Kuća u kojoj se ne diše
Mirjana, opet si mi pomaknula moju spužvicu. Već treći put ti govorim: ružičasta stoji lijevo, žuta desno. Nije to tako teško zapamtiti, zar ne?
Mirjana je stajala skamenjena kraj sudopera. Upravo je izribala cijeli štednjak, skinula masnoću s rešetki, oribala pločice iznad radne plohe. Ruke su joj još vonjale po sredstvu za čišćenje. Vani je svitalo, šesti sat ujutro.
Oprostite, gospođo Marija. Očito sam zabunom zamijenila.
Svekrva je stajala na pragu kuhinje, obučena u debeli flanelasti kućni ogrtač, prekriženih ruku na prsima. Niska, zdepasta, stisnutih usana. Pogledom je Mirjanu mjerkala kao da nije samo zamijenila spužvice, nego prolila maslinovo ulje ravno na božićni stolnjak.
Zabunom, ponovila je Marija i u tom je zabunom bilo toliko prijezira da je Mirjani u grlu zapeo čvor. Treći tjedan živiš u ovoj kući. Mislila sam, za tri tjedna naučiš gdje stoje spužvice.
Došla je do sudopera, usporeno i svečano prebacila ružičastu spužvicu lijevo, žutu desno. Pogledala Mirjanu.
Krešo će ustati u sedam. Doručak treba biti na stolu do pola osam. On voli zobene s grožđicama, ne s marelicom. Zapamtila?
Jesam.
Vidjet ćemo.
Otpuhnula je iz kuhinje. U zraku je ostao težak trag njenih parfema, sladunjav kao subotnja frizura u socijalističkom frizerskom salonu.
Mirjana je polako izdahnula i uzela krpu. Morala je još prebrisati prozorsku dasku.
U ovu su kuću stigli dan nakon vjenčanja dvadeset i dva dana ranije. Krešo je rekao: Mirjana, mama je sama, teško joj je, a kuća velika, mi ionako još nemamo gdje. Poživjet ćemo malo kod nje, poslije ćemo vidjeti. Mirjana se složila sa svime bila je tada tako zaljubljena da bi pristala žrtvovati i gablece i privatnost, samo da je uz njega. Imala je dvadeset i četiri godine, jednu malu sobicu na Knežiji, roditelje, posao u željezariji i tu nevinu, gotovo djetinju vjeru da su za brak potrebni samo ljubav i strpljenje. Ako voliš i trpiš, sve će biti dobro. Tako je govorila njezina majka. Tako su, činilo joj se, stvari u životu poredane.
Sada, kako s krpom u ruci prebriše prozorsku dasku u pola šest ujutro, pitala se koliko dugo se još može trpjeti?
Kuća Marije Varge bila je čvrsta, od crvene cigle, s velikim dvorištem. Marija je sama odgojila Krešu, muž je otišao kad je malome bilo tri godine pa ubrzo i umro negdje blizu Osijeka. Marija je radila kao knjigovotkinja u građevinskoj firmi, slagala kunu na kunu, renovirala sve vlastitim rukama što nije uspjela, platila majstore, stajala nad njima s bilježnicom. U kući je vladao red koji je Mirjanu prvoga dana gotovo parazitirao na bilo koji pokušaj opuštenosti. Podovi su sjajili, zavjese visjele ravno, na polici u boravku svaki porculanski kip bio je pod istim kutem. U kupaonici tri tepiha i samo na svom smiješ stupiti.
Tako mi to imamo, objasnila je Marija odmah navečer, pokazujući kupatilo rukom. Red u kući, red u glavi.
Mirjana tada odmahnula. Dobro je imati dobru memoriju.
