Opet ne idemo
Sanja, jesi li isprintala karte? upitao je Marko ne dižući pogled s mobitela.
Jesam. I pasoše sam našla, i novi badić kupila, i Leonu ostavila kod mame na dva tjedna. Sve sam napravila.
Bravo.
Marko.
Što je?
Pogledaj me.
Podignuo je pogled. Stajala sam usred kuhinje u novoj ljetnoj haljini koju sam posebno obukla tu večer, tri dana prije polaska. Samo da osjetim da je godišnji već počeo. Da zaista idemo. Da će se dogoditi.
Lijepa si, rekao je, a zatim vratio pogled na ekran.
Nisam bila povrijeđena. Samo sam pomislila: tako nam je cijeli život. Zajedno smo, a kao da svatko živi u svojoj sobi. Taj odmor, tih deset dana u Crnoj Gori, smislila sam s namjerom da iziđemo iz tih svojih soba i sretnemo se negdje na pola puta. Tamo gdje je toplo, gdje nema suđa, roditeljskih sastanaka, njegovih majčinih poziva svake nedjelje.
Njegova majka. Marija Jakovljević, šezdeset osam godina, živi sama u dvosobnom stanu u Maksimirskoj. S deset minuta vožnje od nas. Udovica već dvanaest godina. Moj muž joj je jedino dijete.
Poznajem je devet godina. U tom vremenu naučila sam puno toga. Primjerice, kad kaže ne miješam se, to zapravo znači radite kako sam rekla. Kad šuti na telefon, to teži više od svake riječi.
Ali te večeri, dok sam stajala u haljini s isprintanim kartama, nisam mislila na Mariju Jakovljević. Mislila sam na more. Kako Marko i ja šetamo rivom, držimo se za ruke, i kako ću se možda sjetiti zašto sam ga uopće izabrala za muža.
Telefon je zazvonio točno u deset navečer.
Marko, rekla je tiho njegova majka, glas joj je bio slomljen i slab, a ja sam čula s druge strane kuhinje: Pritisak mi je sto šezdeset na sto. Vrtim se.
Marko je odmah ustao. Vidjela sam mu lice, u trenu se promijenilo.
Mama, dolazim.
Ne treba, sine. Nemoj ti, proći će.
Mama, idem.
Već je tražio ključeve. Gledala sam ga i mislila: ne sada. Molim te, ne sada. To je samo tlak, ona stalno ima tlak, pije lijekove, zna što radi.
Marko, rekla sam.
Sanja, jesi čula? Pritisak je visok.
Ima tlakomjer. Ima tablete. Je li zvala doktora?
Zašto doktora, idem ja.
Već je deset.
I?
Nisam ništa više rekla. Otišao je. Vratio se u jedan u noći. Legao kraj mene i odmah zaspao. Ja sam gledala u strop, a haljina je visjela preko naslona stolca, tako svečana, a nikome potrebna.
Do polaska su bila tri dana.
Sljedeći dan, Marija Jakovljević opet je nazvala, ovaj put u podne.
Sanjice, rekla je, jer je Marko bio na poslu, neću vas zamarati. Samo reci Marku da sam noću pala. Ustala sam popiti vode i pala. Nije ništa strašno, samo koljeno boli.
Jeste li zvali liječnika?
Ma kakvog liječnika. Modrica i modrica.
Marija, ako ste pali, treba snimak. Možda je napuknuće.
Eh, Sanja. Kakav snimak. Ne mogu ni izaći iz stana, a ti snimak.
Nazvala sam Marka na posao. Ispričala mu. Došao je doma ranije, spakirao torbu, rekao da će mamu odvesti na hitnu.
Marko, tri su dana do putovanja.
Znam.
Pala je noću, a javila tek sada. Nije hitno.
Sanja, ona je sama.
Uvijek je sama. Dvanaest godina je sama.
Pogledao me kao da sam rekla nešto skandalozno. Osjetila sam onaj poznati sram koji se javi čim kažem što mislim o Mariji.
