Andrij nije prepoznavao svoju suprugu; nije shvaćao što se s njom događa. Vjera je uvijek čistila, kuhala, peglala – a sada je odjednom prestala obavljati svoje poslove. Andrij ju je oprezno upitao u čemu je stvar, na što mu je Vjera odgovorila: “Godinama vas služim, mogu li si napokon priuštiti malo odmora?” Muž je posumnjao da Vjera ima nekog drugog, pa je odlučio pretražiti njezine stvari. Odjednom, u Vjerinoj torbi Andrij je zamijetio neko čudno pismo.

Dugo sam gledala svog muža Krešu i nisam ga mogla prepoznati, niti sam razumjela što mu se događa. Moja Krešimira, uvijek uredna, vrijedna i brižna, odjednom kao da je izgubila volju za ikakvim kućanskim poslovima. Uvijek je prva ustajala, kuhala kavu i pripremala doručak za nas i naše dvoje sinova. Sva ta pranja, glačanja i brižno složene košulje uvijek su je krasile ta pedantnost i osjećaj za obitelj. Ponekad sam mislio da baš zato s njom želim provesti život bila je to poštena žena, dobra i draga.

No u zadnje vrijeme kao da ništa više nije isto. Drugi tjedan zaredom na stolu su pahuljice ili kruh s paštetom, a Kreša nas samo potiče da si to sami pripremimo. Večere često ni nema, ili zateknemo poruku: Dolazim nakon devet, skuhajte štrukle. Prvo sam sve pripisao onim simpozijima na njenom institutu, ali kako je sve to prošlo, mislio sam da će se naš uobičajeni život vratiti. No, ništa od toga.

U početku sam oprezno pitao što nije u redu, a Kreša je samo rekla:
Zar ne mogu imati malo svog života? Godinama vas služim sada je došao red da i ja malo odmorim!

Naravno, nema problema rekao sam, iako mi nije bilo svejedno.

Zanimao me koliko bi to malo trebalo potrajati, ali nisam imao hrabrosti pitati direktno. Dani su prolazili, a Kreša je sve više izbivala malo kino, malo kazalište, pa izložba na Gornjem gradu; sve bez nas. Osim toga, u ormaru su joj se pojavile štikle i haljine kakve prije nije nosila. Ujutro više nije mirisala kava, nego njezina maskara i ruž. Sumnje su mi rojile glavom ima li možda nekog drugog?

Bilo me stid takvih misli. Ali nervoza me toliko obuzela da nisam mogao izdržati. Počeo sam škicati u njezine stvari, provjeravati mobitel i izvatke s kartice, čak sam prekopao i torbicu. I tu, u jednoj unutarnjoj pregradi, pronašao sam pismo pohabano, već požutjelo, kao da je često bilo čitano. Po riječima, očito je bila riječ o ljubavnom pismu pisanu njezinim najbližim. Draga Krešo, silno mi nedostaješ, ne mogu pronaći riječi kojima bih opisao koliko mi je teško čekati naš ponovni susret. Svuda čujem tvoj glas, tražim tvoj osmijeh i ne pronalazim ga….

Teško mi je bilo i čitati to. Lijepo pohabano pismo znači priča traje već dulje, pomislio sam u gorčini. Zar je naš cijeli brak bio laž? U tom svom očaju nisam ni spavao tri dana niti pričao s njom.

Na kraju sam popustio.
Sve znam, promrmljao sam.

Što točno znaš? začuđeno će ona.

Mirnoća njezinog glasa dodatno me iznervirala.
Imaš nekoga drugog.

Kreša prasne u smijeh.

Jesi li ti normalan, Marko? Nadam se da se šališ…

Da je bar plakala, priznala možda bi mi bilo lakše. Ali ovako…

Čitao sam pismo! izbacio sam. Takve riječi ne pišu se tek tako: Ne mogu dočekati dan kad ćemo opet zajedno, suđeno nam je ići zajedno do zadnjega daha na ovome svijetu Fuj.

Iznenada, Kreša ponovno prasne u smijeh.
Ozbiljno pričaš?

Da.

Buljio sam ispod oka, teško dišući.

