Ne dam njegov stan
Zašto si došla?
Valentina je stajala na vratima, nije odstupala ni koraka. Ruke joj bile na dovratniku, kao da štiti ulaz u sobu, a ne u vlastiti život.
Dobar večer, gospođo Valentino.
Pitala sam zašto si došla.
Marina nije odmah odgovorila. Pogledala je na prag, na stari otirač, plav s bijelim rubom, koji je ona sama nekoć kupila na Dolcu. I dalje je ondje ležao, pohaban, ali ne i bačen.
Smijem li ući?
Pauza je trajala dugo. Valentina se nije pomaknula. Pa ipak, nakon nekoliko trenutaka, okrenula se i otišla prema kuhinji. To se valjda moglo smatrati pozivom.
Marina je ušla, zatvorila vrata. U predsoblju je miris bio poznat, ali opet nekako drukčiji nego prije. Nekad je to bio miris dima od Goranove jakne, što je visjela baš tu, na lijevoj vješalici. Sad je tamo visio samo flanelasti kućni ogrtač i stara vunena kapa.
U kuhinji je Valentina već bučno stavljala kuhalo na peć, iako nije izgledalo kao da misli ponuditi čaj. Više je izgledalo da treba nešto raditi rukama.
Vidjela sam svjetlo u prozoru reče Marina. Prolazila sam.
U deset navečer?
Autobus je kasnio. Čekala sam na stanici.
Valentina stavi vodu za čaj, okrenu se i pogleda je pogledom kakvim se gleda osobu kojoj odavno ne vjeruješ, ali još nisi potpuno odustao od nje.
Skini kaput, kad si već ušla.
Marina objesi kaput na onu istu lijevu kuku, pod kapu. Zatim promisli i prebaci ga desno.
Sjedile su jedna nasuprot drugoj. Valentina je natočila čaj, iako nije ništa pitala. Pred Marinu je stavila šalicu, nije ni pogledala je li hoće. Šećer je pogurnula prema njoj, ne dižući oči. Pokreti su joj bili mehanički, kao što to radiš kad gost sjedi za stolom, pa tijelo zna što treba, iako misli i dalje priželjkuju da gost ni ne dolazi.
Kako si? upita Marina tiho.
U redu odgovori Valentina, grijući rukama šalicu. Kao i uvijek.
Marina je promatrala te ruke, koža napeta, zglobovi izraženi, stare pjege. Ali stisak oko šalice govorio je više od riječi “kao uvijek”.
Htjela sam razgovarati reče Marina.
O čemu?
O svemu pomalo.
O papirima?
Marina zastane.
Ne samo o tome.
Valentina otpije gutljaj i spusti šalicu uz lagani zvuk, koji je mogao biti slučajan, a mogao biti pun značenja.
Što se papira tiče, pričaj s javnim bilježnikom. Ja sam sve rekla.
Znam.
Onda čemu opet?
To nije bilo pitanje. Marina nije ni pokušavala odgovoriti kao na pitanje. Pokuša čaj, previše vruć. Spusti ga natrag.
Vani je rominjala ona sitna zagrebačka kiša u jesen, koja ne pada nego kao da lebdi u zraku. Svjetlo sa stupa ljuljalo se i bacalo sjene po prozorskoj dasci.
Marina je dobro znala ovu kuhinju. U lijevoj ladici, gdje su omoti od kruha i stare baterije, one koje Goran nikada nije bacao, misleći “možda još imaju malo”. Pod sudoperom kanta koja se ondje stavlja samo kad curi cijev a cijev je svake jeseni pomalo curila. Iza frižidera pukotina u koju je jednom ispala kuna, i svi su je pokušavali izvući linijarom Goran je umirao od smijeha, i Ante je, i ona.
Ante. Tri mjeseca.
Donijela sam pekmez reče najednom. Od šljiva. Ostavila sam na ulazu u vrećici, možda nisi ni primijetila.
Valentina baci pogled prema hodniku, pa opet na stol.
Vidjela sam.
Voliš od šljiva.
Voljela sam. Pauza. Volim.
U toj omašci bilo je nešto krajnje precizno, kao da ni ona ne zna u kojem vremenu sada živi.
Marina je shvaćala. I sama je katkada znala započeti o njemu u sadašnjem vremenu, a onda bi utihnula i pauza bi postala gotovo bolna.