Na hitnoj ništa nisu našli. Nema napuknuća, koljeno dobro.
Navečer sam izvadila kofer i počela slagati stvari. Polako, uredno, kao da to može spasiti godišnji od raspada. Badić. Krema sa zaštitom 50, jer imam svijetlu kožu i izgorim odmah. Lagana haljina. Knjiga koju pola godine nisam stigla otvoriti.
Već se pakiraš? zavirio je Marko u sobu.
Prekosutra letimo. Trebam.
Da. Zastao je. Mama danas nije dobro izgledala.
Marko.
Što?
Ništa.
Zatvorila sam kofer. Zakopčala ga. Stavila kraj vrata, da ne zaboravim.
Zadnji poziv bio je dan prije polaska. Bila sam u dućanu, kupovala nešto za put, kad je Marko poslao poruku: Sanja, mama je zvala hitnu. Temperatura i tlak istovremeno. Idem k njoj.
Stajala sam između polica sa salamama i jogurtima i čitala poruku valjda pet puta. Onda sam mu napisala: Vraćam se kući.
Sjedila sam u kuhinji i čekala. Marko je došao kasno. Sjeo nasuprot mene. Šutio dugo.
Sanja, moramo odgoditi put.
Ne.
Pogledao me.
U bolnici je.
Već su je pustili?
Nisu, ali
Marko, tamo je pod nadzorom liječnika, medicinske sestre, infuzije, skrb non stop. Kako ćeš joj ti pomoći iz hodnika?
Boji se biti sama.
Uvijek se boji biti sama! glas mi je rastao, nisam se mogla zaustaviti. Svaki put kad planiramo nešto, ona se odjednom boji! Sjećaš li se Nove godine prije tri godine? Planirali smo k mojima, njoj odjednom srce. Moj rođendan u svibnju, rezervirali restoran, ona zove sat vremena prije, guši se. Marko, umorna sam.
Sanja, to je moja mama.
Znam da je. Ne tražim da je ostaviš. Molim te da odeš sa mnom na godišnji koji smo planirali osam mjeseci.
Šutio je.
Karte će propasti, prošaptala sam. Hotel neće vratiti novac. Leona je već kod moje mame.
Vratit će dio novca. Kupiću druge karte kasnije.
Marko.
Sanja, ne mogu drukčije.
Ustala sam. Nisam imala što reći, pa sam se preselila u krevet, gledala tamu. Kofer je stajao kraj vrata. Čula sam ga, kako stoji tamo, tako neprikladan i spakiran.
Ujutro Marko je otišao u bolnicu. Nazvala sam aviokompaniju. Onda hotel. Onda mamu, objasnila da će Leona ostati još tjedan dana.
Što se dogodilo? pitala je mama.
Svekrva.
Jasno, rekla je mama. Više nije pitala ništa.
Tri dana sam živjela sama u stanu. Kuhala, pospremala, išla na posao, vraćala se kući. Marko je dolazio kasno, nekad prenoćio kod mame. Malo smo pričali. Ja bih pitala kako je Marija, on bi rekao bolje ili normalno, ja bih rekla dobro i otišla spavati.
Četvrti dan nisam izdržala.
Došao je oko pola jedanaest, skinuo jaknu, a ja sam rekla:
Marko, ona glumi.
Zastao je.
Što?
Vidim to već dugo. Svaki put kad nešto planiramo. Znaš koliko je puta to bilo?
Sanja, ona je u bolnici s tlakom.
Svatko ima tlak. Prođe za tri dana. Ona je tamo već tjedan dana.
Zato što liječnici prate.
Zato što ne želi biti otpuštena dok si blizu.
Gledao me, ali nisam vidjela ogorčenost, nego nešto gore. Razočaranje.
Govoriš o bolesnoj ženi, rekao je.
Govorim o zdravoj ženi koja zna kako biti bolesna.
Kako možeš tako.
Marko, govorim istinu.
