškarca u sivom sagnuvši se skromno, kao pred starinama:
“Dobrodošli, gospodine! Oprostite na čekanju, nismo očekivali da će vlasnik cijele franšize doći ovako rano!”
Stjepana pobijeli, a osmijeh joj nestane kao dim iz djetinjstva. Muškarac u sivoj majici kapuljači sada joj priđe, a iz njegovih očiju promiče samo hladno razočaranje, bez trunke bijesa. Zaustavi se nadomak nje i šapne:
“Znate, mislio sam vam osobno uručiti odluku o napredovanju. Ali vaše ophođenje prema ljudima upravo mi je sve razjasnilo.”
Stjepana udahne, ali riječi klize niz grlo kao nemirna rijeka snova ne uspijevaju izaći.
Kraj:
Čovjek se obrati Branimiru, glasom suhim ko krčki kamen:
“U mojoj kući nema mjesta za one što čovjeka mjere po novčaniku. Dajte joj otkaz danas. I pripremite ključeve od ovog auta osobno ga vozim kući.”
Iz džepa izvuče karticu, običnu plastičnu, koja svjetluca tamno poput jadranske noći bez ograničenja. Branimir je uzima s obrednim naklonom. Stjepana ostaje skamenjena u sred dvorane, dok onaj koga je u snu proglasila “kapuljačom” uništava njezine snove u minuti, samo zato što je povjerovala da odjeća pokazuje vrijednost čovjeka.
Pouka: Kune ti možda kupe auto, ali ne mogu ti kupiti odgoj. Poštuj svakog, jer nikad ne znaš s kim tvoja priča snatri.
