Dvostruki život
Kiša u Zagrebu u listopadu nije samo kiša. Ona je osobna uvlači se pod ovratnik, puni cipele, kaplje s nadstrešnice ravno za vrat dok pritisneš tipku portafona. Gabrijela Kovačević stajala je pred tuđim vratima na trećem katu zgrade na Gornjem gradu i mislila samo na jedno: tresu li joj se ruke.
Ruke se nisu tresle. To ju je pomalo iznenadilo.
Portafon je zaškljocao, iako nitko nije odgovorio. Netko je izlazio. Gabrijela je pridržala vrata, popela se stepenicama iako je postojao lift, odlučila je odraditi tih nekoliko katova, kao da joj treba to malo napora da se sabere.
Stan dvadeset sedam. Taj je broj znala tri tjedna. Zvala se Katica. Katica Ljubić, dvadeset osam godina, znala je i to. Pronašla je njezinu fotografiju na Facebooku.
Gabrijela je pokucala. Ne zvono, nego čvrsto, zglobovima prstiju. Kao domaćica.
Za vratima je bilo tiho nekoliko sekundi. Onda su se čuli lagani, bosi koraci.
Vrata su se otvorila.
Gledale su se u oči. Gabrijela, pedeset tri, u svetlobež kaputu koji je njen suprug Tomislav donio iz Milana prije tri godine. Katica u trapericama i običnoj sivoj majici, kosa vezana u nemaran rep.
Lijepa. Gabrijela je to odmah priznala. Onako kako se može biti lijepa s dvadeset osam, bez truda.
Vi ste Gabrijela Kovačević, rekla je Katica, ne pitajući, nego potvrđujući.
Jesam.
Uđite.
Neočekivano. Nije rekla: Odlazite. Nije zatvorila vrata. Samo mirno, gotovo da ju je očekivala.
Gabrijela je ušla.
Stan malen, ali nimalo neugledan. Ugodan namještaj, ništa pretenciozno. Na prozorskoj dasci tri lončanice. Na zidu reprodukcija slike koju Gabrijela nije prepoznala. Miris badema i sapuna.
Izujte se, molim. Katica joj je ponudila papuče.
Toliko svakodnevno, toliko normalno, da se Gabrijela izula, skinula mokri kaput, objesila gdje joj je Katica pokazala.
U malenoj kuhinji na štednjaku kuhalo se voda. Katica se okrenula:
Čaj?
Ne, hvala, reče Gabrijela.
Sjele su u sobu. Katica na kauč, Gabrijela u jedinu fotelju. Između njih stolić s časopisima koje nitko zapravo ne čita.
Došle ste razgovarati, opet reče Katica, ne pitajući.
Došla sam vam reći da sve ovo mora prestati, izgovori Gabrijela jednako mirno. Osjećala je kako je ta rečenica čekala dugo, i sada zvuči ispravno.
Katica ju je gledala. Bez straha, bez napetosti.
Dobro, reče tiho.
Što dobro?
Dobro da ste došli. I sama sam htjela razgovarati s vama.
Gabrijela je očekivala nešto drugo suze, isprike, žensku agresiju maskiranu pogledom. Bila je spremna na svađu. Pripremala se.
Htjela ste pričati sa mnom, ponovi Gabrijela.
Davno sam htjela, Katica zagrli jastučić, pa ga vrati. Mogu li reći nešto neobično?
Recite.
Ne treba mi Tomislav.
Gabrijela je šutjela.
Mislim, nastavi Katica, nisam zaljubljena u njega, nikad i nisam bila. On mi je praktičan. Zvuči okrutno, znam. Ali istina je.
I zašto onda?
Katica zastane. Kiša vani postane jača, udara po limu prozora.
Zato jer sam željela proučiti vas.
Mene?
Vas. Nije bilo ni ironije ni srama. Samo iskrenost. Znam puno o vama. Kako hodate, kako vodite razgovore, kako primate goste. Vidjela sam vas na dva događanja; Tomislav me vodio sa sobom, a vi niste znali. Stajala sam na drugom kraju dvorane. Bili ste točno ono što želim biti.
Gabrijela je osjetila čudno vrtoglavicu, ali u prsima, ne u glavi.