Nije istina to je tvoja ljubomora.
Ljubomora?
Ljubomorna si na moju majku. Uvijek si bila. Ona to osjeća, zato nikad između vas nije bilo normalno.
Dugo sam ga gledala. Onda rekla:
Dobro. Možda si u pravu.
I otišla u spavaću.
Ali znala sam da nije.
Upoznala sam Mariju dva mjeseca nakon što smo počeli izlaziti. Otvorila je vrata, odmjerila me od glave do pete i rekla: Ajde, uđi, da vidimo. Nije rekla dobar dan, niti drago mi je. Samo da vidimo.
Uz čaj me ispitivala kao inspektor: tko su roditelji, gdje radim, koliko zarađujem, imam li stan. Odgovarala sam mirno, bila sam mlada, mislila sam da je normalno što mame ispituju cure svojih sinova.
Kad smo odlazili, naglas je rekla Marku: Premršava je. I oči joj nisu mirne.
Nas smijali smo se. Tada je to bilo smiješno.
Vjenčali smo se godinu i pol kasnije. Svadba mala, oboje smo to htjeli. Marija je sjedila za stolom kao netko doveden silom. Na zdravici je ustala, rekla: Marko, ti si meni jedini. Nemoj to zaboravit, i sjela.
Tu rečenicu nisam zaboravila.
Leona se rodila dvije godine kasnije. Marija je došla s cvijećem u rodilište, pogledala unuku i rekla: Na Marka ne sliči. Cijela ti. Nije zvučalo kao kompliment.
Ali bila je dobra baka. Priznajem. Čuvala je Leonu kad je trebalo, pričala joj bajke, šetala s njom. Leona je voljela. Zvala je baka Mara i često joj trčala u zagrljaj.
Problem nije bio kako se odnosila prema Leoni. Problem je bio kako se odnosila prema meni. Ili bolje reći, odnosila se kao da me nema. Postojali su Marko, Leona i ona sama. Ja sam bila samo pozadina, osoba koja kuha i pere.
Marko, smršavio si, rekla bi na ulazu. Sanja te ne hrani?
Marko, umoran si. Radiš previše. Vjerujem, doma se ne odmoriš.
Marko, sjećaš se kako smo išli na more u Makarsku? E to je bio odmor. Bez tih inozemnih priča.
Na takve rečenice nisam više reagirala. Samo bih čula i pustila. Ali nekad bi nešto zaboljelo. Kao mali kamenčić što dugo žulja u cipeli.
Nakon onog razgovora kad me optužio za ljubomoru, danima sam razmišljala: možda stvarno? Možda previše uzimam k srcu? Možda je ona samo starija, usamljena žena, a ono što ja doživljavam kao manipulaciju, zapravo je njezin strah da ne izgubi sina?
Pokušala sam se zamisliti na njezinom mjestu. Možda je stvarno teško biti sam, bez muža, s jedinim sinom koji živi svoj život. Možda samoća toliko pritisne, da grabiš svaku priliku da nekog zadržiš.
Ali onda sam se sjetila karata za Crnu Goru. Osam mjeseci čekanja. Leona kod moje mame. I njezinog poziva u deset navečer, tri dana prije puta.
Ne. To nije samo strah od samoće.
Mariju su otpustili nakon deset dana. Marko ju je odveo kući, pomogao s lijekovima, ostao na ručku. Vratio se navečer i rekao:
Evo vidiš. Sve je prošlo.
Drago mi je, rekla sam.
Sanja.
Što?
Ljutita si.
Nisam.
Jesi, vidim.
Marko, nisam ljutita. Samo sam umorna pretvarati se da je sve normalno.
A što nije?
Gledala sam ga. Stajao je usred kuhinje, velik, blago pogrbljen, umoran, i gledao me očima čovjeka koji iskreno ne razumije.
Tu je bio problem. On ne razumije. Ne zato što je loš. On u majci vidi majku. Ja vidim nešto drugo.
Ništa, rekla sam. Čaj?
