Samo mi ti reci ton Mare Vidoslavić bio je miran, bez podizanja glasa, a baš ta ravnodušnost uvijek je najavljivala nešto loše znaš li ti uopće, koliko smo u tebe uložili?
Jelena stajala kraj prozora kuhinje, gledala prema dvorištu. Ondje su se njihale prazne, već malo zahrđale ljuljačke. Namjerno se nije okretala.
Gospođo Majo, sve mi je jasno.
Ništa ti ne kužiš svekrva je prošla pokraj nje do hladnjaka, otvorila ga, zatvorila pa opet otvorila. Tako je uvijek držala ruke zauzetima dok bi govorila. Stan je na vas, naše ime piše na papiru. Mi smo platili renovaciju. Mi smo kupili namještaj, aparate. Jesi li ti donijela ijedan lonac?
Radim. Donosim novac u kuću.
Ti radiš Maja je malko prezrivo frknula. I ja sam radila. U trideset sam već rodila dvoje. A ti? Tri godine braka i ništa. Ni trbuha, ni planova, ali karijera je najvažnija.
Jelena se okrenula. Mobitel je ležao na stolu, ekran dolje. Znala je da već snima razgovor, snimanje je pokrenula još prije nego što je Maja ušla u stan. Nedjeljni posjeti uvijek su isto započinjali.
Mi ćemo, Marko i ja, sami odlučiti kad ćemo imati djecu.
Sami ćete odlučiti Maja je sjela za stol, sklopila ruke. Bijaše snažna žena, sivkastih očiju oštra pogleda. Nekad je, vjerojatno, bila lijepa. Sad je lice odavalo ženu naviklu da je zadnja prava njezina riječ. Znaš da mogu svoj dio stana prepisati opet na Marka ako ne bude djece?
To je vaše pravo.
Upravo tako, moje je pravo. I iskoristit ću ga ako ne vidim da si ozbiljna. Da ipak nisi došla u ovu obitelj samo uživati.
Jelena je brojila u sebi, kako je savjetovala psihologinja kojoj je išla već dva mjeseca. Jedan, dva, tri.
Gospođo Majo, došla sam jer volim vašega sina.
Ljubav izgovorila je tu riječ kao nešto letimično, gotovo gadljivo. Ljubav prolazi. Obveze ostaju. Mene si dužna. Tako je.
Što sam vam ja to dužna?
Sve Maja je prelazila flisa po stolu kao da čisti mrvice. Krov nad glavom, to što moj sin tebe hrani i pazi, to što sam te primila u kuću iako nisam morala. Tri godine sam šutjela i trpjela tvoje fore.
Kakve fore?
Nemoj glumiti. Udaljavaš ga od mene. Prije je svake nedjelje dolazio, sad jedva jednom u mjesec, a ti uvijek s nekim kiselim izrazom. Misliš, ne vidim?
Jelena joj se suprotstavila. Držala se uspravna.
Marko je odrastao čovjek, sam odlučuje kad će kod vas.
Ti ga okrećeš protiv mene.
Nisam.
Lažeš glas postade oštriji. Poznajem takve. Mirna, ali sve predvidiš. Znam i zašto si za njega udala. Mi stan, mi vikendica, mi veze. Ti iz svog Ogulina, ni s čime, došla i odlično se udala.
Jelena je osjetila kako joj se grudni koš stisnuo. Nije boljelo, više kao stegnuta šaka.
Znači, mislite da sam za Marka pošla zbog stana.
Mislim da si pametna cura.
Zna li Marko što mislite?
Marko ništa ne zna. Moj je sin dobar, samo dobro vidi u ljudima. Zato ja mislim umjesto njega.
Gospođo Majo, upravo ste rekli da vam dugujem stan, da sam koristoljubiva, da vas udaljavam od sina. To ste ozbiljno mislili?
Potpuno ozbiljno. Još nešto. Ako misliš tako nastaviti, imam ja poznanstva na tvome poslu. Neću reći tko. Mogu ti promijeniti ugled.
Jelena ju je pogledala pravo u oči. Sjajne, svijetlosive.
Prijetite mi.
Upozoravam te. Nije isto.
Izvana je ljuljačka zaškripala na vjetru.
Dobro tiho je rekla Jelena čula sam vas.
Maja je ustala, povukla vestu.
Tako treba. Razmisli malo. Marku ništa ne govori, nemoj ga žalostiti. Ovo je naš razgovor.
