Ej, moram ti ispričati što mi se dogodilo.
Jučer mi je moj dečko Ivan rekao:
U subotu se dečki sastaju kod nas. Možeš li otići kod svojih?
Stojim s kavom u ruci i pitam ga:
Ivane, opet?
Pa da. Jednom mjesečno se skupljamo, znaš već, smije se on.
Znam, naravno. Svaki mjesec njegovi prijatelji dolaze k nama igrati društvene igre, i svaki put me lijepo zamoli da prespavam negdje drugdje. Zajedno stanujemo već dvije godine. Meni je trideset i jedna, njemu trideset četiri. Svi njegovi dečki imaju između trideset i trideset pet, svi ili su oženjeni ili imaju cure. Ali čini se da samo ja trebam napraviti mjesta kad ekipa dolazi.
I tako svako malo spavam kod bake, roditelja ili prijateljice osjećam se kao dijete koje su poslali prespavati kod drugih da odrasli mogu imati svoj provod. I stvarno, nije mi baš lijepo zbog toga.
Sve je krenulo s onim danom bez cura
Prije godinu i pol je to počelo. Tad smo tek počeli živjeti zajedno.
Ivan je rekao:
U subotu dolaze ekipa, igramo društvene igre. Možeš li prespavati negdje?
Bila sam iznenađena:
Zašto? To je naš stan.
Ma, bude to muška večer, znaš već. Da se opustimo bez cure okolo.
A što tvoji prijatelji, cure njih ne idu nikud?
Ne, ali oni ne žive s curama. Nama je specifična situacija.
Mislila sam: Dobro, neka im bude prvi put. Prespavam kod prijateljice.
Ivan se vratio sav zadovoljan:
Hvala ti što si otišla, baš nam je bilo super.
Idući mjesec opet:
U subotu dečki dolaze, možeš li do svojih?
Otišla sam. Pa idući mjesec kod bake, pa opet kod prijateljice. I tako već godinu i pol: svaki mjesec napustim stan na jedan dan zbog te njihove muške večeri.
Što me počelo žuljati
Nedavno sam shvatila da ostale cure ne odlaze iz svojih stanova kad njihovi dečki imaju društvene igre.
Pitam Jašku, Markovu curu:
Jasmina, a gdje ti ideš kad dečki igraju društvene?
Ona me gleda zbunjeno i kaže:
Nigdje. Samo sam doma, radim svoje, dečki su u dnevnoj.
Nikad te ne traže da odeš?
Zašto bih išla? I to je moj stan.
Pričala sam i s Ivanovim drugim prijateljicama. Niti jedna ne odlazi. Samo ja.
Upitam Ivana:
Zašto sve ostale cure ostaju doma, a ti mene svaki put zamoliš da idem?
Stane, razmisli pa kaže:
Gle, oni imaju veće stanove, dvosobne ili trosobne. Cure ostanu u svojoj sobi, mi igramo. Naš je jednosoban, bilo bi ti neugodno.
Nije mi neugodno. Stavim slušalice, knjiga i mir.
Ma, bolje da odeš. Tako je svima ugodnije.
Svima. Osim meni. Njima je ugodnije kad mene nema.
Što me najviše boli: osjećaj kao da nisam doma
Svaki put kad pakiram stvari za noćenje, osjećam se kao gost u vlastitom domu. Pola stanarine plaćam i ja, moj je to dom, a opet, svaki mjesec me traži da odem zbog društva.
Dođem baki s torbom, pita me:
Opet ste se svađali?
Nismo, bako. Ivan ima društvo.
A zašto ti nisi doma?
I onda mi bude neugodno objasniti da moj dečko želi da odem da se on i dečki mogu opustiti.
Dođem i roditeljima. Mama sva začuđena:
Pa bila si jučer, što se događa?
Ivan ima dan bez cura, odgovorim.
Mama šuti, ali pogled joj sve govori.
Dvostruka mjerila
Ivan voli govoriti prijateljima da sam nenametljiva. Kaže da mu je super jer druge cure stalno nešto očekuju restoran, darove, putovanja.
