Nikad
…Vjeko je izletio na krov, bijesan, sav u tremoru, i ukočio se buljeći u nju. Bila je sasvim obična bakica u izblijedjelom kaputiću, s ljubičastosijedim pramenovima na maloj glavici, suhonjava, s tankim ručicama prekrštenim na katancu u krilu, nogu slabih, skrivenih u čarapama boje kamilice, u cipelama širokog, ortopedskog kalupa. Za takve cipele je njegov otac uvijek govorio: Zbogom, mladosti!
Da, baš takve cipele ta bakica nosila je dok je Vjeko zbunjeno piljio u nju. I da, baka je bila sasvim obična. Takvim bakicama bi davao mjesto u tramvaju, s takvima bi se natezao u redu u dućanu, a takve bi sjedile na klupicama pred starim zgradama u Novom Zagrebu, ispod olupane boje. To im je i mjesto na suncu, u miru i tišini, da dožive svoje, ili doguraju, kako je tata cinično znao reći.
Samo, ova Vjekina bakica, ta što ju je gledao izbečen, nije sjedila na klupi. Sjedila je na rubu krova, na samom krajku zelenog, od kiše skliskog lima, viseći nogama, i gledala pravo pred sebe. Tanka crta zalazećeg sunca, djelomično zaklonjena teškim, modrim oblacima, pekla je za oči i žena je žmirila. Zavrtila je rukom po džepu, izvukla beretku, navukla na glavu, uguravši jadne pramenove pod vunu artritičnim prstima. Lice joj je od svjetla izgledalo rascvjetano.
Vjeko je progutao knedlu.
Baka tu ni u ludilu! Nikako nema smisla! Ovo treba biti potpuno drukčije! Samo on, Vjeko jadan, nesretan, u nevolji, nikom ne treba zbunjen, natečenih očiju, zelen krov, rebrasti, sklizak od kiše, s prigušenim suncem koje se zadnji put inati, bijesno, ironično, okrutno, i magla što gmiže ispod. I to je to. I let, kratak, strašan, pa onda više nema Vjeke, a mama će do kraja života patiti i plakati na njegovu grobu. Tako će im vratiti. Tako je Vjeko odlučio.
A ta vuna na beretki sve mu je pomrsila planove. Postalo mu je neugodno nema herojske scene kad imaš publiku, osobito bakicu koja bi mogla početi vikati: Pomoć! ili ga hvatati za rukave i tenisice… I svi oni mravići što dole žure na tramvaj sad će podignuti pogled, prepoznati Vjeku, zvati mu majku, ona će doletjeti, sva nesretna, i derati se da ga voli više od života…
Stari Vjekin, gospodin Nikola Božić, radio je u ne na nekom NIKU, nego na nekoj naočitoj funkciji sad, je li to psihijatar, sociolog, ko bi znao… U svakom slučaju, zamlaćivao se s normatipičnosti. Taj izraz mu je bio često na jeziku susjed Miško nije normatipičan, njegova žena ni malo; Vjekina razrednica je norma, ali stari majstor Toma, koji je nekad malog Nikolu učio praviti klupe, odavno je izvan svakiih okvira.
Njegov je tata sve znao, bio jako pametan, neki znanstvenjak, samo što nije liječio, već bilježio, pratio i pisao članke. Uglavnom, zaposlen za umorat. Sebe je opisivao:
Vidjet ćeš, Vjeko, ja pazim kako nam društvo glupavi. Ni ne znaš koliko imamo mana, čak i među tvojim prijateljima…
Nikola bi već zinuo da objasni kako su baš svi Vjekini iz razreda ispod norme, kad bi ga žena presjekla:
Pusti, Nikola! Nije pristojno tako govoriti! S Vjekinim prijateljima je sve u redu, i ti prestani! Tvoje teoretiziranje mi dođe na živce!
Tata bi odmah pocrvenio, a roditelji bi nastavili po svome.