Otišla je. Vrata nisu zalupila jako, baš taman da se čuje. Jelena je ostala stajati. Uzela mobitel, zaustavila snimanje, pogledala na ekran. Četrdeset i sedam minuta.
Spremila je uređaj u džep i otišla natočiti vodu za čaj. Ruke joj nisu drhtale. Neobično, jer unutra je sve vibriralo, ali ruke su bile mirne. Skuhala je čaj i sjela, čekajući da proključa voda, ne misleći o ničemu konkretnom, samo slušajući zujanje koje se pojačava.
Marko se vratio oko osam navečer. Radio je u građevinskoj firmi, zadnjih mjeseci često ostajao dulje. Taj ritam Jeleni je već postao svakodnevan: on umoran dođe, ona mu podgrije večeru, jedu tiho, onda nešto gledaju ili čitaju. Običan život dvoje običnih ljudi kojemu nekako teško mirno disati.
Umoran? upitala je.
Malo objesio je jaknu, izuo se, ušao u kuhinju. Mama je zvala, rekla da je bila kod vas.
Bila je.
Pogledao ju je. Znao je čitati izraze na Jeleninom licu, što je ona vrlo dobro znala. Tri godine braka dovoljne su da naučiš kad nešto ne štima. Problem je bio što, iako primijeti, obično ne pita, nego pušta da samo prođe.
Sve u redu? ipak je pitao.
Nije rekla je Jelena. Nije u redu. Sjedni.
Sjeo je. Izvadila je mobitel, našla snimku, položila je na stol među njih.
Želim da poslušaš. Sve, bez prekidanja.
Jeko, što je to?
Razgovor s tvojom majkom. Danas. Snimala sam.
Pogledao ju je s blagim prijekorom.
Snimala si je?
Marko. Više puta sam ti pričala što se događa. Rekao si da pretjerujem. Da takva je ona, da ćemo se prilagoditi. Komplicirana je, ali dobra. Više neću objašnjavati riječima. Samo poslušaj.
Nije ništa govorio. Kimnuo je glavom.
Ona je pritisnula play i otišla u sobu. Nije htjela gledati njegovo lice. Čula je kroz otvorena vrata kako njezin glas i glas Maje zvuče neuobičajeno jasno i ravno u tišini stana.
Marko je došao za pola sata. Sjeo kraj nje na krevet. Šutio je dugo.
Jeko rekao je naposljetku.
Slušam.
Nisam znao da tako priča.
Znam da nisi. Zato sam snimila.
Protrljao je lice dlanovima; znao je tako raditi kad bi osjećao pritisak kako se penje u njega, kako bi rekao, sakriti lice na sekundu.
O prijetnjama na poslu ozbiljno to misli?
Ne znam. Možda blefira. Ali ne želim provjeravati.
Poznanica joj radi tamo, polako je rekao. Stara prijateljica. Ali da bi to napravila ne vjerujem.
A ja nisam vjerovala da će mi reći da sam pohlepna. Da sam se za tebe udala zbog stana.
Podignuo je pogled.
To je rekla?
Čuo si.
Mislio sam da sam krivo čuo.
Jelena se okrenula k njemu, pogledala ga.
Marko, ne mogu ovako živjeti. Ne žalim se. Samo ti govorim da ovako ne ide. Dolazi u naš dom i tvrdi mi da sam joj nešto dužna. Da može sa stanom što hoće. Da joj je moja reputacija u rukama. To nije normalno i želim da to prestane.
Što predlažeš? pitao je bez obrambenog tona, samo obično pitajući.
To je bio dobar znak.
Sve sam razmislila rekla je Jelena. Prvo, odlazimo kod odvjetnika i raščistimo papire oko stana. Ne želim da nam to visi nad glavom. Drugo: razgovarat ćemo s tvojom mamom, skupa. Mirno, ali jasno takvih razgovora više nema. Nema pritiska oko djece, nema prijetnji, nema priče tko je kome što dužan. Treće: ako to prekrši, ograničavamo kontakte. Ne prekidamo, nego smanjujemo.
Marko je šutio.
Nije ultimatum dodala je Jelena. Ne želim je izbaciti iz života, ali želim živjeti, a ne preživljavati. Želim da si uz mene.
Bit ću uz tebe rekao je tiho, ali sigurno.
Napokon je izdahnula; prvi put toga dana iskreno.