Doista, Mirjana je sve pamtila. S kojom krpom briše ogledalo (samo jelenja koža!), kako se slažu plahte (strogo po šavovima, u tri savijanja), gdje stoji mlijeko (druga polica s lijeva), meso (prva desno), povrće u ladici. Budila se prva, lijegala zadnja. Kuvala, čistila, prala, peglala. Ruke joj nisu poznavale odmor od jutra do navečer. Marija je ipak svaki dan pronalazila nešto za prigovor.
Juha preslana.
Iza radijatora nisi obrisala prašinu.
Plahta ispeglana ukrivo, vidi tu pregibu.
Otvorila si prozor u boravku, propuh me odmah zaboli u glavi.
Krešo je sve čuo. Sjedeći za stolom, jeo je juhu i šutio; ili bi zurio u televizor i pravio se gluh. Imao je tu naviku: čim bi krenuo neugodan razgovor, on bi nestao u sebi, pogled bi mu postao prazan, lice kamen. Mirjana je isprva mislila da je samo umoran od posla, jer Krešo je radio na gradilištu, svaki dan naporan. Kasnije je shvatila: nije umor. Navika je. Tako je oduvijek živio.
Jedne večeri, dok je ležao pokraj nje u mraku, tiho je pitala:
Krešo, jesi čuo što je mama danas rekla za moj gulaš?
Čuo.
I što misliš?
Nije odmah odgovorio.
Mirjana, znaš kakva je ona. Navikla da bude po njezinom. Nemoj se ljutit.
Trudim se ne ljutiti. Ali teško mi je.
Strpi se još malo. Naviknut će se.
Mirjana je zatvorila oči. Strpi se. Ta je riječ već bar deset puta za tri tjedna izašla iz njegovih ustiju.
Krešo, mogao bi joj reći samo da malo popusti
Želiš da se posvađam s majkom?
Ne. Samo porazgovaraj.
Tišina.
Cijeli sam život bio s njom. Ne želim se svađati zbog gulaša.
Mirjana više ništa nije rekla. Okrenula se zidu i dugo ležala osluškujući njegovo ravnomjerno disanje. Van prozora šumio je vjetar. U kući je bila tišina i čistoća, i baš ta čistoća pritiskala ju je jače od svega drugog.
Onda je, drugog mjeseca, došao prvi čudan događaj.
Mirjana je subotu kuhala ručak, iz ormarića je izvadila svoj pregaču koju je donijela iz roditeljske kuće: lanena s malim plavim cvjetićima, poklon od mame. Navukla je, zavezala. Nakon kuhanja kad ju je skinula, na njoj dugačak spaljen trag, kao od pegle.
Znala je da to nije napravila te subote nije ni uzela glačalo.
Gospođo Marija, znate li što se dogodilo s mojom pregačom?
Svekrva je uzela pregaču, pogledala, odmahnula glavom.
Treba pazit što radiš. Očito si negdje uhvatila.
Nisam ni peglala danas.
Očito si stajala preblizu štednjaku. Meni te ringe griju jako, pazi drugi put.
Mirjana je stajala sama nasred kuhinje i razmišljala: možda sam stvarno sama kriva? Možda nisam primijetila?
Nakon tjedan dana nestale su joj omiljene naušnice male srebrne s tirkiznim kamenčićem. Sigurno se sjećala da ih je ostavila na polici u kupaonici, na svom mjestu. Tražila je posvuda nema.
Krešo, nisi vidio moje naušnice?
Nisam. Jesi dobro tražila?
Po cijeloj kući.
Možda si ih stavila negdje i zaboravila.
Mirjana nije odgovorila, ali joj se u prsima nešto stisnulo, stvrdnulo, kao tijesto ostavljeno na prozorskoj dasci.
Zatim su došle biljke.
Marija je bila žena od starih običaja, vjerovala je u moć biljaka. Po cijeloj kući redovi teglica i vrećica s osušenim travama. Znala je za svaku boljku što treba, čitala časopise, hodala kod poznate travarice. Mirjana na početku tome nije pridavala značaj.
Sve je počelo večerom.