Ne da mami ne paše što je on takav. Znala je, kakav je dok su se ženili, ali…
Promijenio si se, Nikola. Postao si grub, sve ocjenjuješ, a ti… a ti…
Samo sam odrastao, draga. Ti si ostala djevojčica, što vjeruje ljudima kao u bajkama. Skini te ružičaste naočale! Ovaj svijet je grozan, Vjeko to mora znati!
Vesna bi pokrila uši rukama, vrtjela glavom i odlazila iz sobe.
I da, zaljubila se kad je bio baš takav načitan, bistar, talentiran, mogao ju je povest u koncertnu dvoranu i održati čitav razgovor s kazališnim redateljem. Istina, njenim sestrama je bio smrtno dosadan, ali, prave one prijateljice…
U ulozi muža Nikola je bio pristojan, ili Vesna nije ni znala kako je bolje; nije ni stigla misliti o tome.
Izabrao ju je, počeo udvarati, lijepo, polako, nije žurio, strpljivo čekao, bio nježan. Uvijek hvalio da je pametna.
A djevojci koja živi sama u Zagrebu, pohvala treba kao kruh. Doma u Daruvaru, uz mamu i babu, bila je trapava, nespretna, fantazirala.
A Nikola ju je poštivao, ko kraljicu, čitao joj stihove, šaputao najnježnije riječi od kojih joj se srce saplelo negdje u želucu pa odletjelo do grla, nije se mogla ni nadisati…
Vesna je radila praksu u tom njegovom značajnom institutu papirnati posao, statistike, izvještaji. Nikola je u deseterac našao normatipičnu djevojku, baš kako treba. I krenulo je…
Vjenčali su se. Nikola je odmah htio dijete. Vesna je rodila Vjeku, teško, dugo se oporavljala.
Nikola je bio nezadovoljan, sve krivio doktore.
Nesposobni! Srušit ću tu bolnicu! Sve ću ja to… Negodovao je kad je Vesna napokon došla doma s malim Vjekom.
A Vjeko, bljedolik, crvenkaste kose, svijetlih obrva ništa na tatu. Nikola je mrštio, klimao glavom, ali šutio mali je bio toliko oduševljen kad bi vidio tatu da mu je frizura ubrzo postala nebitna.
Dijete je hodalo i govorilo ranije od drugih, u tri znao slova, u četiri čitao, zahvaljujući baki Mandi, Nikolini majci. U pet i pol tata je odlučio Vrijeme je za školu.
Nije on običan, Vesna. Vjeko je iznad norme! Moramo to razvijati.
Pa su razvijali. Škola, sekcije, plivanje. Vesna bi ga vodila na sve aktivnosti koje je otac smislio sport, violina, kazalište. Na večer bi oboje i ona i Vjeko izlagali uspjehe.
Nikola bi ih slušao, pijuckao čaj iz nježne šalice, jeo pastilu, kimao, katkad frknuo. Značilo je to da rezultati nisu epohalni. Ali znao je da razvoj ide preko platoa dođe zastoj, pa iz toga navre nova krv, uspjesi, priznanja. Pa tko je on? Vjekin tata!
A kako je išlo dalje? Otac je stario. Stariji od Vesne jedanaest godina, već počeo sijedjeti od briga, obično je tvrdio.
Zašto brige? Naravno, za svijet. Istraživanja katastrofa! Djeca glupa, odrasli osornih, umjetnost ni za kavu…
Ništa, Vjeko, ti i tebi slični još ćete isplivati. Ja to možda neću doživjeti tu bi zastao, čekajući da ga uvjere da ima još godina za pranuke-genijalce…
Ali Vesna nije imala živaca za te scene. A Vjeko bi šutio i mrštio se, postajući sličan ocu…
Roditelji su sve više i češće, iz čistog mira, počeli grintati. Zašto, ni Vjeko nije znao tjerali su ga rješavaj zadaću.
Ali svi viču, to je normalno. Tata je rekao da je to faza, stepenica na nešto više.
Posvađaju se i proći će! mudro bi rekao njegov prijatelj Mislav.
Mislavovi roditelji nisu bili normatipični, nego pravi zagrebački kvartovski alkići. Nikola je taj odnos mrzio, branio Vjeku da se druži s njim. Ali kak ne biti prijetelj, kad je Mislav uvijek veselio i bilo je super, lako i jednostavno…
No, roditelji nisu stali s galamom.
