Zefirna Ljiljana
Obitelj Petrović bila je akademska, tiha i budimo iskreni pomalo dosadna. Stjepan Petrović radio je kao inženjer kemije, njegova supruga, Marija, bila je učiteljica, cijenjena i poštovana; u dnevnom boravku na zidu visila je čak i fotografija na kojoj mlada Marijana pruža ruku nekom poznatom profesoru s Pedagoške akademije. Svi se smiješe tako to pristojnim ljudima i priliči.
Starija kćer, Vesna Petrović, bila je već studentica; učila strane jezike, sanjala o karijeri prevoditeljice, šetala bi Zagrebom s međunarodnim delagacijama, konferencije, cvijeće Bila je lijepa i uvijek okružena udvaračima donosili su joj karanfile i tulipane, telefonski pozivi su zvonili, ali čim bi se javila Marija, s druge strane bi samo zavladao muk i spustila bi se slušalica.
Nije valjda da će uskoro i svadba? podsmjehuje se Marija. Ajd bar nekoga privedi da upoznamo, a ne da svi bježe od tvoje matere kao od kuge!
Mama, kao da se tu ima što pričati! Škola, karijera, tko bi još trpio tu gnjavažu s brakom? odmahnula bi Vesna, ali buketi su i dalje završavali u kristalnoj vazi na komodi.
A zašto se onda motaš s tim mladićima? Vrtiš ih kao po stare dane, je l? usudi se upitati mlađa sestra, Ljiljana, čudak i sanjar, pravi zemljani anđeo kako su je znali zvati u obitelji.
S kim?! Ljiljo, molim te, pričaj manje, piši više te svoje pjesme! šušti Vesna i tjera sestru na pisanje, čim bi krenula rasprava.
Ljiljana je počela pisati još dok je znala rukom držati olovku. Prvo su nastajale pjesme o mačkama, zatim o mamama, proljeću i kiši, vjetru, sunčevim zrakama, o dolasku zime što škrguće po starim zagrebačkim krovovima, o mirisu jasmina iz dvorišta i crvenim zorama što po Bosutu plamte.
Pisala je, reklo bi se, djetinjasto uzbuđeno, ali uvijek rado i glasno čitala svoje podvige svima koji ne bi stigli pobjeći.
Za svaku obiteljsku svečanost, bilo da su gosti ili samo domaći okupljeni, Ljiljana bi ustala, popravila bi ukrasni remenčić, duboko udahnula i krenula recitirati, sav crvena do ušiju, grčevito stiskajući ubrus i često suznih očiju.
Draga, smanji gas! šaptala bi Vesna mami. I ovo neće završiti bez drame, majke mi!
Za stolom bi se tada šaptalo i prevrtalo očima nije pristojno grickati pitu dok mala Ljiljana recitira, čak i kad su rime tanke kao magla nad Dravom. Poneki gost bi se nasmijao, poneki bi okrenuo glavu, a sam Ljiljana ništa nije primjećivala. Tek mirom u sebi nastavila bi tamburati stihove, srcem već razbijenim na komade od entuzijazma.
Nemoj tako, Vesnice, Ljiljana je nadarena, a nadarenih uvijek ima drugačije naravi, blago bi po ruci pogladila kćer Marija. Sestru moraš čuvati!
Ljiljana je bila boljka obitelji Petrović, križ koji se nosi kroz život bez zamjene što bi rekla baka, što je, tu je.
U trudnoći je nešto krenulo naopako: Ljiljana je rođena prerano, slaba, sva u crvenim točkicama, plavičasto lice. Umjesto da uplašeno i kao iz topa zajauče, kako to bebači inače rade, samo je tihano zacviljela.
Ajd’, mala, diši! uzdahnula je babica. Pogledaj te okice, bistri ko’ Drava! Marija, čuvaj je k’o kap vode na dlanu.
Nije htjela jesti, neprestano stiskala šake, pomicala se kao da nešto sanja, suzile joj oči, probijalo se crvenilo.
Po preporuci su doma dolazile patronažne sestre, našla ih je Stjepan preko veza i poznanstava. Prva je bila Maja Sabljar stroga, sve najbolje zna, stalno bi Mariju učila, prigovarala:
Slušajte, mama, ne valja ovako, dijete vam treba više topline!
Ma daj, dosta! I sama sam odgojila Vesnu, što sad sad ti meni s teorijama! otresla bi se Marija. Ja najbolje znam što treba mom djetetu!