Mirjana, reče Marija dok toči čaj. Blijeda si. Nemaš kakvih ženskih tegoba?
Mirjana osjeti rumenilo.
Sve je u redu.
Gledam te, podočnjaci, tromo hodaš. Skuhala sam ti čaj od majčine dušice i gospine trave, odličan za živce. Popij prije spavanja.
Na stolu šalica sa tamnom tekućinom. Miris gorak, ne baš privlačan.
Pogledala je Krešu. Maže maslac na kruh.
Mama zna s travama, popij, nije ti na odmet.
Mirjana popije.
Sljedeće jutro budi se teža, očiju ljepljivih, tijela tromog. Pripisala lošem snu.
Čaj se pojavljivao svaku večer. Marija ga nudila s domaćinskom zabrinutošću: Za tvoje zdravlje. Sastav se sitno mijenjao: majčina dušica, potočarka, valerijana MIRJANA je pila, nije htjela ispasti nezahvalna, nije htjela još jedan razlog za prigovor.
Ali za dva tjedna shvatila je da joj je sve drukčije. Polako, ne preko noći, nego kao da netko smanjuje jačinu. Budiš se, nemaš snage za ustati. Radiš po navici: kuhaš, čistiš, pereš posuđe. Glava kao u magli. Prigovori koji su je nekad žarili iznutra, sada prolaze kroz nju, ne dodirujući ništa. Sve joj postaje svejedno. Skoro svejedno.
Jednog dana uhvati odraz u hodničkom ogledalu i ne prepozna se. Lice sivkasto, oči ugašene, ramena klonula. Ima dvadeset i četiri, a izgleda kao da joj je četrdeset.
Teleportirala se, javi joj se majka jedne srijede navečer.
Mirjana, kako si? Nekako ti je glas čudan.
U redu sam, mama. Samo umorna.
Dođi nedjeljom, odmori, ispeći ću štrudlu.
Ne znam, vidjet ću.
Nije došla. Marija je rekla da u nedjelju treba presložiti podrum, pa je ostala to raditi. Onda je ležala i spavala do šest popodne. Prvi put otkako je došla dopustila je sebi dulje spavanje, ali ni to nije donijelo olakšanje.
Počela su sitna gubljenja stvari i pritajene provokacije.
Mirjana skuha kompot od jabuka. Ujutro Marija otvori poklopac, ponjuši, stisne usne.
Pokvario se. Trebala si ga staviti u hladnjak.
A Mirjana ga je sigurno sinoć stavila u hladnjak.
Stavljala sam ga sinoć.
Onda se vrata nisu dobro zatvorila. Drugi put provjeri.
U torbi nađe jogurt prošloga roka za koji zna da ga nije ni kupila. Omiljena bijela bluza, koju je sama prala i sušila s flekom žućkastom, poput gorušice. Svekrva pogleda bluzu s onim istim ravnodušnim izrazom.
Moraš paziti dok jedeš.
Nisam jela u ovoj bluzi.
Mirjana, zadnje vrijeme si jako rastresena. Možda bi trebala na kontrolu? Meni je poznata jedna doktorica.
Toliko zvonke zabrinutosti u glasu da se Mirjana na trenutak zapitala nije li stvarno skrenula? Zaboravlja li sama od svih tih biljnih čajeva?
Onda dođe trenutak koji je sve promijenio.
Četvrtak navečer, neispavana. U krevetu je slušala kako u kuhinji razgovaraju Marija i Krešo. Vrata nisu bila do kraja zatvorena pa su riječi doprle jasno.
Mama, Mirjana tvrdi da nije prolila kompot
Sine, ja ti kao majka govorim: ili laže, ili joj nešto nije u redu s glavom. Sam vidiš, stalno nešto gubi, zaboravlja, pokvari. Ništa ne govorim, ali brinem se za tebe, sine. Jesi li stvarno donio pravu odluku?
Tišina.