Dakle, kopao si po mojoj torbici?

Da.

I čitao moje pismo?

Da.

I ne sjećaš se da si ga ti napisao?

Molim? nisam mogao pojmiti što govori.

To si mi ti napisao! Kad si bio na terenu u Splitu, a ja doma sa Stipom. Ne sjećaš se? Slomio si ruku, pa si pisao lijevom!

Ma daj, zar ti misliš da ne prepoznajem svoj rukopis?

Kreša samo uzdahne, dohvati stolicu i s vrha ormara spusti kutiju. Počne preturati po kutiji, izvadi plavu kovertu i pruži je meni.

Evo, gledaj. Pisao si mi kad si se odrezao na poslu.

Doista, poznata adresa, u Splitu sam i bio, ali rukopis mi je potpuno stran. Nešto sam se prisjetio da sam doista ozlijedio desnu ruku, valjda sam tada pisao lijevom…

Zašto nosiš taj list sa sobom, pitao sam sumorno.

Psihologinja mi je savjetovala, mirno reče Kreša.

Psihologinja?

Da. Iskreno umorna sam. Godinama sam uz vas trojicu, sve vrtim, perem, kuham, a svoj život od rođenja Stipe nisam ni doživjela. Čak ni hvala ne čujem često. Ti mi cvijeće daješ točno jednom godišnje, 8. ožujka, riječi ljubavi već sam zaboravila. A još sam relativno mlada, još sam žena, bez obzira. Uhvatila sam se kako maštam o razvodu. Ali mi smo ipak dobra obitelj, cijenim to i zato sam otišla stručnjakinji. Ona mi daje male zadatke koje pratim.

Zbunjeno sam je gledao. Je li moguće da Kreša stvarno razmišlja o odlasku?

I pomaže li ti to?

Povremeno, nasmiješi se.

A pisma zašto?

Da me podsjete na našu ljubav.

Klimnuo sam glavom, trebao sam to dobro razmisliti. Izašao sam na balkon, promatrao Zagreb i razmišljao. O tome više nismo pričali.

***

Sljedeće jutro, kada je Kreša ustala, kuća je mirisala na vaniliju i bila puna smijeha. Nije joj bilo jasno što se događa dok nije došla u kuhinju.

Stariji sin je pekao omlet, mlađi je složio sirnice na tanjure, a na stolu vaza s njezinim najdražim ljiljanima.

Što se ovdje događa? upitala je kroz osmijeh.

Dobro jutro, mama! nasmijao se mlađi Hoćeš čaj ili kavu?

Nije mogla vjerovati svojim očima i ušima.

Kavu, odgovori tiho.

Omlet ili sirnice?

Sirnice…

Kreše tada nigdje nije bilo, ali sam znao da je sve to zapravo moj poklon njoj. Kad je zagrizla prvi zalogaj, prišao sam i pružio joj presavijen papir.

Dobro jutro, ljubavi.

Što je to? upita.

Novo pismo, nasmiješio sam se. Možda sada zaista pomogne.

Kreša se nasmiješi i pogleda me zahvalno. Od tog dana, sve je krenulo na bolje. Ne, nisu nas svakog jutra čekale ovakve gozbe, nije život bajka. Ali povremeno, znalo se dogoditi nešto lijepo. I u kino više nije išla sama; sada sam joj i ja rado pravio društvo. Naš je brak bio spašen.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

