Vilice zubcima prema dolje
Ivana, opet si stavila vilice zubcima prema gore.
Nisam odmah odgovorio. Stajao sam za sudoperom i gledao u tanjure potopljene u sapunici. Vani je sipila sitna listopadska kiša. Toliko tiha da ju je jedva bilo čuti.
Kod nas je običaj zubcima prema dolje. Tako je i moja majka uvijek radila.
Ivana je obrisala ruke o kuhinjsku krpu. Okrenula se. Marija Blažević stajala je na vratima kuhinje, uspravna kao svjetionik. Lice joj je imalo onaj izraz kad se popravi neki važan red u svemiru.
U redu, Marija.
Nije to samo u redu. To je pravilo ovog doma.
Ivana je imala dvadeset i šest godina. Živjela je s nama već osam mjeseci. U tih osam mjeseci naučila je da se kod nas vilice slažu zubcima dolje, čaj se kuha samo u porculanskom čajniku, ručnici se vješaju isključivo na lijevi kukić, a nikako na desni, prozor na kuhinji otvara samo ujutro i to na pet minuta, kruh se reže poprijeko a ne uzduž, i nikad se torba ne stavlja na stol jer to donosi siromaštvo.
To nije bilo sve. Ali Ivana više nije pamtila nova pravila. Samo bi gledala ravno i činila se kao da sluša.
Oženio sam Ivanu tri godine ranije. Skromno vjenčanje, večera u malom restoranu kraj Jaruna. Ja, Ante Blažević, osam godina stariji, radio sam u projektnom birou, crtao nacrte, volio red i posebno volio majku. Ivana je to znala još prije svadbe, ali tada joj se činilo da je ljubav prema majci dobar znak. Garancija sigurnosti.
Prvu godinu unajmili smo stan. Mama je vikendom dolazila na ručak. Ivana se trudila. Mama bi jela tiho, pa komentirala: Juha ti je malo bljedunjava ili Ova štrudla je mogla još malo. Ivana bi kimnula i mislila naučit ću.
Onda sam bio taj koji je predložio mami je teško samoj. Imala je svoj trosobni stan nekoliko tramvajskih stanica dalje, ali rekao sam da joj je tamo usamljeno i da bismo možda mogli mi k njoj. Ivana me pitala je li to baš dobra ideja. Uvjeravao sam je mama se neće miješati, ima svoj svijet, a mi ćemo imati privatnost. Ivana je pristala.
Sada sam stajao za sudoperom i opet mislio o vilicama.
Kasnije te večeri vratio sam se s posla, prvo otišao do mame. Ivana je iz kuhinje čula naše glasove nešto o lošem vremenu, o susjedima, o nekoj emisiji na HRT-u. Onda sam izišao, poljubio Ivanu u obraz i upitao: Što je za večeru?
Pečena orada rekla je tiho.
Odlično. Mama voli ribu.
Ivana je stavljala ribu na tanjure i gledala u pod. Nije pitala voli li mama ribu. Samo ju je htjela peći. Ali sad je to opet bilo zbog mame.
Za večerom mama je rekla da ribu treba posluživati s limunom.
Kod nas je tako običaj.
Nisam kupila limun.
Nema veze, drugi put uzmi.
Ivana me pogledala. Jeo sam ribu i gledao u tanjur.
Tako je prošla prva godina u tom stanu. Pa druga. Pa treća. Ivana je radila u ljekarni. Svako jutro odlazi u sedam i četrdeset pet, vraća se u šest. Najbolji dio dana. Tamo je samo Ivana Blažević, zna posao, i nitko joj ne sugerira kako složiti lijekove na policu.
Kod kuće je sve bilo drukčije.
Marija Blažević, ženi šezdeset osam, bivša knjigovotkinja, načitana. Nije bila zla. Ivana je to shvatila. Prosto imala je svoj red. Taj je red trajao pet desetljeća. Moj otac, Mirko, umro je rano, kad sam imao četrnaest. Otad je mama postala centar stana. Ona je držala sve, odlučivala. I stan je bio njezin. Pravično njezin.