Jednom kad se vratio sa bazena, sav mokar i gladan, zatekao je majku vičući iz kuhinje:
Pa kako ti to pada na pamet, Nikola? To ti je tvoja majka, čuješ?! Velik stan imamo, hajde, dovedimo je k nama, pomagajmo! Ja sam odavno predlagala! Nećeš? Onda ćemo platiti nekog za njegu, pa ima sad dobrih njegovateljica… Ali ovo što ti radiš to je kukavički! Da je izbaciš na ulicu kao starog peseka!
Na to je zastala. Uspoređivati svekrvu sa psom bilo je ipak previše.
Otac je nešto promrmljao. Vjeko je čuo prirodno, ja sam na sve mislio, pa još nešto o njenoj mami.
Rekao je čak i da se razočarao u nju, da ga ne razumije, da nema pravo dizat glas, da je nju pažljivo provjerio kroz stablo tata i ona bi bili ok, mamin tata poginuo mlad, mama dobra, baba Jasna bila teta u vrtiću…
Sve bi trebalo biti super, Vesna! Ali… nešto sam previdio. Negdje u rodu crvotočina. Moraš se slušat mene, inače ništa ne valja.
Zbog tebe ja zapravo jesam nitko, cijenjeni Nikole mirno je rekla Vesna i sama sam kriva. Bože, stvarno sam bila ponosna kad si baš mene izabrao, a ne neku fensierku. I stvarno sam mislila da je to ljubav. Ali očito, sve si ti analizirao Babu Mande ti ne opraštam! Nikad! Jasno? Van iz mog stana!
Vjeko, pogubljen, gladan, susreo je pogled majke, nije stigao ništa reći, otrčao je iz stana, niz stepenice, van iz zgrade. Jurio je, a u glavi šiban je glas mame: Odlazi!
Izbacila je tatu. Kako sad? Što sad? Tata je uvijek sve znao, rješavao, usmjeravao. A sad?
Stao je, naslonio se na koljena, pokušavao doći do zraka…
Ma nije to ništa, reći će nešto užasno, pa sutra opet po starom! odlučio je Vjeko i krenuo kući…
Ali ujutro Nikola je ispraćen s koferom i vrećicom, bez doručka, izbačen kao pas. U kofer je mama strpala košulje, odijela, cipele i gaće, u vrećicu papuče i sitnu robu parfeme, notes, hrpu članaka iz Večernjaka…
Daj, što radiš?! vikao je tata, pokušavao vratiti parfeme, naočale, četke i knjige…
Ali Vesna je vijugala kao riba.
Oporavi se, Vesna! Poludjela si, sve sama izmišljaš jer si puna praznine! vikao je. I zamahnuo je…
Van iz stana! Vjeko je vidio kako se mama zlobno smije. Udarit ćeš me? Ajde, maši šakama negdje drugdje.
Stajala je, kao pobjednica, u hodniku, bacila vrećicu na pod, nešto je zveknulo, valjda naočale.
Odvući ću tebe golu po Jarunu, pa dođi na koljenima! siktao je tata.
A Vesna je otvorila vrata i bacila kofer preko praga. Nikola je zgrabio vrećicu, zarežao i otišao, prijeteći sanatorijem.
Nije se ni opraštao s Vjekom. Zaboravio je, izgleda.
Mama, što se događa? pitao je Vjeko majku dok je bjesomučno metlala hodnik.
Više ne živim s tvojim ocem. On je sada sam, a mi sami. Od danas.
Vjeko je gledao njena leđa, šapnuo:
Ti se šališ? Samo ste se svađali, bit će opet sve po starom, tata će se vratiti?
Ne, nikad više. Tata neće doći. Ali uvijek možeš ga zvati.
Otišla je u kuhinju, zveketala posuđem, čak počela pjevušiti. Prolila se voda…
Vjeko nije išao taj dan u školu. Treba mu vremena.