Želite biti ja.
Želim biti na vašem mjestu. Nije isto. Želim vašu kuću, vaš status, vašu ulogu. Vi znate biti osoba koju svi primijete, ali nitko ne povrijedi. Ja to ne znam. Pokušavala sam se naučiti, promatrajući vas, ali nije isto. Kao da učite plivati bez vode.
I što predlažete? Gabrijela se iznenadi što to zaista pita.
Zamijenimo se, reče Katica jednostavno.
Tišina. Kiša.
Zamijenimo živote, ponovi Katica. Ja ću preuzeti vaše mjesto. Tomislav neće odmah uočiti razliku, ionako mu pažnja stalno bježi. A vi otiđite.
Otići kamo?
Imam adresu. Katica ustaje, izvlači kuvertu, položi je pred Gabrijelu. U Istri. Kamena kuća, vrt, tišina. Tomislav ju je kupio preko posrednika, slučajno sam naišla na papire. Držao ju je za… znate već, ne za vas.
Gabrijela ne dira kuvertu.
On ne zna da vi znate?
Ne.
I čekali ste?
Pravog trenutka. Katica sjeda nazad. Ovo je taj trenutak. Došli ste me izbaciti, a ja vama nudim izlaz. Pravi izlaz. Nema razvoda, nema skandala, samo otiđite. Postanite netko drugi. Živite tamo u miru, u suncu.
Gabrijela gleda u kuvertu.
Provela je s Tomislavom dvadeset dvije godine. Nije bio loš čovjek ne u smislu da je ikada bio grub. Samo ju je s vremenom prestao doživljavati, polako, neprimjetno. Postala je dio namještaja. Lijep i pažljivo održavan, ali bez duše.
Vila na Tuškancu. Sobarica Tonka, koju je Gabrijela davno naučila svemu. Godišnji prijemi, na kojima je uvijek bila besprijekorna. Odjeća, frizura, riječi, pauze. Sve savršeno.
A ispod toga nešto tiho i umorno.
Otkud vam dokumenti na tuđe ime? upita Gabrijela.
Katica nije bila iznenađena.
Imam poznanike. Pripremala sam to. Na ime Nives Radić, šezdeset i druga godište. Malo promijenite boju kose, službeno ste druga osoba. Sve je čisto.
Ozbiljno ste planirali.
Dvije godine.
Gabrijela je sad gledala Katicu drukčije. Bez prijezira koji je donijela sa sobom.
Dvije godine, ponovila je.
Ne žurim s važnim stvarima, odgovori Katica prvi put sa suzdržanim smiješkom.
Gabrijela je uzela kuvertu. Izvadila slike kuće. Kamene zidove, zelene kapke, vrt lavande. Sve je izgledalo kao iz sna.
Na koga je kuća? upitala je s pogledom dolje.
Na posrednika. Ali imam punomoć. Praznu, Tomislav ju je potpisao prije dvije godine, zajedno s drugim papirima. Ako upišete ime Radić, postaje vaša.
On samo tako potpisuje punomoć?
Uvijek kad kažem da je za posao. Vjeruje mi u tim stvarima.
Gabrijela je podigla pogled.
Dobro ste to osmislili.
Trudila sam se.
Zašto vam sve ovo zapravo treba? sad je pitanje bilo iskreno.
Katica je šutjela duže nego obično.
Iz Našica sam. Otac na pilani, majka u trgovini. Došla sam u Zagreb s osamnaest i jednom torbom. Ne znam biti poput vas, sama od sebe. Možda, ako budem živjela vašim životom možda naraste nešto iznutra. Možda shvatim kako.
Neće izrasti, reče Gabrijela tiho. To tako ne ide.
Znam, klimne Katica. Ali moram probati. To je moj izbor.
Gledale su se. Kiša je vani slabjela.
Treba mi vremena, reče Gabrijela.
Naravno. Hoćete čaj?
I Gabrijela iznenada reče:
Hoću.
Pijuckale su čaj, šutke, mirno. Katica nije forsirala, Gabrijela nije žurila. Gornji grad živio je svoj jesenji život, potpuno ne zainteresiran za njih.
Gabrijela je otišla nakon sat vremena, kuvertu uzela sa sobom.
