Ivan je ispržio krumpire, otvorio teglicu kiselih krastavaca. Danas je godina dana otkako je ostao bez svoje Olene. Odjednom je netko pokucao na vrata.

Ivan je ispržio krumpire, otvorio malu teglu kiselih krastavaca. Danas je godina dana otkako Maja više nije s njim. Odjednom, začuje kucanje na vrata. Došla si, smiješi se Ivan kad ugleda susjedu Doru na pragu i pozove je za stol. Sjeli su, zašutjeli nakratko, sjetili se Maje. Iz džepa Ivan odjednom izvadi neku kuvertu. Dora, ovu kuvertu mi je Maja dala prije nego što je otišla, kaže tiho pružajući joj. Ali to je za tebe, začuđena je Dora. Samo čitaj, pa ćeš razumjeti, prošapta Ivan. Dora otvori kuvertu, pročita i naglo udahne.

Zet je obećao doći po Doru Matijević u subotu rano ujutro. Šteta što mora otići s vikendice, ali kraj je listopada. Isključili su vodu, vrijeme je za povratak kući.

Doro! Dora Matijević, jesi doma? začuo se glas Ivana Kovača, susjeda s obližnje parcele, uz tiho lupkanje na vratima.

Uđi, Ivane, još sam ovdje. Pakiram stvari, zet mi dolazi preksutra. Valjda će me opet grditi što sam svega natovarila. Ali što ću, stvari mojih skoro pa i nema. Sve više je plodova iz vrta. Sušila sam jabuke, bila je to prava jabukasta godina. Krastavci, pinđur, džem. Ne mogu to ostaviti. Za koga sam radila, nego za njih. Meni treba tek malo toga.

Eh, nemoj mi govoriti, Doro. I ja se spremam kući, ali malo kasnije. Za sada još ostajem. Prekrasna je jesen. Maja je posebno voljela ovo doba godine. Da, zato sam i došao Sjećaš se kako smo svi zajedno zatvarali sezonu na vikendici? Josip, tvoj još je bio ovdje, cijelo dvorište prepuno. Djeca mala, vrt mlad. Sad je sve obraslo, ali onda je bilo uredno, jablani tek posađeni, činilo se neće nikad narasti. Uglavnom, danas je godina dana otkako Maje nema. Htio bih se sjetiti, Ivan se poigravao kuvertom među prstima. Ne želim sam, lakše je udvoje. Hoćeš doći? Ispržio sam krumpira. Sjetit ćemo se zajedno Maje. Imam ti i nešto reći.

Naravno, Ivane, uzmi ove kisele krastavce. Evo, doći ću za pola sata, samo još malo da složim sve.

Obitelji su im se družile godinama. Zajedno gradili kuće, sadili voćnjake, pomagali jedni drugima. Ljetni rođendani uvijek proslavljeni u zajedništvu. Ljeto je kao mali život svake godine ponovno. Sada Dori ljeti dolaze unuci, nikad joj nije dosadno. A Josipa više nema već sedam godina. Ali Ivan i Maja, bili su uvijek blizu, do prošle jeseni kad je Maja nestala. Hvalila se da je smršavila, kao manekenka izgleda. I onda… I ovo je ljeto bilo neko čudno, sve je imalo čudan miris u zraku. Ivan nije znao što bi sa sobom, prekapao vrt, ali tko će saditi Maje nema. Samo se čulo kako u šupi nešto pokušava popraviti, svađao se sam sa sobom ništa nije išlo. Dori unuke nisu često dovodili, čas more, čas kamp s roditeljima. I sama se pitala za koga sadi toliko rajčica i paprike. Zalijevala je, okopavala, kao da je sve na svom mjestu.

Dora uzdahne, što ćeš, tako je. Presvukla se i pošla kod susjeda, obećala je.

Ivan ju je čekao, stol pokriven domaćom blagom, krumpiri prženi, rajčice, Dori otvori teglu domaćih krastavaca:

Sjedni, Dorice, sutra mi stiže djeca. Danas ćemo se ti i ja sjetiti naše Maje. Pogledaj, našao sam stare slike. Vidi Josipa kako sadi višnje s tobom. Ovo smo svi iz šume, puni košare gljiva. Tu uz roštilj, vidi Maja se smiješka u vatru. Ivan natoči po čašicu rakije Za naše voljene. Za moju Maju, i tvog Josipa. Ušute, zagrizu krastavac. Ivan izvadi iz džepa kuvertu:

Dora, nemoj se čuditi, ali molim te saslušaj. Prošla jesen Maja je otišla pred mojim očima. Još u kolovozu smo zadnji put bili na vikendici. Držala se, nije bila tužna, bila je snažna. Proživjeli smo život kao kroz slike, kao da opet gledamo stara ljeta. Gledali smo skupa omiljene, stare filmove. Pričali o svemu. I onda mi Maja jedno veče veli:

Ivane, obećaj da ćeš napraviti što te zamolim. Obećavaš? Nije to molba, to ti je moja zadnja želja. Nemoj proturječiti, znaš i sam sve.