Sljedećih nekoliko dana bili su zauzeti. Jelena je radila u maloj marketinškoj agenciji, taman predala veliki projekt. Marko je ugovorio odvjetnika za petak. Jelena je našla na internetu sve o zajedničkom vlasništvu i shvatila zapravo je s papirima sve već bilo ispravno, samo što je Maja iskorištavala njihovo neznanje. Odvjetnik je potvrdio isto: stan je Markov poklon, Maja može prijetiti, ali ne može ga uzeti.
Vidiš rekao je Marko kad su izašli van. Blefirala je.
Znam. Ali nije ni malo lakše. Znaš li ti kako sam ja ove tri godine živjela?
Uzeo ju je za ruku.
Znam. Oprosti što prije nisam čuo.
Jelena mu nije ništa odgovorila, samo stisnula prste. Nekad su riječi suvišne.
U nedjelju su otišli kod Maje zajedno. Odlučili su razgovarati kod nje, na neutralnom terenu, bit će lakše, mislila je Jelena. Marko se složio.
Svekrva ih je dočekala kao da ništa ne sumnja skuha čaj, nareže kolač pečen dan prije. Sjedila, gledala malo u Jelenu, malo u Marka, s blagom znatiželjom.
Mama započe Marko trebamo ozbiljno razgovarati.
Pa recite.
Čuo sam snimku tvog razgovora s Jelenom. Prošle nedjelje.
Maja nije poremetila izraz lica. Samo su joj oči postale oštrije.
Kakva snimka?
Jelena je snimila razgovor. Sve sam čuo.
Prisluškivala, ha pogledala je Jelenu s nekom vrstom zadovoljstva. Eto ti tvoje mirne.
Mama Markov glas bio je čvrstiji to nije bitno sad. Rekla si joj da ti je nešto dužna, prijetila si poslom, nazvala je pohlepnom. Je li to istina?
Rekla sam šta mislim.
Dobro. Sad ću reći što ja mislim. Jelena je moja žena. U mom domu. Smiješ ti misliti o njoj što hoćeš, ali više joj to nećeš govoriti. Nema prijetnji. Nema pritisaka. Nema pritiska oko djece dok sami ne odlučimo.
Maja je šutjela.
Ne kažem da te ne želim vidjeti nastavio je Marko ti si moja majka. Ali ako se ovo ponovi, imat ćemo rjeđe kontakte. To nije prijetnja, to je uvjet za normalno druženje.
Njezine riječi govoriš rekla je sad već tišim, nepoznatim glasom.
Svoje govorim.
Marko spustila je dlan na stol. Sve sam za tebe radila. Stan, renovacija, sve
Mama prekinuo ju je nježno, ali odlučno znam. Zahvalan sam. Ali to ne znači da možeš upravljati našim životom. Odrasli smo.
Maja nije ništa još jedno vrijeme. Vani je prošao auto. Po kuhinji su kucali satovi.
Je li to sve? pitala je naposljetku.
Sve rekao je Marko.
Ona se, polako, poduprla o stol i ustala. Jelena primijeti kako je ručka na stolici ostala na sekundu pritisnuta, prsti pobijelili. Ali pripisa to nervozi.
Svekrva krene prema prozoru, zastane, zatetura.
Mama? Marko je skočio.
Maja otvori usta, kao da će nešto reći. Izlazi samo zvuk, ne riječ. Sruši se, Marko je jedva podupre.
Jelena je već bila uz nju. Kasnije nije znala objasniti kako je to radila, jednostavno je znala. Položila je Maju na pod, okrenula glavu, provjerila disanje, uzela puls bio je, neredovit.
Zovi hitnu govori Marku.
On je već zvao.
Jasno reci: gubitak govora, koordinacije. Puls ima, diše. Adresa.
Diktirao je adresu, Jelena je sjedila uz Maju, držala je za ruku. Maja je gledala u strop, oči drugačije nije to bio onaj poznati, teški pogled. Sada je bio izgubljen i bespomoćan.
Bit će sve dobro rekla je Jelena, bez toga da baš vjeruje, osim što se nešto moralo reći.
Hitna je stigla za devet minuta. Liječnici su radili brzo. Jelena i Marko su za njima u autu, cijelim putem bez riječi.
U bolnici su čekali. Sjedeći na tvrdoj plastici, Marko je držao Jeleninu ruku, iako je obično ona njegovu.
Nakon dva sata izašao je liječnik, mladi, s naočalama, umoran ali smiren.
Ishemijski moždani udar rekao je. Stabilizirana je. Prognoza je oprezna, ali nije loša. Ima šezdeset i tri, to je važno. Sljedećih par dana bit će ključno.