Čula sam da planiraš k Tamari u Rijeku reče Marina.
Planirala sam. Još nisam otišla.
Što te drži?
Ma… Valentina slegne ramenima. Poslovi.
Marina ju je gledala. Nije bilo poslova, to su obje znale. Bio je stan, koji nije željela ostaviti sam. Bio je strah da, kad ode, neće imati kome doći natrag. Možda i osjećaj da će je Tamara žaliti a ona s time nikad nije znala.
Gospođo Valentino reče Marina, glas joj omekšao. Nisam došla radi papira. Iskreno.
Iskreno ponovi Valentina i bilo je teško razlučiti vjeruje li joj ili samo izgovara to zbog nje.
Znam da si ljuta.
Nisam ljuta.
U redu.
Samo ne razumijem Valentina je sada govorila živo, kao da nešto u njoj popušta. Ne razumijem kako to možeš. Prošlo je pola godine. Ti si već, znači, otišla dalje. A ja sam ostala ovdje.
Marina nije započela onu praznu “krivo misliš” frazu. Samo je sjedila.
Vidjela sam te nastavila je Valentina. Ljerka iz susjedstva me vidjela, rekla je. Bila si s nekim u kafiću, u kolovozu, na Kvatriću.
To je bio kolega. Radili smo zajedno na projektu.
Kolega ponovi Valentina, polupodrugljivo.
Da.
Valentina ustane, priđe prozoru. Stoji okrenuta leđima, gleda kišu na cesti pod žutim svjetlom.
Ante te je volio reče, ne okrećući se. Jako te volio. Možda i više nego što si mislila.
Shvaćala sam.
Nisam sigurna.
Marina jače stisne šalicu. U njoj se nešto prelije, kao ona sjena svjetla po stolu. Znala je da će reći nešto što će požaliti, pa je radije odlučila šutjeti.
Ne mislim da si loša reče Valentina napokon. Stoji još uvijek uz prozor. Mlada si, imaš četrdeset i dvije, pred tobom je život. Meni šezdeset osam, imala sam sina. Jednog.
Znam.
Sad ga nema. A ti dođeš s pekmezom.
Bilo je u tom preciznosti nešto zahvalno, iako su riječi bile bolne.
Ne znam kako bih drukčije izustila je tiho. Ne umijem bez riječi. Moram nekako doći. S pekmezom, jer bez toga je još gore.
Valentina se vrati, pogleda je pažljivo.
Jesi plakala prije no što si ušla?
Malo.
Na stubištu?
Da.
Nešto se na Valentininu licu nevidljivo mijenjalo. Sjela je natrag za stol.
Eto vidiš, obadvije smo lude promrmlja, ovaj put bez ironije.
Zastale su. Kiša je pojačala, sad je bila prava, glasnija.
Ispričaj mi zamoli Marina o oporuci. Što te najviše pogodilo? Ne preko odvjetnika, nego da mi sama kažeš.
Valentina je na trenutak djelovala iznenađeno. Kao da ne vjeruje da netko želi čuti njenu priču.
Stan reče. Njegov stan, koji smo mu s ocem kupili. Zdravko i ja smo na njega štedjeli osam godina. Bio mi je važan, da Ante ima svoje. Onda ste oboje tamo živjeli, i nikome nije smetalo. Ali stan je bio njegov, a sad po papirima…
Po papirima prelazi meni izgovori Marina mirno.
A niste bili vjenčani.
Zajedno smo proveli šest godina.
Znam. Valentina sklopi ruke na stol. Ali čini mi se… čini mi se da bi on htio da imam nešto s time. Da ne bude ovako.
Sam je napisao oporuku, gospođo Valentino.
Znam. Duga pauza. Možda je i dobro napisao. Ne znam više. Prvih mjesec dana bila sam bijesna. Sad više nisam. Samo mi je nejasno.
Što ti nije jasno?
Zašto ga ostavljaš. Čula sam, rekla si Ljerkinoj kćeri da možda nećeš ostati. Da je za tebe sama ta kuća previše. Zašto onda držiš?
Marina je šutjela.
To sam govorila kad mi je bilo stvarno teško, još u srpnju. Nisam još odlučila.
Ako ga budeš prodavala započne Valentina.
Ne namjeravam ga prodati.