Ma, mama
Ništa protiv nje. Ali domaćica nije. Mislila sam mlada je, naučit će. A evo, treći mjesec i sve isto. Bi li ti cijeli život jeo presoljene juhe i uvijene košulje?
Krešo je nešto promrmljao, Mirjana nije uspjela čuti.
Ležala je i osjetila kako nešto u njoj, prvi put u dugo vremena, ne steže se, nego kao da polako otvara šaku. Ne zbog pomirenja, nego zbog jasnoće.
Odjednom je vidjela sve kao s koraka udaljenosti: kuća, sterilno hladna. Žena koja njome vlada trideset godina. Njezin sin, odrastao kao da nema drugog načina. I ona, koja se mjesecima pokušava uklopiti, prilagoditi, popiti sve gorke čajeve i svakim danom gubiti sebe pod slojem prašine.
Pomislila je pribrano, gotovo hladnokrvno: dosta.
Sljedeća večer, Marija joj pruži šalicu s čajem.
Popij. Dodala sam valerijanu, treba ti za živce.
Mirjana pogleda šalicu, pa svekrvu.
Hvala. Večeras neću.
Zašto? Dobro ti je.
Osjećam se dobro.
Marija je duže gledala negoli inače.
Kako hoćeš, naposljetku reče i makne šalicu.
Krešo podigne pogled s mobitela, pogleda u Mirjanu. Ona mu se mirno nasmiješi.
Te noći nije mogla zaspati, ali ne zbog tjeskobe. Glava je radila bistro, kao da je netko maknuo debeo sloj vlažnog filca s nje. Vadila je iz sjećanja cijelu lančanu reakciju: spaljena pregača, nestale naušnice, pokvareni kompot, fleka na bluzi, tihi razgovori pred vratima. I travaričini čajevi koji su je činili mekanom i beživotnom.
Ne zna što je sve Marija stavljala. Možda ništa posebno, možda samo jaku sedativnu dozu trave. Ali znala je: više ih piti neće.
Sljedećeg dana ustala je pet sati, pripremila zobene pahuljice s grožđicama, narezan kruh, skuhala čaj. Sve kao uvijek, ali u njoj je sad bilo nešto nevidljivo iz vana, ogromno iznutra.
Kad je Marija ušla i probala kašu, lice joj je bilo neprobojno kao uvijek.
Malo soli.
Dobro, samo je kratko rekla Mirjana i nastavila prati suđe.
Svjekrva je stala sekundu, kao da očekuje nešto više, pa otišla.
Novi period je počeo. Mirjana više ne pije čajeve. Sve što radi čini temeljito, ali više ne iz straha niti želje da se svidi, nego zato što je to njezin posao dok živi ovdje i ne želi nikakav razlog za prigovor. Razlika na van možda malena, u njoj golem promak.
Kad bi Marija prigovorila, Mirjana više ne bi objašnjavala, dokazivala. Samo bi rekla: Dobro ili Uzet ću u obzir i nastavila dalje. Ako bi povisila glas, Mirjana ne bi vraćala. Ako bi zabadala igle, Mirjana bi slušala i šutjela.
Bilo je to teže nego vikati. Šutnja traži više snage.
U to vrijeme upoznala je susjedu Stanu Špoljar. Starica sedamdesetak, bistrih očiju, tihog smiješka. Srele su se kod kapije dok je Mirjana iznosila smeće.
Ti si ona Krešina žena? upita Stana, odmjeravajući je znatiželjno.
Jesam, Mirjana.
Vidim ja po očima, nije ti baš lako.
Mirjana htjede nešto izokrenuti, no Stana nastavi:
Ja ti Gogu znam otkako je bila cura. Uvijek je sve moralo biti po njezinoj: muža je otjerala, ne samo otišao, nego utekao, a ona će reći drukčije. Nemoj šutjeti, ali ni ratovati. Istina se ne viče, nego se živi.
Lako je to reći.