Druga sestra bila je praktičnija, vrtjela bi Ljiljanu gore-dolje, radila masaže, na šaljiv način tješila Mariju.
Nije tragedija, opustite se. Imate Vesnu, pametnu, zlatnu. Nek malo priroda i na mlađima odmori, ne može svima biti sve po pe-esu!
S Ljiljanom je sve išlo sporije kasno je prohodala, bojala se, visila tati oko vrata; kasno progovorila Vesna je u to vrijeme već zvučala kao portparol HRT-a. Ali Marija se vremenom smirila ili zavoljela Ljiljanu onako, kako se smiriš kad ti ništa drugo ne ostane. Mala se sad sama igrala, više nije tražila ruke.
Kad bi radio na kuhinjskom radiju prenio dramu ili pjesmi recitirali, Ljiljana tuče tabure i sluša kao omađijana ništa ne razumije, ali sve doživljava.
Opet slušaš Matu Marasa ili nekog, a ništa ne kuži! Ugasi to Stjepan bi se bunio, ali na Ljiljanino zgaženo NE radio bi ostao upaljen do kraja za svaki slučaj!
Mala je, nespretna, s dvije tanke pletenice i kosom kao od masla, već tada bila pjesnikinja
Taj talent, ili kao što je Vesna zvala, pjesnička bedastoća, ucviljeno se razvio kad je napunila deset. Tada redovito piše, recitira na obiteljskim zabavama.
A sad naša Ljiljana, pazi, mama, povuče Marija svoje, kad mlađa za rukav vuče.
Mama, trebale smo već tri puta igrat’ Čovječe- ne ljuti se! ljuti se Vesna. Ljiljini hirovi su nam već zaboli zadnje živce!
Polako, Ljiljo će pročitati, pa ćemo zaigrati i ponešto pojesti. Pa tko čeka, taj i dočeka, ne? umiruje goste Marija, pomalo se ispričavajući zbog djeteta.
I tako mala Ljiljana, usne napućene, tapka nogom, recitira
Nekima je to smiješno, neki podnose, a Stjepan je uvijek slušao s ozbiljnom facom, kao član žirija na Lidranu.
Daj, Marijo, kad već ima talent, nek piše! Malo joj je sve zbrkano, pogotovo ljubavne, ali ipak ima tu nešto, ima!
Ma ne znam, Stjepane Svi po školi joj se rugaju, nije ni lijepa kao Vesna Volim ju, al mi i dalje teško pada što sam je kao malu gurnula u stranu, ni sama ne znam zašto Volimo ju, Vesna je požrtvovna, a ljudi su zli I jučer joj je bilo krivo jer je susjedici nestao mačak malo po malo će me rasplakati zbog tuđe mačke. Ako se ovako raznježuje na svaku sitnicu, nema života tužila se Marija.
Mora ojačat, al teško će to biti klimne Stjepan. Ajmo spavati
I zaspali bi zagrljeni, razmišljajući o budućnosti i o oklopu kojeg će, nadaju se, Ljiljana jednom izrasti.
Jednog dana na večeru dolazi Tihomir Radić, Stjepanov kolega, također kemičar, tipičan druškan s posla. Najprije muški razgovor u dnevnoj, onda ih Marija sve zove za stol.
Stjepan natoči konjak sebi i gostu, ženama vino, Ljiljani domaći kompot. Živjeli za Zoin uspjeh, za Ljiljin budući razred u gimnaziji.
Poslije večere naravno, pjesma. Ovoga puta, o ljubavi. Gost se nekako smrknuo.
A kamo misliš dalje, Ljiljana? upita Tihomir ozbiljnim tonom, ali sa osmijehom prikrivenim u brk.
Ne znam Novinarstvo, možda promuca Ljiljana, pogrize usnicu.
To bi Vesnu uvijek izulo iz cipela. Izgledaš k’o vjeverica, znaš!
To ti nije loše, al za to treba biti uporan, namazan, pol glumac, pol detektiv, a ako hoćeš istinu, malo bezosjećajan. Novinarima nije lako da bi isplivali, moraš se ubaciti gdje ne treba, ostavit bonton doma sa starom školskom knjižicom! A pite su vam savršene, Marija! promijeni temu Tihomir s pohvalom za večeru.
A Ljiljana se, naravno, rasplače.
Ako ne planiraš pisati samo o leptirima i zoo-vrtu, morat ćeš biti spremna da tvoja srca drugo srce povrijedi. nastavi Tihomir retorički.