Ivana je to shvaćala. Ali znati to nije činilo vilice ništa manje iritantnima.
Ne primjećuješ li da to radi namjerno? pitala me Ivana jednom kad smo legli. Gledala je u strop.
Što radi?
Ispravlja. Uvijek.
Pa navikla je. Ovo je njezina kuća.
I moja također.
Zamislio sam se.
Naravno. Ali znaš da ne radi iz loše namjere.
Znam. Ali ne znači da ne guši.
Previše sve primaš k srcu.
Okrenula se prema zidu. Na ulici ispod, na Vlaškoj, gorila je žuta lampa. Ivana je gledala u svjetlo i šutjela. Kako sam to smireno izgovorio previše k srcu. Kao da je to činjenica. Kao vilice zubcima dolje.
Više nije nastavila razgovor. Znala je već dokle vodi. Rekao bih da je mama puno prošla, da ju je sama odgojila, da moramo biti puni razumijevanja. I Ivana bi bila. Uvijek je bila.
Nekoliko tjedana nakon tog razgovora Ivanu je na kavi u Savskoj obali upitala njezina prijateljica, Ana:
Kako je u tvrđavi?
Ivana se nasmijala.
Dobro.
Svaki put kad kažeš dobro, ovo mi zvuči tužno.
Samo sam umorna.
Od čega?
Zagrijala je šalicu među dlanovima. Kava miriše na cimet.
Od običaja.
Ana je pogledala upitno. Ivana je prepričala. Vilice, limun, ručnik, torba nikad na stolu.
I traje to od početka?
Od dolaska. Sad je postalo gore.
Zašto sad?
Ivana nije izgovorila ono što misli. A mislila je ovo: već tri godine pokušavamo imati dijete. Ne kod doktora, ne pod terapijom. Samo ne štitimo se, čekamo. Ništa se ne događa. Doktori su rekli da je sve u redu, kod oboje. Jednostavno nema.
Ponekad joj je kroz misli prolazilo možda nije do tijela. Možda duša zna da ovo nije mjesto gdje bih dovela još nekoga, malog i nemoćnog, koji će ponovno biti ispravljan svakim korakom.
Ali to je bila preteška misao i nije ju izgovarala naglas.
Samo sam umorna ponovila je Ani. Proći će.
Marija Blažević voljela me na onaj način kako majke vole jedinog sina kojeg su same odgajale. Ljubav zagrijana, ali često gušeća. Kao vuneni džemper u svibnju. Smeta, ali ne možeš ga baciti.
Ivani je bila korektna. Nije bila zloćudna. Davala joj je ponekad boršč za rođendan, pitala kakav je posao, nudila savjete koje Ivana nije tražila, ali je uvijek prihvaćala šutke.
Jednom, na samom početku, ostali su na kuhinji sami, ja na službenom putu, Ivana pila čaj, a Marija iz vedra neba:
Pametna si ti. Vidi se.
Ivana nije imala što reći.
Hvala.
Ali pametnima je teže. Osjećaju sve. To im smeta.
Ivana je gledala u nju. Tada je Marijino lice bilo mekše. Nije bilo uobičajeno strogo.
Msmta živjeti? upitala je Ivana.
Smeta trpjeti odgovorila je mirno Marija. Ali trpjeti u obitelji treba. Inače ne ide.
Tada se pitao tko koga treba trpjeti? Ušutio sam.
Još su prošle dvije godine. Ivana je navršila trideset i jednu. Pet godina pod istim krovom. Pravila su ostala: vilice zubcima dolje, limun uz ribu, ručnici lijevo.
Ali nešto je postalo drugačije. Isprva možda samo zamor u Mariji. Povremeno bi dvaput pitala isto, nije mogla pronaći naočale koje bi sama odložila, jednom je ostavila čajnik na plinu i zaboravila.