Razmišljala je tri dana.
Trećega dana nazvala je Katicu.
Pristajem.
Tišina s druge strane. Onda:
Kada počinjemo?
Danas.
Katica je otvorila vrata sada već bez iznenađenja, spremna. Dokumenti na stolu, kuverta s dokumentima na ime Nives Radić, još jedna deblja kuverta.
Ovdje je detaljna punomoć, vaši podaci su već upisani. Samo potpišite svojim pravim imenom radi pravne valjanosti. Ja ću to kasnije kod javnog bilježnika ovjeriti.
Gabrijela je čitala tri puta, polako. Katica nije žurila.
Sve je ispravno, reče Gabrijela i potpiše.
Katica skloni papire.
Sada moram svašta naučiti. Imam vremena?
Par sati.
Bilo je to nekoliko neobičnih sati. Gabrijela je hodala po stanu, pričala, Katica slušala s pozornošću kakvu ima samo onaj kome je zaista stalo.
Tonka dolazi ujutro u osam, nikad ne kasni. Zapamti: važno joj je reći molim i hvala. Ako kažeš samo donesi kavu, nešto između vas popuca. Nećeš znati što, ali prestane se truditi. Zapamti.
Katica zapisuje u malu bilježnicu.
Tomislav dolazi doma između osam i devet navečer. Kasnije znači poslovne trzavice. Ne pitaj gdje je bio. Ne voli izvještavati. Postavi večeru, natoči viski, i pusti ga da prvo šuti. Nakon dvadeset minuta sam će početi razgovor.
Što pije?
Viski. Domaća Zrinska. Dva prsta, jedan led, bez vode.
Katica zapisuje.
U kući postoji jedno pravilo, nastavlja Gabrijela. Treća polica biblioteke, lijeva strana. Devet crvenih knjiga. Ne diraj ih, ikad. To je njegovo.
Što je unutra?
Ne znam. Nikad nisam pokušala saznati. Neka nešto ostane njegovo. Budeš li tu granicu poštivala, više će ti vjerovati nego da sve znaš.
Katica podigne pogled.
Nikad ih niste otvorili?
Nikad.
U dvadeset i dvije godine?
Nikad.
Tišina.
Znate poštivati tuđe granice, reče Katica.
Znam biti čovjek pored drugog čovjeka, ne rastopiti se. To je drugo.
Dalje su pričale o Tonki o susjedima, o ponašanju na službenim večerama, o tome koga treba znati po tituli, a koga po imenu.
Jedna osoba. Gabrijela zastane. Viktor Brkić. Glavni odvjetnik. Zna doći iznenada. Drži laganu distancu, ali s mjerom, nije za šalu s njim. Vrlo je pažljiv. Gleda ljude kao da traži pukotine.
Katica zapisuje i to.
Onda prijeđu na odjeću.
Gabrijela iz torbe izvadi kardigan bež-sivi, mekan, tanke vune, bez vidljive marke.
Odjenite ovo večeras. Ispod običnu dolčevitu, ne bluzu. Tomislav voli kad sam doma jednostavno odjevena.
Katica navuče kardigan, dobro joj stoji, tek malo ležernije u ramenima.
Može, reče Gabrijela. Skinite onaj narukvicu i prsten s kažiprsta. Nosit ćete samo vjenčani, na prstenjaku. To je moja navika.
Katica posluša.
Kosa, komentira Gabrijela. Skupljena malo niže. Moja je malo svjetlija, ali navečer se ne primijeti. Drž tako.
Katica sve to napravi.
Dobro reče Gabrijela i osjeti čudan nemir. Kao da se gleda u nepoznato ogledalo.
Strah vas je? upita Katica.
Nije. I zaista je tako.
Zatraži kupaonicu. Presvuče se, pogleda se. Nema više kaputa i šalova. Ostala je u hlačama i laganoj bluzi.
Katica pokuca i pruži kroz vrata tamnoplavu jaknu i gotovo nove tenisice.
Veličina bi trebala odgovarati.
Gabrijela se odjene. Gleda u ogledalo.
Žena u sportskoj jakni i tenisicama. Bez ukrasa. Bez one potpore u glasu kojemu je godinama vježbala sigurnost. Pogled još uvijek njezin, ali sve ostalo promijenjeno toliko da Gabrijela skoro ne prepoznaje samu sebe.