Kako će sad bez oca? Zašto mu se ruke znoje? Tata nije volio kad su mu Vjekine dlanovi mokri, odbijao ga je, brisao po sakoima.
Treba zvati tatu i pitati što dalje.
Šetao je sat i pol, izvadio mobitel iz džepa, nazvao Nikolu. Nije odgovorio, a poslije i odbijao poziv.
Vjeko je grintao. Zvao i zvao, otac odbacivao.
Napokon, javio se.
Što, što hoćeš? Jel te ona natjerala?! Reci joj, nek ona puže do mene, noge mi ljubi pa možda… Kužiš? urlikao je tata.
Pa, tata, nisam zato zvao. Htio sam pitati… mucao je dečko.
Otac nije slušao, nazvao ih sjecikose, spustio slušalicu.
A Vjeko nije loš! Pogrešno vas je razumio! Mama je loša, a on tu ništa nije skrivio.
Osim toga, nije mu objasnila zašto sve tako! Znači, ona nije u pravu. Zbog nje je tata bijesan na Vjeku.
Mama je šutjela cijelu večer, pila kavu za kavom, pušila, duvala dim kroz prozor, mrštile su joj se obrve. Drugi dan proglasila da moraju uzeti kod sebe baku Mandu, tatinu mamu.
Zašto?! Ima ona svoj stan, bit će nam tijesno… mucao je Vjeko. Tata je rekao da baka nije normatipična, to mu se gadilo. A baka Manda je čudna, mozak joj otišao!
Dosta! tresnula je dlanom po stolu Vesna. Baka Manda treba njega, stara je, puno nam je dala! Bila je tu kad sam te nosila, kad je hrane falilo, kad si stalno bio bolestan. A sada je red na nas… Tako je ispravno!
Vjeko je mamu pogledao svojim strogo-znanstvenim pogledom. On i nije znao što je ispravno. Samo tata je znao što valja.
Opet si odlučila za sve. Ja neću! Ti si sve razvalila! Zašto?! ščepao je stolnjak.
Ne možemo više s tvojim ocem. On bi je otpremio u starački dom. A to je tvoja baka…
Vesna nije dalje objašnjavala. On je dovoljno velik da shvati. Mama je tako rekla, tako će biti.
Dečko je ustao, nestao u sobu…
Sve je smislio. Sutradan je uzeo papir, napisao da je sve mamin grijeh, ona da je uništila njegov život. Što je više pisao, više je bio bijesan, grebao stare rane. Najveći grijeh bio je što je izbacila tatu. ONA je tako odlučila. ONA sada dovodi ludoj baku Mande. ONA…
Vjeko je stajao na krovu, košulja mu je vijorila od hladnog, vlažnog vjetra. Leđima su se vukli trnci.
Bakici je i valjda bilo studeno, zgrčila se, pogledala Vjeku.
Bog, promrmljao je kroz knedlu Vjeko.
Bog i tebi, ako ne glumiš. Došao si gledat sunce? Sjedni, evo mjesta, ne leti nigdje mahne ona dugim prstom.
Vjeko je htio viknuti da mu nije do zalaska, da dolje na stolnjaku stoji oproštajna poruka gdje mamu optužuje za smaknuće obitelji.
Ali nije. Prišao je, oprezan, po skliskom krovu. Učinilo mu se da mu tenisice buče za cijeli kvart, sad će netko zvati policiju, sve propada.
Zaš tako žuriš? kaže bakica, kao da zna zašto je došao. Gledaj, sunce ljubi zemlju.
Vjeko dignu pogled, žmirka. Promatra oblake što prelijeću, anemično gaseći zadnji trag svjetla.
Sunce ljubi zemlju… Doslovno tako govorila je baka Manda kad su ljeti sjedili na stijeni kod Ražanca i gledali nebo. Vjeko je bio dijete, kasnije mu je tata branio ići u Dalmaciju, slao ga u kampove. Ali sjećao se! Na dalekoj pučini, sunce je stvarno ljubilo more…
Prisjetio se bake Mande od prije dva mjeseca zbunjene, slomljene, s pogledom izgubljene srne…
Dok je Vjeko tako mislio, bakica se vrpoljila, namještala bolje, pa pokazala dolje.