I dade mi ovu kuvertu. Možeš zamisliti, pisala je, znala je da ja je neću baciti. Evo, pročitaj, pruži Ivan kuvertu Dori.

Ali to je tvoje…

Ti čitaj, samo čitaj, sve će ti biti jasno.

Dora otvori kuvertu i izvuče list papira, prepoznaje Majin rukopis:

Ivane, dragi, što da se radi, ja odlazim prije. Ali život ide dalje, živi i za mene! Obećajem ti, budi sretan. Ne znači da ćeš zaboraviti. Težak mi je osjećaj da je sve gotovo. Ne želim gledati odozgo i patiti zbog tvoje tuge. Nemoj se bojati biti sretan, voljeli smo život skupa. Ne želim da budeš sam. Možda ćeš ponovno nekoga voljeti, i znaj ja neću biti protiv, dapače. Voljela bih da to bude Dora, uvijek mi se činilo da ti je draga. Dobra je, razumjet će, predloži joj da živite zajedno svima će biti ljepše. Uvijek smo bili borci. Molim te, živi unatoč svemu, Ivane. Tvoja Maja.

Dora je pročitala jednom, pa još jednom, pogledala Ivana.

Obećao sam napravit ću što je željela. Rekao sam ti, a ti odluči, Ivan je bio uznemiren. Dora, hajdemo pokušati. Družimo se toliko godina, tu su tople uspomene. Nema krivnje u tome. Radovati se svakom danu je blagoslov, očaj je grijeh. Budi moja supruga, Dora, obećavam nećeš požaliti.

Dora nije znala što reći, bilo je sve tako neočekivano. Pogledala je Ivana i promislila da možda ima istine u Majinim riječima:

Ivane, dobro, razmislit ću. Reći ću zetu da ostajem još tjedan dana.

Na tome su se dogovorili i Ivan ju je otpratio do kuće.

Te noći Dora nije mogla zaspati. Prva odluka u dugom životu ovoliko ju je mučila. Pred zoru joj se u snu pojavio Josip. Smiješi se, rukom joj daje znak što čekaš? U dvoje je život lakši. Udi za Ivana, bit ćeš još čvršća. Nisam protiv, dapače drago mi je. Da Dorica moja ipak nije sama.

Sljedeće su ljeto Dora i Ivan srušili ogradu između parcela. Sad im je unuka dvostruko više neka trče! Ivan je ispod oraha postavio ljuljačku, prekopao vrt Dora posadila čuda: blitve, paprike, paradajze, lubenice, mrkve… Dovoljne za cijelu, sad veliku, obitelj. Unuke pomažu baki, svaka ima svoj mali vrt. Djeca, već odrasli, vikendom navrate. Vesele se što roditelji nisu više sami, već u društvu.

Možda će biti onih što će ih osuđivati. Samo Maja i Josip odozgo gledaju i smiješe se. Zavjet biti sretan je ispunjen. Život, usprkos svemu, ide daljeU sumrak su navečer, dok su djeca već spavala, Dora i Ivan sjedili jedan do drugoga ispod ljuljačke, svatko sa šalicom toplog čaja u ruci. Lišće je šuštalo, miris jeseni se vratio kao prije mnogo godina. Dora polako stavi svoju ruku na Ivanovu. Oboje su gledali prema stablima koje su davno zajedno sadili s onima koji više nisu tu, znajući da uspomene žive u svakom listu, svakom voćnom plodu, u smijehu njihove djece i unučića.

Tišina je bila puna značenja. Ivan pogleda Doru i tiho, gotovo šapatom, reče: Znaš, kad zatvorim oči, najprije čujem Majin smijeh, a onda odmah i tvoj. Ne bojim se više. Sve ima svoje vrijeme, a ovo naše sad je baš pravo.

Dora se nasmije. Tiho, ali prepunim srcem, doda: I kad dođe nova jesen, nek je prepuna djece i mirisa. Nek se svi vraćaju u naše vrtove, kao nekad.

Zastali su i osluškivali, a u krošnjama vjetar nosi zvuke. Sjećanja, tuga, radost i mir. Iznad njihovih glava ljuljačka se lagano njiše nitko nije na njoj, a opet, kao da je svatko tko je nekad bio. Ispod oraha, pod mjesečinom, Dora i Ivan znaju: ni ljubavi, ni života ne treba se bojati više puta. Zato su im ruke čvrsto spojene, jer novo poglavlje pišu zajedno, u vrtu koji ne poznaje kraj.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

eight − 5 =

Ivan je ispržio krumpire, otvorio teglicu kiselih krastavaca. Danas je godina dana otkako je ostao bez svoje Olene. Odjednom je netko pokucao na vrata.
Pravo na mir i spokojstvo