To joj je bilo najbolje što je osjetila godinama.
Izlazi iz kupaonice.
Tako ćete otići?
Tako.
Autobus za Rijeku s Autobusnog kolodvora?
Tako nešto.
Karta i dokumenti su u kuverti, sve pripremljeno, tiho govori Katica. Jeste li sigurni?
Gabrijela navuče jaknu.
Katice, reče. Reći ću vam jednu stvar, ne kao savjet, samo kao činjenicu.
Slušam.
Pametni ste, zbilja ste pametni. Ali ono što tražite u toj kući nećete naći. Ne dolazi s namještajem i statusom. Ili je u čovjeku ili nije. Nema veze s novcima.
Znam, tiho Katica.
Pa zašto?
Jer želim barem pokušati. Gledala je otvoreno, bez obrane. Svjesni ste tog osjećaja? Kad želite barem pokušati?
Gabrijela uzima torbu, malenu, u koju stanu samo nužne stvari.
Ključevi. Katica pruža vezicu. Srebrni s crvenom točkom od glavnog ulaza. Žuti od kuće. Mali od sefa u kabinetu. Nema tamo ništa, ali Tomislav zna provjeravati.
Znam gdje mi je sef, reče Gabrijela.
Da, naravno. Oprostite.
I još nešto. Izvadi mobitel iz džepa hlača, u poznatoj zelenoj futroli. Uzmite. Tu su svi kontakti, rasporedi, prepisi. Čitajte pažljivo.
A vi?
Imat ću novi mobitel na ime Radić.
Katica ga uzima.
Lozinka?
Šest nula. Pet godina ista.
Stoje u hodniku. Gabrijela spremna, Katica drži mobitel i kardigan.
Trebam vam nešto poželjeti… Katica počne.
Ne treba ništa prekine ju Gabrijela, blago. Samo živite.
I izađe.
Na ulici je kiša gotovo stala. Samo ona fina, zagrebačka, što nije ni prava kiša ni prava vlaga. Gabrijela ide Masarykovom u tuđoj jakni, s tuđim dokumentima u džepu, i ne okreće se.
Unutra je tiho.
Nije prazno. Baš mirno.
Primjećuje izloge bez razloga, bez svrhe. Promatra prolaznike s kišobranima. Mačku u prozoru na drugom katu. Uličnu svjetiljku koja gori, iako nije ni mrak. Godinama nije ovako gledala svijet samo gledala.
Na kolodvoru gužva. Kupila je burek kod tete u plavoj pregači. Jela ga stojeći, uz prozor. Burek od sira, malo prepečen, i baš je bio dobar.
Bus za Rijeku je u 23.40.
Ima još sat.
Kupila je knjigu u kiosku. Krimić koji nikad ne bi odabrala. Autorica sasvim običnog imena, s jarkim koricama. Sve što bi dosad prezirala.
Sjela je na klupu i počela čitati.
U vili na Tuškancu, u osvijetljenim prozorima, Katica Ljubić oblači bež kardigan.
Stajala je pred ogledalom i dugo gledala svoj odraz. Vježbala pogled. Miran, ravan, pomalo distanciran. Nije sasvim kao Gabrijelin, ali blizu.
Tonka, sobarica, hodala je stanom, raspamećena neizgovorenim pitanjima. Gospođa je bila drugačija. Ne bolesna, ne tužna. Samo druga žena. Drugačiji parfem. Kretnje brže. Ali Tonka je znala gospođini poslovi nisu njezini.
Gospodin Tomislav večeras dolazi? upita Katica, glas joj ispravan.
Rekao je iza devet, i doveo gosta.
Koji gost?
Nije spomenuo.
Katica klimne, smireno. Kao Gabrijela.
Pripremite za dvoje. Viski i nešto uz to.
Budem.
Katica prođe kroz kuću. Prvi put je tu, iako pozna svaki kut iz opisa. Gabrijela je bila precizna. I dalje nije isto čuti i vidjeti.
Knjižnica. Treća polica, lijevo, crvene knjige. Katica priđe, pogleda, ostavi. To pravilo neće ga prekršiti.