Ništa nije baš lako. Stana klimne. Ali ti imaš tvrdi dio u sebi. Vidim ja. Ne izgubi to.
Nakon tog susreta Mirjana je danima osjećala čudan žmarac netko je vidio kroz nju.
A Krešo je postajao sve odsutniji. Nije bio grub, ne; samo je šutio. Dođe doma s posla, večera, gleda televizor ili zagledan u mobitel. Ako ga pita nešto odgovori kratko. U krevetu leži pored nje, ali iza staklenog zida.
Jednom ga je pitala izravno:
Krešo, vjeruješ li mi?
Podigao je pogled.
U čemu?
U svemu, općenito povjeravaš li mi?
Sekundu predugo je šutio, i to je bilo dovoljno.
Naravno. Zar sumnjaš?
Nije odgovorila. Okrenula se zidu. U mraku je mislila: psihološki pritisak ne izjeda samo onog na koga je usmjeren. Razara cijelu obitelj, lagano, kao hrđa što uništava željezo. Vani sve isto, unutra trulo.
Mislila je: što krivo radim? Kako da probijem zid?
A sama bi si odgovorila: on ne čuje mene. On čuje majku. Njezin glas u njemu je jači od svega.
Te godine Marija je odlučila doma slaviti Novu godinu, s gostima. Sestra, zet, bratična, susjeda Ljubica s kćeri deset, dvanaest ljudi.
Kuhaćemo zajedno, najavila je Marija, ali zajedno značilo je Mirjana radi, Marija nadgleda.
Mirjana je, bez riječi, započela. Jelovnik složen, sve nabavljeno, kuća miriši na mandarine i borovinu. Marija sama kiti bor.
Tri dana prije blagdana Mirjana je izvadila brašno, maslac i jaja i zadivila se pečenju. Ne zato što je trebala, nego što je to jedino što joj je u ovoj kući donosilo iskrenu radost. Bake su je naučile peći savijače u nekoliko slojeva, s voljom i ljubavlju.
Marija je ušla, vidjela tijesto i rekla:
I što je ovo?
Savijače za slavlje.
Imamo tortu iz slastičarne, tvoje savijače nam ne trebaju.
Neka budu oboje. Gosti će se razveseliti.
Pogledala ju je dugo.
Već sama odlučuješ što treba?
Samo želim pomoći.
Ništa nije odgovorila i izašla, ali Mirjana je nastavila mijesiti. Noćas, kada je nahranila prvu turu u pećnicu i pustila tijesto da odmara, legla samo na nekoliko sati pa ustala i ispekla još jednu turu. Nitko nije znao. Zamotala ih je i stavila u hladnu ostavu, na gornju policu.
Te joj je dane intuicija radila na zvonima. Znala je nešto će biti, ne zna što, ali Nova godina prevelika je prilika za Mariju.
Smirena je, režući salatu, pripremajući ribu, polagano ispunjavala zadani zadatak, svjesno i bez straha.
Na Staru godinu gosti su došli oko osam. Stol je bio predivan blistav kristal, ubrusi savijeni u brodiće, po sredini bora grane s češerima.
Marija je zabavljala goste, smijala se, pričala anegdote. Znala je biti šarmantna kad poželi. Mirjana je zujala između kuhinje i boravka, točila, odnosila, pomagala. Krešo je sjedio uz majku i gotovo je nije gledao.
Negdje prije deset, Marija dođe u kuhinju za Mirjanom.
Jesi li jutros radila hladetinu?
Jesam.
Previše je mekana. Ja sam provjerila.
Stavljala sam želatinu točno po receptu.
Onda tvoj recept nije dobar. Stavila sam je na sigurno, nećemo je davati gostima. Sramota.
Mirjana ne odgovara. Uzima pladanj i nosi dalje.
Ali to nije bio kraj.
Dvadesetak minuta kasnije, Marija se ponovno pojavi u boravku s prigušenom ozbiljnošću. Zastane kod stola, nakašlje se. Gosti je pogledaju.
