Ivanka, bi li otišla do dućana po kruh? zamagljen pogled četrdesetpetogodišnje gospođe već se nije mogao usredotočiti na sitan lik sedmogodišnje djevojčice, koja je požudno progutala slinu pri samom spomenu kruha.
Naravno, mama
Djevojčica je poslušno čekala kune, za koje bi susjeda Marija, prodavačica iz lokalne kvartovske trgovine, uvijek uz uzdah Ivanki prodala štrucu kruha. Ponekad bi joj, iz sažaljenja, u šaku gurala i čokoladicu ili šaku bombona.
Jao, jadna mala Kakva lutkica raste ovim pijanicama, žalila se Marija, pijuckajući instant kavu iza pulta.
Ivanka bi na povratku trčala kući, pazeći da ne udahne zavodljivi miris svježe, hrskave korice. Kad bi bila dobra, mama bi joj uvijek odlomila koricu, preko koje bi složila dvije-tri masne srdele iz limenke, čije bi ulje curilo i natapalo kruh. Ivanka bi to blagovala polako, pomno žvačući svaki zalogaj. Sudeći po broju boca na stolu, roditelji su i večeras čekali goste, pa drugu večeru nije mogla ni očekivati. Sad je samo bilo važno neprimjetno iskrasti se iz stana, jer ako bi ju tko spazio, mogla bi loše proći. Zadnji put otac ju je odalamio tako snažno da ju je dva dana boljela glava, a iz nosa je curila krv.
Ivanka je izašla iz ulaza. U ruci joj je ostala četvrtina kruha i cijela srdela. Na ulici je bilo mirno, iako je bio topao proljetni sumrak. Naokolo je bilo malo ljudi, negdje je svirala vesela glazba, a u džepu su joj nestrpljivo čekale dvije čokoladne bombone. Osjećala se dobro. Danas nije bilo hladno i ugodno je bilo lutati gradom, a kad bi zatrebalo, uvijek bi mogla svratiti do tete Marije: ondje je čekala kava sa šlagom i šećerom. Ivanka je polako gledala kroz večernje prozore, sanjareći da joj se pojavi prava prijateljica. Tada bi napokon bila sretna: imala bi nekoga s kime bi mogla dijeliti snove, misli ili jednostavno šutke lutati kad ne smije kući. No, iz grmlja kraj kontejnera začuo se tihi, tužni mijauk koji ju je zaustavio. Pažljivo je zavirila u staru kartonsku kutiju među poderanim krpama. U njoj je sjedio mali prugasti mačić i tiho cvilio. Ivanka pruži ruku, a mačić je znatiželjno onjušio. Zamamni miris srdele zaigrao mu je nosom pa je pohlepno počeo lizati njene prste. Djevojčica se zahihotala od golicanja.
Gladnićek si, ha? A vidi što ja imam! svečano spusti pred njega cijelu sardelu, dok je ostatak kruha smazala. Evo ti, jedi.
Mali grabežljivac navalio je na poslasticu cijelim srcem. Zanimljivo je preo i mrmljao dok je žvakao, a kad ga je Ivanka pokušala pomaziti, siktao bi.
Polako, ne žuri, može te boljeti trbuščić i ja sam to prošla, nježno se nasmiješi novom prijatelju. Hoćeš da te povedem kući? Zvat ću te Prugica i uvijek ćemo dijeliti hranu!
Ivanka je podigla laganu mačkicu i sakrila ga pod jaknu. Žuta, topla svjetla splitskih lampi obasjavala su pločnik po kojem je sitna djevojčica koračala, veselo ćaskajući s mačjom glavicom koja je virila iz njene jakne.
***
Kod kuće je vladala tišina. U kuhinji su ostale samo prazne boce, prljavi tanjuri i prepuna pepeljara. Kotao je veselo zujao, sat otkucavao. Ivanka sjede za stol i mačića položi na stolnjak. Biće je nepovjerljivo onjušilo praznu čašu.
Fuj! Prugica, pusti to To je grozan otrov. Ako se i ti navučeš na to, više nećemo biti prijatelji! zagrli ga čvrsto, ne puštajući ga. Mačak joj prisloni šapu na nos i zamrsi da se ne brine Zajedno smo.
Te je noći Ivanka spavala najljepše na svijetu. Sanjala je nešto slatko, kao sladoled od banane i pite s višnjama. Prugica joj se umota pod pazuh i preo uspavanku.