Ivana je tiho isključila plin. Čajnik vratila.
Jedne večeri Marija upita Ivanu: Je li Ante zvao? Ante sjedi kraj nje.
Mama, ovdje sam tiho ću ja.
Pogledala me, sekundu šutjela:
Aha. Znam. Samo sam razmišljala.
Kasnije sam rekao Ivani da je mama samo umorna, da je to godine. Složila se. Ali vidio sam joj u pogledu da je zapamtila tu prazninu, taj pogled kao da vidi dijete prvi put.
Otišli smo kod neurologa. Liječnica mirna, koncizna. Početak procesa. Polako ide. Važna rutina, vježbe za pamćenje, skrb bliskih.
Putem doma šutnja. Mama kroz prozor liječnici izmišljaju bolesti da bi propisali tablete.
Kod kuće sam kuhao večeru. Sjeli smo svi. Mama je vilicu, kao uvijek, stavila zubcima dolje. Kao uvijek.
Ali više ništa nije bilo isto.
Od tada je Ivana radila više. Podsjećala na lijekove jutarnji, večernji. Kupila poseban organizator. Vodila Mariju na preglede, dogovarala termine, uzimala slobodne dane. Jednom tjedno je vozila Mariju na rekreaciju za starije, jer je tako savjetovao neurolog.
Pomagao sam i ja. Na svoj način. Navečer bih sjedio s mamom, gledao s njom seriju na HRT-u. Otišao po lijek ako bi Ivana tražila. Ali nisam vidio ostalo. Nisam vidio da ponekad mama ne zna da je već ručala, razgovara s nepostojećima, plače potiho noću.
Ivana je to sve vidjela.
Jedne noći ustala je po vodu, čula tihi plač. Stala je pred vrata Marijine sobe. Onda ih otvorila.
Mama sjedi na krevetu s fotografijom. U tami se nije vidjelo tko je na slici.
Marija tiho reče Ivana.
Što je?
Samo sam čula.
Spavaj. Dobro je.
Sekundicu šutnja.
Hoćete li čaj?
Marija šutnje pa tiho:
Skuhaj.
Sjedile su nas dvije za kuhinjskim stolom u dva ujutro. Ivana je skuhala čaj u porculanskom čajniku. Mama uspravna, ali nekako mekša. Tiša.
Ovo je Mirko rekla je i potapšala sliku. Na moru smo. Sedamdeset osme. Anti su tad bile dvije. Prvi put sami, bez njega i bake.
Ivana pogleda sliku. Mladi par nasmijan. More iza blistavo.
Lijepa slika.
Lijeto je bilo dobro spremila je sliku. Lijepo ljeto.
Onda tišina.
Opet ne spavaš?
Ne, dobro sam. Samo ustala.
Malo spavaš. Čujem.
Ivana se iznenadila. Mislila je da nitko ne čuje kad hoda.
Umorna sam.
Posao?
I posao.
Marija ju pogleda pogledom od prije nekoliko godina, kad je pričala o pametnima. Ravno, malo u stranu.
Znam da sam komplicirana rekla je.
Ivana šuti.
Bila sam cijeli život. Mirko je trpio. Ante naviknut. A ti… ti si drugačija. Nisi navikla.
Trudim se.
Znam. Vidim.
Ništa više nisu rekle. Popile su čaj. Marija je otišla spavati. Ivana je ostala sjediti. Gledala porculanski čajnik s plavim cvjetovima i mislila ovo je bio iskren razgovor nakon pet godina. Čudno, što baš sad. Noću.
Bolest je napredovala polako. U jesen više nije sama išla na rekreaciju, bojala se vraćati. Ivana ju je vozila. Zimi je bilo gore. Nekad me mama ujutro nije prepoznavala. Gledala me i pitala tko sam. Mirno bih odgovorio: Ante, tvoj sin. Izgovorila bi Aha i otišla.