Može.
Popili smo čaj. Pričali o Leoni, o tome nedostaje li joj dom. Marko je rekao da je vratimo za vikend. Složila sam se.
Prije spavanja me zagrlio.
Otići ćemo mi. Obećajem. Na ljeto ćemo sigurno.
Nisam odgovorila. Ne zato što nisam vjerovala. Samo što naći ćemo vrijeme za mene znači nikad.
Došlo ljeto. Marko je našao last minute ponudu za tjedan dana u Turskoj, povoljno. Leona opet kod moje mame. Isti onaj kofer opet sam izvadila, počela pakirati stvari.
Ovaj put poziv nije došao tri dana ranije, nego četiri sata prije taksija.
Marko, ne znam što mi je. Zvala sam doktora, tlak je normalan, ali mi je teško. Slabost me uhvatila, i nešto u prsima. Možda od živaca.
Mama, reci gdje te boli?
Pa ovdje, nije znala točno jer ne možeš pokazati na telefon, i u leđima malo. I glava.
Mama, dolazim.
Stajala sam pored Marka i slušala razgovor. Vidjela sam kako već poseže za ključevima. U meni se nešto jednostavno slomilo.
Tiho. Bez svađe. Samo slomilo i gotovo.
Marko, rekla sam, ako odeš sada, ne znam što će biti s nama.
Zastao je.
Što to znači?
Upravo to što sam rekla.
Prijetiš mi?
Ne. Govorim istinu. Ja više ne mogu ovako. Ovo je već drugi put. Ne računajući sve ostalo. Ja sam tvoja žena, Marko. Imam svoj prag.
Dugo je šutio. Onda rekao:
Ne mogu ostaviti mamu.
Ne tražim da je ostaviš. Tražim da uđeš sa mnom u taksi.
Kaže da je boli u prsima.
Tako uvijek kaže kad idemo.
Sanja.
Marko.
Stajali smo u hodniku. Između nas stajao kofer. Onaj isti. Plavi, s narančastom ručkom, kupila sam ga baš za to putovanje godinu ranije. Godinu je proveo u špajzi, čekao na nas.
Idi, rekla sam.
Sanja
Idi. Sama ću pozvati taksi.
Ideš sama?
Ne idem nigdje.
Uzela sam kofer, vratila ga u špajzu. Onda sam se obukla. Izašla iz stana.
Hodala sam gradom ne znajući kamo idem. Bio je kolovoz, topao večer, grad je mirisao na ugrijani asfalt i još uvijek malo na lipu, iako nije već davno vrijeme lipa. Prešla sam tri ulice, onda još tri, na kraju sjela u mali kafić s drvenim stolovima, naručila kavu i samo sjedila.
Nazvala me prijateljica Ivana.
Gdje si? pitala je.
U kafiću. Na Gajnicama, čini mi se.
Što se dogodilo?
Opet sve isto.
Opet svekrva?
Opet.
Ivana je šutjela. Onda rekla:
Znaš, Sanja, već dugo ti želim nešto reći.
Reci.
Devet godina živiš uz tu situaciju i stalno se nadaš da će se nešto promijeniti. A ne mijenja se. Jer da bi se promijenilo, mora se Marko promijeniti. A on se neće promijeniti dok si ti tu.
Pitaš me da odem?
Kažem ti da treba pustiti čovjeka da shvati što gubi. Inače ne kuže.
Popila sam kavu. Narudila još jednu.
Ivana, ne znam to tako. Ne mogu otići demonstrativno.
Nije to demonstracija. To je iskreno. Rekla si mu što je, nije čuo. Možda će tišina reći više.
Vratila sam se kući u ponoć. Marko je već bio doma, sjedio je u kuhinji.
Gdje si bila?
U kafiću.
Zvao sam te.
Znam.
Zašto nisi javila?
Nisam htjela.
Gledali smo se. Znali smo da se nešto promijenilo, ali još nismo znali kako.