Daj, Tihomire, nemoj je strašiti! pobuni se Stjepan Pristojan posao, novinarstvo, nije to ništa loše!
Ma karikiram, al konkurencija je nemilosrdna; ili si Dostojevski, ili nisi nikome zanimljiv. Tko će sve te pjesnikinje objavljivat? otpije konjak.
Ljiljana se rastuži, umakne od stola i nestane u kupaonici. Marija i Vesna šute, Tihomir se ispriča, ode.
Vesna uvijek žali sestru, ali nervira ju što Ljiljana stalno bježi u snove: Još malo pa će pasti ispit, sve zbog tih zora i šepavih stihova! Za koga ona piše, što će joj to? Kao da zna išta o životu!
Marija brani Ljiljanu, Ljiljana je ista kao svi, odrast će, a mi ćemo pomoći.
Ali ne možemo mi biti njezine dadilje cijeli život! Nikad, Ljiljana nije praktična, sve zaboravi, sve joj je teško A kad ti jednom sjedne na vrat, zbogom, prevoditeljski posao i izleti u Bruxelles! žesti se Vesna.
Tata kaže da mora razviti oklop. Ja je stalno spašavam, ne znam je li to dobro… sumorno će Marija.
Dugo su šutjele.
Stjepan se kasnije vraća sam Ljiljana je nestala, no vraća se kasno navečer, zaključana u kupaonici, dugo pusti vodu, zatim se otušira, zapamti miris sapuna i stane pisati.
Maturirala je s prolazom jedva. Novinarstvo izgleda nije blizu, ali nju nije previše briga; sjedi za prozorom, uzdiše, nešto škraba.
Za matursku zabavu, kad se dijelilo svjedodžbe, Vesna i Marija bile su ponosne nije bila ni najmanje slična drugima, ali kad su pročitali njezino ime, hrabro pogleda dvoranu, kao kakva kraljica.
Sve se otkrilo sljedećeg jutra.
Nije se vraćala doma poslije proslave s razredom, nije ni išla zabavu je preskočila.
Mama, udajem se, objavila je, znojna i umorna, izuva sandale.
Molim?! Marija širom otvori oči. Vesna iz kuhinje upitnika iznad glave.
Udajem se, tako je to prekrasno! Sad mogu stvarno pisati o ljubavi. Baš to mi je falilo! Sad napokon pišem iz iskustva, ne samo iz mašte! Ali, dosta o tome, srce mi pjeva! zatraška po dnevnoj, pleše neko nevidljivo kolo, smije se naglas.
Jel maloprije pila rakiju? šapne Vesna. Kakva udaja, s kime? Exameni su joj za vratom! Idi spavaj!
Za koga, molim te? upita Marija.
Za Kostu. Očekujemo dijete, mama.
Koji Kosta? Odakle se znate?
Pa tata ga je doveo kod nas, on je taj što je pričao o novinarstvu, sve neka filozofija. Ljiljana padne na trosjed, sklupča se i odmah zaspi.
Vesna posvijetli. Kad je Ljiljana pobjegla od stola, baš tada je stekla dojam da se ona i Kosta nešto motaju. Par puta su se popodne našli on joj davao komplimente, išli zajedno u kazalište. Kosta, odrasla muška stabilnost, 18 godina stariji, ali ništa ne škodi…
I sad, sve gotovo. Kraj!
U međuvremenu, Kosta sjedi na stubištu, treći čik u ustima, već ga je susjeda iznad izbarkala radi dima. Zna da ga Ljiljana čeka, ali nema hrabrosti pokucati Petrovićima na vrata.
Ma budalo, što je tebi? misli, ali nema snage.
Vesna izlazi van s kantom za smeće.
Ne nosiš valjda praznu? smiješi se Kosta.
Ako hoćete, mogu vam sadržaj istresti na glavu! škrguće Vesna, zalupi vrata.
Nema potrebe.
Kosto, kako ste to zamislili? Ljiljana je dijete, što će ona s djetetom? Učite je, a ne da vam je inspiracija za poeziju! Dajte, još nije kasno, sve otkažite. Preboljet će, napisat će pjesmu o patnji, pa zaboraviti. Vi ste prestar za nju!
Za vas očito nisam, Zorice Petrović! Predložim li brak, prihvatili biste! odbrusi Kosta.