Moram reći, započela je tmurno ovi kolači na stolu… nemojte ih uzimati. Čini mi se da je nadjev pokvaren. Osjetila sam neugodan miris.
Na stolu su mali kolači s gljivama koje je Mirjana jutros ispekla od svježih namirnica. Znala je da su posve u redu.
Gospođo Marija, rekla je jednako mirno, kolači su svježi. Jutros sam ih radila.
Kćeri, kroz život sam prošla puno, nos me nije varao. Nemojmo riskirati.
Gosti su se pogledali. Tko je potisnuo tanjur, Krešo je piljio u čašu.
Srce joj je ostalo hladno. Bez panike, bez suza. Mirjana je izašla iz sobe.
Vratila se s kutijom. Na pomoćni stol izvadila je savijače. Velike, zlaćane, i dalje su vonjale po maslacu i tijestu. Uredne, točno kakve su morale biti.
Noćas sam ih ispekla, rekla je gostima. Pšenične, s jabukom i cimetom. I s kupusom. Probajte, molim vas.
Marijina sestra, Ana Pavić, uzela je komad. Gricnula. Zatvorila oči.
Bože, što je ovo fino! Mirjana, ti sama?
Sama.
Zlatne ruke! reče Ani svojoj sestri.
Marija, kamenog lica, ništa nije rekla.
Još nije stala; Mirjana je to osjećala kožom.
Oko pola dvanaest, Marija opet ustaje. Ovaj put ton ozbiljan.
Neugodno mi je, tim više večeras, reče, dok su gosti zašutjeli ali danas sam primijetila nestanak. Sat. Onaj mužev, s ugraviranim imenom, srebrni. Dobio ga je kao nagradu za dvadeset godina staža. Držala sam ga u komodi. Danas ga više nema.
Tišina u sobi se zategnula.
Ne tvrdim ništa, kazala je. Ali nitko osim nas ne ulazi u kuću. Ključeve imamo samo mi.
Svi su pogledali u Mirjanu.
Nije spustila pogled. Samo je tiho rekla:
Sat će se pojaviti.
Sigurna si?
Jesam.
Marija digne obrvu.
Onda ga pronađi.
Hoću.
Mirjana ustaje. Svi gledaju za njom. Prođe hodnikom, otvori vrata ostave. Unutra vonj starog drveta i lavande. Police s bocama, kutijama, zimskom obućom. Pri krajnjem zidu stari par čizama, koje Marija zadnjih dvadeset godina nikad nije obula.
Uzme zadnju desnu čizmu, zavuče ruku. Prsti nađu nešto tvrdo.
Vrati se u boravak, u ruci sat. Srebrni, s gravurom, u kožnoj futroli.
Evo ga, reče i spusti ga na stol.
Šutnja je bila duga.
Ana Pavić šmrcne. Ljubica bulji u vlastite ruke. Netko tiho zakašlje.
Krešo ustaje od stola. Gleda sat. Pogleda majku.
Mama, kako je završio ovdje?
Marija je htjela nešto reći, otvorila pa zatvorila usta. Prvi put otkako ju je Mirjana poznavala nije imala riječi. Lice mirno. No iza toga nešto je napuklo, kao zid pogođen ovnom.
Vjerojatno sam ga sama spremila pa zaboravila, rekla je neuvjerljivo.
Objašnjenje je bilo spremno, priznati ne namjerava.
No Krešo gleda u nju. I Mirjana vidi kao mu se lice mijenja. Sporo, kao svjetlo prije bure. Nešto razotkriva tu odavno.
Mama, rekao je tiho ali čvrsto, čekaj malo. Rekla si da si ga tražila. Da si ga htjela Ani pokazati. Da si ga sama sakrila, znala bi di je. Ne bi zvala nas da tražimo.