Ali, ujutro, kada je otac ugledao mačka, počeo je bjesomučno urlati da te beštije više ne bude. Majka, s cigaretom u jednoj, a mokrim ručnikom na glavi u drugoj ruci, promuklim je glasom zamolila Ivanku da odnese mačka daleko od kuće.
Gutajući gorke suze, Ivanka je sjela pred ulaz, držeći Prugicu u naručju. Nije znala gdje s njim, a nikako ga nije htjela ostaviti među kontejnerima. Plačući, povukla se do dućana kod tete Marije. Tamo, kroz suze i mucanje, zamolila je Mariju da primi Prugicu, obećavajući da će svakoga dana dolaziti, hraniti ga i paziti. Nisu imale srca odbiti dijete pa je mačić ostao živjeti u malom skladištu. Prugici su namjestile iznošenu vesticu i izdubljenu kantu od majoneze kao zdjelicu.
Cijelo proljeće i ljeto Ivanka je svaki dan dolazila svom Prugici, kidajući po griz kruha iz kupljene štruce, zbog čega je doma redovito dobivala batina. Ali tko bi mario, kad imaš pravog prijatelja? Satima bi brbljala s mačkom o svemu što joj se događalo. Prugica bi joj se smjestila u krilo i sklapala oči, predući zadovoljno.
Jednom je teta Marija bacajući ostatke obroka u Prugićinu zdjelicu zastala:
Jesi vidla ti ovo, Olja? Takvih mačaka nema! Oči kao iz bajke!
Obje prodavačice su se nakratko divile ljubičastim očima u kojima se vidjelo more topline i razumijevanja, a Prugica ih je gledao lukavo, predući sit i zadovoljan.
Do jeseni, Prugica je narasla u pravog ljepotana, raskošno dlakava s očima iz snova. Puno kupaca ga je pokušalo udomiti, ali Prugica se nije približavala nikome, strpljivo čekajući Ivanku.
Jednog dana, Ivanke nije bilo nekoliko dana. Nije dolazila po kruh, nije navraćala svom mačku. Teta Marija se uznemirila nije li bolesna? Ali, došla je. S bledim obrazima, žutim modricama na jagodicama i raspuknutom donjom usnom. Na upitne poglede prodavačica kratko odbrusi:
Pala sam.
Kasnije je, iza dućana, naslonjena na dobroćudnu mačju dlaku, dugo nešto šaputala svom prijatelju. Zaspala je zagrlivši velikog, strpljivog mačka. Teta Marija ju je nježno premjestila na stari trosjed u skladištu i pokrila iznošenom dekom. Nazvala je i lokalnog policajca, gospodina Ivandića, ali je ovaj odmahnuo rukom:
Teško je to dokazati, a ni ne želim se zamjerati tim pijančinama.
Žena je plakala. Bilo joj je strahovito žao male djevojčice kojoj nije mogla pomoći. Nije imala svoje djece i često je mislila kako bi rado imala ovakvu kćerkicu.
Prugica je nervozno kružila oko kreveta, pomno njuškajući Ivankino lice, a potom je nestao. Djevojčica je cijelu noć prespavala u dućanu i nitko je nije tražio. Kad je zorom ustala, teta Marija ju je nahranila sendvičem i čajem, pa zamolila da ona i teta Olja pripaze na dućan dok “ona ide obavit važne stvari”. Ivanka je rado pristala, a Marija, prepuna odlučnosti, otišla je prema njenim roditeljima. Ipak, kod ulaza je zaustavlja Ivandić.
Ne idi gore! Imamo ubojstvo, bolje da se ne miješaš. Jesi vidjela možda malu Anić noćas?
Ivanku? Koga su ubili? Marija drhtavo pogleda prema prozorima zgrade.
Njene roditelje. Tražimo malu, možda je netko odveo.
N-nisam, bila je kod mene u skladištu, dobro je. Ko ih je ubio?
Tko zna, možda se pijani posvađali pa su klali jedni druge. Slušaj, Marija, možeš li malu zadržati kod sebe nekoliko dana? Dok ne pronađemo rodbinu, da je ne šaljemo odmah u dom. Svaki put kad papirima sve sredimo, pojavi se neka babetina.
Naravno, nikakav problem, Mariji srce zaigra od sreće. Nije joj bilo ni najmanje žao Ivankinih roditelja. Sretna je požurila natrag u dućan.