Ali ako nekad, jednog dana… Hoćeš meni reći prvoj? Ne nekom strancu, meni?
Tu je Marina shvatila što je najvažnije. Nije to stan, nisu to novci. Nego ovo. Ne biti strana. Biti prva koja mora znati. Sačuvati tu nit s pokojnim sinom, preko žene koja je bila u njegovom životu, kuhala mu, poznavala ga na način na koji majka ne može.
Prvoj ću ti reći obeća Marina.
Valentina klimne, samo jednom, kratko. Natoči još čaja.
Jesi li što pojela danas? upita.
Ujutro.
Ujutro… ustane i otvori frižider, više ne pitajući ništa Kuhala sam juhu, rezančiće. Hoćeš?
Hoću.
Dok je Valentina grijala juhu, Marina ju je gledala u leđa, i pomislila da su možda u nekom drugom životu mogle biti drugačije. Možda bi zajedno išle na more, slavile praznike, zvale se spontano. A možda ipak ne, možda bi uvijek bile ovako oprezne, previše različite za bliskost, a ipak nedovoljno strane za potpuni zaborav.
Juha je bila dobra. Jednostavna, bez petljanja. Mrkva, luk, rezanci, malo peršina. Onakva kako kuhaš za sebe kad ti se ne da, ali moraš.
Fina je reče Marina.
Ne pretjeruj.
Stvarno je.
Valentina je jela polako. Onda reče, ne dižući pogled:
Tražio te u bolnici. Znaš?
Marina zastane.
Ne.
Otišla si onda u travnju, rekla si na seminar. On se primio pretraga, ja dolazila, a on stalno pitao kad se vraćaš. Ja rekla, ne znam. On rekao, trebala je već doći. Sutra možda. Onda preksutra.
Marina spusti žlicu.
Došla sam dan poslije, čim sam saznala.
Znam. Napokon podigne pogled. Nije predbacivanje, samo želim da znaš.
Zašto?
Ne znam. Da netko drugi zna, osim mene.
To je bilo pošteno. Marina je osjetila suhoću u ustima, iako je maloprije jela. Uzela je šalicu. Čaj je već bio hladan.
Nije mi rekao da se boji reče potiho. Mislila sam da je miran, da prihvaća. Da mu je bolje kad ga ne maltretiram brigom.
Nije volio sažaljenje.
Upravo to. Mislila sam da radim dobro.
Možda i jesi slegne ramenima Valentina, odnese prazne tanjure. A možda i ne. Tko više zna.
To “tko zna” ostalo je lebdjeti u tišini.
Marina je pomogla brisati posuđe, iako je Valentina šutke protestirala. Stajale su zajedno pokraj sudopera, jedno pralo, drugo brisalo. Toliko običan prizor da su obje vjerojatno pomislile isto, ali nijedna to nije izrekla.
Vratile su se za stol. Valentina je izvadila kekse iz zelenog limenog boksa, one koje je kupila u “Krašu” na uglu, usitnjene i jednostavne.
Ljerka kaže da bih trebala u neki kružok reče Valentina Penzići slikaju akvarele u domu kulture, svaki četvrtak.
A ti bi htjela?
Ne znam. Smiješno mi je.
Zašto smiješno?
U mojim godinama…
U tvojim godinama je taman nasmiješi se Marina.
Valentina na trenutak pogleda poluironično.
Kao socijalna radnica zvučiš.
A ti kao da ti je sto godina.
Šezdeset osam.
Nije sto.
Valentina uzme keksić, žvače ga polako.
Cijeli život sam bila zaposlena. Zdravko, pa Ante, pa posao, pa onda unuci koji nikad nisu došli. Ne znam ja tek tako slikati. Akvareli su za one koji nemaju ništa drugo.
Možda je baš vrijeme da se nauči.
Lako tebi pričat.
Teško je pričati odgovori Marina. I meni je teško.
Valentina je gleda.
Što, ti ćeš u kružok isto?
Ne. Ali i ja moram nekako naučiti biti sama. Imam posao, prijateljice, sve. A dođem doma i ne znam gdje sa sobom. Mislim kako bi sad sigurno Ante ušao, nešto svoje glupavo prokomentirao, i sve bi opet bilo na mjestu.
Pauza.
Znao je pričat gluposti reče Valentina.
Znao je.