Ja sam drugo, odrasla. Ljiljana počne Vesna, ali Kosta je preduhitri:
Ona je žena, vi to ne želite priznati. Ne zna ispeći jaja, ali može naučiti. Vi ćete je slomiti, ja pomoći.
Kako? upita Vesna podrugljivo.
Objavit ću jej stihove. Evo, nosio sam ih u Nakladu Ljevak, rekli da će razmisliti. Nije lako, ni jeftino, ali ima talenta! Koji upisi, koji fakultet? Tamo bi je uništili malograđani. Ovdje je bar svoja, zefirna.
Znate li koliko dođe tisak knjige? Ja sam nosila njezine pjesme, rekli ništ posebno, toga ima previše. Ostavite je na miru, neka studira!
Kosta ugasi čik, odustajući.
Ne, Vesna. Imat ćemo dijete. Već smo obitelj, sviđalo se to vama ili ne. Dajte mi put, Ljiljana me čeka.
Kod kuće nastaje drama Marija šokirana, Stjepan ljutit, Vesna kamenog lica. A Ljiljana ponovno recitira. Njene su pjesme sad žestoke, vatrene, pune slika.
Dopustit ću, Stjepan promrmlja. Ali život nije bajka, Ljiljana. Morat ćeš i raditi nešto korisno Upisi, molim te.
Ali Ljiljana ne sluša. Zašto bi, kad joj Kosta donosi sve na pladnju, vodi je po svijetu gdje joj svi plješću? Postala je čudo, raritet trudna, zanesena, još više piše o napuštenim štenadima i promrzlim pticama.
Jesi nosio pjesme uredniku? zapitkuje svaki dan.
Jesu, rekli će razmisliti. Treba vremena tješi je Kosta, svaki dan prži krumpir, to najbolje zna. Katkad priskoči Marija s ručkom pa Ljiljana bjesni što nije ona dobra supruga.
Kosta prvo šuti, nosi sve na leđima. Ljiljana mu je anđeo, sve bi za nju. Njegov posao trpi, ali njoj je krasno!
Kad se rodila mala Jela, a Kosti pogoršalo na poslu, Ljiljana traži još i više: priznanje, objavu njezinih djela,pa
Nitko ti ne objavljuje jer su naivne i djetinjaste, Ljiljana! Doma je nered, dijete plače, a ti opet pišeš i jecaš za strofe! Dovedi se u red, sredite stan, pripremi Jele za obrok!
Ljiljana zaplače, pobjegne.
Kosta zasuče rukave, pere suđe, rinta, poslije navečer radi svoje izvještaje. Mrzi svoj umjetnički brak.
Odlazi na Silvestrovo.
Ne mogu više ovako, Kosta. Ti, Jela Volim vas, ali nemam glavu za rad. Prazna sam odlazim.
Umjesto zagrljaja, Kosta uzima dijete i zatvara vrata. Ljiljana, u šoku, pakuje prnje, uzima nešto kuna iz ladice (ah, kako je teško biti muza!) zaslužila ih je, konačno. Piči ona put Zagreba. Tamo su pjesnici, tamo je njezina šansa! A putuje ni manje ni više s Anatolom, pjesnikom iz knjižnice.
Upoznali su se na čitanju poezije stari ljudi su im pljeskali, a Anatol ju je pozvao dok sebe zove Tolstoj za siromašne.
Kaže, ima stan u Vlaškoj, živi s curom i njezinim mužem, ali nije to nikakav problem! Ljiljani će se svidjeti!
Roditeljskih prava lišena nije odmah. Kosta je dugo dokazivao da je pjesnička majka napustila dijete.
Jela je rasla, visjela uz tatu, bojala se stranaca, rado je slušala pjesme s radija. Ali Kosta joj nije išao na ruku on još jednu pjesnikinju ne bi preživio ni za sto godina.
Vesna, pomozi. Jelu treba izvući na vrijeme iz tog! moli preko telefona.
Odvedi je u cirkus, na sanjkanje, u vrtić, doma neka bude obična! Krivo smo išli s Ljiljanom, možda je bolje sada drukčije. Tvoj je red! odgovori Vesna.
Jelu bi redovno vodila u školu s Kostom.
Predivno dijete i roditelji, kaže neka baka. Frizura na repice, uniforma čista, sandalice blistaju. Moji roditelji su me obrukali s razbijenim hlačama!
Baka je gunđala, Kosta šutio, gledao Vesnu s tugom. Moglo je biti i drugačije.
Kao da mu je pročitala misli.