Mama je dobro, rekao je. Stvarno je bila živčana, doktor je bio u pravu. Popila je lijek za smirenje.
Dobro.
Sanja, oprosti.
Za što?
Što sam otišao.
Imaš pravo otići majci, Marko.
Ali trebao sam
Nemoj. Sad ne.
Otišla sam spavati. Nakon tjedan dana spakirala sam torbu, ne kofer, samo torbu i otišla kod svoje mame. Formalno da budem s Leonom. Zapravo, trebala sam predah.
Ostala sam pet dana. Mama ništa nije ispitivala. Samo me hranila, nudila čaj, puštala stare filmove navečer. Leona je skakala oko mene, tražila pažnju, a ja sam joj rado sve davala. To je bilo jednostavno dijete, potrebe, ljubav.
Marko je zvao svakog dana. Treći dan pitao:
Kada ćeš se vratiti?
Uskoro.
Kažnjavaš me?
Ne, Marko. Odmaram.
Šestog dana sam se vratila. Nismo ništa objašnjavali. Samo smo opet počeli živjeti. Leona opet u vrtić. Marko na posao. Ja na posao. Vikendom ponekad kod Marije Jakovljević.
Taj odlazak kod nje bio mi je često težak. Sjedila sam za stolom, jela njezine kolače koje je pekla za Marka, slušala priče o susjedi iz drugog ulaza i njezinom zetu. Ponekad smo razmijenile koju riječ, često o Leoni, o njezinoj vikendici i vrtu. Vidjela sam da je pametna žena. Imala je svoj karakter, život, gubitke. Pokopala je muža, Markovog oca, kad je imao pedeset i šest. Moždani udar, naglo, bez najave. To ostavi trag.
Ali shvatiti nešto i prihvatiti su dva različita pojma.
Jednom, bilo je to na jesen, zadržala sam se u kuhinji prati suđe, Marko se igrao s Leonom u sobi. Marija je ušla, uzela krpu i počela sušiti tanjure.
Šutjele smo tri minute, pa rekla:
Ljutita si na mene.
Nisam.
Jesi. Vidim.
Spustila sam tanjur, pogledala je.
Marija, nisam ljuta. Umorna sam.
Od mene?
Od situacije.
Šutila je, obrisala još jedan tanjur i stavila na policu.
Znam da ste htjeli na more rekla je. I da sam sve pokvarila.
Nisam odgovorila.
Nisam to namjerno, dodala je, a u glasu joj se nešto promijenilo. Nisam prepoznala. Nije bila isprika, nešto bliže istini.
Marija, rekla sam oprezno, kad vam nije dobro, zovite. Zovite hitnu, popijte tabletu. Marko će doći ako je ozbiljno. Ako nije
Kako da znam je li ozbiljno?
Zato su liječnici.
Spustila je krpu. Izašla iz kuhinje. Gledala sam joj u leđa.
Nije mi bilo lakše. Ali nešto se, neka mala vrata, otvorilo. Nisam znala što je iza njih.
Zima je prošla mirno. Proljeće, Marko je opet oprezno spomenuo godišnji.
Mislio sam, možda u lipnju. Negdje blizu. Da pokušamo opet.
Pokušajmo, rekla sam.
Ozbiljno mislim, Sanja.
I ja.
Razgovarat ću s mamom unaprijed. Objasnit ću joj.
Dobro.
Pričao je s njom. Nisam čula, ali kasnije mu je lice bilo napregnuto, kao nakon neugodne obaveze.
I?
Rekla je da razumije.
I?
Nada se da neće biti problema.
Sjajno.
Nije obećala da neće oboljeti.
Nikad ne obećava.
Stigao lipanj. Karte opet kupljene, ali nisam ovaj put kupovala kremu i novi bikini, iz praznovjerja. Leona opet kod moje mame. Kofer nisam vadila do zadnje večeri.
Izvadila sam ga. Stavila kraj vrata.
Ovog puta poziv je došao ujutro, na dan polaska. Ne od Marije. Zvao je bolničar.