Kaže mi: “Mama, uvijek sam mislio da su ježevi mali ježevi, a veći su jezovi”. Čudno dijete.
Meni je tvrdio da slon na mongolskom znači “zaan” i da to zvuči kao “znam”.
Valentina se nasmije. Prvi put taj smijeh zvučao je tiho, iskreno, kao da sama sebe iznenadi.
Bože dragi, odakle mu to.
Puno je čitao.
S pet godina s knjigom. Nisam ga mogla maknut od stola.
Pokazivao mi je sliku, vi na vikendici, njemu osam godina, sjedi na trijemu s knjigom dok se drugi igraju.
Sjećam se vikendice Valentina pogleda u daljinu, negdje gdje se može gledati samo kad se prisjećaš. Zdravko je u vrtu, od jutra do večeri. Ante čita, ja se ljutim, pa pustim po svom.
Što je tada čitao?
O kapetanima, o moru. Nije ga vidio do šesnaeste. Kad smo došli na Jadran, stoji na plaži i gleda. Zdravko kaže: “I, kako ti se sviđa?” On kaže: “Nije isto. U knjigama je veće.”
Marina se nasmije. I sama je čula tu priču od Ante drugačiju verziju, ali prepoznatljivu. Koja je prava, tko zna. Možda ni jedna, možda je to već postalo obiteljska legenda.
Često je pričao o Zdravku reče Marina. Nedostajao mu je.
Zdravko, Nikša Radoš, umro je prije šest godina, malo prije nego je Ante upoznao Marinu. Nikad se nisu susreli.
Da odgovori Valentina jednostavno. Nedostajao je.
Tebi isto?
Svaki dan. Bez gorčine, mirno, kao nešto odavno prihvaćeno. Navikneš, ali nedostaje. To nije proturječje.
Nije složi se Marina.
Šutjele su.
Ispričaj mi o njemu, kad je bio mali zamoli Marina. Nisam puno znala iz djetinjstva, nije volio pričat o tome.
Valentina ju pogleda.
Zašto želiš?
Jer ću nestati jednom, a sad još mogu čut iz prve ruke.
To je zvučalo možda grubo, ali nije povlačila riječi. Istina je.
Valentina šuti, pa ustane, odlazi iz kuhinje. Marina čuje kako škripi ormar u sobi, kako prebire nešto. Vraća se s kartonskom kutijom, onom što stoji na ormaru, izvađenom samo za posebne prilike.
Njegovo je kaže. Prošla sam sve u rujnu. Dio sam podijelila, dio ostavila.
Otvara poklopac. Unutra bilježnice, malo igračaka iz djetinjstva, papirići s crtežima. Marina pažljivo primi jednu bilježnicu, otvori. Dječji rukopis, kriv i pažljiv. “Ante Radoš, 2. razred”.
Isuse prošapće.
Eto, vidiš reče Valentina. Tako kažem svaki put kad gledam.
Listale su zajedno. Valentina je pričala, Marina slušala. O tome kako je sa šest htio naučiti stajati na glavi, hodao tjedan dana s kvrgom. Kako je jednom u kuću donio mačka, otac nije volio, kasnije se vezao. Mačak je otišao sam, Ante rekao “ima pravo, želi biti neovisan”. Kako je s četrnaest izjavio da će biti informatičar, jer informatičari mogu raditi u papučama.
I radio je u papučama reče Marina.
Obećano, ispunjeno.
Bila je već skoro ponoć kad je Marina podigla pogled s bilježnica i shvatila koliko je sati.
Moram kući. Zadnji tramvaj će mi pobjeći.
Ostani reče Valentina, naglo, pomalo začuđena vlastitim riječima. Kauč je u sobi, mogu ti namjestiti.
Ne bih htjela smetati.
Kome smetati?
Marina ju pogleda. Valentina gleda prema prozoru, kao da ju je to izletjelo mimo njene volje.
Dobro reče Marina. Hvala.
Dok je Valentina namještala krevet, Marina je prala šalice. Stajala kraj sudopera i gledala odraz u tamnom prozoru, kuhinja u žućkastom svjetlu, vlastita silueta. Pomisli kako prije tri mjeseca ne bi zamislila ovakav večer. Tu juhu, te bilježnice, to “ostani”.
Pomislila je kako odnos između onih koji su izgubili kanali riječi i javnih bilježnika nije dovoljan. Treba samo doći, s pekmezom ili bez, biti tu, čekati dok se nešto ne posloži.