Krešo, nemoj sad…
Sad ili nikad, mam. Evo sata, evo Mirjane, evo mene. Hoću znati.
Maria se okrene. Oči su joj suhe. Pogleda sina s onom čudnom mješavinom ljubavi i gorčine koju je Mirjana naučila prepoznati.
Jedinac si. Trideset godina samo si mi ti ostao.
Znam.
Nisam joj htjela zlo. Samo… stane, tiho, kao iznenađena: Nisam te htjela izgubiti.
Krešo dugo šuti.
Mama, trideset mi je godina. Razumiješ?
Ona ništa. Okreće se prema prozoru.
Novu su godinu ipak dočekali. S čašama šampanjca, s mukom u zraku kakvu ostavlja tek nešto važno. Gosti su se razišli; Mirjana poslužila čaj i savijače.
Kad su svi otišli, Krešo je prao suđe, Mirjana čistila stol. Marija je nestala u sobu, iza zatvorenih vrata bila je tišina.
Radili su u tišini, dugo. Kad je sve bilo maknuto, Krešo sjedne i reče:
Mirjana, moramo razgovarati. Ozbiljno.
Znam.
Unajmio sam stan. Prije tri dana. Dugo razmišljam, stalno odugovlačim. Sad više neću.
Mirjana ga pogleda.
Zašto baš prije tri dana?
Šuti.
Vidio sam te noću kako ustaješ i pečeš. Nisam rekao ništa, samo sam legao natrag, ali shvatio: nešto čekaš, spremna si na sve što god mama smisli. I pitao sam se koliko dugo već vodiš taj rat sama?
Glas mu je bio ravnomjeran. Gotovo kriv.
Nisi me branio, izrekla je Mirjana, bez ljutnje.
Ne. Nisam. Kukavica sam.
Nisi kukavica. Samo te strah nje bio jači od brige za nas.
Ništa nije odgovorio.
Useljavamo od prvog veljače, dvica, prazna je pa treba sve kupiti.
U redu.
Nisi ljuta?
Gledala ga je umorno lice, bora između obrva koje prije nije bilo.
Ne znam što osjećam. Pitaj me za godinu dana.
Klimne. Prigrli je nježno.
Na hodniku je vonjala na čiste tanjure i pečene savijače, a ona je mislila: ženska sreća, o kojoj svi pričaju, ne izgleda kao u filmovima. U filmu su ruže. U stvarnosti: stajati u kuhinji u ponoć, mirisati na čist tanjur i pitu, pored čovjeka koji je, napokon, odlučio odrasti.
Jutro, prvog siječnja, dok je Krešo spavao, Mirjana izađe u dvorište. Snijeg je stao, sve je bilo bijelo i oprano. Stana Špoljar je hranila ptice.
Sretna Nova godina, kaže Mirjana.
Također, draga. Kako je prošlo?
Svakojak.
Onda je dobro. Loše je kad je sve jednako.
Mirjana se osmjehne.
Stano, smijem vas pitati? Znate li gospođu Mariju dugo? Je li uvijek bila takva?
Starica šuti, skuplja mrvice.
Uvijek, ne. Dok je bila mlada sasvim drugačija. Kad je muž otišao nešto se u njoj zatvorilo. Onda je odlučila kad je život prevari, nikom više neće dozvoliti da ju prevari. Odatle taj red i stisak. I kontrola sina.
A sin?
Volio ju je, a i žalio. Sažaljenje, znaš, drži jače od bilo kojeg lanca. Njega je vezala sažalost, ne strah, ma kako ti to izgledalo.
Mirjana gleda snijeg.
Znam sada samo jedno mjesecima nisam bila ustrašena zbog nje. Bojala sam se da izgubim njega. Taj me strah vodio.
A sad?
Sad sam samo umorna od straha.
Stana klimne. Posipa zadnje mrvice. Ptice navale i zakrče.
Umorna od straha e, to ti znači da si odrasla.