U dnevnom boravku iznad kamina portret. Gabrijela, naslikana prije otprilike petnaest godina. Mlađa, ali prepoznatljiva. Isti pogled, ista leđa. Katica dugo gleda portret.
Trudit ću se, šapne. Ne Gabrijeli, sebi.
Tomislav dolazi oko pola deset.
Katica čuje auto i ustane. Stane kao što je Gabrijela opisala: ne na vrata, već malo dalje, da ju slučajno vidi.
Vrata se otvore.
Tomislav, visok, pomalo zdepasto, prosijed. Skupe kaput, odloži ga naviknuto. Dobar, umoran čovjek.
Za njim ulazi drugi.
Katica se odmah sjeti što je Gabrijela rekla.
Brkić.
Viktor Brkić, glavni odvjetnik. Držite distancu.
On niži, korpulentan, sivih očiju. Pedesetak godina, oštar pogled. Odmah ju promatra.
Gabi, reče Tomislav, to je Viktor Brkić, priču sam ispričao.
Dobar večer, reče Katica.
Brkić ne odgovara odmah. Gleda ju nekoliko sekundi.
Dobra večer, gospođo Gabrijela, kaže naposljetku.
Uđite, Tonka je pripravila, Katica ih uputi u dnevni, okrene se.
Cipele. Gabrijela nosi pete Katica se navikla na niže, pa na trenutak posrne. Brkić to zamijeti.
Sjednu u dnevnom. Tonka donese viski, pladanj sa sirom i pršutom. Tomislav razgovara poslovno s Brkićem, Katica sluša i šuti. Tako je Gabrijela radila na poslovnim večerama ne započinje razgovor.
Brkić se ubrzo obrati.
Gospođo Gabrijela, okrene se. Zadnji smo se put vidjeli kod Dragojevića, u srpnju, ako se ne varam?
Katica ne zna ni za kakve Dragojeviće. Nema ih ni u bilježnici. Gabrijela ih nije spominjala.
U srpnju, oprezno potvrdi.
Rekli ste tada nešto zanimljivo. Brkić se smiješi. Imali ste neke papire koji trebaju doći meni.
Katica ga pogleda.
Tomislav prestane jesti.
Viktore počne.
Samo podsjećam, Tomislave. Dogovorili smo, papiri će biti meni predani. Danas je prava prilika.
Tišina u dnevnom postane napeta.
Katica ne zna ništa o nikakvim dokumentima. Gabrijela ništa nije spominjala.
Gospodine Brkiću, oprostite, danas se ne osjećam najbolje. Možemo li to ostaviti za sutra?
Brkić ju dugo promatra.
Naravno, reče. Razumijem.
Ali nastavi gledati.
Tomislav uzme čašu, spusti, ponovno uzme. Gleda Katicu pogledom koji ne može odgonetnuti.
Ne piješ? pita.
Danas ne, boli me glava.
Uvijek piješ viski u društvu.
Danas ne želim.
Stanka.
Je li kardigan tvoj? iznenada upita Tomislav.
Molim?
Nikad ga nisam vidio. Novi?
Da, reče Katica. Nedavno kupljen.
Tomislav gleda. Brkić gleda.
Katica osjeti kako joj se siva majica priljubljuje uz kožu. Istu je nosila kad je Gabrijela otvorila vrata prije tri dana. Ne bi je presvukla; Gabrijela nije to naglasila ali to je bilo važno.
Tomislav je vidio ne majicu, nego nešto u držanju, reakciji na pitanje o Dragojevićima.
Viktore, reče Tomislav, ne odvajajući pogled, ostavi nas minutu.
Brkić bez riječi ode. Kao da dobro poznaje ovaj dom.
Ostanu sami.
Gabi, kaže Tomislav.
Katica ga pogleda.
Skidala si prsten s krive ruke.
Katica pogleda ruke. Gabrijela je nosila vjenčani na desnoj, ona svoj na lijevoj.
Prebacila sam slučajno, počne Katica.
Nikad ne prebacuješ. Dvadeset dvije godine ni jednom.
Tišina.
Gdje je Gabrijela? pita, tiho, bez nervoze.
Katica šuti.
Gdje je moja žena?