Možda i neće. Ali večeras se pomaknulo.
Soba je bila ona u kojoj je par puta prespavala s Antom kod Valentine. Kauč isti, udubljen svestrano, s kariranom dekom koju je Valentina zvala “smeđa”, iako je bila uglavnom crvenkasta. Marina je legla, pokrila se, gledala u strop.
Na polici knjige, većinom Zdravkove, izblijedjelih korica. Stari “Prosjaci i sinovi”, “Zlatarevo zlato”, nešto o povijesti. Među njima jedna mala, tanka knjiga, različita. Marina se uspravi, ugleda naslov: “Pisma iz ničega”, autor nepoznat. Otvori prvu stranicu. Na naslovnici rukom piše Ante, kojeg bi prepoznala među tisuću: “Mami za rođendan. Čitaj polako. Volim te.”
Marina zatvori knjigu.
Vrati je na policu.
Gleda u nju dugo, u polumraku.
Iza zida je tišina, samo Valentina šuška, škripe daske, povremeno voda iz slavine. Život koji, unatoč svemu, teče dalje. Mali, običan život.
Ujutro Valentina kuha zobenu kašu. Marina ulazi u kuhinju, Valentina kaže: “Sjedi,” i stavi pred nju tanjur bez pitanja. Pokraj nje čaša s narančinim sokom, što ju je iznenadilo. Vani mokro, listopadsko jutro, asfalt sjaji, grane skoro gole.
U koliko ti počinješ? upita Valentina.
U deset. Stignem.
Stižeš, tu blizu. Miješa kašu. Ideš na tramvaj?
Da.
Treća stanica, znam.
Znaš? iznenadi se Marina, nije očekivala.
Ante je pričao. Kratko.
Marina jede kašu. Slana je, ne slatka, s maslom. Takva kakvu nije jela sto godina mama joj isto tako kuhala, a kasnije je navikla na slatku. Sad je ova slana, kao nešto što joj je vraćeno davno zaboravljeno.
Hoću ti nešto pokazati reče Valentina i donese omotnicu. Našla sam kad sam čistila. Njegovo je, s vojnog vježbališta. Nije bio u vojsci, ali su išli iz fakulteta na obuku, pa mi je slao pisma. Ne dam zauvijek, samo da znaš kakav je bio.
Izvadi pismo, trostruko presavijeno, i položi pred Marinu. Marina ga uzme. Tri stranice sitnog rukopisa. Čita polako, kao što piše u onoj knjizi.
Ante je opisivao kako u rano jutro kroz prozor magla, kako stablo topole stoji ispred barake, ne giba se, dobro je što nešto stoji usprkos svemu. Piše kako mu fali mamina pita, kako mu je stalno bučno i želi tišinu svoje sobe.
To je bio drugi Ante, kojeg Marina nije poznavala. Mlađi, mekši, još nesazrio u onome što je postao.
Mogu li ga prepisati? Ili uslikati? Samo za sebe.
Valentina je gleda.
Uzmi ga, zauvijek. Ne treba mi više.
Ne, tvoje je.
Marina. Prvi put večer i jutro Valentina je izgovorila njeno ime. Uzmi.
Marina vrati pismo u omotnicu. Osjeti da bi trebala nešto reći, ali ne nalazi riječi.
Zajedno su prale suđe. Valentina pere, Marina briše, kao sinoć s tanjurima, ali sada s nekim blagim sklonom zajedništvu.
Ipak otputuj Tamari reče Marina. Stan neće pobjeći, Tamara te sigurno čeka.
Zvala je prošli tjedan prizna Valentina. Kaže da sam je povrijedila.
Evo vidiš.
Vidjet ćemo.
Gospođo Valentino…
Vidjet ćemo.
Marina vrati kuhinjsku krpu na kuku.
Mogu ja dolaziti? upita tiho. Ne često. Povremeno.
Valentina zatvori slavinu, uzme krpu za ruke, dugo je gleda.
Dođi reče napokon. Skuhat ću juhu.
S rezancima?
A možda i s heljdom.
S rezancima je najbolje.
Dogovoreno.
Marina se odjene. Valentina ju isprati do vrata. U predsoblju Marina obuče kaput, uzme stvarčice, pogleda je.