Jeste li rodbina Marije Jakovljević?
Marko je dignuo slušalicu. Gledala sam mu lice.
Da, sin sam. Što je bilo?
Šutnja.
Kad ste je dovezli?
Još šutnja.
Dolazimo odmah.
Spustio je telefon. Pogledao me. Znala sam prije nego što je rekao.
Infarkt. Noću. Susjeda je našla jutros, zvala hitnu.
Nisam rekla ništa.
Sanja, ovaj put je pravi infarkt.
Čula sam.
Moram ići.
Naravno, kazala sam, idi Marko.
Otišao je. Ja sam stajala u hodniku, gledala u kofer. Onda ponovo zvala aviokompaniju. Po treći put.
Marija je bila u intenzivnoj njezi dva dana, potom premještena na odjel. Marko je bio stalno s njom, nosila sam mu jelo, odjeću. Jednom sam i sama ušla.
Ležala je mala, blijeda, s infuzijom u ruci. Bez uobičajenog pogleda. Samo ležala.
Sanja, rekla je kad sam sjela uz nju, tiho, ne kao na telefon.
Kako ste?
Loše. Valjda ću umrijeti.
Nećete, rekla sam.
Kako znaš?
Liječnici kažu stabilno.
Zatvorila je oči. Onda opet otvorila.
Nisam očekivala da će biti ovako. Stvarno.
Nisam shvatila odmah. Onda jesam.
Marija.
Ne moraš ništa reći. Znam što misliš.
Ništa ne mislim.
Misliš. Okrenula se prozoru. I trebaš.
Šutile smo.
Treba vam što? pitala sam. Donijeti nešto?
Ne treba ništa. Marko je već sve ponio.
Ustala sam. Krenula. U leđa mi je rekla:
Hvala što si došla.
Okrenula sam se.
Uvijek ću doći, ako treba, rekla sam. I stvarno je bilo tako.
Dva tjedna kasnije, puštena je kući. Marko je predložio da bude kod nas. Privremeno, dok malo ne ojača.
Očekivala sam da ću reći ne. Da će se nešto u meni stisnuti i viknuti: ne, ne kod nas, ne ona. Ali rekla sam:
U redu.
Marko se iznenadio. Ne mnogo, ali jesam primijetila.
Sigurna si?
Nisam, iskreno. Ali to je ispravno. Treba joj pomoć.
Doveli smo Mariju u petak navečer. Ušla je sa skromnom torbom, pogledala dalje. Leona je dotrčala.
Baka Mara! viknula je i zagrlila je u struku.
Marija ju je zagrlila i prvi put u svih ovih godina vidjela sam je da plače stvarno. Tiho, iskreno.
Prvih dana bilo je čudno. Kuhala sam joj posebno, bez soli. Marko je vodio na terapije. Leona je sjedila uz nju i pričala o vrtiću. Navečer smo ponekad svi gledali televiziju.
Pazila sam na sebe. Da ne planem. Kad je komentirala da je juha previše rijetka, rekla bih: Sljedeći put gušća. Kad bi pojačala televiziju, donijela bih joj slušalice.
Jednom je pitala:
Sanja, zašto si takva prema meni?
Kakva?
Ovako. Da me trpiš.
Ne trpim vas, rekla sam. Bolesni ste, treba vam pomoć.
Oduvijek sam bila teška.
Da, rekla sam. Činilo mi se ispravno biti iskrena.
Nasmijala se. Nije se uvrijedila. Više kao da me poštuje.
Nisam to namjerno. Možda i jesam. Ni sama više ne znam.
Sjedile smo u kuhinji, Marko je bio na poslu, Leona u vrtiću. Ja pila čaj, ona biljni napitak što joj je doktor prepisao.
Kad je Vjeko umro, počela je, a ja sam znala da govori o svom mužu, o kojem sam znala samo s fotografija, mjesecima nisam znala kako dalje. Ne u smislu da ne znam. Samo nisam imala smisla. Marko tada već na faksu, svoj život. Onda sam ostala potpuno sama.