U taj trenutak mobitel zatreperi na stoliću. Zeleni omot. Gabrijelin, koji je uzela danas. Poruka.
Katica ga uzme.
Na ekranu piše:
Katice, sad vjerojatno shvaćate da Brkić nije slučajno tu. To je bio dio dogovora. Dokumenti o kojima je govorio su financijski papiri Tomislava koje sam dvije godine skupljala. Već su kod Brkića, predala sam ih unaprijed. Punomoć koju ste danas potpisali omogućila mi je upis prava na kuću i još neke imovine preko istog posrednika. Tomislav je novac prebacio na moj račun, misleći da potpisuje vaše papire. Vi ste svoju ulogu odradili pošteno. Zahvalna sam vam. Kuću u Istri neću vam ostaviti, oprostite. Ali sve tu možete iskusiti koliko vas bude. Htjeli ste pokušati. Imate vremena. Ja sam već prešla granicu. Sretno! G.
Katica čita poruku dvaput. Pogleda Tomislava.
On ju gleda.
Brkić ulazi u vrata, šutke.
Tada se s Katicom dogodi nešto čudno. Počne se smijati.
Ne histerično stvarnom smijehu, koji raste dok ga ne možeš zaustaviti. Smijeh osobe koja zna da ju je netko nadigrao tako elegantno da se ne može ljutiti.
Tomislav je gleda i u njegovom pogledu nešto se mijenja. Prvo zbunjenost, zatim hladnoća, pa, Katica to jasno vidi razumijevanje.
To je bila Gabi, reče. Ne pita, konstatira.
To je bila Gabrijela Kovačević, potvrdi Katica, smirivši se. Da, to je bila ona.
Brkić na pragu gotovo se nasmiješi. Gotovo.
U to vrijeme noćni autobus iz Zagreba prema Rijeci juri kroz mrak. Prolaze svjetla predgrađa, kasnije polja u tmini.
U autobusu žena s malom torbom. U tamnoplavoj jakni i tenisicama. Otpuštena kosa. U ruci jeftini krimić, otvoren na četvrtoj stranici.
Gabrijela Kovačević. Ili Nives Radić. Ili samo žena koja putuje kamo želi.
Na susjednom sjedalu nikog. Položila je noge, udobno se smjestila.
U džepu jakne Tomislavova košulja. Lanena, kockasta. Uspomena iz ormara. Ne zato što treba, nego što katkad uzmeš nešto bespotrebno i kasnije shvatiš zašto.
Košulja u kojoj je jednom došao kasno i lagao Gabrijeli o poslu. Shvatila je odmah. Prešutjela.
Sada je košulja tu. Topla od ruke.
Ne zna zašto ju je ponijela. Možda da ima što ostaviti negdje. Na obali. U vrtu. Baciti je jednom među lavandu pa gledati kako je vjetar nosi.
Bus vozi.
Gabrijela otvori krimić i čita.
Ne misli na Tomislava. Ne misli na Katicu. Ne misli što će sutra. Čita o inspektoru iz malog mjesta koji nikad ne spava, i to joj je baš trebalo.
Na dvjesto prvoj stranici inspektor pronađe važan trag. Gabrijela odloži knjigu i pogleda kroz prozor. Noć. Negdje vani Hrvatska, šume i polja, noć sakriva sve.
Pomislila je na Istru.
Bila je tamo jednom, s Tomislavom, prije dvanaest godina. On na poslovnom putu, ona s njim. Imali su jedan slobodan dan, šetala je sama po Motovunu. Jela pizzu na terasi. Razgovarala rukama sa starcem koji je prodavao glinene lončiće. Kupila jedan, donijela kući. Stoje na kuhinjskoj polici.
Tomislav nikad nije pitao što je taj lončić.
Stočić i dalje stoji. Neka stoji.
Gabrijela zatvori knjigu. Legne. Jaknu navuče kao pokrivač, jer je svježe, a ne da joj se razmotati deku.
Prolazi osvijetljena stanica. Tren, i nestane.
Pomisli: tako je i život. Misliš da je svaki bljesak najvažniji, ali pravo važno počinje upravo sad.
Ima pedeset tri godine. U džepu dokumenti. Pred njom avion, pa još jedan autobus, pa auto do kamene kuće sa zelenim kapcima. Ne poznaje nikog tamo. Nema obveza.