Vidiš, drugi idu u restoran dva puta tjedno, kaže mi. Ti ne inzistiraš, sve shvaćaš.
Istina, ne tražim puno. Jednom mjesečno u kafić. Dvije godine i nismo otišli zajedno na odmor.
Drugi putuju svako malo, nastavi on. Ti ne prigovaraš. Super si.
Ne prigovaram jer znam koliko imamo novca, iako on dobro zarađuje.
Ali kad ga zamolim da barem jedan taj vikend ostanem doma, odjednom sam nametljiva:
Pa ne možeš jednom mjesečno prespavati negdje drugdje? Nije valjda to problem.
Nije problem spakirati se, napustiti svoj dom, prespavati kod staraca jer njemu treba muški dan.
Ne tražim restorane, ne tražim more ali izgleda da je ostati u vlastitom stanu ipak previše.
Što kaže njegova mama
Nedavno je njegova mama čula za sve to i rekla mi:
A zašto ti ideš? To je i tvoj dom. Ostani, upoznaj njegove prijatelje.
Objasnila sam:
Oni imaju svoj muški dan, ne bih se osjećala ugodno.
Samo je odmahnula rukom:
Pa ti si mu cura, dio si njegovog života i društva. Ako te skriva od njih, to mi je čudno.
I u pravu je. Dvije godine smo skupa, a ja njegove prijatelje jedva površno znam. Samo ih okrznem kad ulaze, ja izlazim. Sram me je, nisam baš najbolja s novim ljudima, lakše mi je izbjegavati nego sjediti negdje sa strane i misliti što će oni misliti.
Još nešto sam saznala
E ovo ti je zanimljivo kad Ivan ne može doći njihovoj ekipi, zbog posla ili bolesti, oni se svejedno sastanu bez njega i ne zovu ga.
Pitam ga:
Zašto su se našli bez tebe?
Pa nisam mogao, oni su odlučili sami.
Nisi bio pozvan?
Ma, valjda su zaboravili.
Nisu njega zvali, a kod nas se okupljaju redovito i ja zbog njih moram iz stana. Onda sam saznala i da su trojica već imali vjenčanja. Nisu ga pozvali.
Zašto nisi bio na Markovom vjenčanju?
Kaže, nisu imali dovoljno za sve, mali budžet.
Ma kakav budžet? Očito im nije toliko blizak koliko misli.
On redovito proganja mene iz našeg doma zbog tih istih ljudi, a oni njega ni ne pozovu na najvažnije stvari.
Zaključak: bojim se tražiti
Cijeli prošli tjedan razmišljam zašto ne tražim restorane, putovanja, zašto svaki put pristanem otići iz doma? Jer me strah. Strah me da će otići čim nešto zatražim.
Ivan me stalno hvali kako nisam zahtjevna, pa se bojim razbiti tu sliku o sebi. Ne želim biti zahtjevna ili teška.
Zato idem. Da mu bude lakše. Da ga ne izgubim.
A što više o ovome mislim, sve više shvaćam da gubim sebe.
Gdje sam sada?
Opet dolazi subota. Ivan već pita:
Hoćeš li opet kod svojih?
Šutim. Razmišljam: otići ili ostati?
Ako odem, opet ću sebi govoriti da nisu važne moje granice. Ako ostanem, bit će svađa. Ivan će reći: Kvariš večer, postala si naporna.
I ne znam što je gore otići iz svog doma ili ostati i osjećati se krivo.
Ali znam jedno: ovako više ne može.
Cure, jeste vas ikad zamolili da odete iz svog doma kad dečki imaju druženje? Kako ste reagirale?
Dečki, može mi netko objasniti zašto radite te muške dane i šaljete cure van iz vlastitog stana?
Cure, jeste znale one koje muškarcima odgovara nije zahtjevna, do čega to vodi?
Dečki, je li prava prijateljstva ona gdje vi svoje prijatelje zovete kod sebe redovito, a oni vas na vjenčanja ne pozivaju?