Teško je to, rekla sam.
Teško. I onda sam počela zastala je, tražila riječi. Zadržavati ga. Razumiješ? Držati ga uz sebe. Bojala sam se da će nestati.
Nije nestao.
Jeste. Otišao je u svoj život. To je normalno, znam. Ali nisam znala drukčije voljeti. Nisam znala čekati da dođe sam. Uvijek sam vukla. Zvala, bolovala, plakala.
Gledala sam je. Gledala je kroz prozor.
Marija, rekla sam tiho, voli vas. Dolazio je uvijek.
Znam. Ali nisam mu dozvolila da dolazi jer želi. Natjerala bih ga. Pogledala me. To su dvije različite stvari, Sanja.
To je bio najiskreniji razgovor za devet godina.
Nisam joj tada oprostila. Oprost, čini mi se, nije trenutak. Oprost je proces. Sporo zacjeljuje, kao mala rana. Ne znaš kad se dogodi, samo shvatiš jednog dana da ne boli.
Kod nas je provela tri mjeseca. Polako se oporavila, počela izlaziti. U listopadu je zatražila da se vrati kući.
Hoću k sebi, rekla je. Predugo sam kod vas.
Tog dana, kad su stvari već bile spakirane, a Marko nosio torbe, prišla mi je. Stala blizu, najbliže dosad.
Sanja, rekla je.
Da?
Idite. Tamo gdje ste htjeli. Povedite Leonu. Ja ću biti dobro.
Nisam odmah znala što reći.
Zinaida iz susjednog ulaza me čuva, dodala je Marija. Dobra je ona, samo brbljiva.
Ne spremamo se nikamo baš sada.
Spremite se. Krajnje vrijeme.
Obukla je kaput. Leona je dotrčala, grlila ju dugo. Gledala sam ih, njih dvije, malu i veliku, i pomislila: život je zbilja čudan. Ponekad treba stići do ruba da bi nešto važno shvatio. Ili da bi netko drugi shvatio.
Zima je prošla mirno. Marija je zvala svaki tjedan, nedjeljom, pričala s Markom, ponekad Leonu. Ponekad bi meni rekla bok.
Posjećivali smo je za blagdane. Pekla je kolače, Leona pomagalo mijesiti, Marko gledao stare filmove. Ponekad bih sjela s Marijom u kuhinji, razgovarala. Ne o sinu. O životu. Kako je kao mlada radila u firmi, putovala u Rijeku na sajmove, kako je upoznala Vjeku na plesnjaku u klubu.
Uvijek sam znala da je zanimljiva osoba. Prije između nas je stajalo toliko da to nisam mogla vidjeti.
U veljači je prvi put nazvala mene, ne Marka, baš mene.
Sanja, voljela bih da odete na more. Dok još nije gužva, kupite karte ranije, jeftinije je.
Marija…
Ne prekidaj. Kažem što treba. Leonu vodite sa sobom, zdravlje će joj biti bolje. Ja ću biti sama, slobodno. A Zinaida će navratit.
Razmislit ćemo.
Razmišljajte, ali ne predugo. Ljeto brzo prođe.
Te večeri Marko je pitao:
Zvala mama?
Zvala.
Što je rekla?
Da kupimo karte ranije.
Zastao, pa se iskreno nasmiješio.
Baš čudno, rekao je.
Zaista, složila sam se.
Krenuo je travanj. Prošlo je gotovo godinu dana otkako su je dovezli hitnom. Pričali smo opet o godišnjem, tražili ponude. Marko je našao dobru u Crnoj Gori, mali obiteljski hotel na obali. Gledala sam slike i mislila: eto ga. Napokon.
Leona je bila oduševljena. Za džeparac je kupila male peraje, prevelike i neopisivo beskorisne, ali je htjela. Stavila ih na prozor, gledala svaki dan.