Nekad bi to zvučalo užasno.
Sada zvuči kao mir. Onakav kakav je tražila.
Zatvori oči.
Na Tuškancu, Tomislav Kovačević još sjedi u dnevnom sa supruginim mobitelom u ruci sasvim nepoznate žene. Brkić je otišao. Nešto je rekao, ali Katica nije čula.
Sjedili su. On s viskijem, ona bez ičega.
Dugo ste to planirali, reče napokon.
Nisam ja ništa planirala iskreno Katica. Mislila sam da planiram. Sad vidim da nisam.
Tomislav je pogleda.
Kako se zapravo zovete?
Katica. Katica Ljubić.
Odakle ste?
Našice.
Kimne. Spusti čašu.
Znala je sve to vrijeme, kaže više sebi nego njoj.
Što točno?
Sve. Cijelo vrijeme. Samo je šutjela. Godinama. Dvadeset dvije godine i šutjela je.
Nije čekala da padneš reče Katica. Čekala je da njoj samoj postane važno otići, kad treba izlaz. Nije isto. Tako mi je rekla.
Dugo su šutjeli.
I vi? Što sada?
Ne znam reče Katica. Učit ću živjeti ovdje. Kratko.
Kratko?
Dok ne shvatite što hoćete. Neću vam smetati. Ustala je. Treba Tonki što reći za sutra?
On je gleda odozdo.
Ne reče. Tonka sve zna.
U redu. Laku noć, gospodine Tomislave.
Pošla je prema stubištu. Nije je zaustavio.
Na katu je pronašla gostinjsku sobu. Malu, jednostavnu, s pogledom na vrt. Ne onu glavnu, nego skromnu. Legla je u čiste plahte i zagledala se u strop.
Mislila je na onu ženu u sportskoj jakni, koja putuje noćnim autobusom.
Mislila je kako je Gabrijela čitala dokumente polako. Kako je pričala o Tonki i zahvalnosti. Kako je skinula skupocjeni kaput i navukla tuđu jaknu.
Katica pomisli: to je prava sloboda. Nije novac, nije status. Otići u tuđoj jakni i ne osvrnuti se.
Nije znala zavidi li više ili ne.
Možda oboje.
Ujutro je Tonka došla u osam, kao uvijek.
Katica je već bila u kuhinji. Stajala je s čajem i gledala u vrt. Jesenski, ogoljen i siv. Nekoliko jablanova, grmlje koje ljeti možda procvjeta.
Dobro jutro, reće Katica.
Tonka zastane na pragu.
Dobro jutro, gospođo Gabrijela.
Pauza.
Ja sam Katica, reče Katica.
Tonka je pogleda. Smireno. Bila je starija gospođa, šezdeset i nešto, ruku radnih i iskrenih.
Dobro, reče Tonka. Katica.
I ništa više. Pristupi kuhinji, počne pripremati doručak kao svih petnaest godina.
Katica ju gleda i pomisli: ovo je prava stvar. Ovo je netko tko ne glumi, tko nema želju biti netko drugi. Samo živi.
Tonka, reče tiho Katica.
Da?
Gabrijela… otišla je.
Znam reče Tonka. Ne okreće se.
Vi znate?
Oprostila se sa mnom jučer ujutro. Rekla da ću ostati ovdje, dok ima doma. Ostavila mi pismo. I novce, za pola godine.
Katica ništa ne kaže.
Bila je dobra gazdarica jednostavno Tonka. Stroga, ali pravedna.
Da, tiho Katica. Vjerojatno.
Tonka postavi doručak na stol: kava, tost, malo sira.
Sjednite kaže Tonka. Ohladit će se.
Katica sjedne.
Jela je tost za velikim kuhinjskim stolom, u kući koja nije bila njezina, i pomislila kako je neobično sve to. Planirala je dvije godine a postala samo netko tko sjedi za tuđim stolom i prvi put osjeća: možda je i to dovoljno.
U autobusu Gabrijela se rano probudila. Svitanje nad Rijekom. Sivi oblaci, blokovi i lučka dizalica.
U zahodu autobusa umila se, pogledala u malo ogledalo. Obično lice, ništa posebno.