Marko je kimnuo, Jelena gledala u svoje ruke.
Hoće li doći sebi? pitao je Marko.
Najvjerojatnije. Ali treba vremena.
Nepriječena noć. Marko je više puta ustajao, pio vodu, ponovno legao. Jelena je ležala i gledala u strop, misleći samo kako je prije četiri sata sve bilo jasno plan, riječi, izvjesnost. A sada plastične stolice i umoran liječnik.
Ujutro je nazvala na posao i uzela nekoliko dana slobodno.
Tri tjedna koja su uslijedila bila su kao ništa prije. Maja je ležala u bolnici. Desna strana nije slušala, govor je bio samo nejasni glasovi prvih dana. Jelena je dolazila svaki dan, Marko navečer, poslije posla.
Nije ni sama shvaćala u početku zašto ide. Ne zbog dužnosti, to je znala; ni zbog krivnje. Možda jer je znala da ne dođe ona, ne bi nitko. Majina sestra živjela je u Splitu, stara i bolesna. Prijateljice bi navratile jednom, nestale.
Prvog dana Jelena je samo sjedila uz krevet. Gospođa Maja gledala je kroz nju, nekud daleko. Desna ruka mirno na pokrivaču.
Čujete li me? upitala je Jelena.
Maja je trepnula. I to je nešto.
Dolazit ću. Bit će dobro.
Drugog dana, Maja je pokušala govoriti. Došlo je mm i duga šutnja. Jelena je donijela sok od jabuke s cjevčicom, lakše je bilo gutati, i pomogla joj popiti par gutljaja. Svekrva je gledala zbunjeno. Jelena je primijetila da lijeva ruka polako traži kraj pokrivača, kao da ju traži.
Jelena je stavila ruku na njezinu.
Nije je povukla.
Do petog dana, govor Majin počeo se vraćati: prvo piti, hladno, gdje. Jelena je sve zapisivala radi liječnika, što Maja može izgovoriti lakše. Logoped bi dolazio jednom dnevno, ali malo je to bilo pa je Jelena na internetu našla vježbe pa sudjelovala s Majom.
Recite: da.
Dda uspjela je Maji.
Odlično. Još jednom.
Da.
Bravo.
Je odjednom reče svekrva.
Što?
Je lena.
Jelena je gledala u nju.
To sam ja. Jelena.
Svekrva je zatvorila oči. Lice joj se nekako opustilo.
Krajem prvog tjedna Marko je rekao: Ne kužim kako ti to izdržiš.
Ne voliš je rekao je, ne s prijekorom, nego iz čuđenja. Toliko toga ti je napravila, takav odnos. A dolaziš svaki dan.
Tvoja je mama rekla je Jelena.
Nije odgovor.
Iskreno? Ne znam zašto. Kada sjedim ondje i primi me za ruku, ne mislim o tome što je bilo. Samo sam ondje.
Dugo ju je gledao. Potom:
Volim te. Znaš?
Znam.
Nakon drugog tjedna, Maji su dali sjesti. Jelena je dolazila s domaćim jelom jer joj bolničko nije išlo niz grlo. Polako je jela, lijevom rukom, desna još slabo. Jedanput joj je žlica pala, prolila supu na pidžamu, stala kao zamrznuta. Jelena brzo počisti, presvuče je, ne govori ništa, i tek kasnije primijeti suzu niz Majin obraz. Samo jednu.
Sve je u redu rekla je Jelena. Svima se dogodi.
Ne počne Maja ne navikla.
Naviknut ćete se. Privremeno je.
Ti gledala je Jelenu zašto tu si?
Zašto?
Jelena šuti, pa jednostavno kaže:
Zato što sam tako odlučila.
Dugo ju je gledala, pa skrene pogled prema prozoru.
Treći tjedan, govor se dosta vratio. Ponekad je zamjenjivala riječi, ali shvatilo se što želi. Počela se raspitivati o svakidašnjim stvarima posao, grad, vrijeme. Jelena je odgovarala kratko, bez dodatnog.
Jednom je rekla, ne gledajući u Jelenu:
Grdo sam pričala s tobom. Prije.
Jelena dugo nije odgovarala.
Čula sam reče napokon.
Paaaamtiš?
Pamtim.
Oprosti.
Dvije riječi. Maja je to rekla ravno, bez boje, jer intonacija još nije bila čista. Ali Jelena je znala da nije ravnodušno.