To me bolilo. Nisam mogao priznati. Ivana je brinula još više uzela je skraćeno radno vrijeme. Dogovorila se s voditeljicom u ljekarni. Manje kuna, ali nije imala izbora. Moja plaća je bila dovoljno dobra, ali osjećaj je bio drugačiji.
Kuhala je, vodila evidenciju lijekova, podsjećala na preglede, regime. Ako mama ne bi jela, Ivana bi pričekala sat pa ponudila opet. Ja bih navečer pitao kako je mama, Ivana bi rekao dosta dobro, malo jela, malo spavala, sad je dobro. Otišao bih do mame, sjedio, pa večerao.
Jednom sam sjelao do Ivane:
Ante, htjela bih pričati.
O čemu?
O tome kako živimo.
Što ne valja?
Sjela je preko puta. Na stolu tanjur hladne juhe nije stigla pojesti kad je popodne mama prevrnula čašu, pa ju je trebalo tješiti.
Znaš da radim skraćeno. Ja sam s mamom veći dio dana. Brinem o lijekovima, liječnicima, kuhanju, redu. Ustajem noću ako čujem išta. Ne prigovaram. Ali želim da znaš sve to. Da shvaćaš.
Gledao sam u tanjur.
Znam. Cijenim.
Ne treba mi da cijeniš. Trebam da sudjeluješ.
Ja radim. Osiguravam nas.
I ja radim.
Skraćeno.
Nešto je zabolelo u meni, ne bol, nešto drugo, kao povučena nit.
Ante. Skraćeno radim jer je nemoguće s punim radnim vremenom brinuti o tvojoj mami. Neku sam morala donijeti odluku.
Znam. Ali ti si sposobnija za to od mene.
Nije to izgovor.
Što točno želiš? Da i ja dam otkaz? Da budem stalno doma?
Ustala je. Odnijela tanjur hladne juhe. Isprala ga u sudoperu. Stajala mi leđima.
Želim da znaš što radim. Za pravo. A ne ona se snalazi.
Ništa nisam odgovorio. Ona je oprala tanjur. Legli smo bez riječi. Lampa na Vlaškoj je gorjela. Ivana je gledala u nju i mislila nije umorna od Marije nego od svoje nevidljivosti.
Imala je osjećaj kako je postala komad namještaja trebaš ju, primijetiš ju tek kad nešto pukne.
U ožujku se dogodio neočekivani preokret. Ne od bolesti, već od vilica.
Bio je to običan dan. Ivana je spremila večeru. Mama je bila dobre volje, pričala o susjedi Kati i kolačima s kupusom. Ivana je slušala, ja sam jeo.
Marija uzme vilicu, pogleda je:
Ivana, opet si stavila vilice zubcima prema gore.
Ivana se ukočila.
Ista rečenica, riječ po riječ, kao prvi dan prije osam godina. Sjećala se one kiše, one pozicije za sudoperom.
Marija rekla je tiho stavila sam ih zubcima prema dolje.
Pogledala je vilicu, pa Ivanu, pa opet vilicu.
Onda je dobro rekla je. I krenula jesti.
A ja kažem:
Ivana, pa dobro, kakve to veze ima.
A to kakve veze ima bilo je više o svemu. O osam godina, o previše osjetljivo reagiraš, o hladnoj juhi, o ona se snalazi.
Ivana odloži vilicu.Ode iz kuhinje. Ode u sobu. Tiho zatvori vrata.
Sjedne na krevet i gleda kroz prozor. Lampa na Vlaškoj, kiša, život u drugom stanu.
Razmišlja dugo. Sat, možda više.
Onda vidi mobitel, piše Ani: Možeš li u subotu na kavu?
Odgovor nakon minutu: Da. Što je?
Nije ništa. Samo trebam razgovor.
Nalazimo se na istom mjestu, Savskoj obali. Ivana stiže na vrijeme, što je rijetko.
Promijenila si se kaže Ana.
Kako to misliš?
Ne znam… drugačija si.
Ivana naruči kavu. Gleda stol.
