Danas pišem o nečemu što sigurno neću zaboraviti do kraja života. Sjedila sam u velikom salonu stare vile na Tuškancu, gdje stropovi dosežu gotovo nebo, a kristalni lusteri blistaju kao sunce. Svi su uvijek mislili da sam samo obična služavka nenametljiva, tiha, prolazna kao sjenka. Nitko nije pitao ništa o meni. Za goste gospodina Zvonimira bili smo dio tapete, kao stare slike razasutih nasmiješenih ljudi ili bijeli mramorni Spomenici.
Brišući prašinu u popodnevnoj tišini, zastala sam pokraj te teške, raskošne šahovske ploče od zlata i srebra, postavljene na glavnom stolu. Figure su bile sitno izrađene, sjale su pod svjetlom prostranih prozora. Zadubila sam se gledajući poteze bez ijedne riječi.
Tad se Zvonimir pojavio, spuštajući se niz veliko stubište. Pogledao me pogledom kao da točno zna što mi je u glavi i polako se nasmijao. Onako oholo, kao da misli: “Ova mala sanja o zlatnim stvarima.”
– Oduševljava te moja šahovska ploča? upitao je zajedljivim tonom.
Bila sam pomalo iznenađena, ali okrenula sam se i rekla:
Da, gospodine.
Samo je slegnuo ramenima.
Znaš li ti uopće igrati šah?
Znam, gospodine.
Pogledao me s iskrom u oku, ali više radi vlastite zabave nego prave znatiželje. Odlično! Hajde, da vidim možeš li igrati protiv mene. Ako me pobijediš, dobit ćeš ovu ploču.
Sjeo je za stol uz osmijeh, uvjeren da će mu ovo poslužiti kao dobra zabava. Ja sam bez puno riječi sjela nasuprot.
Počeli smo. On je bio pun samopouzdanja, uvjeren da kontrolira svaki potez. Par minuta kasnije shvatio je nešto svoje napade ne provodi kako je planirao. Svakom njegovom pokušaju da preuzme prednost, odgovarala sam smireno i pažljivo.
Ono što je uslijedilo iznenadilo ga je više nego što je očekivao: jednostavna služavka, kako me smatrao, zna slagati figure s takvom finom promišljenošću da su mu oči ostale širom otvorene.
Najzanimljiviji trenutak bio je kad sam svjesno žrtvovala topa, otvarajući dijagonalu na koju nije računao. Mislio je da je to pogreška sve dok par poteza kasnije nije njegov kralj ostao gotovo gol, uhvaćen u mrežu iz koje nije bilo izlaza.
Uvijek ću pamtiti kako je tada podigao glavu, zbunjen i pomalo posramljen. Nastavili smo još neko vrijeme, ali karta se okrenula: njegovi aduti su blijedjeli, svaki moj potez bio je sve sigurniji.
Napokon sam izgovorila hrabro i mirno:
Šah-mat, gospodine.
Nekoliko trenutaka gledao je u ploču, nespreman prihvatiti ono što se dogodilo.
Kako? Kako si uspjela pobijediti? pitao je, glasom negdje između nevjerice i nemoći.
Odgovorila sam jednostavno, bez imalo uzdizanja:
Vi ste mislili da me fascinira zlato. Ja sam gledala samo šahovsku poziciju.
Ostao je šutjeti.
Nakon spore tišine rekla sam:
Otac me učio igrati kad sam bila djevojčica. Govorio mi je da šah ne nagrađuje bogatstvo ni ponos, nego strpljenje i promišljenost.
Vidjela sam kako mu se lice mijenja, a bijes lagano nestaje.
Vi ste željeli pobijediti što brže pojasnila sam tiho. Ja sam samo čekala pravu priliku.
Pogledao me malo drugačije, kao da sam tek sad za njega postala netko stvaran. Polako je gurnuo šahovsku ploču prema meni.
Tvoja je. Obećao sam.
Odmahnula sam glavom.
Ne želim šahovsku ploču.
Pa što želiš onda?
Sigurno, ali pristojno sam odgovorila:
Šansu, gospodine. Da budem cijenjena zbog svojih sposobnosti, a ne izgleda ili titule.
Tad je, čini mi se, shvatio ono što ga ni zlato nije moglo naučiti.