Ne bi išlo, Kosta. Ja ne mogu biti ničija sjena. Propustila bih glavnog čovjeka svog života. Udam se. Vi ste pozvani! nasmiješila se Vesna. Svakom njegova polovica.
A Ljiljana u novom domu ništa od sreće. Anatolova cura ju je izbacila iz stana rekla da je došla samo zbog stana. Anatol se ispričavao, Ljiljana samo plakala do iznemoglosti
Novca nestalo, priznanja niotkud. Završila je kao prodavačica karata u “Kerempuhu”, stara portirka se smilovala, našla joj poslić. Barem nešto.
Pisala je za zidne novine, svima pričala kako ju je muž ostavio, uzeli Jelu. Dobili su joj malu sobicu. Nije dvorac, ali nije ni klupa za spavanje. Tu je pomoć stala.
Nitko ne razumije pravi talent, mama! Zato trunem ovdje, u vlažnom, tužnom gradu! I Kosta me izdao! cmizdri majci.
Marija je neko vrijeme suosjećala, a onda stisnula srce.
Ljiljo, oprosti, ima posla. Nazovi kad možeš.
Mama, sve je to tvoja krivica! Ti si me stvorila ovako! Pošalji mi kunu, ne možeš me ostavit! Ja sam ti kći!
Naravno, Marija uplaćuje nešto, ali kod kuće je ne želi, voli je na daljinu, to je sigurnije
Mama, dođi po mene sutra na kolodvor! javi Ljiljana, baš na rođendan male Jele.
Di, Ljiljo? Pa imamo slavlje
Ne mogu nositi kofere! Trudna sam! i rasplače se zefirna, krhka, nenavikla na oklop LjiljanaMarija sjedi za kuhinjskim stolom, sat pokazuje ponoć. Zvoni telefon, ali ona se ne javlja. Ljiljanin glas odjekuje između zvonjava; jednom, još jednom, sve tiše. U dubini, Jela zaplače u snu.
Stjepan ustaje, uzima dekicu i stavlja je na unuče. Budi mirna, mala cvjetna zrno, šapuće, dok prolazi pokraj prozora, osluškujući noćne korake. Nikoga nema tek tramvaj zvoni kroz hladnu zoru.
Na kolodvoru, Ljiljana sjedi na žutoj klupi. Drži se za trbuh, na rubu sna i očaja. Mokra stopala cupkaju, u rukama kutija stihova i nekoliko sitnih dragocjenosti. Ljudi joj ne prilaze, traže svoj vlak, a ona podsjeća samo na pticu što traži gnijezdo, skitnicu s osmijehom.
Pred zoru stiže Vesna, umorna, crnih podočnjaka, ali u ruci vruću krafnu. Bez riječi sjeda do sestre.
Jesi sama? šapće Ljiljana, oči joj sjaje.
Da. Dođi doma na kavu. Doma je, dok god imamo jedna drugu, kužiš? kaže Vesna i zagrli iznemogle ruke, kao da nije nikada bilo ni svađa, ni prijetnji. Neće biti lako, ali ako već moraš biti sanjar, barem se nauči dijeliti snove.
Odlaze zajedno, sitni koraci ispod zimskog neba, jedna nosi stihove, druga nadu.
Nakon godinama, u galeriji na zagrebačkom Gornjem gradu, izlaže plakate s rukom pisanim stihovima Zefirna Ljiljana ponekad se najljepše cvijeće rodi u mulju.
Jela, sada srednjoškolka, ulazi s ocem. Kosta stoji u kutu, ne pokušavajući je zadržati, ali ni povrijediti. Vesna vodi svoju kćer za ruku do Ljiljane, sada raščupane, ali nasmiješene, pred svojom izložbom, među ljudima koji napokon žele slušati njezine pjesme.
Kroz prozor se probija sunce. Ljiljana pogleda prema sestri, prema kćeri, tu u toj prostoriji gdje su je nekada voljeli i ranjavali.
Zatvori oči, duboko udahne, a pogledi svih okupljenih umire na čas kao zaljubljeni mjesečar pred zefirnom, ranjivom ružom koja je, usprkos svemu uspjela procvasti.
I tišina prije prvih Ljiljaninih riječi više ne zvuči kao sramota, nego kao početak nečeg dragocjenog, što ostaje dugo, dugo poslije stihova jer dom je tamo gdje te vole, a tvoja pjesma napokon ima publiku.
A pljesak pljesak je sada njezin, sav njezin.