Razmišljam otići. Ne od Ante. Samo uzeti stan na par mjeseci. Vidjeti možemo li živjeti drukčije.
Ana šuti.
Znači, on ostaje sam s mamom?
Da.
Mislis li da će se snaći?
Ne iskrena je. Ali možda to treba.
Tebi ili njemu?
I jednom i drugom.
Ana šuti.
Bojiš li se da je to kraj?
Da, ali više me strah nastaviti ovako.
Vratila se kući navečer. Ja sam bio u kuhinji, čitao nešto. Mama je spavala. Ivana stavlja kuhati vodu za čaj.
Ante, uzeo bih stan na neko vrijeme.
Podigao sam pogled.
Što?
Ne zauvijek. Samo moram. Umorna sam.
Umorna si pa nas ostavljaš?
Ne ostavljam. Sve ću ti napisati. Lijekovi, rutine, sve što treba. Sve.
Stojiš, ne vjeruješ.
Ivana. Ozbiljno?
Da.
Kad si to odlučila?
Davno. Sad sam sigurna.
A ja? Ja sam sam?
Vidjet ćeš što znači snalaziti se. To je korisno.
Prohodao sam kuhinjom. Stao na prozor.
Ovo je okrutno.
Okrutno je osam godina previše reagiraš i ona se snalazi.
Tišina. Čajnik zapišti. Ivana prelije vodu. U običnu šalicu, ne porculansku. Prvi put nakon dugo vremena. Postavi šalicu.
Nemam što reći kaže tiho.
Ni ne moraš sad. U subotu idem. Imaš tjedan. Tek tjedan.
A poslije?
Vidjet ćemo.
Sljedećih dana bilo je čudno. Ivana dolazi, radi. Iznutra nešto je drugačije. Odluka stoji kraj nje. Tvrda.
Pronašla je garsonjeru na Trnju, dvadeset minuta tramvajem. Bez luksuza, ali čista. Vlasnica traži mjesec unaprijed. Platila je iz svoje ušteđevine.
Tri dana prije selidbe napiše mi plan. Četiri stranice lijekovi s nazivom, doze, vrijeme, liječnici, telefoni, rutina hranjenja. Što kad Marija ne prepozna. Što kad padne. Što kad noću plače.
Čitam u tišini. Onda:
Ti si sve ovo sama držala u glavi?
Da.
Svaki dan?
Da.
Ne govorim ništa više.
U petak navečer spakirala je torbu. Odjeća, dokumenti, nekoliko knjiga. Ništa viška. Na frižider je plan pričvrstila magnetom od prošlog ljeta, s natpisom Krk.
Mama sjedi uz prozor, gleda van. Ivana joj prilazi:
Marija, idem na par dana.
Kuda?
Poslovno. Ante je tu. Pomoći će.
Pogledala je dugo. Mislila je neće zapamtiti. Ali Marija reče:
Davno nisi otišla.
Da.
Dobro. Idi.
Krenula je. Ja sam stajao u hodniku, gledao torbu.
Ivana.
Zvat ću, ako bude nešto važno, uvijek možeš zvati.
Izašla je. Hladno, početak travnja, proljeće nije pravo. Dole je našla auto, sjela, čekala minutu prije nego je upalila.
Stan na Trnju bio je malen i prazan. Mirisao na boju i tuđe. Otvorila je prozor. Ostavila torbu na pod. Legla, obućena na krevet i gledala u strop.
Očekivala je osjećaj krivnje. Ili paniku. Ili olakšanje. Nije znala koji.
Došlo je nešto drugo. Tiha prostorija. Kao soba kojoj prvi puta otvoriš prozor nakon duge zime.
Prva dva dana nisam zvao. Ni ona. Radila je puno radno vrijeme, jela kad je htjela, spavala koliko treba. Šalicu ostavljala gdje god.
Treći dan stiže poruka: Mama ne želi ručak. Što sad?
U planu, broj 7, napiše Ivana. Ponudi ponovo za sat vremena, malo po malo.