Hvala za noćas.
Ma… Valentina gleda negdje mimo nje. Idi, zakasnit ćeš na posao.
Marina primi ručku, pa zastane.
Ona knjiga, koju ti je Ante poklonio. Čitala si?
Započela. Pauza. Polako čitam.
Napisa je “čitaj polako”.
Znam. Valentina šutne pa doda: Znao je što govori.
Marina kimne. Otvori vrata.
Doviđenja.
Doviđenja reče Valentina.
Vrata se zatvore. Marina stoji na stubištu, iznutra se čuje tiho škljocanje brave. Ne odmah, s odgodom, kao da Valentina stoji za vratima, sluša je li otišla.
Na stubištu je vonj na vlagu i malo boje. Žarulja na drugom katu treperi, ali ne gori. Marina spušta polako, drži se za ogradu.
Na ulici isto tamno, listopad, ljudi idu na posao, tu negdje trubi auto, golubovi šetaju ozbiljno. Sve je obično, ali sve ima veze s proteklom noći, i nikako nema.
Marina ide do tramvaja i razmišlja da se mirenje ne događa odjednom, ni čudom. To je možda upravo ovo. Juha. Bilježnice. Noć na tuđem kauču. Krpa u ruci. Pismo u omotnici na dnu torbe.
Ne zna što će biti dalje. Ne zna kakve će biti, ona i Valentina, u tom što tek treba dobiti ime. Nisu punica i snaha, nisu samo znanke, nisu ni prijateljice. Nešto što počiva na zajedničkoj prošlosti, na tome što su obje voljele istog čovjeka, svaka na svoj način, i to nije razlog da budu bliske, ali ni da budu strane.
U torbi leži omotnica s pismom. Neće ga vaditi do navečer, odluči Marina. Kod kuće, uz pravu lampu.
Sišla je u tramvaj. Vrata se otvoriše i zatvoriše. Tramvaj krenu.
Na par stanica prije posla izvadi mobitel i napiše Valentini poruku: “Sve sam u redu stigla. Hvala za kašu.”
Odgovor stiže za dvadeset minuta. Već kada je Marina bila na poslu, presvlačila se u garderobi, razmišljala o sastanku.
Nema na čemu. Pekmez sam stavila u ormarić.
Marina pročita, spremi telefon. Skine kaput.
Netko se glasno smije u hodniku, bez razloga. Kroz prozor urede vidi se komadić neba, sivkast, skoro bijel. Marina pomisli da će se možda do navečer razvedriti. A možda i neće. Listopad je ćudljiv mjesec.
Otišla je na sastanak.
U petak navečer, tri dana kasnije, nazvala je Valentina. Marina je baš grijala večeru i nije odmah podigla. Javila se na treći zvon.
Idem Tamari reče Valentina bez pozdrava. Sutra ujutro.
Dobro kaže Marina.
Na deset dana.
Dobro.
Pauza.
Nije ti smetalo što sam zvala?
Ne. Drago mi je.
Aha… Valentina zašuti. Onda dobro.
Pozdravi Tamaru.
Hoću. Pauza. Marina.
Da?
Na polici, u onoj sobi gdje si spavala. Uzmi i onu knjigu za sebe. Bila je Antina, neka ide njemu.
Marina stoji pokraj štednjaka s kuhačom. Večera kuha, treba smanjiti vatru.
Dobro reče ona. Uzeti ću je.
To je sve reče Valentina. Idem se spremati.
Sretan put.
Hvala.
Obje zašute, na onaj način kada tišina nešto znači.
Doviđenja reče Valentina.
Doviđenja.
Marina smanji vatru, ostavi kuhaču. Pogleda kroz prozor gdje je već mrak i svijetli lampa.
Negdje u Rijeci je Tamara, koja čeka i vjerojatno kuva za goste. Negdje na polici u sobi stoji knjiga s posvetom “čitaj polako” i “volim”. Negdje u ormaru na tuđoj kuhinji, staklenka pekmeza od šljiva.
To je, vjerojatno, sve što ostaje nakon svega. Ne ono što piše kod bilježnika. Ne kvadrati, ne papiri. Ovo. Pekmez u tuđem ormariću. Pismo u omotnici. Nečija rečenica, izrečena u krivom trenutku, a baš zato pogođena.
Marina uzme kuhaču i promiješa juhu.