Stajale su još malo, a onda se Mirjana vratila u kuću.
Marija je sjedila za stolom, pila čaj. Pred njom prazan tanjurić, raširene novine, ali nije ih čitala. Samo je gledala kroz prozor.
Mirjana natoči sebi čaj, sjedne nasuprot. Šute. Vani ptice cvrkuću.
Gospođo Marija, reče Mirjana. U veljači odlazimo.
Svekrva nije micala.
Krešo je našao stan. Ići ćemo sami.
Njegova odluka?
Oboje smo odlučili.
Duga tišina.
Dobro, reče Marija naposljetku.
Ništa više ne reče. Ustane, odnese šalicu, ode. Vrata se tiho zaklope.
Sljedeće četiri tjedna prošle su mirno. Neobično mirno. Marija više nije prigovarala, govorila je malo, tiho prolazila kroz kuću, kuhala svoje čajeve, navečer gledala televiziju. Povremeno bi Mirjana osjetila njezin pogled dug, tražeći, s nečim novim u njemu: ne bijes. Možda nesigurnost.
Krešo je s majkom razgovarao. Ne svađao se, razgovarao. O čemu Mirjana nije znala niti je slušala. No bila je to novost.
Jedne večeri sjeli su zajedno i gledali neki film, Mirjana se kasnije nije ni sjećala naslova. Samo su gledali, rame uz rame, i bilo joj je tako obično i tako dobro, da nije mogla vjerovati.
Dogovorili su se da sele dva dana iza Nove godine.
Njene su stvari stajale spakirane: torbe, kutije, ono što je donijela i ono što se skupilo. Krešo je pakirao svoje knjige, alate, sve nosio u auto. Marija nije došla pomoći, sjedila je u dnevnom boravku.
Kad je sve bilo spremno, Krešo je ušao.
Mama, mi idemo. Nazvat ću navečer.
Tišina.
Mama?
Idi, reče ona, ne okrećući se.
Stajao je sekundu, pa joj prišao, poljubio je u kosu. Ruka joj je na naslonjaču lagano zadrhtala.
Mirjana je stajala na vratima.
Doviđenja, gospođo Marija.
Napokon ju pogleda. Dugo. Lice joj je bilo nedokučivo.
Doviđenja, izusti.
Izašli su. Auto parkiran pred kapijom, zatrpan. Mirjana pogleda kuću poslednji put. Cigla, zavjese pod konac. U prozoru silueta.
Mislila je na tu ženu, godine provedene u sterilnoj čistoći i samoći maskiranoj u red. Bez mržnje. I bez sažaljenja. Samo mislila.
Krešo upali auto. Hladno je, para suklja iz auspuha.
Ajmo? upita on.
Ajmo, odgovori Mirjana.
Auto se pokrene. Kuća Marije Varge nestane iza zavoja. Mirjana gleda naprijed, prema snježnoj cesti.
Vozili su desetak minuta u tišini. Onda Krešo reče:
Moramo uzet normalan krevet, onaj stari je skroz raskliman.
Okej.
I zavjese, gole šipke su.
Izabrat ćemo.
Znaš li birati zavjese?
Nasmije mu se.
Naučit ću.
I on se nasmije prvi put nakon dugo.
Novi stan miriše na svježe farbu i drvo. Prazne sobe odzvanjaju koracima. Kutije uz zid. Prozor gleda na običan veljački haustor: auta, goli grmovi, netko s vrećicom iz Konzuma.
Mirjana šeta kroz stan. Zaviruje u kuhinju, kupaonicu, staje kod prozora, gleda dolje.
Ni veselje, ni olakšanje koje je možda očekivala. Samo tišina. Mirna, nenapunjena tišina spremna da je ispuniš sa čim hoćeš.
Za leđima čuje korake. Krešo spusti kutiju na pod.
I, kako ti se sviđa?
Mirjana šuti.
Pitaj me za godinu dana.