Pol sata kasnije: Jela je malo.
Dobro.
Četvrti dan: Jutros me nije prepoznala. Nisam znao što napraviti.
Ivana pročita poruku tri puta. Odgovori: U planu piše. Mirno reći tko si, gdje ste. Ne pritiskaj. Samo budi tu.
Sve to svaki dan?
Da.
Duga tišina.
Ivana. Nisam shvaćao.
Ne odgovara odmah. Pa napiše: Znam.
Šesti dan zovem navečer.
Kako si?
Dobro. Kako mama?
Danas dobar dan. Pričala o Kati i kolačima. Slušao sam.
Dobro. To je znak kad može pričati.
Ivana.
Da?
Dođi. Ne jer ne mogu, mogu. Ali želim da dođeš.
Sjedila je kraj prozora na Trnju. Van je bilo ono tamno aprilovsko nebo, nerealno.
Doći ću sutra. Razgovarat ćemo.
U redu.
U subotu je došla u podne. Pozvonila. Ja otvorio. Izgledam drugačije. Ne lošije. Samo promijenjeno.
Mama spava rekao sam. Idemo u kuhinju.
Sjeli smo. Na stolu porculanski čajnik. Čini se da i ja znam spremati čaj. To Ivana nije znala.
Čitam tvoj plan svako jutro, kao upute.
I?
To nisu upute. To je tvoj život svakoga dana. Bez riječi.
Ivana uzima šalicu. Čaj malo jači nego što voli, ali ne komentira.
Želim te zamoliti oprost kažem tiho.
Za što baš?
Nekako sam se izgubio. Na kraju kažem:
Za previše osjetljivo, za ona se snalazi, za to što nisam vidio. Predugo nisam vidio.
Kimnula je.
U redu.
U redu što?
Dobro da si rekao.
Iz mamine sobe čuje se škripa. Probudila se. Ivana ustane, ode do nje. Sjedi na krevetu, bunovna.
Dobro jutro kaže Ivana.
Mama je pogleda.
Ivana? Vratila si se?
Da.
Gdje si bila?
Malo odmarala.
Pauza. Onda ono neočekivano:
Drago mi je što si tu. Nedostajala si mi.
Stajala je i gledala je. Mama je gledala malo u stranu, kao uvijek, ali izgovorila je, jednostavno.
I meni ste nedostajali.
Pomogla joj je ustati, odvela do kupaonice, donijela odjeću. Sve kao prije. Ali njezine ruke bile su tanje ili to prije nismo primjetili.
Za ručkom opet nas troje. Ivana je podijelila hranu. Vilice postavila zubcima dolje. Navika.
Mama uzme vilicu. Gleda ju. Ivana čeka.
Kod nas je običaj reče mama, ali mirnije, više za sebe. Ponavlja.
Kod nas je običaj kaže Ivana.
Gledaju se. Mama kimne. Jede.
Pogledam ih oboje.
Kada se mama vratila na odmor, Ivana i ja ostanemo u kuhinji. Ivana pere suđe. Ja brišem.
Hoćeš li ostati? pitam.
Još ne znam. Držat ću stan.
Ne odgovaram.
Zašto?
Moram znati da postoji. To nije protiv tebe. Za mene je.
Šutnja.
U redu kažem. Razumijem.
Ivana ostavi tanjur. Pogleda kukiće za krpe. Lijevi i desni. Krpu objesi desno.
Primijetim. Ne kažem ništa.
Točim si vode, stanem na prozor. Kiša pada, travanj, tiho. Kao onog listopada s početka.
Znam, ništa nije definitivno riješeno. Mama će i dalje ispravljati. Ja ću opet možda ne primijetiti. Bolest ide svojim ritmom. Stan na Trnju plaća se svaki mjesec.
Ali nešto je promijenjeno. Ne u stanu. U nama.
Možda i u meni.
Ne znam je li to dovoljno. Za sada ne znam.