Dobro rekla je Jelena. Nije rekla opraštam ni zaboravljeno. Samo: dobro.
Logopedica je javila napredak odličan. Liječnici su rekli da bi kroz desetak dana mogla kući ako bude sve po planu. Marko je tražio dobar centar za rehabilitaciju. Jelena je našla dobrog fizioterapeuta.
Jedne večeri Marko pita:
Jesi li razmišljala, što dalje?
Kako misliš?
Oporavit će se. Treba joj pomoć. Barem neko vrijeme.
Razmišljala sam.
I?
Uzet ćemo njegovateljicu. Pomagat ću kad mogu, ali ona ne seli k nama.
Marko je šutio.
Ne smeta ti? pitala je.
Ne. Slažem se. Samo sam htio čuti kako razmišljaš.
Pomagati i žrtvovati život nisu isto.
Kimnuo je. Jelena je vidjela taj izraz kao kad čovjek nešto važno skuži tek sad premda je mogao ranije.
Našli su dobar centar, pola sata vožnje. Zvao se Novi korak, ime joj se činilo pomalo otrcano, ali osoblje je bilo sjajno. Maju su preselili tri tjedna nakon otpuštanja iz bolnice. Jelena je dolazila dvaput tjedno, Marko gotovo svaki dan.
Prvi put kad je Maja prohodala par koraka uz hodalicu, pogledala je Jelenu i u tom pogledu nešto je bilo što je natjeralo Jelenu da se okrene, ne želeći da svekrva vidi suze. Prave, sitne.
Nakon dva mjeseca Maja je hodala sama s štapom. Govor je bio skoro potpuno vraćen, samo su neki izrazi još štekali, ali razgovor se mogao voditi.
Jednom Jelena donese pitu od jabuka. Maja uzme komad, proba.
Dobra reče. Sama radila?
Sama.
Nisam znala da znaš.
Niste pitali.
Maja ju je pogledala. Nije bilo one stare oštrine, ni želje da bode. Samo pogled.
Mnogo toga nisam znala rekla je.
Vjerojatno.
Odavno pečeš?
Mama me naučila. Iz Ogulina sam, sjećate se.
Sjećam. Maja je zašutjela. Mama ti živa?
Ondje živimo, povremeno se čujemo.
Zna gdje si?
Zna.
Što kaže?
Jelena se blago osmjehnula.
Kaže: izdrži.
Nešto je zadrhtalo Majino lice. Ne osmijeh, ali slično.
Dobra žena tiho reče.
Njegovateljica koju su našli za Maju zvala se Ljuba. Pedeset joj bilo, smirena, pouzdana. Svakog dana četiri sata, kuhanje, čišćenje, sjedenje u tišini, vježbe uz televizor. Isprva ju je Maja gledala s oprezom, poslije naviknula i možda čak bila sretna da je netko uz nju.
Dobro si ju našla jednom reče Maja Jeleni.
Imala sam sreće.
Ne. Tražila si. Nije isto.
Jelena se iznenadila , a zapravo, samo zapamtila.
Krajem jeseni, Marko i Jelena otišli su sami na vikendicu. Bez ikoga. Bila je mala, stara, dva sata od grada, usred šume bukava i breza koju je studeni ogolio. Ložili su vatru, dugo večerali, šetali po mokrom lišću.
Drugi dan Marko upita:
Sjećaš se one snimke?
Koju sam ja radila?
Da.
Sjećam se. Imam je još na mobitelu.
Hoćeš je sačuvati?
Jelena promisli nosila je tu misao već neko vrijeme.
Zašto bih je čuvala? reče napokon.
Ne znam. Možda bi ti trebala.
Ne. Trebala je tada. Sad ne.
Pronašla datoteku i izbrisala.
Marko ju je pogledao.
Gotovo?
Gotovo.
Sjedili su još malo u tišini. Tišina je bila dobra, oslobađajuća.
Prosinac je donio prvi snijeg. Jelena nije odmah primijetila promjene u sebi; kad je shvatila, dugo je šutjela, noseći to u sebi. Onda je otišla u ljekarnu, kupila test, pa još jedan oba ista pokazala.
Marku je rekla kad se vratio s posla. Samo mu dala test.
Gledao ga je dugo, pa nju.
Stvarno?
Oba pokazala isto.
Zagrlio ju je, bez riječi, čvrsto.
Maji su javili sljedeći posjet. Jelena je inzistirala da kaže Marko, ali Maja je gledala Jelenu dok je on govorio. Ravno nju.