Marija je nazvala u nedjelju, kao i obično.
U ponedjeljak navečer zvala je Zinaida.
Jeste li Marko?
Ne, Sanja sam, Markova žena.
Sanjice, rekla je tiho, navratila sam ujutro k Mariji, dogovorile smo se za čaj, a ona… nije otvarala. Uzela sam rezervni ključ. Ona je sjedila u fotelji. Tiho, skroz.
Šutjela sam dugo.
Tiho, ponovila sam.
Da. Vele doktori da je noću. Nije boljelo, snom.
Zahvalila sam Zinaidi. Nazvala Marka.
Onda mamu, da zamolim da Leonu uzme još nekoliko dana.
Hodala sam po stanu, nisam znala što sa sobom. Praktične stvari su jasne, treba zvati, ići, dogovarati. Ali nisam znala što sa sobom iznutra.
Tuga je bila stvarna. To sam znala. Unatoč svim godinama, koferu na vratima, kartama koje su propadale, praznim večerima. Tuga je bila stvarna, jer je i ona bila stvarna. Sa svim svojim kutovima i strahovima, sa sposobnošću da pogrešno voli.
Marko je plakao. Sjedila sam pored njega i držala ga za ruku. Nismo ništa rekli.
Prošlo je nekoliko tjedana. Leona se vratila, život se polako vratio staroj rutini. Ujutro doručak, navečer priča za laku noć, vikendom šetnja.
Jednog jutra, početkom lipnja, Leona je išla po loptu u špajzu i izašla s koferom u rukama.
Mama, što je ovo?
Kofer.
Što radi tamo?
Čeka.
Koga čeka?
Gledala sam ga. Plavi, s narančastom ručkom. Onaj isti.
Nas, rekla sam. Nas čeka.
Leona ga je stavila nasred hodnika i otrčala. Gledala sam u kofer i osjećala nešto složeno, nešto što nema jednu riječ.
Navečer je Marko došao, ugledao kofer i zastao.
Izvadila si ga?
Leona.
Jasno. Zastao, pa dodao: Sanja, našao sam karte. Za kolovoz. Crna Gora, isti onaj hotel. Još ima mjesta. Što ti kažeš?
Razmišljala sam tri sekunde.
Ja sam rekla sam za.
Sigurno?
Sigurno.
I Leonu ćemo povesti.
Naravno.
Kimnuo je, otišao zakuhati vodu za čaj. Ja sam stajala u hodniku i gledala kofer, plavi, s narančastom ručkom tako strpljiv i čvrst.
Van je bio lipanj, dug, svijetao, topao. Leona se negdje smijala na crtiću. Čajnik je počeo brujati.
Sanja! viknuo je Marko iz kuhinje. Hoćeš šećera?
Bez, rekla sam. Kao i uvijek.
Sigurno? Prije si s jedan.
Bilo je to davno.
Ha, nasmijao se. Ne sjećam se kad si prestala.
Ni ja. Samo jednog dana više nije trebalo.
Stajala sam još malo. Onda pošla u kuhinju, uzela čaj. Marko je sjedio nasuprot i gledao kroz prozor. Ja sam gledala njega.
Bili smo drugi ljudi od onih što su stajali prije devet godina pred vratima s kartama u ruci. Ne bolji, ne gori. Samo drugi. S gubicima, s razgovorima koji nisu stigli na vrijeme, s onima koje smo ipak izgovorili. S koferom koji je čekao.
Marko, rekla sam.
Da?
Ništa. Samo.
Samo?
Samo mi je drago što si tu.
Pogledao me. U očima mu nešto što nisam znala imenovati. Nije bila samo sreća, nije ni tuga. Nešto između.
Misliš da će nam biti dobro? tiho je pitao. Tamo. Na moru.
Držala sam šalicu među dlanovima, grijala ruke.
Ne znam, rekla sam. Ali idemo.
Jer ponekad, jedini način da život zaista započne, jest krenuti čak i ako ne znaš što te čeka.