Onuda, kima glavom.
Što onuda? nisam shvatio.
Tamo skočiš. Ima više mjesta. Da ne padneš na aute. Tamo je i jorgovan. Jorgovan je šteta. On ti tu raste odvajkad. Lijepo nam je, zar ne? nasmije se ona. Uskoro će toplije, krasno! Ipak, mislim da tebe nije briga. Ti bi pljas na asfalt, ljudi navale, dođe Hitna, tebe nema, zatrpaju te… A ljeto prođe bez tebe… Možda ne treba? staračna suza.
Što ne treba? Dajte, nije vaše! Starijima nije mjesto na krovu, opasno je! Idite doma! naljuti se Vjeko.
Pa gdje nam jest mjesto, sinko? blago slegne ramenima, popravi kragnu. Svugdje smetamo, nigdje na miru. Dok hodamo i glava nam radi, trpe nas. Onda više ne… Ali nema veze, nama je još malo ostalo. Vi mladi, izvolite, skakućite od srca. Nas ionako nema dugo… Zadnjim danom bar uživamo… Eh…
Vjeko se namrštio. Tata nije podnosio kad bi starci jadikovali, uvijek se rugao njihovom u naše vrijeme…, držao da im je dobro, ljudi im sve prilagodili, a njima nikad dosta.
Vjeko je i mislio tako, ali…
Idite doma, čekaju vas, traže sigurno, zapovjednički će Vjeko. Uvijek problemi!
Tata bi za baku Mandu rekao: Stvara probleme. Ili zaboravi plin, pa smrdi cijeli stan, ili ode pa je traže po naselju, ili izbaci smeće i zalupi vrata, pa ostane vani… Uvijek problemi.
Da, sad ću. Ali… neće ti biti dosadno bez mene? Ostat ćeš sam, pa ćeš opet izvoditi nešto. Znaš, žao mi je. Poklima ozbiljno.
Sam ću odlučiti! stisne Vjeko šake.
Naravno da sam. Ali mama… mama brine.
Sad nek joj bude žao! Sve je ona zbrčkala. Izbacila je tatu, sad dovodi baku. Ja neću! Imam pravo odlučiti!
Imaš, sinko… Ali… ponekad treba srušiti da bi spasio… tiho će ona.
Srušiti što? Vama je lako pričati, uvijek mislite da upravljate, kao da je vaše tko će s kim živjet, što će raditi… Ali nije! Nek ostane sama! Sve smo imali…
Poslije, kad je već kasno, ništa više ne možeš. Treba sad… Razgovaraj. Ako onda još uvijek želiš nestati izvoli. Samo jorgovan ne slomi, neka ostane za drugo ljeto i druge ljude. A tebe više neće biti. Nikada. Malo će boljeti, ali što je kraj bez boli? Nikada više…
To nikada je čudno zvečalo u glavi. Nikada… Nikada više neće vidjeti tatu, nikada ne voziti auto, nikada se poljubiti. Nikada nitko neće reći Vjeko je glava! Nikada… Tri sloga. Sedam slova. I urlik na kraju Aaaa!
Prepao se. Ne za mamu, jer je još uvijek bio ljut na nju. Za sebe. Kako tako? Najgore je što stvarno boli. Baka je to rekla ona zna!
Mrak i hladnoća stigli su na krov u sekundi. Oblaci zagrnuli crtu sunca, nestalo je. Poželio je kući.
Ali… ipak baku prvo. Sama ne može natrag s krova!
Idemo k nama na čaj, nije vam tu mjesto, opasno je! izleti mu.
Pogne se, uhvati je za rukav, ali bakica se drži za ogradu.
Ne. Vi ste ionako uvijek zauzeti. Bit ću na smetnji. Ti idi. Ja ostajem, zapovijeda ona.
Ne.
Da! čak je poskočila.
Vjeko, uz uzdisanje i posrtanje, ode do vrata tavana.
Sad će viknuti. Zvati mamu! Zajedno će je spasiti, dovesti doma!