six + two =

Andrij nije prepoznavao svoju suprugu; nije shvaćao što se s njom događa. Vjera je uvijek čistila, kuhala, peglala – a sada je odjednom prestala obavljati svoje poslove. Andrij ju je oprezno upitao u čemu je stvar, na što mu je Vjera odgovorila: “Godinama vas služim, mogu li si napokon priuštiti malo odmora?” Muž je posumnjao da Vjera ima nekog drugog, pa je odlučio pretražiti njezine stvari. Odjednom, u Vjerinoj torbi Andrij je zamijetio neko čudno pismo.
Viața, ca luna: când plină, când în scădere… Credeam că mariajul nostru va fi etern, ca Universul. Din păcate… Ne-am cunoscut cu viitorul soț la medicină, pe vremea studenției. În anul cinci ne-am căsătorit. Soacra, drept cadou de nuntă, ne-a oferit o excursie în Iugoslavia (Slovenia de azi) și cheia de la apartament. Iar acesta a fost doar începutul. …Proaspăt căsătoriți, ne-am mutat direct într-un apartament cu trei camere. Socrii ne ajutau mereu. An de an, hoinăream prin Europa, datorită părinților lui. Eu și Dima eram tineri și fericiți. Viitorul era al nostru. Dima—virusolog, eu—medic internist. Muncă, tratamente, iubire. S-au născut băieții noștri: Daniel și Ștefan. Acum, după ani, realizez cât de împlinită era viața mea atunci. Pot spune clar că am trăit în belșug cei zece ani petrecuți împreună. Totul s-a năruit într-o clipă. …Sună la ușă. Deschid. În față stă o fată drăguță și ușor tulburată. – Pe cine căutați, domnișoară? întreb calm. – Sunteți Sofia? Atunci la dvs. am venit. Dați-mi voie să intru? ezită necunoscuta. – Intrați, răspund deja intrigată. Apropiindu-mă, îmi dau seama că este puțin însărcinată. – Sofia, mă cheamă Tania. Mi-e rușine să recunosc, dar îl iubesc foarte mult pe soțul dvs. Și Dmitri mă iubește. Vom avea un copil, spune Tania pe nerăsuflate. – Hmm… Neașteptat. Ați terminat? fierb eu de nervi. – Nu, fata scoate din buzunar o cutiuță elegantă. Luați, Sofia, e pentru dvs. Deschid cutia – înăuntru un inel de aur. – Pentru ce? Credeți că-l puteți cumpăra pe Dima? Nu e de vânzare! Luați-l înapoi! închid cutia și încep să mă supăr. – Sofia, nu vreau să vă jignesc! Sunt atât de vinovată față de dvs.! Mama mi-a spus mereu: „Fiică dragă! Iubești bărbatul altuia – te pierzi pe tine!” Dar nu pot trăi fără Dima! Primiți măcar inelul acesta! Poate îmi va fi mai ușor! – Tania izbucnește în lacrimi sincere. Preț de o clipă, mi-a venit să o compătimesc. Doamne, dar pe mine cine mă va plânge? Asta mi-a furat fericirea și eu o milăiesc… Revenindu-mi, i-am înapoiat „plata” și am scos-o afară. Din momentul acela, viața mea a început să se prăbușească… Soacra, la telefon: Dima pleacă de-acasă. Nina Vasilevna a venit la noi și m-a pus să-i adun toate lucrurile fiului ei. Am arătat spre dulap, tot fără să cred ce se întâmplă. Soacra le-a aranjat frumos în valiza adusă de ea. – Sofica, noi, orice-ar fi, rămânem rude. Iar Dima cu Tania, ca vițeii: unde se adună, acolo se ling! – „m-a consolat” Nina Vasilevna. După jumătate de an, Dima și Tania au avut o fetiță. Mai târziu, am aflat că Dima a adoptat fiica Taniei din prima căsătorie. În tot timpul acesta, n-a trecut să-și vadă fiii. Mai trimitea, prin soacră, ceva mărunțiș, numit pensie alimentară. Erau anii ’90. Eu am ajuns la spital cu o criză nervoasă. Daniel și Ștefan au rămas la soacra, care îi iubea și îi copleșea cu răsfățuri. Cum am ieșit din spital, m-am dus să-i iau acasă. Dar s-au opus categoric: la bunica e totul bun, nu-i ceartă nimeni și dulciuri cât vrei. Nina Vasilevna, strângându-i în brațe, mi-a spus: – Sofica, lasă-i la noi, cât îți vezi de apartament. Oricum trebuie să-ți împarți locuința cu trei camere. Nu te descurci singură. Ție ți-ar ajunge o garsonieră, nu? Așa am rămas singură. Fără soț, apoi fără copii. A trebuit să schimb apartamentul. Am ajuns într-o garsonieră minusculă, fără renovare, cu tapet dezlipit, instalație de secol trecut, podele de lemn. Băieții au rămas la soacră. Aveam voie să-i vizitez doar de sărbători. – Sofica, să nu le tulburi sufletul cu apariții neașteptate. Tu vezi-ți de viața ta, spunea Nina Vasilevna. Băieții s-au îndepărtat de mine. Legătura noastră s-a pierdut cu anii. Atunci am simțit nevoia să mă retrag în colțul meu rece și să uit de tot. Viața nu mai avea gust. Bunica mea zicea mereu: „Viața, ca luna: când e plină, când se subțiază.” Știam că nu poate dura veșnic. Altminteri, aș fi înnebunit. Voiam să fac ceva… nebunesc, necugetat. Mă săturasem să fiu fata cuminte, calcată de oricine. Totuși, terminasem medicina cu 10. … Am plecat într-o delegație la o conferință în Franța. Acolo l-am cunoscut pe Iovan, un tânăr medic sârb. Nici acum nu pricep cum ne-am înțeles. Nici nu ne-au trebuit prea multe cuvinte. Am trăit o poveste de dragoste nebună. Dar după zece zile m-am întors acasă. N-aș fi vrut! Relația cu Iovan m-a readus la viață. Am prins aripi! Ochii mi-au prins iar lumină. Au urmat alte cunoștințe și despărțiri. Nimic serios. Doar aventuri. Soacra a observat: – Sofia, te-ai înfrumusețat! Ești ca primăvara! Totuși, rămăsesem singură. Cea mai bună prietenă, înainte să emigreze în Grecia, m-a invitat la ea. Olia era nemăritată și fără copii. – Uite, Sofia, mă mărit cu un grec. De-ajuns cu bețivii noștri. Vreau să văd și eu ce-i aia viață de femeie. – și-a șters o lacrimă. – De ce plângi? Intri într-o viață nouă! La patruzeci de ani, viața abia începe! – nu-i înțelegeam lacrimile. – Ascultă, Sofia! Al meu Șurică nu știe nimic. Vreau să ți-l prezint. Poate-l mângâi tu. Ia-l, ți-l dau cadou! – zâmbet larg. Ei, dacă-i pețitorul la ușă, și suveica pe masă… L-am luat pe Șurică sub aripa mea. Așa Șurică mi-a devenit soț cu acte. Avea un defect: era bețiv notoriu. Dar dragostea e oarbă… Am ajuns să nu-mi imaginez viața fără bețivul meu! Și a început… …Terapie, centre de dezintoxicare, lacrimile mele. Nimic n-a mers. Eram nelipsită de lângă el. Iar Șurică zicea: – Sofia, tu vrei să fiu abstinent, dar mie nici nu-mi pasă. Nici nu mi-a trecut prin cap să-l las! Măcar de-i cât o trestie, tot soț e. Urâsem singurătatea, amară ca pelinul. Ciudat, am decis să lupt pentru bărbatul meu, așa cum a luptat și Tania pentru Dima. Șapte ani am luptat… Șurică s-a oprit. S-a angajat șofer la morgă. Ce vede zilnic… te îngrozești! Dar eu sunt fericită! Sună ciudat, dar am soț exemplu! Vine de la muncă calm, liniștit. Și cel mai important – treaz! Olia, când mai vine din Grecia, rămâne șocată: – Șurică nu mai bea?! Nu cred! Iar eu râd: – Nu se schimbă și nu se returnează! …Au crescut fiii mei. Acum au peste 30 de ani. Ambii necăsătoriți. După ce au văzut în copilărie atâtea, nu vor să se însoare. Au încercat, însă fără noroc. Presimt că și cu nepoții o să am de suferit. …Despre fostul soț: a doua lui nevastă, Tania, s-a pierdut în alcool. Fata lor crește acum singură un copil. Dima s-a însurat a treia oară, cu asistenta lui din policlinică. Dar, înainte, i-a întrebat precaut pe fiii noștri: – N-ar vrea mama voastră s-o ia de la capăt cu mine? I-am răspuns, ca și pecetluit: – Doar la Paștele cailor! Altfel spus – niciodată!