Nakon dogovora s Oljom odlučile su Ivanki ne govoriti odmah za smrt. Rekle su joj samo da joj je mama dozvolila da ostane kod tete Marije nekoliko dana. Ivanka se silno razveselila, raspitujući se hoće li ju naučiti raditi na blagajni.
Od tada Prugica više nije dolazila. Dugo ga je djevojčica prizivala uz kontejnere, ali mačak se nije pojavljivao. Hrana u njegovoj zdjelici ostajala bi netaknuta.
Teta Marija je skrbila za Ivanku, strahujući od dana kad će je morati predati. Skupila je hrabrost i otišla u centar za socijalnu skrb predati zahtjev za posvajanje. Odbijali su ju sa svih strana bila je sama, neoženjena, radila noću. Marija bi se povukla poražena, ali bi ubrzo pokušala opet. Tako su prošla dva mjeseca. Ivanka se navikla na Mariju, naučila ispeći jaja, slagati slova i čistiti stan kako bi razveselila umornu ženu.
Kad je pao prvi snijeg bilo je to 3. studenog Ivanka je napunila 8 godina. Ugasila je svjećice na trgovinskoj medenoj torti i glasno poželjela, zagrlila Mariju:
Želim da zauvijek živimo skupa i da ti budeš moja mama!
I ja to želim, Ivankice, šapnula je Marija kroz suze.
Netko pokuca na vrata. Ne očekujući goste, Marija se iznenadi kad ugleda mladića u odijelu.
Dobar dan, iz Centra za socijalnu skrb Split sam. Pristigli su vaši papiri, došao sam vas osobno upoznati, pruži joj ruku.
Izvolite, samo što nikoga nismo čekali, Marija ga pozva za stol.
Želite li čaj? Teta Marija je kupila onaj s egzotičnim voćem – sigurno niste probali! Ivanka stavi šalicu pred mladog čovjeka.
Uživaj. Je li ovo tvoja torta? nasmiješi se gost.
Da! Imam već 8 godina. Idem dogodine u školu, važnim glasom potvrdi Ivanka.
Škola je super. A kako ti je ovdje? Kakav ti je život? srkne mladić čaj.
Dobro mi je, razveseli se Ivanka.
Dugo su razgovarali, jeli tortu i pili čaj s okusom egzotičnog voća. Mala djevojčica i nasmiješeni mladić u lijepom odijelu. Marija ih je gledala, naslonjena glavom na ruku, osjećala se mirno i sretno.
Žao mi je, ali moram ići, ustane mladić, vadi debelu fasciklu iz torbe.
Evo, Marija Petrović, s ovim dokumentima sutra odite na općinski sud, javite se tajnici i napišite zahtjev. Ne brinite, sve će vam objasniti. Ročište je čista formalnost. Onda možete povesti Ivanku sa sobom.
Povesti? Marija ostade bez riječi. Djevojčica ga zagrli, zažmiri i ponovi:
Hvala! Hvala! Hvala!
Hvala, teškom mukom, skrivajući suze radosnice, šapne Marija.
Čuvajte je, reče joj mladić. Marija zastane, iznenađena gledale su je ljubičaste mačje oči, tople i beskrajno razumneKad su ostali sami, Ivanka je sjela teti Mariji u krilo i šapnula:
Jesmo sad zaista obitelj?
Marija je nije mogla odgovoriti, samo ju je ovila rukama i poljubila u sljepoočnicu. Prozor je bio maglovit od snijega i daha, izvana je promicala tiha bjelina.
Sljedećega jutra, kada su izašle prema sudu, sa svježim šalom i smiješkom, Ivanka je zastala ispred dućana, pogledala prema zidiću uz kontejnere gdje je nekad hranila Prugicu. Vjetar je donio tiho predenje, ali mačka nije bilo. Tek je trag malih šapa nestajao pod pahuljama.
Ivanka je podigla glavu i uhvatila teti Mariju za ruku.
Možemo sad po kruh?
Marija se nasmije, stegne je još jače i zajedno zakorače u snježni dan.
Njihova su stopala na bijelom pločniku ostavljala dva susjedna, topla traga, koja su, rame uz rame, vodila prema novom početku, dok je iza njih dugi, prugasti rep šapa u snijegu pratio korak dovoljno blizu da znaš: prijatelj nikada ne ostavlja.