Vesna je začuđeno slušala Vjekin kaotičan monolog, onda je jedva stigla povući za rukav, a već su trčali na vrh zgrade, penjali se metalnim ljestvama bez ograde, Vjeko otvarao krovna vrata i pokazivao na mjesto gdje je sjedila žena.
Vesna je škiljila, namrštila se.
Kakve su ovo gluposti, Vjeko? Zašto si došao na krov, zašto si me doveo? Nema tu nikakve starice!
Bila je! Tamo je sjedila! Mami, što ako je pala? Poskliznula se, a…
Približio se, gledao preko ruba…
Vesna je stala uz njega, uhvatila ga za ruku i zatvorila oči.
Dolje nikoga. Samo tko i treba čistač, prolaznici, upaljeni lampioni, pas na travnjaku.
Otišla je, valjda? potiho Vjeko.
Valjda…
Govorila je kao baka Manda da sunce ljubi zemlju… Sjećaš se baka je to uvijek…
Vesna je sjela na tlo, ispružila noge. Lice tužno, usne drhte. Na krovu je zapuhao vjetar, ali Vesni je prijalo, glava joj se hladi.
Sjećam se. Baka Manda je sad u staračkom domu. Tata je sve potpisao… sjela je na stolicu, bespomoćno. Bila sam kod nje danas. Došla sam… Imali su večeru, kašu. Često im je kaša, lakše im je žvakati. Nisu joj dali žlicu. Zaboravili. Nema dovoljno sestara… Jela je rukama, sramila se pitati, plakala i jela… Oprosti mi, Vjeko. Trebala sam ti odmah reći. Samo sam htjela da ti tata ostane dobar, on je ipak tvoj tata… Samo sam htjela da uzmemo baku, da joj bude lijepo. S vremenom bi shvatio… Sine, tamo joj nije mjesto. Treba biti doma, piti čaj, a ne u tuđoj sobi…
Vesna je jecala. Njena mama još drži frontu, i dalje brine, zapovijeda. A Mandu godine nisu štedjele…
Vjeko nije znao što raditi s uplakanom mamom. Pa ju je samo zagrlio i stisnuo, kao kad je bio mali i kad bi se u noći sjećanja vraćala iz Daruvara, pa bi se sklupčao kod nje i plakao. Prestrašen pričati ružan san. Mama nije pitala, samo gladila leđa i šaptala Bit će dobro.
I sada je Vjeko šapnuo to njoj. Mama je slušala, klimala i plakala još. A ona poruka, strašna i oproštajna, spavala je u smeću. I ukinula sva nikada što ih je Vjeko smislio…
…Dovesti kod sebe baku Mandu nije bilo lako. Tata je uvjeravao sve da Vesna želi samo penziju, da želi da sve prepiše na nju, branio joj je ući u dom. Ali, služba joj je otvarala, nekako je ulazilo.
Na kraju je Nikola doveo javnog bilježnika, baka Mandu prepisala sve njemu, ništa Vesni i Vjeki.
Cijena slobode.
Samo ti vodi baku! Samo da je nema! rekao je, čak zadovoljan. Tako je najjednostavnije.
I Polina Manda uselila je kod Vesne i Vjeke. Bilo li je lako? Nije. Ali jedno nikad sigurno Vesna i Vjeko nikad neće žaliti što su baku ostavili.
Često se Vjeko sjetio one s krova. Otkud je došla? Nikad je više nije vidio. Nije bila susjeda.
Ali kad je gledao zalazak, vidio ljubičastu beretku i bakine kovrče, nezgrapne na krovu, ali baš potrebne tog dana. Došli su oboje, Vjeko i bakica, u pravo vrijeme na pravo mjesto.
A to je najvažnije. O bilo ona stvarna ili samo priviđenje, svejedno. Bitno je da za baku Mandu, mamu i Vjeku sunce još mnogo puta poljubi zemlju. Šteta što tata to nikad nije shvatio. S obzirom na to da je znanstvenik, baš i nije skužio. I bolje za ljubav nema teorije. Ili je imaš, ili ne. Njega nije bilo…