Bilo joj je drago.
Osim toga, nigdje više nije trebalo biti posebno.
Kupila je kartu za autobus do Pule. Vozač šutljiv, ona šutljiva. Gledala je kroz prozor na riječke ulice. Tu je bila često uvijek s Tomislavom, uvijek poslovno, uvijek s drugim licem.
Sad je sama. U tamnoplavoj jakni. S malom torbom.
U Puli je čekala let za Pisu. Ima još tri sata.
Kupila je kavu. Veliku čašu, vruću. Smjestila se kraj prozora u čekaonici.
Izvadila mobitel, novi, kupljen jučer na kolodvoru. Otvorila kartu Istre. Pronašla selo. Male ulice, nedjeljna tržnica. Vinogradi iza brežuljka.
Nitko ju tamo ne zna.
Nina Radić, šezdeset i druga. Bivša učiteljica. Voli tišinu.
To je odgovor bude li je tko pitao.
Ako ne pita, ostaje šutnja.
Kava je nestala.
S druge strane stakla avion se ubrzavao. Ne njezin, drugi. Uzdigao se, nestao u sivom nebu.
Gabrijela je gledala za njim i osmjehnula se.
Ne širom, tiho. Onako kako se smiješiš kad te nitko ne gleda i ništa ne moraš glumiti.
Prvi put za deset godina, možda i za dvadeset dvije, računa li se ispravno.
Avion je nestao. Gabrijela je otvorila krimić na stranici dvjesto jedan. Detektiv je našao trag. Treba još shvatiti što s njim.
Gabrijela je čitala i pijuckala kavu. Nigdje joj se nije žurilo.
Let su oglasili dva sata i četrdeset minuta kasnije.
Imala je vremena.
Vrijeme za čitanje. Vrijeme za razmišljanje. Vrijeme samo sjediti i gledati kako polijeću i slijeću tuđi avioni.
To je bio jako dobar dan.
Najobičniji.
I baš to ga je činilo najboljim danom u dugo vremena.
Onda je došao ukrcaj.
Žena u plavoj jakni pospremila je knjigu, uzela torbu i pošla prema izlazu. Hodala je ravno, mirno, kao netko tko zna da ga nitko ne čeka i da nikuda ne žuri. Prvi put nakon dugo vremena njezini su koraci zaista bili slobodni.
U avionu je zamolila mjesto do prozora.
Dobili su.
Odlet. Oblaci. Sunce. Pravo, južno, ono koje od tebe ništa ne traži i ne skriva se.
Gabrijela je naslonila čelo na staklo.
Dolje Hrvatska, pa je nestala. Onda Italija, koja iz zraka izgleda kao šareni prekrivač: polja, šume, rijeke, sela.
Nije plakala. Nije joj se ni plakalo.
Htjednula je gledati.
Gledala je.
Za tri i pol sata vidjet će more. Onda će voziti najamninom do kamene kuće sa zelenim kapcima. Onda će otvoriti vrata, izaći u vrt.
Nije znala što dalje.
Prvi puta nakon dugo vremena, to ju nije plašilo.
U džepu jakne košulja. Prsti su je napipali i pomislila: Sutra. Sutra ću je spalit u vrtu, kad dođem.
Pa ipak možda ne treba. Možda je samo objesiti na granu. Neka vjetar s njom radi što hoće.
Avion iznad oblaka, sunce na staklu.
Gabrijela zatvori oči.
Mogu li vam što donijeti? upita stjuardesa.
Vode, molim, odgovori Gabrijela. I nasmiješi se još jednom.
Eto, možda tako počinje novi život. Ne velikim događajem, ne proglašenjem slobode. Samo jednom riječi molim koju izgovoriš neznancu, u avionu, što leti tko zna kamo, i uopće te nije strah.
(pouka:) Jer, prava sloboda ne počinje u tuđoj kući ni u novoj ulozi. Sloboda je kad prvi put odlučiš živjeti svojom voljom, ne osvrćući se i ne tražeći odobrenje. Kad shvatiš kako su obični dani zapravo najveći dar, a mali izbori ulaznica za veliku promjenu. I najveći luksuz: osjećaj mira u samome sebi.