Kad je završio, Maja je šutjela. Zatim polako, kao uvijek, birajući riječi:
Lijepa vijest.
Mi smo sretni rekao je Marko.
Ja gledala je Jelenu. Pomoći ću, ako hoćete.
Vidjet ćemo rekla je Jelena mirno. Sve je pred nama.
Da. Pred nama Maja je klimnula. Onda dodala: Hvala. Što govorite sa mnom.
To njeno hvala sada je bilo nekakvo drugo. Prije joj, zapravo, takve riječi nisu ni dolazile na usta. Sada su se, povremeno, počele pojavljivati.
U siječnju je Jelenu počelo mučiti ujutro, ustajala bi prije Marka, pila čaj u sitnim gutljajima, sjedila kod prozora. Siječanj teško sviće, često bi dočekala prvi sivi odsjaj nad krovovima. Razmišljala je o raznome. O tome kako je prije godinu dana stajala isto ovako, kraj prozora, iste prazne ljuljačke ispod, mobitel snimao razgovor.
Drugi život, iako ista kuhinja, iste ljuljačke.
Jednog jutra baš rano, zazvoni Majin broj. Jelena se iznenadi, svekrva inače nikad ne zove rano.
Budiš li? pita Maja.
Ne, već sjedim.
I ja. Ne spavam, puno mislim.
O čemu?
Kratka stanka.
O svemu. Nisam te probudila?
Nisi.
Dobro. Ti kako se sada osjećaš?
Dobro. Malo mučno ujutro, ali tako je.
Znam. Sjećam se. I meni je tako bilo. Pauza. Dobro jedeš?
Trudim se.
Marko pomaže?
Pomaže.
Tišina. Ne neugodna, samo stanka dvoje kojima nije nužno stalno pričati.
Jelena napokon kaže Maja.
Da?
Onda sam govorila da si mi dužna. Sjećaš se?
Sjećam se.
Nije bila istina. Ništa mi ne duguješ.
Jelena gleda kroz prozor. Ljuljačke u dvorištu miruju, snijeg prekrio.
Znam reče.
Bojala sam se kaže Maja. Riječi joj idu sporo, ali govori bez prekida. Da će Marko otići. Da ćeš ga uzeti. Da ću ostati sama. Pa sam mislila, vezat ću ga. Zadržat.
Zadržati strahom.
Da. Glupo.
Da složi se Jelena. Glupo.
Ljutiš li se?
Ne. Više ne.
Zašto?
Jelena promišlja pa kaže:
Jer ljutnja ništa ne mijenja. Sad mi je važnije nešto drugo.
Vani svane, onaj prvi sivi mrak.
Što ti je važnije? pita Maja.
Živjeti mirno. Odrasti dijete. Znat da su oko mene ljudi kojima vjerujem.
Mogu li ja biti među njima?
Jelena nije odmah odgovorila. Pitanje je razmotrila iskreno, jer se navikla kroz ovu godinu iskreno sebi odgovarati.
Još ne znam rekla je. Ali gledam.
Maja je šutjela. Onda tiho:
Pošteno.
Još neko vrijeme šutjele su, svaka pored svog prozora.
Kavu piješ? iznenada pita Maja.
Ne, čaj. Ne smijem više kavu.
Tako treba. Ja sam prestala. Poslije bolnice više ne smijem. Pijem kamilicu.
Kamilicu?
Da. Nije ukusna, ali navikla sam.
Jelena se blago osmjehnula.
Donijet ću vam drugi biljni. Imam jedan, s mentom i matičnjakom. Preporučila ljekarnica.
Donesi. Bit ću ti zahvalna.
Pauza.
Laku noć, Jelena rekla Maja. Iako je već jutro.
Dobro jutro, gospođo Majo.
Kratki tonovi.
Jelena je spustila telefon na stol, ustala i približila se prozoru. Prislonila čelo na hladno staklo. Dolje, na ljuljačkama, snijeg još netaknut. Neba je ružičastilo iza krovova neupadljivo, jedva.
Stajala je tako neko vrijeme, ne misleći ni o prošlosti, ni o budućnosti, samo o tome kako je baš sada ovdje. Kako je danas izabrala ovu kuću, izabrala pomoći, izabrala odgovoriti. Kako je ovo jutro počelo ne s dugom, nego s nečim drugim. S onim zbog sebe.
Iz sobe se začuo Markov pospani, malo promukli glas:
Jeko, gdje si?
Ovdje sam javila je. Dolazim.