Uvečer, dok mama gleda stari film na HRT-u, dolazim do Ivane. Na hodniku smo.
Ivana… hoćeš li ostati večeras?
Gleda prema sobi, prema glasu iz televizora. Pogleda mene.
Ostat ću.
Kimnem. Ne grlim. Ništa ne dodam. Samo kimnem.
Ona ode u kuhinju, stavlja vodu za čaj. Porculanski čajnik. Navika. Ne jer tako treba.
Razlika između toga i običaja je mala. Ali je.
Prije spavanja Ivana svrati do mame. Leži, ugašen TV.
Laku noć kaže Ivana.
Laku noć. Pauza. Ivana.
Da?
Danas si stavila vilice kako treba.
Stane na vratima.
Da kaže. Kod nas je običaj.
Mama lagano kimne. Zatvori oči.
Ivana izađe. U hodniku tišina. Ja sam u spavaćoj. Lampa na Vlaškoj gori kroz kišno staklo, žuta, pomalo mutna.
Misli o stanu na Trnju. Kljuc je u torbi. Može ustati, otići u svakom trenu.
Nije plan. Samo znanje.
I to je nekako mirno.
Ležim, ne spavam.
O čemu misliš? pitam.
O svemu.
Pauza.
Razmišljam da ipak želim da imamo dijete. Misliš li o tome?
Ivana šuti. Strop je tih i taman.
Ponekad.
Ponekad… je li to dobro ili loše?
Ne znam. Još.
Ne pita više. Šutimo. Kiša pada. Lampa gori.
Iza zida povremeno mama tiho priča ili diše. Ivana čuje. Oduvijek je čula.
Ali sad ne ustaje. Samo sluša.
I to je nova stvar.
Ujutro Ivana prva ustaje. Pali čajnik. Dok voda vrije, izlazi na balkon. Travanjsko jutro miriše na mokar asfalt, na nešto što se ne zna imenovati, ali uvijek dođe s proljećem. Djetinjstvo, gumene čizme i lokve.
Stoji i gleda Vlašku. Drveće već bubre, ali jedva vidljivo.
Iz kuhinje zvuk. Mama već na nogama, vidi se po papučama.
Marija tiho kaže Ivana. Sjednite, skuhat ću čaj.
Mama je pogleda.
Ivana.
Da.
Dobro što si tu.
Ivana joj prinese stolac. Mama sjeda. Ivana toči čaj u porculansku šalicu.
Kod nas je običaj iz porculana uobičajeno kaže mama, ali bez poduke. Samo konstatuje.
Znam kaže Ivana.
Sebei u običnu šalicu, bijelu.
Shvatio sam da kod nas je običaj može značiti razne stvari kažem tiho.
Mama me pogleda.
Što to znači?
Nekad je pravilo. Nekad samo sjećanje na ono što je bilo.
Mama šuti. Onda polako, kao da sama sebi govori:
Vjerojatno.
Pijemo čaj, svatko iz svoje šalice. Vani se razdanjuje.
U kuhinju dolazim ja. Neobrijan u starom džemperu. Pogledam ih obje.
Dobro jutro.
Dobro kaže mama.
Dobro kaže Ivana.
Sjednem. Točim si čaj iz čajnika. Uzmem vilicu s tanjura koji je Ivana pripremila. Gledam je.
Zubcima prema dolje kažem.
Da kaže Ivana.
Kod nas je običaj kažem i gledam Ivanu malo drukčije. Kao da pitanjem ili odgovorom.
Ivana uzima svoju vilicu.
Kod nas je običaj kaže.
I ovaj put to ne zvuči kao pravilo. Ni kao podsjetnik. Ni kao nečija moć.
Zvuči kao nešto za što još nemamo riječi, ali svi troje, svaki na svoj način, počinjemo razumjeti.
Neka ova prva jutra i ti sitni običaji postanu točka novih dogovora tamo gdje tolerancija postaje nježnost, a pravila više ne služe da bi tjerala, nego da bi okupljala. To sam naučio.
